Connect with us

Vijesti

Srpski zločin – rušenje bolnice u Vukovaru 1991. – NE ZABORAVITI!

Published

on

Slika 1. Ulaz u podrum vukovarske bolnice (MJ)

Srbi su tijekom agresije na Republiku Hrvatsku gađali 17 hrvatskih bolnica, 14 su znatno oštetili, a 4 su potpuno uništili. Suprotno međunarodnim konvencijama, suprotno Ženevskoj konvenciji u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku bolnice su bile vojni cilj pa su kao takve gađane (iz zraka, topovskim projektilima, minobacačima, pješačkim naoružanjem) i rušene.

Slika 2. Oprema korištena u Domovinskom ratu (MJ)

Ženevska konvencija iz 1949. godine, Protokoli iz 1977. o zaštiti bolnica

Bolnice su u Republici Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata, bile obilježene jasno vidljivim crvenim križem i trebale su biti zaštićene prema Ženevskim konvencijama. Nažalost, agresor je gađao bolnice svim raspoloživim sredstvima kao istaknuti vojni cilj. Uništavanjem bolnica onemogućavao se normalan rad zbrinjavanja civila i branitelja pa je to bio dodatni psihološki pritisak na stanovništvo. 

Podatci Opće bolnice Vukovar govore da su za tri mjeseca opsade i napada na Vukovar liječnici u bolnici obradili oko 2500 ranjenika (prosječno 28 dnevno), a izvršeno je 1200 operacija (prosječno 13 dnevno). Najmlađi pacijent (djevojčica) imao je 6 i pol mjeseci, a najstariji više od 80 godina. Od početka agresije zbrinuta je i evidentirana svaka ranjena i poginula osoba. Međutim, pripadnici JNA odnijeli su sve popise, tako da je i danas vrlo teško odrediti precizan broj stradalih koji su prošli kroz vukovarsku bolnicu.

Prema podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, više od 4000 osoba (oko 7000 osoba) odvedeno je nakon okupacije Vukovara u tzv. prihvatne centre u Srbiji, od kojih je 2645 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila premješteno u koncentracijske logore (najviše u Stajićevo, Begejce, Niš i S. Mitrovicu). Broj ubijenih i umrlih u srpskim koncentracijskim logorima još nije cjelovito utvrđen.

Vukovarska bolnica

Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.

U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.

Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.

Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je bila Ratna bolnica.

Agresor je svakodnevno gađao bolnicu, dnevno je na bolnicu padalo do 100 prijektila, a bolnica je primala od 20 do 60 novih ranjenika. Uništena su 4 gornja kata bolnice pa se zbrinjavanje bolesnika i ranjenika obavljalo u prizemlju, podrumu i atomskom sklonište.

Slika 3. Liječnici koji su radili u bolnici tijekom opsade Vukovara

Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu u Haagu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):

„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“

Svjedočanstva o radu bolnice:

„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“

„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.

„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „

„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“

U bolnici su djelovali: Odjel za kirurgiju, Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju, Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.

Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.

Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.

Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 (61 ili 66 ?) osoba.

Slika 4. Bolnički odjel u atomskom skloništu (MJ)

Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.

Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.

Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Slika 5. Početak kronologije tijekom opsade Vukovara (MJ)

Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro  (61) odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara. Nalogodavci nisu ni optuženi!

Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.

Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa. Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa.

U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.

Slika 6. Zbivanja na dan 20. Studeni 1991.

U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.

Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.

Slika 7. Popis djelatnika bolnice koji su ubijeni na Ovčari (MJ)

Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:

Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)

Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač)

Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)

Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)

Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)

Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)

Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)

Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)

Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)

Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)

Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)

Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)

Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)

Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)

Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)

Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)

Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)

Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice

Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:

Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)

Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)

Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)

Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)

Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)

Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)

Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)

Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)

Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)

Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)

Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)

Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:

Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar); odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.

Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz bolnice 19. XI. 1991.

Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.

U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).

Pomirba!?

Poruka onima koji lupetaju o pomirbi: nakon 27 godina od Vukovarske tragedije kirurg doc. dr. Željka Jelinčića je svjedočio kako se našao u vukovarskoj bolnici i kako se s konvojem ranjenika vratio u Zagreb.Doktor Jelinčić je nedavno prolazio Selskom ulicom i ugledao plakat na kojem piše: „Oprost je vrlina jakih“. „Za oprost je potrebno veliko srce i snažan um. Međutim, potrebno je još nešto – da onaj kojemu se oprašta traži oproštaj, a to je ono što još nisam doživio. Ne mogu udijeliti oprost nekome tko se ne kaje i ne traži ga“.

Zločinci i nalogodavci se nisu pokajali!

Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:

„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”

Izvori: Mjesto sjećanja, VUKOVARSKA BOLNICA 1991., Ivo Lučić, Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama, Anđa Raič i Veljko Đorđević (ur.) Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti, Svjedočanstva liječnika…

Pomirba da, zaborav ne!

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Vijesti

Kvare se odnosi Kine i SAD… Do koje točke?

Published

on

  Tijekom posljednjih 5 godina su se drastično pokvarili odnosi Kine i Zapada. Zbog toga je ako ništa drugo red dobro pogledati kako Kina i SAD danas stoje – donosi Hladna istina.

  U samo 30 godina Kina je od ekstremno siromašne države došla do pozicije jedne od modernih tehnoloških velesila. Ona je to postigla zahvaljujući svojoj briljantnoj državnoj strategiji i zapadnoj pohlepi. Riječ je o pohlepi koja je prodala stoljeće napredka i nadmoći za 20 godina ekstremnih profita. Zapadni stanovnici su se od početka protivili toj politici, ali oni ne upravljaju državama koje su nominalne demokracije.

  Nakon proteka ta 3 desetljeća zapadni kompanije su se počele tiho buniti protiv Kine. Oni su se počeli buniti jer nisu mogli proizvesti isto kvalitetne i jeftine proizvode kao ona. Te prvo tihe pritužbe su zapadne vlade ignorirale, ali kako su one postojale sve jače vlada je na kraju morala nešto poduzeti.

  To nešto je učinila Trumpova administracija započevši tehnološki rat kojeg potom nastavlja Bidenova. Ova dva predsjednika se možemo slobodno reći ne slažu u ničem osim protivljenju Kini. Konkretni primjer tog rata kojeg je započeo SAD su TikTok, zabrana korištenja proizvoda Huawei i na kraju zabrana Kini da proizvodi moderne procesore. Konkretno SAD nije i ne može zabraniti Kini da ih proizvodi, ali može zabraniti prodaju „strojeva koji rade procesore” što je i učinio.

  Ruska invazija Ukrajine je u određenom smislu pogoršala odnose s Kinom koja zajedno s 2/3 ili 3/4 svijeta odbija osuditi agresiju. Ona ju je pogoršala pošto tehnološki razvijena Kina nastavlja prodavati svoje proizvode Rusiji. To je u stvarnosti samo isprika jer Indija i Turska rade nešto sličnog bez ikakvih posljedica, pa…

  Taj bijes Zapada na Kinu zajedno s sankcijama nisu dovele do željenih rezultata. Kao dokaz toga možemo koristiti trgovinske podatke iz 2018 i 2023 godine. Te 2018. je Kina izvezla u svijet proizvoda u vrijednosti od 2.5 bilijuna dolara, a 2023. je izvezla 3.4 bilijuna !? U postotcima je Kina bez obzira na američke sankcije zaradila 2023 godine 36 % više nego 2018 !?

  To je postigla polako napuštajući trgovinom s razvijenim zapadom i koncentriranjem na nerazvijene države. Riječ je o napuštanju koje se provodi pod zapadnim sankcijama, znači protivno kineskim željama, ali to ne mijenja činjenice.

  Koliko su se ohladili odnosi između Kine na jednoj i SAD-a na drugoj strani najbolje ukazuje broj avionskih letova. Tijekom 2019. su tjedno između SAD i Kine više od 300 puta letili avioni, a sada lete samo 63 puta. Riječ je o smanjenju od 79 % u samo 5 godina. Formalni razlog za to je odluka SAD da zabrani ruske letove iznad svog teritorija i istovjetna ruska odluka za američke. To znači da američki putnički avioni trebaju izbjegavati ruski zračni prostor zbog čega je njihov let skuplji od kineskog. Kao što smo rekli to je formalni razlog kojeg je SAD iskoristio za smanjivanje broja letova u Kinu.

  Budimo jasni pa priznajmo da u ovoj priči SAD nije loš niti je Kina dobra. Svatko od njih gleda svoje vlastite nacionalne interese i to je normalno. Da je Zapad, da su SAD i Njemačka prije gledali svoje nacionalne interese Kina bi u najboljem slučaju bila razvijena kao Indija.

  Za kraj onima koji se nadaju da će nekretninski slom uništiti kinesko gospodarstvo možemo samo poručiti uzalud Vam trud svirači. Tamošnja vlada kontrolira gospodarstvo pa se to neće dogoditi niti zbog toga, niti zbog zapadnog izvlačenja novca iz Kine.

  Njeno gospodarstvo može samo stagnirati ili padati samo zbog pogrešnih odluka vlade. To je neupitna činjenica koju se ne smije zaboraviti.

izvor: Hladna istina

Continue Reading

Vijesti

VIRALNO Propovjednik: “Preko 90% katolika ne razumije misu”

Published

on

Viralni 33-minutni govor oca Jonathana Meyera o pravoj prirodi katoličke mise otvara srca – piše Sarah Robsdottir u Aletea-i.

Otac Jonathan Meyer iz župe Svih svetih u okrugu Dearborn, Indiana, izazvao je pomutnju na internetu svojim 33-minutnim govorom koji je nedavno održao na katoličkoj muškoj konferenciji o žrtvi mise. Njegovu su poruku uhvatili na YouTube Kanal Sluga Božjih i prikupili je više od 440.000 pregleda i više od tisuću komentara u samo nekoliko tjedana.

Otac Meyer istaknuti je propovjednik u Nacionalnoj euharistijskoj obnovi koja se odvija dijelom kao reakcija na studiju Pew Research iz 2019. koja je pokazala da 69% katolika ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.

“Ali postoji veći problem od toga”: Fr. Meyer se bavi ovom zapanjujućom statistikom na početku svog govora objašnjavajući da, prema njegovoj procjeni, “više od 90% katolika” nema pristojno razumijevanje zašto uopće idu na misu. Otac Meyer rješava ovu alarmantnu procjenu svojim tipičnim šaljivim stilom i uključivanjem publike u živahnu vježbu pitanja/odgovora.

Na kraju je vlč. Meyer citira Katekizam, jasno stavljajući do znanja da je razlog broj jedan zašto katolici moraju sudjelovati u misi taj što je to “ponovno predstavljanje Kalvarije, vječnu žrtvu Jaganjca Božjeg za grijehe svijeta”.

A odaziv je bio nevjerojatan. Ne samo da je poruka postala viralna, već i komentari na YouTube stranici Sluga Božjih govore sami za sebe.

Na primjer, @angelahagemeyer398 je napisala: “Ovaj svećenik je u 35 minuta upravo objasnio ono za što su mi trebale godine da naučim. OVO bi se trebalo igrati u svakom RCIA-u, razredu prve pričesti, pripremi za krizmu i u župi. Nedostatak tih informacija doista je razlog zašto naši ljudi posrću. Slava Bogu za ovog svećenika.”

izvor: Aleteia

Continue Reading

Vijesti

Organizira se tribina i pokreće inicijativa za povratkom Hrvata iz Južne Amerike

Published

on

Potaknuti informacijama koje je dobila redakcija Hrvatskog glasnika o situaciji u kojoj se nalaze Hrvati u Južnoj Americi poglavito u Argentini, Paragvaju, Boliviji i Venezueli, od kojih neki trebaju vizu da bi došli u Hrvatsku, a na temelju općeg demografskog sloma u Hrvatskoj, te nekontroliranim uvozom radne snage iz Nepala, Indije, Filipina ili pokušaju integracija ilegalnih migranata redakcija Hrvatskog glasnika odlučila se na ovaj pokušaj. Povratak Hrvata nacionalni je interes i inicijativa neće i ne smije imati političku konotaciju.

Cilj nam je pokrenuti stvari s mrtve točke, inzistirati da vlast pojednostavi dobivanje hrvatskih dokumenata, maksimalno ubrza izdavanje istih, ne dozvoliti da dijaspora čeka bez razloga dokumente po tri godine. Hrvatska diplomacija nije samo tu da se bavi međunarodnim odnosima, već da konzularni dijelovi veleposlanstava i konzulata budu dijaspori na raspolaganju, te da rade posao za koji su plaćeni, a izdavanje dokumenata nacionalni je interes. Razotkriti ćemo tkome smeta hrvatska dijaspora. Tko je taj koji onemogućava povratak Hrvata u svoju domovinu i revitalizaciju demografski devastiranih područja.

Na tribini ćemo okupiti najeminentnije hrvatske stručnjake iz demografije, koji će objasniti koliki demografski učinak može polučiti organizirana akcija povratka hrvatske dijaspore, njihovih potomaka u demografski opustošene krajeve Hrvatske, te što će taj povratak značiti za budućnost opstanka hrvatskog naroda i hrvatske države.

Pozvat ćemo najbolje stručnjake s područja ekonomije i financija koji će objasniti ekonomski značaj za hrvatsko gospodarstvo, financijski učinak na državni proračun, oporavak zdravstvenog i socijalnog sustava, te koliko znači dolazak obrazovanih deficitarnih zanimanja za hrvatsko gospodarstvo. Što znači kada novac puni državni proračun, ne odlazi van Hrvatske, novac koji će potaknuti rast dodatne vrijednosti i rast hrvatske ekonomije.

O uključenju tih ljudi u hrvatsko društvo, njihovoj socijalizaciji i uključivanju u sve tokove društva, govorit će najeminentniji sociolozi i psiholozi.

Pravnici će govoriti o ustavno pravnim aspektima i izazovima koji bi se mogli pojaviti u organizaciji njihovog povratka.

Iznijeti ćemo prijedloge o uključenju hrvatske države, Vlade Republike Hrvatske, od organiziranih charter avionskih linija u organiziranom prijevozu jer najveći broj hrvatskih iseljenika nema novaca da plati avionske karte za odlazak u nepoznato, pogotovo ako se vraćaju cijele obitelji. Poneki od njih, pogotovo u državama poput Bolivije ili Venezuele preživljavaju s dvadesetak dolara mjesečno. Nekima su konzularni uredi udaljeni nekoliko tisuća kilometara u nekoj drugoj državi.

Spremaju li se brodovi s Hrvatima u suprotnom smjeru…

Ponudit ćemo vlasti ideju o kupovini praznih nekretnina po Slavoniji, Lici Banovini i davanje na višegodišnje korištenje ili prodaju pod povoljnim višegodišnjim uvjetima. U Hrvatskoj su tisuće nekretnina prazne, a uslijed ne održavanja propadaju.

Stoga, naselimo Hrvatsku Hrvatima, zaposlimo Hrvate, neće nam trebati ni Filipinci, ni Indijci, ni Nepalci ni ilegalni imigranti, imat ćemo Hrvate, spasit ćemo narod, a narod tvori državu. Sat otkucava, kazaljka se neumoljivo primiče prema 12 sati kada će zvonio označiti kraj i zato – Vratimo ih!

Na tribinu ćemo pozvati sve strukture vlasti, od premijera, ministara, predsjednika države i predsjednike svih parlamentarnih stranaka. Sve ćemo ih izvesti na brisani prostor da vidimo, i da saznamo imali političke volje i tko od njih nije za našu inicijativu za spas naroda i države. Gospodo sat otkucava, piše Hrvatski glasnik

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved