Connect with us

Društvo

“S margine političkoga spektra”- Vlada opet platila, našim novcem, održavanje derneka u Srbu

Published

on

U Srbu je proslavljena 80-ta godišnjica četničkog zločina nad Hrvatima, takozvani Dan ustanka. Vlada (čitaj Plenković) opet je našim novcem platila održavanje derneka u Srbu. Premijer smatra da je financiranje derneka, kojim se slave zločini nad nevinim Hrvatima, civilizacijski iskorak!? Ne nije civilizacijski iskorak već civilizacijska sramota da hrvatski porezni obveznici plaćaju slavljenje pokolja staraca, žena, djece, župnika i hodočasnika. Bilo bi dobro da nam premijer navede civiliziranu zemlju EU i šire u kojoj se takvo nešto, također, događa.

U Srbu je opet organiziran dernek kojim se slavilo četničke zločine nad nevinim Hrvatima. Organizaciju derneka platili su Hrvati – “ustaše” trećeg tisućljeća.

Mediji su nas izvjestili da je Srb bio blokiran od strane policije, da Hrvati iz Hrvatske nisu mogli doći u Srb ali zato su bez poteškoća u Srb došli provokatori iz Beograda!? U Srbu smo vidjeli Plenkovićev civilizacijski iskorak: Zabrana slobodnog kretanja (Hrvati) u vlastitoj zemlji! Narod bi kazao: To je nama naša borba dala.

Srpsko narodno vijeće (SNV) pod vodstvom Milorada Pupovca slavilo je četničke zločine nad starcima, ženama i djeci koji su počinjeni u srpnju i kolovozu 1941. godine. Kao i obično lupetali su da je to bio partizanski ustanak što je velika laž. Bio je to četnički pokolj, nikakav ustanak, zločin iz mržnje prema Hrvatima. Zločini, o kojima je riječ, počinjeni su u mjestima gdje nije bilo ustaša!

Milorad Pupovac je naglasio da se tim skupom obilježava “najveće postignuće ustanka, da su se Lika i Dalmacija i ostali krajevi ujedinili oko ideje zajedničke slobode”.

Milorad laže jer mu je to u genima (kazao bi Dobrica Ćosić). Nije bio ustanak već četnički pokolj nevinih staraca, žena i djece. Ti četnici se nisu borili za slobodu već su se s talijanskim fašistima dijelili hrvatski teritorij i vršili etničko čišćenje.

Četnici koji su počinili zločine su se kasnije preobukli u partizane i pričali o nekon ustanku te dobili stanove, penzije, status prvoborca i status narodnog heroja. Neki su naknadno priznali da se radilo o četničkom zločinu ali su ga odmah pravdali osvetom.

Milorad je poznat kao manipulator pa je to pokazao i ovog srpnja, spojio je 1941. i 1945., spomenuo je srpske i hrvatske žrtve i tako relativizirao četnički zločin kojeg obilježava: “Posebnu zahvalu poslao je Dalmatincima, Hrvatima, koji su 1945. život položili upravo u obrani Srba, te je pozvao na minutu šutnje za njih i sve druge, “kako Ličane i Dalmatince, tako i umorene civile, žrtava zločina kako srpskih, tako i hrvatskih, kako hrvatskih, tako i srpskih, neovisno o tome od čijih su ruku pali”.

Bio je tamo i drug Mesić. U svakoj demokratskoj pravnoj državi Mesić bi kao veleizdajnik nacionalnih intresa bio u doživotnom zatvoru. On je dokaz da nismo niti demokratska niti pravna država. Samo u Hrvatskoj on na teret hrvatskih poreznih obveznika šeta okolo te širi laži i mržnju prema istini, prema svemu što je domoljubno. Lupetao je o “revizionistima” povijesti koji ne priznaju njegove laži kao povijest. Lupetao je i o HOS-u te zadivio prisutne svojom mržnjom koju je iskazao.

Na derneku je govorio i Predsjednik Antifašističke lige koji je upozorio da se njihove laži moraju obavezno učiti u školi. Zaboravio drug da se i danas njihove laži uče u školi.

Predstavnik SABA-e je govorio o imaginarnom bratstvu i jedinstvu koje je potvrđeno novim četničkim zločinima 1991. godine. Ne znamo svu istinu iz 1941. godine ali znamo istinu iz 1991. kada su četnici 26. i 27. srpnja ponovno digli “ustanak” pa ubijali starce, žene i djecu te zarobljene hrvatske policajce.

Nakon tamburanja Milorada, Stipe, jednog Zorana pa drugog Zorana ukazala se kvazi povjesničarka Nataša Mataušić sa svojom izložbom: “Ali borba je počela, ovdje ovakva, to je najvažnije”. Prikazane su i neke fotografije (koje se nisu mogle vidjeti jer je policija blokirala prilaz Srbu) koje najvjerojatnije nemaju nikakve veze sa takozvanim ustankom (četničkim pokoljem). Vrijeme će pokazati o čemu se tu radi. Poznato je da drugarica ima praksu širenje laži (npr. o ustaškom radnom logoru Jasenovac). Ne znamo je li na fotografijama Đoko Jovanić s kokardom ili s crvenom zvezdom. Laži i podmetanja su obilježja komunističko-četničke historiografije kojoj je i drugarica Nataša dala svoj doprinos.

Drugarica Nataša je kazala i ovo: “U ustanku zajedno sudjeluju partizani, koji sebe tada nazivaju gerilcima i ustanicima i četnici, sve do jeseni 1941., kada se diferenciraju na četnički i Narodno oslobodilački partizanski pokret. Komunisti su ustanku i NOB-u davali antifašistički karakter, uključujući u njega sve narode i nacionalne manjine s područja Hrvatske i Jugoslavije, a četnici nacionalni, odnosno nacionalistički i uključivali u njega isključivo samo Srbe”.

Drugarica Nataša (prema navodima medija) je govorila i o zločinu ustanika nad Hrvatima i Muslimanima u Brotnji, Boričevcu i kasnije u Kulen Vakufu. Nataša je rekla da za te zločine iz osvete nema opravdanja, da zaslužuju svaku osudu, ali da ti zločini “nikada nisu bili niti odobravani niti poticani od organizatora i rukovodstva ustanka, već su bili osuđivani kao neprimjereni i nemoralni za one koji se bore za slobodu”.

Opet je drugarica Nataša lupetala, priznaje četnički zločin pa ga opravdava. Nije nam pojasnila kako su partizansko-četnički zločinci osuđeni, kažnjeni? Za kaznu su dobili vojne činove, stanove, te proglašeni prvoborcima i narodnim herojima. Tako su bili kažnjeni za počinjeni zločin nad nevinim Hrvatima, ženama i djecom. Aplauz za kvazi povjesničarku Natašu.

Slavljenje zločina je prošlo svečano i mirno (javlja Hina) jer je policija zabranila pristup, ograničila kretanje Hrvatima koji su htjeli vidjeti kako se dernek odvija ali zato su nesmetani pristup Srbu imali provokatori iz Srbije.

Znamo što je bilo u srpnju 1941. Još bolje znamo što je bilo 26. i 27. srpnja 1991. ponovno je krenuo četnički ustanak, pokolj i progon Hrvata. Znamo da su četnici u logoru Keraterm u noći s 23. na 24. srpnja 1992. ubili između 180 i 200 logoraša (uglavnom Muslimana). Opet je bio ustank protiv nepostojećih ustaša. Za zločine počinjene na području Prijedora, na Haškom tribunalu i Sudu BiH osuđeno je ukupno 37 osoba na 617 godina zatvora, kao i na kaznu doživotnog zatvora, koja je izrečena nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću. Za zločine partizana-četnika nad Hrvatima 1941. godine nitko nije osuđen!

Milorad je još kazao: “Ustanici u Srbu mogli su povesti narod u četnike, ali nisu nego su ih odveli na pobjedničku partizansku stranu.”

Ustanici su Srbe poveli u četnike koji će četničku kokardu 1944. i 1945., na poziv druga Tita, zamijeniti zvijezdom petokrakom te počiniti masovne zločine nad zarobljenicima (na Bleiburgu, kod Dravograda, kod Maribora i na Križnim putovima). 

Prije derneka u Srba bio je dernek u Banskom Grabovcu na kojem je bio i “veliki partizanski borac” Franjo Habulin Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Franjo Habulin je rođen 1957., 12 godina nakon završetka rata pa je on odličan tip da nam priča o partizanima, četnicima, događajima u Banskom Grabovcu.

Bio je tamo i jedan koji je 1941. godine imao 4 godine. On sve zna o ustaškim zločinima ali ništa o četničkim zločinima (bio je premlad).

Mediji su nas izvjestili i o srpskim provokatorima, koji su nesmetano došli u Srb, koji su navodno pod utjecajem brlje izazvali dva incidenta (remećenje javnog mira i reda) bez posljedica. Usput je spomenuto da su Miloradovi gosti bili bez dokumenata.

Mediji su nas izvjestili o Miloradovu derneku, a nisu nas izvjestili o Spomen danu Dan drvarskih mučenika“, stradanje župnika Nestora kojeg su četnici mučki ubili 27. srpnja 1941. zajedno sa skupinom svojih vjernika.

Također nas nisu izvjestili o „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“ te 80. godišnjicu stradanja župnika Waldemara Maximilijana Nestora i drvarskih katolika.

Podsjetimo, 27. srpnja 1941. u mjestu Trubaru kod Drvara četnički ustanici izveli su iz vlaka drvarskoga župnika Waldemara Maksimilijana Nestora sa skupinom njegovih vjernika koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani u Kosovu kod Knina, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču. Taj dan napadnut je i drugi vlak s civilima koji su se vraćali u Drvar s hodočašća sv. Ani na Oštrelju. Do kraja Drugoga svjetskog rata iz Drvara su protjerani ili pobijeni gotovo svi katolici, katolička crkva je srušena i uklonjena 1949., a crkveno zemljište nacionalizirano i podijeljeno novim vlasnicima, dok je katoličko groblje preorano 1960-ih godina za potrebe drvarske Celuloze. Komunističke su vlasti nakon rata drvarsku gruntovnicu uništile ili sakrile, da bi se prikrio dokaz vlasništva zemlje u tom gradu i brojnih katoličkih obitelji koje su ondje živjele.”

“U sljedećih 10-ak dana isti scenarij ponovio se u Bosanskom Grahovu i Krnjeuši. Najprije je početkom kolovoza zvjerski ubijen grahovski župnik don Juraj Gospodnetić s više od 200 grahovskih katolika, a potom u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i župnik Krešimir Barišić zajedno s više od 250 svojih vjernika. Trojica župnika prvomučenika (Waldemar, Juraj i Krešimir) stali su tako na čelo nepregledne kolone koja broji više od 600 Bogu posvećenih osoba (svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca) koji su mučenički ubijeni ili nastradali u Drugom svjetskom ratu i poraću na području bivše Jugoslavije.”

Milorad Pupovac je prije ovogodišnjek derneka u Srbu poručio: “Ustaše neće u Srb”. Tko su “ustaše” trećeg tisućljeća Milorad nam nije pojasnio!? Valjda je mislio na porezne obveznike koji su platili organizaciju derneka u Srbu (100.000 kuna). Nema ustaša ali ima Miloradove mržnje prema Hrvatima, prema istini i prema činjenicama.

Sramotno je da se u Srbu, na teret poreznih obveznika Hrvata, slavi četnički zločin nad Hrvatima. To je ispod svake civilizacijske razine bez obzira što Plenković misli.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved