„Američki predsjednik, koji bi razumio „problem Kine“ (što je autorov termin za zabrinutost povezanu sa svim američkim problema s rastom kineskog utjecaja u svijetu, kineske ekonomije, vojske i td.), pitao bi: odgovaraju li sve bolji odnosi  između Kine i Rusije nacionalnim interesima SAD-a? Američki predsjednik, koji bi shvaćao „problem Kine“, stavio bi pod sumnju uvođenje dugoročnih sankcija protiv Rusije 2014.g., kada je Rusija anektirala Krim, koje je pomoglo gurnuti Rusiju prema savezu s Kinom.

Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, ne bi dozvolio službenicima predsjedničke administracije javno pozdravljati revoluciju u Kijevu 2014.g., pomažući time uvjeriti Peking (i Moskvu) kako SAD žele smjenu režima u Kini.“  Takvo priznanje skupo stoji, navodi Danilov, ali najinteresantnije u tekstu (spomenute strategije CFR) je recept, koji se predlaže za poboljšanje odnosa između Washingtona i Moskve. On počinje u apstrakciji i prelazi u konkretnost. U strategiji se navodi: „Sjedinjene Države u koordinaciji sa svojim saveznicima moraju… – piše Irina Meter u Geopolitika.news.

Urednik i analitičar portala Geopolitika News Zoran Meter prije dva dana otvoreno je polemizirao s pojedinim stavovima britanskog analitičara i starijeg znanstvenog savjetnika Hoover Institution u Stanfordu – Nialla Fergusona, nedavno objavljenim u uglednom mediju The Times (vidi poveznicu ispod).

>> ŠTO JE PJESNIK (“The Times”) htio reći u, SAD-om podržanom razdoru između Rusije i Kine

U njemu Ferguson predlaže američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i njegovim nasljednicima da „moraju ponovo usvojiti pouke diplomacije s kraja 20. stoljeća“ i podsjeća na tajni posjet tadašnjeg državnog tajnika Henrya Kissingera Pekingu prije 49 godina, koji je predstavljao novi temelj američko-kineskih odnosa. „To je bio ključni trenutak hladnog rata: raskol između Kine i Sovjetskog Saveza, kako bi se ujedinili Washington i Peking protiv Moskve“, kazao je Ferguson, s tim, da kao današnjeg glavnog američkog suparnika on smatra Kinu, a ne Rusiju. Sukladno tome Ferguson dalje navodi, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“. Analitičar The Timesa na kraju se pita: „Donald i Vlad – niti jedni drugi odnosi nisu Trumpu donijeli veću količinu neprijatnosti. Ali hoće li oni nekada donijeti stratešku nagradu? Moguće, to je ključno pitanje drugog hladnog rata.“

Meterove opservacije na ključne Fergusonove teze predlažemo pročitati. A i jedne i druge su bitne s obzirom na današnji komentar ruskog analitičara Ivana Danilova, objavljen u ruskom utjecajnom mediju RIA, koji je na istom tragu i govori o preslagivanju odnosa između triju globalnih velesila, reagirajući na, kako sam navodi, šokantno izvješće jedne od najutjecajnijih američkih analitičkih organizacija „Vijeća za međunarodne odnose“ (Council on Foreign Relations, CFR), koje, poput Fergusona, također govori o „novom hladnom ratu“ ali na svoj poseban i do sada jedinstven način. Radi se o organizaciji koja spada među 5 najutjecajnijih organizacija na svijetu, u društvu sa široj javnosti puno poznatijim „bilderberzima“ i „trilaterali“ Davida  Rockefellera. Ta američka privatna organizacija za istraživanje vanjskopolitičkih pitanja i problematike dva puta mjesečno izdaje svoj poznati časopis Foreign Affairs. Za CFR radi više od 4900 osoba, između kojih i brojni visoki službenici, diplomati, poznati znanstvenici, biznismeni, novinari, pravnici. Ne bez razloga CFR nazivaju najutjecajnijim američkim think-tankom, kojega ponekad optužuju i za urote s ciljem formiranja svjetske vlade.

Ali da ne duljimo o samom CFR-u, dalje u tekstu izdvajamo najznačajnije dijelove iz komentara spomenutog ruskog analitičara na najnovije izvješće ove američke organizacije, koje je uistinu šokantno:

Radi se, kaže autor, po svojoj otvorenosti i detaljima šokantnoj strategiji, koja mora osigurati pobjedu SAD-a u novom hladnom ratu s Kinom i dominaciju Washingtona na geopolitičkom polju XXI. stoljeća. U toj se strategiji ključno mjesto daje Rusiji. A pristup, koji se predlaže primijeniti prema toj zemlji, snažno je začudio i vodeće ruske i američke analitičare.

Ideja, kako s Rusijom treba normalizirati odnose da bi se SAD-u bilo jednostavnije boriti s Kinom – nije nova za američku analitičku javnost. Problem je u tome što se kao glavni (a u stvarnosti jedini) način za postizanje te „normalizacije“ obično predlaže aktivno „gušenje i davljenje“ Rusije gospodarskim sankcijama, a u idealnoj varijanti – organiziranjem „smjene režima“. Takav pristup objektivno je kontraproduktivan, ali on je jedina mogućnost s točke gledišta onih, koji smatraju, kako je najpravilnija strategija prema Rusiji ona koja se sastoji od njezinog vraćanja u stanje „dobrih 90.-ih“ i zahtjeva „priznanje poraza u hladnom ratu“ (i posljedično, glavne uloge SAD-a u svijetu). Pritom se kombiniraju ekonomske i vojne metode, pričemu se to ne odnosi isključivo na Rusiju, a razlika je samo u intenzitetu pritisaka. Praksa potvrđuje kako je Washington spreman ulaziti u diplomatske i sankcijske sukobe i s najbližim saveznicima. Maksimum „mrkve“ koju su američki eksperti spremni predložiti Rusiji su nešto poput povratka u klub G8 u zamjenu za njezinu potpunu kapitulaciju po svim ključnim geopolitičkim pitanjima.

Nova strategija CFR-a prema Rusiji potpuno je drukčija

Međutim, strategija koju je objavio „Council on Foreign Relations“, polazi s posve druge logike. Kao prvo, u njoj nema iluzija o tome kako SAD mogu samostalno pobijediti čitavi svijet. Štoviše (i to je šok s gledišta službenog američkog diskursa) – samostalno ne mogu pobijediti čak niti samu Kinu. Strategija američke „duboke države“ (kakvom je Danilov označio spomenutu američku utjecajnu organizaciju CFR), ide dalje, naglašavajući kako SAD općenitio moraju prestati tratiti napore na druge geopolitičke smjerove i koncentrirati se na Kinu, a također se baviti i radikalnim unutarnjim američkim reformama. I samo kombinacija tih mjera (koje se u strategiji nazivaju „receptima“)  Washingtonu može dati nužnu snagu i ostvariti nužne uvjete za pobjedu.

Začuđujuće je, navodi dalje Danilov, kako u tom dijelu, koji opisuje trenutačno „žalosno“ stanje na bojišnicama američko-kineskog hladnog rata, autor strategije (utjecajni bivši diplomat, poznati lobist i stariji znanstveni suradnik CFR Robert D. Blackwill), vrlo oštro kritizira greške Trumpove i Obamine administracije u politici prema Rusiji, a poglavito je oštar kada je u pitanju ukrajinska „majdanska revolucija“, Krim i sam Kijev. Danilov tu citira spomenutog američkog stručnjaka koji navodi slijedeće:

„Američki predsjednik, koji bi razumio „problem Kine“ (što je autorov termin za zabrinutost povezanu sa svim američkim problema s rastom kineskog utjecaja u svijetu, kineske ekonomije, vojske i td.), pitao bi: odgovaraju li sve bolji odnosi  između Kine i Rusije nacionalnim interesima SAD-a? Američki predsjednik, koji bi shvaćao „problem Kine“, stavio bi pod sumnju uvođenje dugoročnih sankcija protiv Rusije 2014.g., kada je Rusija anektirala Krim, koje je pomoglo gurnuti Rusiju prema savezu s Kinom. Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, ne bi dozvolio službenicima predsjedničke administracije javno pozdravljati revoluciju u Kijevu 2014.g., pomažući time uvjeriti Peking (i Moskvu) kako SAD žele smjenu režima u Kini.“

Takvo priznanje skupo stoji, navodi Danilov, ali najinteresantnije u tekstu (spomenute strategije CFR) je recept, koji se predlaže za poboljšanje odnosa između Washingtona i Moskve. On počinje u apstrakciji i prelazi u konkretnost.

U strategiji se navodi: „Sjedinjene Države u koordinaciji sa svojim saveznicima moraju pokušati otvoriti široki dijalog s Vladimirom Putinom i ruskom vladom o svjetskom poretku i sigurnosti Europe i Azije.“

Samo stručnjak takvoga ranga i predstavnik „duboke države“ može si u američkom informacijskom prostoru dozvoliti potpuno ozbiljno zalagati za to, da predsjednik Trump pokrene dijalog s Vladimirom Putinom o svjetskom poretku, a da se pritom ne boji postati ciljem FBI-a zbog „suradnje s Kremljom“.

Na konkretnoj razini strategije „Council on Foreign Relations“ predlaže slijedeće:

„Izrazimo se jasno: Washington treba krenuti na ustupke, kako bi poboljšao odnose s Moskvom; on to ne može učiniti kroz očuvanje čitave sadašnje politike prema Rusiji. To isto odnosi se i na Moskvu. U tom duhu SAD moraju težiti prema sporazumu s Rusijom oko toga da je širenje NATO-a završeno, da SAD ukidaju svoje sankcije zbog aneksije Krima i da Rusija opet ima pristup grupi G8. U zamjenu, Moskva kroz povlačenje svoje vojske iz Istočne Ukrajine treba pristati na razmještaj mirovnih snaga UN-a, kao i prestati s otrovnim miješanjem u američku politiku i kulturu“.

CFR-ov prijedlog „razmjene“ teško da se može smatrati idealnim ili čak receptom koji paše za osiguranje zdravijih odnosa između Washingtona i Moskve, navodi Danilov, i dodaje, kako je tu važno ipak nešto drugo: sudeći prema toj poziciji utjecajne američke organizacije, američke elite postupno ostupaju od ideje da se Rusiji može i mora prijetiti, i počinju se privikavati na ideju da je s Moskvom moguće i nužno voditi ozbiljne pregovore.

Danilov dalje kaže, kako je nemoguće, apsurdno i nezamislivo bilo sebi predstaviti  2014.g. da će vodeći analitički centar američke elite  u svojstvu početne pregovaračke pozicije (za normalizaciju odnosa s Rusijom) „na stol staviti“  takve prijedloge poput priznanja Krima ruskim teritorijem, povratak Rusije u G8 (koje ima samo simbolično značenje), završetak procesa proširenja NATO saveza (što de facto znači davanja Ukrajini neutralnog statusa tj. njezine „finlandizacije“ (po finskom vanjskopolitičkom statusu), i odbacivanje razmještaja ukrajinske vojske u Donbas.

Naravno, sve ovo ne znači kako je navedeni niz elemenata upravo onaj kojega će i usvojiti službeni Washington, ali i ne znači kako oni idealno odgovaraju ruskim interesima koji su puno širi i dublji u odnosu na ono što sada predlaže Council on Foreign Relations, smatra Danilov. Međutim, samo ubacivanje takvih prijedloga u stručnu i političku „satnicu“, gotovo na svojoj najvišoj razini, moguće, označava određenu evoluciju američkog promišljanja, pričemu ne samo u odnosu na ruski smijer.

Washington se s bolom oprašta od iluzija o svojoj svemoći, a ruski uspjesi u suprostavljanju američkim sankcijama i proširenju njihovog utjecaja u svijetu samo su još jedan dokaz toga gubitka, navodi Danilov. Može se primjetiti, kaže on dalje, kako prekoatlantska elita prolazi sve odgovarajuće etape: početnu negaciju, nakon toga „zlobu“ (sankcije, opet sankcije, i ponovo sankcije, pomješane s ruskim izgonom iz G8), a sada idu rasprave oko toga što se može predložiti u zamjenu za zaustavljanje boli. Taj proces nije počeo sada, ali on sada dolazi do one faze, kada Washington postupno spremno odustaje od svojih ozbiljnih ambicija i priznaje nužnost ustupaka, a ne ultimatuma.

Prije svega to će završiti depresijom, a nakon toga novom geopolitičkom stvarnošću. Vjerojatno je najbolji odgovor na ova nastojanja američke refleksije – upornost u zaštiti ruskih interesa, tvrdi Danilov, koji zaključuje kako je ipak u američkoj „dubokoj državi“ ostalo još malo „zdravog razuma“ koji priziva na rad s Rusijom.