Vukovar 30 godina nakon vukovarske tragedije, sloma obrane i zločina  koji su uslijedili nakon predaje (Ovčara, Borovo Commerce, Velepromet, Borovo Selo, Dalj itd.). Obnovljenim gradom u koloni sjećanja ide majke, supruge i djeca ubijenih i nestalih, branitelji i mnogobrojni sinovi i kćeri Hrvatske koji o Vukovaru znaju samo po pričanju starijih. U koloni su i političari dezerteri, uhljebi svih vrsta koji su u Vukovar došli na teret poreznih obveznika, oni su se došli slikati i pokazati lažno suosjećanje sa žrtvama. Slikaju se s majkom  francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera, Lyliane Fournier, koji je mučki ubijen na Ovčari. Trideset godina nakon strašnog zločina još nisu nađeni posmrtni ostatci Jean-Michela Nicoliera niti je njegov ubojica kažnjen.

Majka ubijenog hrvatskog branitelja Jean-Michela Nicoliera, Lyliane Fournier je 18. studenoga 2021. godine kazala:

“Malo to duže traje. Prije tri godine doneseno je rješenje na Županijskom sudu u Osijeku protiv Spasoja Petkovića Štuke koji je ubojica Jeana Michela no sada čekamo da državni odvjetnik radi dalje proceduru. To znači da bi dalje trebalo biti provođenje istrage, a onda se može izdati tjeralica. Sada imamo samo rješenje od suda u Osijeku…“

Zašto nakon 30 godina zločinac nije procesuiran i kažnjen? Tko je odgovoran?

Brutalna istina o Vukovaru i dalje nakon trideset godina boli…

Svake godine čitamo svjedočanstva o počinjenim zločinima (ubojstvima, silovanjima, mučenjima i patnjama) u Vukovaru 1991. godine. Čitamo kako zločinci slobodno šeću Hrvatskom, Srbijom ili svijetom i da ih hrvatsko pravosuđe ne želi procesuirati. U tisku i elektroničkim medijima možemo pročitati i čuti potresne priče žrtava. Žrtve svjedoče o počiniteljima zločina, navode njihova imena i prezimena godinama ali rijetki zločinci su optuženi, a još manje ih je osuđeno.  

Žrtva seksualnog silovanja u Domovinskom ratu:

„ Imala sam 22 i pol godine kad se to dogodilo, odlučila sam sve prijaviti 10 godina kasnije nakon što sam u Vukovaru počela susretati silovatelje. Prvo sam jednog udarila kišobranom, a oni su me odveli na psihijatriju u Zagreb. Kad sam jednog vidjela u uniformi hrvatske policije, prelomila sam i predala tužbu. Kad je istraga počela, tek sam onda sve rekla mužu, on je dobio slom živaca, Hitna je morala doći i dati mu za smirenje. Prvooptuženog sam susretala na ročištu, proces je trajao skoro 17 godina, a on je imao plaću 3900 pod suspenzijom u policiji i Sindikat policije mu je plaćao odvjetnika. Obojica su u bijegu, izdana je međunarodna tjeralica – jedan je u Srbiji, a drugi se proglasio mrtvim iako smo doznali da je promijenio identitet i živi van granica Hrvatske. Bar sad imam mir da ih ne susrećem više po gradu“.

Strašno!

Nakon 30 godina smogao je snage doći na grob kćeri Martine, četverogodišnje djevojčice koju su u noći u ožujku 1992. u Borovu Selu ubila četiri naoružana Srbina.

„Teško mi je nakon 30 godina biti na njezinom grobu, mene sustav proganja, a njene ubojice nitko ne dira“.

Zar ovo nije strašno!

„U VUKOVARU JE ČOVJEKU ODSJEKAO GLAVU Danas pjeva po kavanama po Srbiji i objavljuje videe na YouTubeu

Brojni zločini pripisani su Radivoju Jakovljeviću – zvanom Frižider, bešćutnom je ubojici koji je zbog strahovitih ratnih zločina počinjenih u Vukovaru, u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora.

„Obzirom da je Radivoju suđeno u odsustvu, on danas živi u Srbiji, a u slobodno se vrijeme bavi ribolovom. No, i dalje se aktivno bavi pjevanjem, zbog čega je čest gost u srbijanskim kafanama. Osim toga, Frižider ima i svoj YT kanal na kojem često objavljuje pijanke i fešte na kojima je on glavni pjevač i zabavljač.“

I ovo možete pročitati/čuti:

PREDRAG MILOJEVIĆ – KINEZ, spasitelj Vilima Karlovića: ‘Tajkun iz Novoga Sada podmitio je nekoga u Hrvatskoj da krvnik s Ovčare dobije status pokajnika’

“Javna je tajna u Novom Sadu da u tužiteljstvu postoji cijeli popis tajkuna koji su davali novac za ljude koji su uhićeni zbog Ovčare i na kraju oslobođeni! Jedan tajkun platio je 800.000 eura nekome u Hrvatskoj da bi ‘Krvavi Bora’ dobio status svjedoka pokajnika, a u isto vrijeme imao je osudu za 20 ubojstava u Hrvatskoj!”.

Milojević je govoreći o ‘Krvavome Bori’ mislio na jednog od najvećih zločinaca s Ovčare Boru Latinovića, koji još nosi nadimak i ‘Bora Krajišnik’. U Bujici je otkrio i ime tajkuna koji je potmitio nekoga u Hrvatskoj s 800.000 eura da ‘Krvavi Bora’ dobije status pokajnika, iako za to nije imao zakonske uvjete: “Ime tajkuna je Petar Matijević! ‘Krvavi Bora’ mu je prijatelj! Ispada da su ljudi iz Hrvatske oprostili 20 ubojstava u Hrvatskoj i dozvolili mu da bude svjedok pokajnik u Srbiji! Za nevjerojatne stvari optužuje ga i Spasoje Petković, zvani Štuka monstrum… Što mislite, odakle mu takav nadimak?! Po spisima predmeta, on je u Vukovaru ubio preko 80 ljudi!”.

Inače, tajkun kojeg spominje Milojević – Petar Matijević, prema navodima iz emisije, danas je jedan od tvz. ulagača na širem području Vukovara gdje kupuje velike količine poljoprivrednog zemljišta, a za vrijeme okupacije trgovao je ukradenom stokom.

Zašto hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo zločin na Ovčari? Tko je odgovoran da je zločin na Ovčari prepušten srpskom pravosuđu koje je od sudskog postupka napravilo lakrdiju? Je li postupak hrvatskog pravosuđa veleizdajnički čin?

Još jedna tužna priča (autor Tanja Domazet Belobrajdić):

Trideset teških godina vukovarskih sudbina: na istoj fotografiji žrtva Ovčare i egzekutor, pripadnik streljačkog voda na Ovčari… Ovo je priča o Tomislavu Lojdlu…

Ivica Iko Husnik, izjavit će: ”Ispred hangara je bilo 50 – 60 ljudi, među kojima Zvonko Vulić i njegov otac Ivan Vulić, Čaleta, Bodrožić Ante, Križan Ivica ili Drago i Lojdl Tomislav, kojega nema niti na jednom spisku žrtava…”.

Kada je, nakon što je živ dočekao slom obrane grada, zarobljen te odveden u nepoznatome smjeru, Tomislav Lojdl, suprug, otac i sin, imao je trideset i jednu godinu.

UŽASI VELEPROMETA

Vukovarski policajac Miljenko Miljković, u svojoj knjizi “Vukovarski deveti krug”, zapisao je: Kopao sam vlastiti grob…

Skamenio sam se kada sam na ploči vidio ime dožupana

Međutim, najveći šok koji sam doživio nakon reintegracije bio je kada sam došao u Vukovar izvaditi neke papire koji su trebali mojoj sestri. Tadašnja županija bila je smještena u dvorištu nekadašnjeg Doma zdravlja na Sajmištu. Skamenio sam se kada sam na ploči vidio ime dožupana. Bio je to čovjek koji je rekao kako me treba ubiti, prije negoli su me odveli da si kopam raku. Najavio sam se kod njegove tajnice koja me je k njemu uvela. Kada me je ugledao, samo je promucao – ‘A ti si to…’. Rekao sam mu – ‘Da, ja sam’. Potom mi je rekao – ‘Čujem da me prozivaš za sudjelovanje u ratu?’. Rekao sam mu: ‘Mirko, samo za ono što jesi. Sjećaš li se što si mi rekao?’ i ponovio njegove riječi: ‘Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!’. Spustio je glavu i promucao kako on to nije rekao. Prišao sam mu, podigao mu glavu s dlanom moje desne ruke i rekao: ‘Mirko, znaš, lažeš, sjećaš se!’. Ponudio mi je kavu, pričom pokušao popraviti ono što je napravio.

Imam moralnu obavezu govoriti

Na pitanje je li ga strah, budući da su ti svi ljudi na slobodi, tek se protiv nekih od njih vode postupci kojima se ne nazire kraj, Martinović odgovara:

“Imam obavezu i moralnu dužnost ovo propovijedati i ja ću to činiti bez bojazni od bilo koga. Savjest mi nalaže da to govorim zbog Mirka Gombovića, Zlatka Palahinjuka, Ante Babića, Blaženke Garvanović i svih drugih ubijenih i nestalih čijim sam patnjama svjedočio. Dužan sam to i samome sebi”.

Iz ovih nekoliko primjera vidljivo je kako je radilo/kako radi hrvatsko pravosuđe i hrvatska  (antihrvatska) vlast.

U ime takozvane pomirbe hrvatska vlast nije procesuirala niti optužila počinitelje niti njihove nalogodavce pa je time počinila čin veleizdaje. Ratni zločini ne podliježu Zakonu o oprostu niti zastarjevaju. Nakon 30 godina nerada i zaštite zločinaca neki postupci su bespredmetni jer su žrtve i svjedoci umrli. Ako bi danas neki postupci započeli nikada ne će završiti pravomoćnom presudom i žrtve ne će dobiti nikakvu zadovoljštinu.

Strašno i sramotno!

Vukovar je obnovljen ali samo u građevinskom smislu, po pitanju suživota nema obnove pa Ante Dugan Samuraj, jedan od heroja obrane Vukovara, jasno kaže:  

“Moj grad je danas i dalje podijeljen. Svatko hoda svojom stranom ulice, od vrtića. Negdje su čak i u vrtićima i žicom odvojena djeca, nema ništa od takozvanog suživota”.

“O pravosuđu ne brinem, ne vidim da su nešto napravili u 30 godina. Svi pričaju da su neovisni u radu, ja kažem da su neovisni u neradu”.

Vukovarskom branitelju Anti Duganu Samuraju su zaklali majku i oca u obiteljskoj kući na Sajmištu!

Jedan sudac na pitanje zašto se DORH nije bavio time kaže: “Ne mogu i ne želim vjerovati da je bila politička odluka da se spriječi kažnjavanje ratnih zločina nad hrvatskim vojnicima i civilima. Postoje objektivni razlozi, počinitelji su pobjegli u Srbiju i onda su nedostupni tijelima RH. Ali svakodnevno čujemo da se po Vukovaru slobodno šeću ljudi za koje se zna da su počinili ratne zločine. To mi je kao hrvatskom branitelju neprihvatljivo. Čim se prozove nekoga, imamo plačni Pupovčev glas koji govori da je to korak unazad u suživotu… To je politika i tu se nema što drugo reći.”

Nažalost, radi se o političkoj odluci da se zločinci ne procesuiraju!

Legendarni Branko Borković, Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, bio je gost RTL-a Danas.

„Je li država oko ratnih zločina mogla, trebala učiniti više?

Ne govorim o hrvatskoj državi, govorim o jednoj konkretnoj instituciji Hrvatske, o DORH-u, koje nažalost nije surađivalo s Međunarodnim tribunalom. Hrvatska je jedan od osnivača Haaškog tribunala i očekivala je da pravda bude zadovoljena. Međutim, DORH nije surađivao s Haaškim tribunalom i nije poduzimala mjere da bismo mi danas imali čistu situaciju s obzirom na ratne zločine.

Mislite li na državu ili na DORH?

Na DORH, konkretno. Po Ustavu je samostalna institucija unutar sustava hrvatske države koja je odgovorna i koja je morala raditi svoj posao. Odgovorno tvrdim da nije radila svoj posao dugi niz godina. To sam spomenuo davnih dana, kad je to izazvalo incident, da za zločine na Ovčari nisu otvorili niti jedan predmet.“

Politika takozvane pomirbe zaštitila je zločince i ponizila žrtve u Hrvatskoj.

Vođeni silnom mržnjom prema Hrvatima i hrvatskoj državi razarali su gradove diljem Hrvatske, ubijali, klali, silovali, mučili i tjerali Hrvate s njihovih ognjišta i iz njihovih domova. Patološka mržnja prema jednom narodu, prema kolegama, susjedima, dojučerašnjim prijateljima i kumovima bila je odlika srpske agresije na Hrvatsku. Nažalost, ta patološka mržnja nije ni danas nestala pa primjerice u Borovu Selu policija čuva spomenik ubijenim hrvatskim policajcima tijekom 24 sata, 365 dana u godini!

Plenkovićeva pomirba je plašt zaborava kojim se želi prikriti počinjene zločine i patološku mržnju prema Hrvatima i hrvatskoj državi.   

Kada se slušaju/čitaju istinite priče žrtava pitamo se kakvi su to ljudi mogli počiniti. Pitamo se zašto? Sva ta pitanja ostaju bez odgovora. Ono što je posebno tužno i zabrinjavajuće je da se i danas slave zločinci koji su sve to osmislili i proveli u djelo.

Ne može se nekakvom izmišljenom pomirbom bez istine i kazne za počinjene zločine stvoriti ozračje prijateljstva, nade i ljubavi!

Pomirba koju nam Vlada RH nameće je čin veleizdaje jer zločinci slobodno šeći Vukovarom i Lijepom Našom i rugaju se svojim žrtvama. Zločinci su zaštićeni, privilegirani i nitko ne smije da ih krivo pogleda jer je to kažnjivo djelo.

Neka Plenković objavi rezultate pomirbe: koliko je sudbina nestalih otkriveno, koliko je zločinaca pravomoćno kažnjeno za počinjene zločine, koliko je kulturnog blaga vraćeno iz Srbije, koliko je dokumenata iz vukovarske bolnice vraćeno itd.

Kolona sjećanja, kolona boli zbog nekažnjenih zločina

U studenom dolazimo u Vukovar da odamo počast hrabrim braniteljima, nevinim civilima, da ohrabrimo majke, supruge i djecu žrtava.

Vukovar je simbol hrvatskog otpora, prkosa, opstojnosti, zajedništva, ljubavi i nade. Nažalost, Vukovar je i pokazatelj nacionalne veleizdaje koju je počinila vlast u Hrvatskoj. 

Što znači izjave da je sudstvo neovisno? Znači li to da može raditi (ne raditi) što hoće i da nikome ne polaže račune? Mi plaćamo to pravosuđe i imamo pravo tražiti da rade svoj posao  i da pokažu rezultate svoga rada. Zar je normalno da 30 godina nakon počinjenih zločina neke istrage nisu niti započele, a da ne govorimo o pravomoćnim presudama? Zar je normalno da žrtve navode imena i prezimena zločinaca i da nitko ništa ne poduzima? Pravosuđe je dio državnog sustava i podložno je kritici, mora odgovarati za nečinjenje i za krive presude (primjenu Zakona o oprostu u slučajevima ratnog zločina).

Imamo pravo znati podatke o svim postupcima koji su vođeni za počinjene ratne zločine i kako su završili.  Imamo pravo znati zašto neki postupci nisu vođeni i koliko je zločinaca oslobođeno primjenom Zakona o oprostu. Vukovar je otvorena rana koja i danas boli zbog nekažnjenih zločina (vidi svjedočanstva žrtava). U Vukovaru je bila postavljena izložba: „Treba li se izdajom zvati?“  

Pomirba bez istine i bez kažnjavanja zločinaca nije moguća.

Dr. Marko Jukić