Vijest je stigla jučer kasno ujutro. Aleksej Navaljni, koga zapadni mediji definiraju kao Putinovog “protivnika”, preminuo je u svojoj ćeliji nakon šetnje u zatvoru Jamalo-Nenec, gdje je nedavno bio u pritvoru – prenosi Georgia Salvani na X profilu pisanje Cesare Sacchettia.

Slika koju su nam o ovom čovjeku pružili europski i američki mediji slika je hrabrog političkog aktivista koji se odlučio suprotstaviti Putinovoj “tiraniji” do te mjere da je svoju upornost platio političkim progonom, a potom i konačnom smrću, u okolnostima koje još uvijek postoje. nejasno.

Portret Alekseja Navaljnog zapravo je daleko od onog opet fiktivnog koji je konstruirao određeni tisak.

Navalny je bio odvjetnik koji je već završio upleten u razne korupcijske i malverzacijske događaje koji su ga doveli do kaznene presude za prijevaru protiv francuske kozmetičke tvrtke Yves Rocher.

Majstor je iz ove tvrtke pronevjerio više od pola milijuna dolara, a za pronevjeru je osuđen 30. prosinca 2014. godine.

Dokazi izneseni tijekom suđenja protiv njega bili su u najmanju ruku porazni, ali zapadni su mediji počeli graditi karakter tako što su se činilo da je ruski odvjetnik bio “politički zatvorenik”.

“Presude” osude presude koju je Europski sud za ljudska prava, čije dužnosnike notorno financira američki financijer židovskog podrijetla George Soros, osudio kao “političku”, stigle su promptno, toliko da bi se ovaj sud ispravnije mogao nazvati Sorosev sud, s obzirom na blisku financijsku ovisnost kojom se hvali s osnivačem Otvorenog društva.

Nakon ECHR-a uslijedile su osude Amnesty Internationala, još jedne organizacije koja je primala sredstva od Sorosa koji je tijekom desetljeća izgradio pravu mrežu međunarodne subverzije kroz ovu razgranatu mrežu nevladinih organizacija koje gaje kult ljudskih prava protiv onih koji nisu svrstani s globalističkih direktiva.

Navalnyjevi prethodnici također su bili povezani sa Zapadom

No, Navalni nije prvi protivnik koji se gradi u laboratoriju zapadnih obavještajaca i koji umire u okolnostima koje pogoduju svima osim samom Putinu.

Čitatelji se sigurno sjećaju ruske novinarke Anne Politkovskaya, kolumnistice ruskog lista Novaya Gazeta koja je 2006. godine iz vatrenog oružja ubijena u dizalu svog stana u središtu Moskve.

Politkovskaja je očito u prošlosti primala prijetnje smrću i pretrpjela je navodni pokušaj trovanja dvije godine ranije dok je bila na letu za Osetiju nakon što je popila čaj koji joj je poslužila stjuardesa ruske zrakoplovne kompanije Aeroflot.

Imajte na umu trag trovanja jer će on biti konstanta u svim slučajevima koji uključuju Putinove protivnike, a to je ključ za razumijevanje tko vjerojatno stoji iza svih ovih ubojstava ili pokušaja ubojstava izvršenih otrovima.

Anna Politkosvaya, međutim, bila je daleko od toga da bude neovisna i nepopustljiva novinarka kakvom su je predstavljali lokalni mediji.

Novine za koje je pisala, Novaya Gazeta, utemeljio je Mihail Gorbačov kojeg danas nije nategnuto definirati kao ubojicu Sovjetskog Saveza, zbog čega nam svakako nije žao, ali je jasno da je ta organizacija poslana u grob od istih arhitekata koji su je osmislili prije mnogo godina.

Kada se Gorbačov pojavio na političkoj sceni 1980-ih, zapadni mediji su njegovu figuru veličali kao “inovatora” i počeli ga opisivati ​​kao čovjeka koji bi SSSR konačno mogao približiti liberalnom Zapadu.

Klubovi najekskluzivnije moći poput Bilderberške skupine, koju posjećuju Henry Kissinger i članovi obitelji Rockefeller, vatreno ga podržavaju jer znaju da je novi tajnik CPSU-a silno radio na okončanju Hladnog rata i dopustio NATO imperijalizmu da nema više suparnika.

Gorbačov ne iznevjerava očekivanja. Njegove inicijative protiv “korupcije” i njegovo djelovanje erozije unutar SSSR-a dolazi do neizbježnog epiloga pada Berlinskog zida i likvidacije Sovjetskog Saveza zamijenjenog federalnom Rusijom koja je tih godina bila u rukama Aškenazi oligarha i CIA-e, prije dolaska “omraženog” Putina.

Novaya Gazeta je daleko od toga da bude “neovisna” novina. Riječ je o novinama vrlo bliskim zapadnom svijetu, toliko da su dobile ogromna sredstva od Soroseve zaklade, što su potvrdili i sami urednici ruskog lista.

Anna Politskovaya je bila plaćena kroz te fondove i to je nije činilo besplatnom novinarkom, već običnom glasnogovornicom Sorosa i onih globalističkih krugova koji su htjeli svrgnuti Putina.

Čini se da je njena smrt 7. listopada 2006., na Putinov rođendan, rezultat nekog devijantnog uma koji je u uredima MI6 – zloglasne britanske tajne službe koja uvijek stoji iza ovih unajmljenih protivnika – iznjedrio ovaj pokvareni scenarij kako bi da sve izgleda kao rođendanski poklon ruskom predsjedniku.

Slijedeći video pokazuje pitanje gornjeg novinara britanskom veleposlanstvu @UKinItaly u Italiji, koje je glasilo:

Imam pitanje za britansko veleposlanstvo,

@UKinItaly, u Italiji. U ovom videu možemo vidjeti kako je jedan od vaših agenata, James William Thomas Ford, koji se sastajao s Navaljnim. Navalni je od njega tražio od 10 do 20 milijuna dolara da pokrene obojenu revoluciju protiv Putina. Isto tako, i Skripal i Litvinjenko koji su umrli otrovani radili su za MI6 i plaćala ih je britanska vlada. Zašto stalno krivite Rusiju za ove sumnjive smrti koje su se dogodile pod vašim nadzorom?

I have a question for the British embassy, @UKinItaly, in Italy. In this video we can see how one of your agents, James William Thomas Ford, who was meeting with Navalny. Navalny asked him from 10 to 20 million dollars to start a colored revolution against Putin. Likewise, both… pic.twitter.com/904fRzBZRQ

— @Ce_Sacchetti (@C__Sacchetti) February 17, 2024

Samo bi luđak ili netko potpuno u lošoj vjeri mogao pomisliti da je Putin toliki idiot da se riješi novinara koji je notorno povezan sa zapadnim svijetom na tako očit način, navlačeći na sebe vrlo predvidljiv linč međunarodnih mainstream medija.

Trovanja Putinovih protivnika upućuju na London

Baš kao što smrt još jedne osobe, Aleksandra Litvinenka, bivšeg tajnog agenta ruskih tajnih službi koji je prebjegao početkom 2000-ih, nema smisla iz perspektive ruskih interesa.

Litvinenko se u to vrijeme pridružio britanskoj obavještajnoj službi i primao je fiksnu plaću od MI6 koja mu je plaćala 2000 funti mjesečno.

Prije nego što su ga platile službe Njegovog Veličanstva, Litvinenko je primao uplate od Borisa Berezovskog, jednog od oligarha židovskog podrijetla koji je iskoristio vakuum moći stvoren raspadom SSSR-a 1990-ih kako bi kupio ruske državne dionice po jasnoj prodanoj cijeni od strane Borisa Jeljcina uz pomoć američkog profesora ekonomije, također Aškenaza, Jeffreya Sachsa.

Berezovski, koji je preminuo 2013. u još nerazjašnjenim okolnostima, mrzio je Putina jer je dolaskom na vlast ruski predsjednik počeo kočiti ogromnu moć koju su oligarsi akumulirali, a to je ruskog milijardera navelo da utočište potraži u Velikoj Britaniji, ponovno spreman pomoći svim subverzivcima koji žele svrgnuti ruskog predsjednika.

Litvinenko umire od trovanja nakon uzimanja polonija 210, samo mjesec dana nakon Anne Politskovaye u Londonu kada je već odavno prešao u službu Engleza.

Ako bi zbog toga ikoga trebalo dovesti u pitanje, onda bi to trebao biti London jer je upravo on sada dezertera zaposlio u svoje redove.

Očito zapadni mediji ponovno upiru prstom u Putina, unatoč tome što je bivši agent KGB-a već neko vrijeme bio u britanskoj službi i unatoč tome što London ima kontroverznu povijest s proučavanjem i korištenjem otrova.

To je priča koju smo ispričali u prethodnom prilogu, a radi se o ilegalnim eksperimentima koji su provedeni u laboratoriju Porton Down, u regiji Saltshire.

U ovom tajnom postrojenju testirani su vrlo opasni nervni plinovi još od Drugog svjetskog rata, što je koštalo i života avijatičara Ronalda Maddisona, čiju je smrt zataškao jedan od “heroja” zapadnog liberalnog establišmenta, naime bivši britanski premijer Winston Churchill.

London je dakle imao i ima vrlo posebnu povijest u vezi s uporabom otrova kao biološkog oružja koje se koristi u ratu i protiv političkih protivnika, ali su međunarodni mediji pazili da to ne iznose tom prilikom kako ne bi izazvali sumnju u javnosti da je vjerojatno ona izvršila ta ubojstva.

Atentati na Putinove protivnike, ili možda treba reći prebjegle ruske agente pod kontrolom anglosfere, očito nisu donijeli nikakvu korist ruskom predsjedniku.

Naprotiv, poslužili su za postavljanje velike tiskovne kampanje ocrnjivanja od strane Zapada protiv Rusije, lažno optužene za ubijanje svojih protivnika.

A trag trovanja ljudi neprijateljski raspoloženih prema Putinu bliskih Velikoj Britaniji nastavio se i nakon slučaja Litvinenko, smrću Sergeja Skripala, još jednog dezertera iz ruskih oružanih snaga koji je stupio u službu MI6 i preminuo od trovanja u gradu Salisburyju. .

“Slučajnost” je da je Salisbury samo 12 km udaljen od spomenutog laboratorija Porton Down, a ni u toj okolnosti, očito, mediji nisu istaknuli tu ogromnu povezanost Skripalove smrti koja se dogodila s nervnim plinom Novichok, na koji je pokusi su provedeni u biokemijskom laboratoriju britanske vlade.

Čini se da Navalny nije iznimka od ovog pravila. Godine 2020. njemačke vlasti koje su ga držale u pritvoru rekle su da je ruski fikser bio otrovan inhibitorima kolinesteraze.

Čak i ako je ova verzija istinita, da je Putin želio eliminirati Navaljnog, mogao je to učiniti godinama ranije bez velike buke.

Moskva je tada vrlo dobro znala da je bivši odvjetnik ništa više od marionete kojom upravljaju engleske službe i to je i javno izjavila.

Nepobitan dokaz da je Navalny bio na usluzi britanskim obavještajcima nalazi se u videu koji ga prikazuje zajedno s agentom MI6 Jamesom Williamom Thomasom Fordom od kojeg je tražio 10 do 20 milijuna dolara godišnje za stvaranje obojene revolucije za svrgavanje Putinove vlasti.

Video u kojem Navalny traži financiranje od Forda

Stoga bi bilo glupo i samoubojstveno da Kremlj još jednom odobri njegovu eliminaciju, što ne bi učinilo ništa osim pokrenulo još jednu antirusku tiskovnu kampanju.

Iznad svega, treba napomenuti da ruski predsjednik ne slijedi “tehnike” svojih klevetnika, već bez ikakvih skrupula posežu za ubojstvima i napadima koji često koštaju i života nedužnih ljudi.

Ovaj dugi trag smrti od trovanja jako nalikuje stalnoj strategiji “lažne zastave” koju provode britanske obavještajne službe.

U svijetu obavještajnih službi pod lažnim zastavama podrazumijevaju se one operacije, napadi ili politička ubojstva koja izvode neke službe, a koje se zatim predstavljaju kao djelo zemalja koje te špijunske agencije smatraju “neprijateljima”.

Povijest zapadnih i izraelskih obavještajnih službi puna je ovakvih napada, a najsenzacionalniji i najnoviji slučaj odnosi se na vođu ISIS-a, al-Baghdadija, izmišljeno ime koje bi sakrilo identitet agenta Mossada po imenu Simon Elliot.

U tom bismo slučaju ponovno bili suočeni s novim poglavljem u smišljenoj strategiji difamiranja Rusije koju provode anglosferske službe potpomognute pak megafonom zapadnih medija koji te leševe svaljuju na Putina kako bi ga prikazali odgovornim kad u stvarnost čini se da su pravi krivci vrlo daleko od Moskve i vrlo blizu Londona.

To je vrlo izlizana strategija koja ne proizvodi ništa konkretno u percepciji sve zasićenijeg javnog mnijenja euroatlantizmom, ali anglosfera je doista bezidejna i nastavlja crpiti iz starog repertoara.

To je još jedan znak slabosti liberalnog Zapada koji nije u stanju zaustaviti svoje političko propadanje ni na koji način, a prije svega nije u stanju prihvatiti svu svoju irelevantnost u povijesnoj fazi propadanja “poretka” koji postoji od svjetskog rata pa nadalje.

La Cruna dell'Ago – di Cesare SacchettiLeggi sul blog o su Reader
La morte di Navalny e quella lista di oppositori di Putin tutti a libro paga dell'MI6 e di Soros.
Di Cesare Sacchetti

La notizia è giunta nella tarda mattinata di ieri. Alexei Navalny, quello che i media… pic.twitter.com/6CU0IMEjZj

— Giorgia Salvagni (@GiorgiaSalvagn1) February 17, 2024

Izvorni tekst: Lacrunadellago.net