Društvo

Srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik 1991.

Published

2 godine ago

5 prosinca, 2021

mjukic

Slika 1. Razaranje Dubrovnika u Domovinskom ratu (plakat, MJ)

Dubrovačko područje i grad Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a, napadnuti su 1. listopada 1991. godine. Od 1971. grad je bio demilitariziran, u gradu nije bilo vojarni niti vojske. Srbi su pripreme za agresiju započeli propagandom da treba obnoviti Dubrovačku Republiku s namjerom da ta Republika postane sastavni dio Velike Srbije. U Crnoj Gori provodila se antihrvatska propaganda kojoj je vrhunac bila informacija da će Hrvatska (30.000 ustaša!) napasti Crnu Goru zbog osvajanja Boke Kotorske. Ta huškačka kampanja vodila se pod nazivom „Rat za mir“. Boka Kotorska jest bila hrvatski teritorij, ali Republika Hrvatske nije nikada tražila povrat Boke Kotorske.

Slika 2. Branitelji Dubrovnika, Odred naoružanih brodova (s izložbe, MJ)

Agresija na Dubrovnik i okolicu započela je u rujnu. Prva faza agresije bila je izolacija Dubrovnika, a druga zauzimanje Dubrovnika. Plan je bio da sve završi za 72 sata. U zaleđu Dubrovnika (Popovo polje, Trebinje) Srbi su bili u većini i oni su činili paravojne jedinice koje su vršili agresiju na Dubrovnik. Agresiju su izvršili JNA, JRM, JRZ, Teritorijalna obrana Crne Gore i paravojne četničke postrojbe.

Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik, u listopadu 1991. godine, bio je potpukovnik Pavle Strugar s 30 000 teško naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, stotinjak zrakoplova te Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića.

Dubrovnik su branili Dubrovčani, dragovoljci iz Omiša, Kaštela, Sinja, Ploča, Metkovića i Opuzena. 400 branitelja, kasnije njih više od 900 (962). Dubrovnik su na početku agresije branile dvije satnije (410 naoružanih ljudi te 70 ljudi u pričuvi). Kasnije će satnije ući u sastav novoformirane 163. brigade HV-a. Brigada je formirana 16. siječnja 1992. godine. Broj 163 je simboličan jer je 6. prosinca 1991., kada je bio najžešći napad na grad, 163 branitelja branila su grad. Tijekom studenoga 1991. godine Dubrovnik je branilo najviše 962 branitelja.

Početkom studenog 1991. u Dubrovnik je kao pojačanje stigla jedna satnija sastavljena od tri voda 9. bojne HOS-a u sastavu 4. brigade ZNG-a koja je u Dubrovniku ostala do kraja prosinca 1991. Satnija HOS-a dala je veliki doprinos obrani grada, posebno 9 studenoga 1991.

Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvoga mornarničkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.

Prvi zapovjednik obrane grada bio je pukovnik Ivan Varenina (napustio JNA), a kasnije je zapovjedništvo preuzeo general Nojko Marinković koji je, također, napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.

Opsada Dubrovnika započela je 1. listopada 1991. i trajala je do 26. svibnja 1992.

Početak i tijek agresije:

Iz mjesta Ivanica u rujnu 1991. počinju agresorske provokacije pucanjem prema mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom – Gornji i Donji Brgat.
17. rujna 1991. započela je pomorska blokada Dubrovnika.
Od 26. rujna 1991. kreću stalni napadi na Župu dubrovačku i Konavle.
1. listopada 1991. započinje prvi opći napad na grad i Dubrovačko primorje. Nakon raketiranja odašiljača na brdu Srđ Dubrovnik je bio u komunikacijskoj blokadi. Istoga dana Dubrovnik ostaje bez električne energije i vode jer je agresor uništio trafostanicu u Komolcu.
1. listopada 1991. agresor je napao Čepikuće, ali su ga pripadnici 116. brigade HV-a odbacili. Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak) izdržala je sve do 24. studenoga 1991. godine kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA.
5. listopada 1991. okupirano je Slano, čime je znatno otežana logistička potpora Dubrovniku.
7. listopada 1991., nakon pada jedne minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja, u Novoj Mokošici pred samim ulazom u atomsko sklonište, poginula su devetorica stanovnika, policajaca i pripadnika Civilne zaštite, što je bio najveći pojedinačni masakr tijekom rata na dubrovačkom području.
16. listopada 1991. agresor je okupirao Cavtat.
23. listopada 1991. na Stari Grad pale su prve minobacačke granate 120 mm. Tom prilikom uništen je dio rive stare gradske luke te nekoliko kuća duž Straduna. Pogođene su palača Sponza, jezuitska crkva sv. Ignacija, zvonik franjevačkog samostana i crkve te gradski zvonik.
24. listopada 1991. agresor je okupirao Kupare i Srebreno.
25. listopada 1991. agresor je okupirao Donji Brgat, Gornji Brgat i Dubac.
31. listopada 1991. konvojem Libertas u Dubrovnik stiže prva humanitarna pomoć.
Od 7. do 15. studenoga 1991. agresor je intenzivno napadao Dubrovnik Naredba je bila: “Tuci sve što se miče!” Tijekom tih napada na grad je palo oko 6000 topničkih projektila, poginulo je 15 civila i 19 branitelja. Ranjeno je više od 120 osoba.
1. studenoga 1991. agresor je okupirao Zaton i Orašac; Dubrovnik je u potpunome okruženju.
Do 20. studenog 1991. agresor je okupirao prigradska naselja Mokošicu i Novu Mokošicu te manja naselja Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići.
6. prosinca 1991., na blagdan svetog Nikole, izvršen je napad koji će ostati upamćen kao najžešće razaranje stare gradske jezgre Dubrovnika. Samo na Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.

Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Toga dana poginulo je četrnaest civila, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica na Sustjepanu koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA.

26. svibnja 1992. počela je deblokada Dubrovnika, nakon pritiska međunarodne zajednice. Agresor je zauzeo sve dominantne kote i visove s kojih će ih kasnije potjerati Hrvatska vojska u oslobodilačkim akcijama.
U napadima od 8. studenoga do 14. studenoga te 6. prosinca 1991. na uže gradsko područje palo je oko 5.000 topničkih projektila; poginulo je 53, a ranjeno više od 180 civila i branitelja.

Zastavnik JNA Jovan Sredojević pomogao je obranu Dubrovnika jer je zapovjedniku obrane DubrovnikaNojku Marinkoviću dostavljao vrijedne informacije. Pripadnici JNA su ga ubili 24. ožujka 1992.

Za obranu i oslobađanje Dubrovnika poduzete su vojne akcije: Čagalj, (od 7. do 26. lipnja 1991.), Tigar (od 4. Do 13. srpnja 1992.), Oslobođena zemlje (od 23. Srpnja do 12. kolovoza), Vlaštica (od 22 do 26. listopada 1992.) i Operacija Konavle (od 20 do 24. listopada 1992.).

Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku, njegovoj okolici i prilikom čišćenja dubrovačkog zaleđa te aktivne obrane dosegnutih položaja poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske te 92 civila, od toga 15-toro djece do 18 godina. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina.

Slika 3. Nova Mokošica (MJ)

Brojni su branitelji i civili tijekom ratnih operacija zarobljeni i odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori.

Agresor je, također, napravio i veliku materijalnu štetu:

U samom Dubrovniku uništeni su mnogi spomenici kulture nulte kategorije. Samo u jednom dvanaestosatnom napadu na staru gradsku jezgru teško je oštećeno oko 30% objekata.
U Trstenom je zapaljen i gotovo u potpunosti uništen 490 godina stari arboretum.
U potpunosti je uništeno 2.127 kuća, a 7.771 stanovnik je ostao bez krova nad glavom. Većina tih kuća zapaljena je i opljačkana.
Opljačkana je i dubrovačka zračna luka u Čilipima. Iz zračne luke u Čilipima odnesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stubište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar.
Iz dubrovačke ACI marine ovezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno.
S konavolske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka.
Iz Župe dubrovačke odvezeno je kompletno postrojenje velike tiskare Ivo Čubelić.
U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova.
U Orašcu je u potpunosti opljačkan nov i potpuno opremljen hotelski kompleks “Dubrovački vrtovi sunca” iz kojega je uz sve ostalo odvezen i vrijedan pogon kotlovnice.
Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila.

Ovo je samo dio materijalnih šteta koje je agresor (Srbi, Crnogorci, četnici i JNA) napravio.

Slika 4. Poruka, Nova Mokošica (MJ)

Poznata je izjava agresora koji su razarali grad pod zaštitom UNESCO-a:“Napravit ćemo mi i ljepši i stariji Dubrovnik”.

Slika 5. i 6. Soba poginulih dubrovačkih branitelja (MJ)

Za razaranje Dubrovnika Međunarodni sud u Hagu osudio je generala Pavla Strugara na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada. Kazna mu je smanjena na sedam i pol godina. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, general Strugar je prijevremeno pušten na slobodu. Miograd Jokić (zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka) je osuđen na 7 godina zatvora. Nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je na slobodu.Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane brigade JNA iz Trebinja) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj zbog navodne procesne nesposobnosti zbog dijagnosticirane duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu.

U Crnoj Gori je osuđeno nekoliko teritorijalaca za mučenje zatočenika. Glavni nalogodavci zločina nisu kažnjeni jer je Haški sud bio politički sud a ne sud pravde.

U tvrđavi Imperijal na Srđu je stalna izložba Muzeja Domovinskoga rata Dubrovnik, a u palači Sponza je Spomen soba poginulim dubrovačkim braniteljima.

DA SE NE ZABORAVI!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić