Connect with us

Društvo

Srbski geostrateg: ‘Hrvatska i Bugarska žele nekadašnje “razgraničenje na Zapadnoj Moravi”!?’

Published

on

TERRA MISIONES STRAH IZ SRBIJANSKE PERSPEKTIVE   Donosimo jedan odlomak teksta Kuda ide Srbija, Slavoljuba Lekića, koji se prije svega odnosio na jezično pitanje, ali u dijelu nazvanom Terra misiones, analizira moguće, buduće, srbijanske strategijske gubitke, te “davni san Hrvatske i Bugarske o ponovnoj uspostavi stare granice na Moravi”. Prenosimo izvorni tekst.

Pred hrvatskom politikom jasno je usmerenje – duhovna veza sa srednjom Evropom, te teritorijalno i ekonomsko širenje na jugoistok. Hrvati nemaju izbora, moraju se okrenuti Srbima.

HRVATI I BUGARI NA MORAVI Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, biće na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije…

>> “AVAJ, ZEMLJO SRBIJO, REAGUJ! NEVEROVATNA MAPA U UDŽBENIKU ZA 4. RAZRED: Đaci uče da su Beograd i Čačak bili deo Hrvatske”

Najveći hrvatski sused, Italija, nije joj naklonjena, a granica među njima je pomorska, te ova nije zemlja hrvatske misije. Uostalom, Vatikan bi uvek interese Italije pretpostavio hrvatskim. Na severozapadu je Slovenija, zemlja potuljene ksenofobije, i po ukorenjenom šovinizmu prvorazredna svetska sila. Ona je u tom pogledu superiorna, iznad Hrvatske i Hitlerove Nemačke, jer nije počinila nijedan genocid, a uspela je da postane etnički najčistija evropska država, razvijajući hladne forme etnocida i etničkog pretapanja svojstvene evropskim kolonizatorima. Otišla je tako daleko da je čak neke svoje građane izbrisala iz svih spiskova zato što nisu Slovenci. Ova zemlja, premda malena, uvek će dosađivati Hrvatskoj pošto ima veće izglede da uspostavi saradnju sa Italijanima i Srbima. I jedni i drugi skoro da nemaju osećaj da se spore sa Slovenijom. Pored toga, odustanak Hrvata od kajkavskog i čakavskog govora zatvorio je vrata hrvatskoj misiji na tlu današnje Slovenije. Treći, veliki sused Hrvata, versajski gubitnik Mađarska, izgleda da nije sasvim zaboravila Slavoniju i Rijeku, a sa druge strane već je asimilovala sve slovensko stanovništvo, te Hrvatska ne može računati sa značajnim ekonomskim, demografskim i političkim dobicima na toj strani. Pošto Mađari govore jezikom koji ih oštro odvaja od Slovena, teško ih je asimilovati ili preimenovati, Hrvatima ostaje da razviju opreznu saradnju sa Mađarima. Zajednički cilj je proširenje uticaja u srpskom Podunavlju, gde su, pored Srba, prisutni Mađari i Hrvati, koji su – sva je prilika – voljni da pomognu odvajanje severnog dela Srbije.

Hrvatska politička nomenklatura , razvijene realpolitičke estetike, usredsređena je svim svojim bićem na Drinu i Dunav, teritorije naseljene Srbima i muslimanima, obećane Srbiji 1915. godine (mapa 2). Veliki izazov za Hrvatsku je kako prisajediniti „hrvatsko cveće“ posle fizičkog uklanjanja Srba iz RSK. P rostori Muslimansko-hrvatske federacije, Republike Srpske i Crne Gore jesu prvorazredna terra misiones. Ako je srpska inteligencija nesigurna da li joj je potrebno Kosovo i Metohija, na čijem mitu je izgrađeno ogromno pisanje i usmena književnost, onda ista neće biti spremna da pod svoju zaštitu uzme Banjaluku, a posebno ne Sarajevo i Tuzlu, koje odavno ne smatra bliskim i privlačnim. Hrvatska bi na najveći otpor mogla naići u Podrinju, ali opet bi mogla nadmašiti obeskosovljenu Srbiju, sada već i veličinom svoje države.

>>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.: ‘U Hrvatskoj nema ni Srba, niti osobite srbske vjere’

Ostaje važno pitanje: da li je siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopšte, pobednik menjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona dela na istoku, a sarađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, ume i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvek biti jači i ubojitiji.

Zašto bi uopšte pobednik menjao plan? Ostaje važno pitanje: da li je siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopšte, pobednik menjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona dela na istoku, a sarađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, ume i da je hvali.
Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvek biti jači i ubojitiji.

>> SRPSKI ZLOČINI I LAŽI: Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Ako je najveći srpski grad Jasenovac odavno na trucavom putu zaborava, onda i albanski etapni, naizgled bezbolni i dugotrajni, genocid izvršen u 19. i 20. veku neće ostati u dugom srpskom pamćenju. To potvrđuje nasilno iseljavanje 250.000 Srba i Roma sa Kosova i Metohije 1999. godine, kada je u srpskoj javnosti već bilo sazrelo mnjenje da na Kosovu praktično i nema Srba, te je zato i izgubljeno. Oni kojih više nema u samoproglašenoj kosovskoj nezavisno s ti postali su corpus separatum i jedan od instrumenata stvaranja nove balkanske nacije Kosovara i pretapanja različitih nacionalnosti u jednu – kosovarsku. (52) Izgradnja nove nacije na tlu stare Srbije, na početku 21. veka, nalikuje na Kalajevo nacionalno inženjerstvo pre stotinak godina, upriličeno radi uspostavljanja novog odnosa snaga na Balkanu, u kome će tzv. Kosovari igrati aktivnu ulogu „noža uperenog u srce Beograda“. Na meti neće biti samo Beograd, već i Atina i Podgorica, dok će se Tirana naći u izmenjenoj ulozi kosovarske periferije.

Poneki srpski političari, skloni različitim formulama deobe Srbije, misle da će ako se odreknu „velike“, sasvim sigurno imati „malu“ Srbiju. Ali nejasno je zašto bi velike (uvećane) države, Albanija, Bugarska i Hrvatska tolerisale „Miloševićevu rušilačku Srbiju“. Njenom deobom na značaju će izgubiti srpska deobarska inteligencija, koja će se naći u konkurenciji atraktivnije hrvatske, bugarske i arbanaške elite prinuđenih da obrazlože teritorijalne aspiracije u intelektualnim centrima i metropolama velikih sila. Rusofili u Srbiji polažu nadu u neslućene moći Kremlja. Ali ova bi pomoć sa istoka mogla izostati pošto će Rusija između umanjene Srbije i proširene Hrvatske, Albanije i Bugarske podržati realnije i opipljivije projekte ojačane Bugarske i stabilne Grčke. Uvećana Hrvatska pretenduje da preuzme ulogu dvojne monarhije, a proširena Albanija Turske imperije. Među njima neće biti većih sukoba sve dok bude postojala deobama podložna Srbija i „srpski separatizam“ u zemljama susedima. A šta će biti posle, raspraviće već afirmisane političke nomenklature garanata balkanske ravnoteže – Hrvatske, Bugarske, Albanije i Grčke.

>>> POVIJEST: Hrvatsko-bugarski ratovi

U času otmice Kosova i Metohije Albanija otvoreno, a Bugarska prikriveno

Razgraničenje Bugara i Hrvata na Moravi “Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije.”

podstiču podelu BJR Makedonije, ali bez uticaja Srbije i Grčke. Ovo pojačava grčki otpor prema BJRM, no njen usamljen manevar je slabašan. Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, biće na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije. Da li će srpska vlast zarobljena neprekidnom krizom i prebrojavanjem parlamentarnih mandata naći način da obrazuje stabilnu državnu tvorevinu? Ili će, možda, pritisnuta nesnosnim spoljnim teritorijalnim zahtevima i sladunjavom privatizacionom groznicom, pribežište potražiti u opojnom odlaganju kao da za Srbe vreme nije oskudno blago posle straćenog 20. veka?

Slavoljub Lekić/nspm.rs

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved