Kanadski psiholog Jordan B. Peterson u razgovoru za Daily Telegraph naglasio je odgovornost kao važan element ljudskosti i čovjekova samoostvarenja.

Dia Chakravarty, urednica suradnica portala Daily Telegraph intervjuirala je Petersona o njegovim stavovima u vezi identiteta i pozitivne vizije za Zapad – preuzeli smo tekst s Narod.hr.

„Kultura koja smatra da je raznolikost jedinstvo je također i kultura koja smatra da muškarac može biti žena. Ne može se zbuniti više od toga“, kaže Peterson.

Kada vođe poput Justina Trudeaua „uzdižu raznolikost kao naše jedinstvo“, događa se „beskonačno razmnožavanje impulsivne raznolikosti (…) i ne postoje granice razdijeljivanju koje ono uzrokuje.“

„Smatram da smo našom zbunjenošću oko samog spola zapravo dostigli vrhunac zbunjenosti. Mislim da čovjek ne može biti više zbunjen od toga. Nije dobro. To zaista nije dobro“

No što učiniti?

Prvi korak je prepoznati da „nulto-sumni Malthusijanski model nije prikladan model ljudskog postojanja, a svakako nije prikladan model ljudskog napretka.“

„Nismo oblikovani u staklenoj posudi niti smo jeleni u šumi. Ljudska bića mogu pustiti svoje ideje da umiru umjesto njih. A budući da učimo i mijenjamo se, nismo ograničeni specifičnim uvjetima okoliša poput drugih stvorenja te uvijek možemo i s malo učiniti nešto više.“

Ispravan model za ljudska bića je suradnja i međusobno natjecanje u „hijerarhiji društvenog poretka usmjerenog ka dobrobiti. S takvim temeljima, imamo subsidijarnu strukturu.“

„Preuzmite odgovornost za sebe, svog partnera i svoju djecu. I potom proširite odgovornost prema vanjskom svijetu te, bivajući sve vještiji u tome, širite tu odgovornost koliko god možete.“

Karakteristično za Petersona, i ovaj put se oslanja na religijske slike kako bi objasnio ovakav koncept. Odgovornost je „čin žrtvovanja“. Ako netko preuzme svu tu odgovornost, „nije vam potreban viši autoritet, nije vam potreban kralj, a uz to, radite nešto korisno, produktivno i smisleno.“ To je drevna vizija ustanovljena u knjizi Izlaska, „kad su Izraelci izgubljeno lutali pustinjom.“

To je „prikladna vizija“ za današnji Zapad, koji izgubljeno luta divljinom.

Naš pravi identitet

Mi na modernom Zapadu griješimo „misleći da imamo samo dvije razine identiteta, onaj autonomnog pojedinca i kolektivni identitet.“ No to je „naivna predodžba“ budući da je pojedinac mnogo više od toga.

Gostovanje Jordana Petersona u Zagrebu: Put iskupljenja ili nestanak fenomena?

„Kad se vjenčate, jednako ste polovina para koliko ste i pojedinac. Možda ste i većim dijelom polovina para nego što ste pojedinac. A kad dobijete djecu, više ste obitelj nego što ste par. Stoga predodžba da je vaš identitet individualan, i da ste samo ono što kažete da jeste, ne samo da je apsurdna i kontraproduktivna, nego također uzrokuje strašno veliku anksioznost te čini ljude beskrajno izgubljenima.“ Klimatske uzbune, kriza rodnog identiteta, raspad obitelji i društva – nesreće današnjeg Zapada svoj uzrok imaju u ovakvoj predodžbi.

I stoga, “ako tražite smisao u svom životu, preuzmite odgovornost. Nema razlike između dobrovoljne odgovornosti i smisla. Oni su ista stvar. A to je itekako tajna koju vrijedi znati.”
Kanadski psiholog poziva se na svoj klinički rad kako bi to potkrijepio.

“Godinama sam vodio ovaj slučaj. Stalno mi prilaze mladi ljudi i govore, „Znate, bio sam prilično izgubljen i prolazio sam kroz jako loš period. I počeo sam slagati svoj život i preuzimati odgovornost. Sada sam u braku i imam dijete i imam dobar posao i zarađujem mnogo novca i, znate, nisam depresivan ni tjeskoban, i budućnost izgleda dobro. I mislim da se mogu poboljšati.”

Stroga ljubav nalaže: “Ako ste zabrinuti oko svrhe svog života, vi ste privilegirano dijete. Zato što biste trebali biti toliko zauzeti težinom koju ste odlučili nositi da nemate vremena razmišljati ni o čemu drugom.”

Zaboravljeno značenje slobode

U Petersonovoj filozofiji, odgovornost je ključna čak i – ili možda naročito – u kontekstu slobode. Sloboda bez odgovornosti je ono što je liberalni Zapad usvojio kao svoj ideal, gdje se svaka restriktivna obveza smatra sprječavanjem osobe da se “samoaktualizira”.

“Pa, što dovraga preostaje realizirati? Što je ostalo od tebe? Nemaš ženu. Nemaš prijatelja. Nemaš djecu. Ne vodiš računa o svojim roditeljima. Nemaš posao. Oh, sad si slobodan, zar ne? Nisi slobodan, izgubljen si. Pa, slobodan si kad si izgubljen, pretpostavljam, jer možeš glupo lutati u bilo kojem smjeru. Ali to nije vrsta slobode koju želiš.”

Društveni protestni pokreti često koriste kao meta narativ priču o Mojsiju koji se suočava s faraonom, tiraninom, zahtijevajući da se Židovi oslobode. Ali to nisu potpune smjernice.
Kaže se, „pusti moj narod da ode, tako da me može štovati u pustinji.” Ovo se u Bibliji ponavlja deset puta s dobrim razlogom.

“A razlog je to što je ova vizija slobode u priči o Izlasku – koja je primarna pripovijest o pobuni protiv tiranije i ropstva – uređena sloboda. To je odgovorna sloboda. To nije anarhična ili hedonistička sloboda – to je pak obožavanje zlatnog teleta.”

Moć raspodijeljene odgovornosti

Gotovo svaki izazov s kojim se čovječanstvo danas suočava može naći uzrok u “iskvarenom kralju”, centralizirajućem autoritetu, koji ljudima oduzima i njihove slobode i njihove odgovornosti. U mitološkim prikazima, “iskvareni kralj je isto što i zla strana prirode”. Stoga je besmisleno fatalistički pristupati ekološkim izazovima.

Crkva bez svrhe je otrcana i turobna Crkva

“Nema gladovanja u svijetu [trenutno], osim iz političkih razloga. Imamo dosta toga na pladnju.“

“Imamo uragane. To je prirodna katastrofa. Ali što ako se pripremite? Koji su preduvjeti za pripremu? A odgovor na to je supsidijarna društvena organizacija, ili raspodijeljene odgovornosti. To također čini sustav vrlo otpornim. Dakle, dio supsidijarne vizije je da se donošenje odluka treba prenijeti niz hijerarhiju do najbliže moguće razine.”

Isto načelo vrijedi i u kontekstu obitelji, „vi kao par ne biste trebali odlučivati ​​o stvarima koje biste kao pojedinac trebali odlučiti za sebe. Vi kao par trebali biste raspodijeliti odgovornost na svoju obitelj, za one odgovornosti koje bi vaša obitelj trebala preuzeti.”
Peterson zaključuje: „Svaka razina ima svoje odgovornosti. A svaka odgovornost bi trebala biti što je moguće više lokalna. To je vrlo inteligentan model upravljanja. I to je oslonac protiv idiotske centralizacije.“

Nova Petersonova akademija

Zagovornik ove jadne “idiotske centralizacije” možda su naše najpoželjnije obrazovne institucije. Sveučilišta koja svoje studente uče što da misle ne mogu ih potaknuti da preuzmu odgovornost niti im pružiti alate za to.

U onome što Peterson naziva “na neki način besmislenom ambicijom”, odlučio je osporiti monopol ovih institucija postavljanjem vlastitog internetskog sveučilišta. Akademija Peterson ima za cilj ponuditi nastavu koju predaju akademici sa sveučilišta Ivy League i Oxbridge, uz jednostavan slogan “Naučite kako misliti, a ne što misliti.”

“Pokušavamo pronaći ljude koji imaju istinsko znanje i omogućiti im da to znanje mogu i prenijeti.”

Na Akademiji Peterson, čije se pokretanje očekuje ovog mjeseca, studenti će učiti “široki raspon koncepata”, koji su “alati za razmišljanje, a ne popisi činjenica. Dobro predavanje ne samo da vam govori činjenice, već vam pokazuje kako to primijeniti i zašto je korisno. I tada možete bolje pregovarati u svijetu, bolje se snalaziti u svijetu.”

“I nemamo odjel za ljudske resurse. Ili savjetnike koji će voditi bilo koji dio toga”, nazire se tračak osmijeha.
Zašto bi etablirani akademici htjeli biti dio ovog plana?
“Zato što se institucije loše ponašaju prema njima. Ne plaćaju ništa. A oni se boje reći ono što vjeruju.”

Dakle, evo plana: “Dovest ću ih u Miami i ponašat ću se prema njima tako dobro da će biti oduševljeni, dat ću im bolju financijsku ponudu. Reći ću, podučavajte točno ono što volite, na način koji smatrate prikladnim. I ako možemo učiniti bilo što da vam pomognemo, javite nam. A onda ćemo to podijeliti sa svima.”

Peterson je svjestan da je “realizacija nečega takvog vrlo, vrlo malo vjerojatna” i da je „u stvarnosti, osuđena na propast”. Ali i ovdje dolazi do izražaja supsidijarna struktura. Bilo je pokušaja regrutiranja najboljih ljudi za svaku komponentu poslovanja, a zatim im je dana sloboda da rade ono što znaju najbolje.

Vrhunski akademici podržani su dobrim produkcijskim timom i studijskim prostorom.
“Imamo mlade ljude koji su popularni urednici, dizajneri zvuka i komunikatori na društvenim mrežama, većina njih je mlađa od 25 godina. Upravo sam slušao 15 minuta tečaja biologije s Brettom i Heather Weinstein [biolozima evolucije i autorima]. Kvalitetno je jednako koliko i najboljih 1% tečajeva na najboljim sveučilištima. I nadamo se – opet, ovo je besmislena ambicija – ali nadamo se da će to natjerati sveučilišta da igraju svoju ulogu.“

Ali hoće li ti tečajevi biti službeno akreditirani?

“Sveučilišta su već poništila vlastitu akreditaciju, zašto bih ja želio dobiti to priznanje lažnog odobrenja? Samo ćemo bolje obaviti posao. I to je plan: samo ćemo nadmašiti heuristiku”, strastveni je odgovor.

“Akreditacija je važna samo iz dva razloga. Jedan je da je to put do nastavka školovanja. I to će nam biti problem. Ali drugi put je do zaposlenja. I kojekakve korporacije već javno izjavljuju da fakultetsku diplomu više ne smatraju potvrdom akreditacije. Pa zašto bih, dovraga, težio za tim?”

Ako vrijedi sanjati, vrijedi sanjati veliko. Ambicija Akademije Peterson je doista “univerzalizirati” svoje tečajeve, koristeći najnoviju tehnologiju kao što je umjetna inteligencija, koja je preuzela veliku ulogu u prevođenju i animiranju predavanja.
“Dobio sam neki dan video kako držim predavanje na španjolskom, točno svojim glasom, s mojom intonacijom i pokretima usana koji savršeno odgovaraju jeziku. Tako da možemo prevoditi sve naše tečajeve, i to već na dvadeset različitih jezika.”

“Možete učiniti mnogo ako pravilno uberete tehnologiju.” Peterson uvjerava mene, protivnicu tehnologije.

Može li Peterson biti tehnološki najpotkovaniji konzervativni mislilac današnjice?
“Ja nisam ni najmanje konzervativan mislilac. Ali vidite, shvatio sam ograničenost klasičnih liberalnih stavova.“

“Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća dublje sam shvatio da je individualizam o kojem su trubili britanski i škotski liberali bio moguć samo kad su postojala određena konzervativna kolektivna načela. Ne možete imati autonomni zapadni individualistički liberalizam, bez temeljnog, judeo-kršćanskog konzervativizma koji ga okružuje.”