Connect with us

Istaknuto

Sudbine istarskih narodnjaka – Joakim Rakovac, likvidirali ga njegovi!

Published

on

Ivan Milovan

Već je u više navrata, posebno nakon 1990-ih godina, Istarska Danica pisala o narodnjacima (pokretu istarskih Hrvata).Narodnjaci su bili istaknuti  pojedinci, često bogatiji i svjesniji seljaci, ali i intelektualci i svećenici od 19, do pola 20. stoljeća, koji su  medu istarskim Hrvatima djelovali na podizanju nacionalne svijesti te se zalagali za njihova politička, gospodarska i kulturna prava” (Wikipedija). Duga je ta prisutnost: sve tamo od srednjovjekovnih“ dobrih ljudi verovanih”, čiji autoritet nije ovisio samo o njihovoj službi župana ili poglavara bratovštine nego i o ugledu njih samih i njihovih obitelji, pa do hrvatskog narodnog preporoda u 19.st, kada biskup Dobrila i njegovi suradnici seoski  svećenici upravo među narodnjacima u istarskim selima imaju najveću pomoć i podršku.

U razdoblju talijanske vlasti u Istri između dvaju svjetskih ratova , narodnjaci su imali posebno važnu i tešku ulogu. Sa svećenicima širili su knjige družbe Sv. Mohora za Istru, mnogi su od njih zatvarani, mučeni, napajani  ricinusovim uljem, konfinirani.

I kad se nakon kapitulacije Italije 1943. s radošću i nadom naziralo nacionalno oslobođenje, NOP – organizator ustanka – nastojao je okupiti narodnjake, ali mnogi su zbog neslaganja s komunističkim idejama i zbog povezanosti sa svećenstvom bili sumnjičeni,  zlostavljani ili ubijeni. Božo Milanović će zapisati: „Mnogi su narodnjaci … odstranjeni… a nekoji su seljaci, poznati kao rodoljubi, izgubili život također zato da se ukloni upliv što su ga imali u narodu.“ Medu njima je bio

  • Pavao Krajša iz sela Jelovci kod Kringe (odveden 1, 4, 1944.),
  • Mate Peteh iz Žminja (odveden i ubijen 1945.),
  • Antun Milovan iz sela Režanci kod Svetvinčenta,
  • Viktor Levak iz sela Levaki kod Motovunskih Novaki…” (Istra XX. st., 2, 118).
  • Spomenimo samo usput i slučaj narodnjaka Supetarca L. M.   On je bio partizan samo jedan dan: vidjevši na kapi jednog partizanskog vode kod Starog Pazina crvenu zvijezdu, o kojoj je ranije dosta čitao u Glasniku Srca Isusova (o zločinima komunizma u Rusiji, Španjolskoj, Meksiku), vratio se kući iz napada na Pazin 11. 9, 1943. i time zaključio svoj „borbeni put”! Mnogi drugi narodnjaci više su ili manje aktivno surađivali  NOP-om sve do kraja rata.

Među najistaknutijim vođama NOP-a Istre bio je poznati narodni partizan Joakim Rakovac. O njemu B. Milanović piše: „Dne 18.1.1945. poginuo je već poznati nam mladi bistroumni í odvažni seljak,  više narodnjak ili komunist, Joakim Rakovac iz Rakovci kod Baderne, član najvažnijih partizanskih i komunističkih odbora… Kako je njegova obitelj  bila partizanskim kolovođama stalno i poznato uporište, tog su  je dana Nijemci i fašisti posve opljačkali. Hranu, stoku i pokućstvo odvezli u Poreč, Joakimova  pobożnog oca Ivu, koji je sve do smrti shvaćao partizanstvo kao narodni pokret, odveli su tada u pazinski zatvor, da bio odveden u Njemačku. Trag mu se zauvijek zameo” (isto, 97).

Vrijedi konačno danas,  a prošlo je gotovo  80 godina od toga, iznijeti nova saznanja o stradanju  J. Rakovca. Citirajmo najprije podatke Wikipedije  ,,Za vrijeme sastanka NOO u selu Korenići iznad Limske drage upadaju  Nijemci, te svatko bježi na svoju stranu; Rakovac je pogoden dum-dum metkom, ali je uspio pobjeći u obližnju šumu gdje je iskrvario. Pronađen   je drugi dan, mrtav u snijegu – tako barem glasi inačica događaja koja su Rakovčevi suborci desetljećima ponavljali u službenim prigodama (makar danas s nešto manje sigurnosti).

Druga inačica istog događaja je da su ga  ubili elementi iz sastava partizanskog pokreta koji su po nalogu vodstva  KPJ u tom razdoblju pod kraj rata diljem Hrvatske sustavno eliminirali one vođe NOP-a za koje se ocijenilo da nisu dovoljno na partijskoj liniji, sto se osobito osjetilo među istarskim kadrovima. Krajem rata i poslije rata, nova jugoslavenska vlast se krvavo obračunala s tzv. istarskim narodnjacima (zvjersko ubojstvo Mate Peteha) i narodnim svećenicima (npr. Kazimir Paić). U toj čistki maknut je sav matični istarski partizanski kadar, smijenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovoditelji Istre, mnogi su sumnjičení i zlostavljani. Zbog svega toga je smrt Joakima Rakovca ostala krajnje sumnjiva do danas.”

Mi ćemo dodati da ta smrt uopće više nije sumnjiva nego je posve sigurno da je Joakim Rakovac ubijen po nalogu Partije. Navodim najprije podatak što mi ga je malo prije svoje smrti iznio Mario Mikolić (+2016) ponajbolji poznavatelj NOP-a Istre (doktorirao je tom temom). Njemu je u nekoj prigodi jedna žena Prikodražanka u povjerenju ispričala kako su se u njezinoj kući one večeri prije Rakovčeva ubojstva partizani preoblačili u njemačke uniforme. Netko joj je od njih čak rekao: „Noćas ćemo ubiti Rakovca“ “Ako zasto?”Je doša urdin odzgora.” Pa iako je kod samih sudi akcije, ali i kod ljudi onih sela, godinama vladala zavjera šutnje. Kao i (smrtni )  strah reći bilo sto drukčije od službene verzije o Joakimovoj smrti, ipak se tijekom vremena u užem krugu počela pomalo iznositi istina. Saznale su se,  dapače, pojedinosti: upucala ga je mlada pazinska skojevka N.R. a  nekima je iz skupine, koji su mu htjeli pomoći da ne iskrvari (jer nisu su se upućeni u zavjeru), rečeno: ,,Pustite ga, bježimo.”

Najnoviji podatak o partizanskoj likvidaciji Rakovca dao mi je nedavno poznati istarski liječnik M. G. Njemu su čak dvojica bivših partizanskih boraca, sudionika akcije u Korenićima (došavši k njemu kao liječniku odvojeno, dvije različite prigode), nalazeći se u teškom stanju i pred operacijom, a da ih doktor nije ništa pitao: ,,Rakovca su naši sami ubili.” Imali su potrebu prije teške (i nesigurne) operacije ,ispovjediti se”, izreći istinu koju od 1945. kao teret nosili u sebi.

Dodajmo da je Božo Milanović svojevremeno pripovijedao kako mu se koncem rata jedan poznati sudionik NOP-a Istre obratio upitom može li doći u  Trst jer se u Istri osjeća nesigurno. Odgovorio mu je da to nije moguće jer je pred Nijemcima previše kompromitiran. S velikom vjerojatno zaključujemo da se radilo o Rakovcu.

Joakima Rakovca suvremenici su zapamtili sa šeširom na glavi; tek kasniji umjetnički prikazi stavljaju mu na glavu „partizanku“, kako bi ga se  prepoznalo kao dio jugoslavenskog NOP-a. Nigdje nije zabilježeno da je on narodu ili borcima govorio o komunizmu, makar se suglasno piše je pristupio Komunističkoj partiji i da je bio član partijskog rukovodstva za Istru.

Posmrtni ostatci Joakima Rakovca nalaze se danas u Poreču ispod kipa podignuta njemu u čast, na trgu koji nosi njegovo ime. Mladi, bistroumni i odvažni  seljak”, narodnjak i vjernik (uvijek s molitvenikom ,Oče budi volja ja u džepu), čovjek velike energije i predanosti radu, zanesenjak u borbi nacionalno oslobođenje – doživio je sudbinu mnogih narodnjaka. Ipak tu razliku što su njegove kosti dostojno pohranjene pod spomenikom u Poreču, a kosti drugih nevino likvidiranih narodnjaka i dalje trunu u istarskim jamama.

Ivan Milovan, Istarska Danica, 2022, str. 143-145

Komentar Lili Benčik

U Istri je IDS koji je bio neprikosnoven vladar Istre skoro 30 godina, gradio svoju politiku na antifašizmu, koji ustvari i nije antifašašizam. Prestao je biti antifašizam i postao  fašizam masovnim smaknućima poslije rata, Golim otokom i brojnim progonima i ubojstvima svećenika i neistomišljenika.

Unatoč saznanju o masovnim ubojstvima ( zaklan je Miroslav Bulešič, odveden u smrt i bačen u jamu Francesco  Bonifacijo), u Istri se i dalje održava  kult ličnosti J.B.TITO,  pa se eto i masline posade da formiraju njegovo ime. Za te komunističke zločine nitko nikada nije bio osuđen, niti je odgovarao!

Istaknuto

2025.-ta je godina jubileja – Sveta godina

Published

on

Jubilej posvećenoga života koji će se održati 8. i 9. listopada 2025. godine u Rimu.

https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2023-07/dopis-proslava-jubileja-posvecenog-zivota-2025.html

Proprefekt Dikasterija za evangelizaciju nadbiskup Rino Fisichella predstavio je  23. siječnja 2024. na konferenciji za medije u Tiskovnom uredu Svete Stolice pripremnu Godinu molitve ususret Jubileju 2024., koja je počela na Nedjelju Božje riječi.

Nadahnuće za taj put bilo nam je pismo koje je papa Franjo 11. veljače 2022. godine uputio proprefektu Dikasterija za evangelizaciju, mons. Rini Fisichelli.

Jubilej je godina pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore, solidarnosti, nade, pravde i predanog zalaganja u služenju Bogu u radosti i miru s braćom.

Nazvan je „Svetom godinom“ zato što je cilj promicati svetost života.

Ustanovljen je zato da ojača vjeru, potakne djela solidarnosti i bratskoga zajedništva u Crkvi i društvu, da pozove i potakne vjernike na iskrenije i dosljednije ispovijedanje vjere u Krista jedinoga Spasitelja. U svom pismu Papa nam pomaže razumjeti geslo koje je izabrao za predstojeći jubilej „Hodočasnici nade“,  te nas poziva da 2024. godinu učinimo velikom „simfonijom vjere“

Službeni logotip Jubileja 2025. predstavljen je u Vatikanu 28. lipnja. 2023.

https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2022-07/predstavljen-logotip-jubileja-2025-sposobni-ici-naprijed-zahv.html

Između pristiglih radova koji je bio otvoren za sve,  a stigle su 294 prijave iz 213 gradova i 48 različitih zemalja iz cijelog svijeta, papa Franjo je izabrao onaj Giacoma Travisanija

Sudionici su bili od 6 pa sve do 83 godine starosti. „Zapravo, primljeno je mnogo ručno nacrtanih dizajna od djece iz cijeloga svijeta i bilo je stvarno dirljivo prolaziti kroz te crteže koji su bili plod mašte i jednostavne vjere“, rekao je proprefekt Dikasterija za evangelizaciju, mons. Rini Fisichelli.

Logo predstavlja četiri stilizirane figure koje označavaju čovječanstvo koje dolazi s četiri strane svijeta. Jedna figura je u zagrljaju druge označavajući solidarnost i bratstvo koji moraju ujediniti narode, a predvodnik prianja i grli križ, znak vjere i nade, koja ne smije nikada biti napuštena. Valovi ispod prikazuju da se hodočašće života ne odvija uvijek u mirnim vodama. Kao poziv na nadu u osobnim događajima i kada se događaji svijeta nameću s najvećom intenzivnošću, donji dio križa produljuje se i pretvara u sidro, metaforu nade,  koje se nameće gibanju valova.

I boje imaju svoju simboliku. Crvena prikazuje ljubav, djelovanje i dijeljenje. Žuta je boja ljudske topline. Zelena predstavlja mir i ravnotežu, a plava sigurnost i zaštitu. Crna boja križa i sidra predstavlja autoritet i unutarnji aspekt.

Slika pokazuje kako hodočasnikovo putovanje nije individualno, nego zajedničko. „Križ nije statičan, već dinamičan, savija se prema čovječanstvu i susreće ga kao da ga ne želi ostaviti samog, već nudi sigurnost, prisutnosti i nade.

Prijevod Molitve Jubileja, koju je sastavio papa Franjo, na hrvatski jezik, objavljen na službenoj mrežnoj stranici Svete godine 2025.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

U bremenitoj povijesti Istre, istarske žene neprestano su se borile za obitelj i očuvanje obiteljskih vrijednosti

Published

on

Istra do početka 1.svjetskog rata

Koliko je povijest Istre bila teška  i bremenita, toliko je bio težak život istarske žene.

Kako je stanovništvo Istre krajem 19. stoljeća, do početka 1.svjetskog rata  bilo podijeljeno na ruralno-seosko u unutrašnjosti Istre i priobalno gradsko, tako je bio različit i položaj žena u obitelji i društvu.

Tijekom 19. stoljeća oko  90% stanovništva Istre bilo je seosko i  uzdržavalo se  radom u poljoprivredi.

Seosko stanovništvo činili su pretežno Hrvati, a gradsko Talijani i Nijemci. Samim time postojala  je razlika u načinu života i funkcioniranja obitelji., ali zajednička im je bila briga za obitelj.

Do raspada Austro-ugarska monarhija, koja je bila pravno uređena monarhija sa carem kao poglavarom i državnim institucijama koje su održavale taj pravni poredak stabilnim, tako se točno znalo mjesto žene u društvu.

U seoskim sredinama žene  su shvaćane najprije „kao radna snaga, a zatim i kao „stroj“ za rađanje i odgoj djece“.  Žena je brinula za cijelo kućanstvo te supruga i djecu, ali i rad na polju i gospodarstvu zajedno s muškarcem. Žena gospodarica je brinula i o obavljanju poslova oko kuće na zemlji, u vinogradu, vrtu uz kuću te oko stoke i živadi uz poslove kao što je priprema hrane, ručna izrada odjeće i posteljine kao  i drugih potrepština za kuću i ukućane. Kućanski poslovi uključivali su spremanje i uređenje kuće, kuhanje, pečenje kruha, nošenje vode i drva za ogrjev, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja.

Žena je na djecu prenosila vjeru i domoljublje.

U gradskim sredinama žene državnih i vojnih dužnosnika bile su vrijedne pratilje svojih supruga i prezentirale njegov društveni status. Mogle su se baviti društveno korisnim radom, jer su mogle platiti dadilje za čuvanje djece, pralje i spremačice.

Žene nižih društvenih slojeva, zbog egzistencijalnih razloga morale su  tražiti posao pa su se  zapošljavale  u društveno prihvatljivim  zanimanjima  kao  guvernante, učiteljice, službenice u poštanskoj službi i drugo.

Uslijed procesa industrijalizacije došlo je  do promjena u rasporedu i ustrojstvu stanovništva, raskida se sa tradicionalnim načinom života što društvo mijenja iz temelja.

U Istri je zbog odluke Cara Franje Josipa I, da se u Puli otvori brodogradilište i da Pula postane glavna ratna luka Monarhije, došlo do naglog razvoja industrije i velikog porasta stanovništva.

Žene su u Istri imale neka veća prava u braku u odnosu  na ostatak Hrvatske. Opći građanski zakonik iz 1815. se  pokazao progresivnim u svom vremenu budući da je osigurao ženama visoku razinu ekonomske nezavisnosti koju su one odranije uživale u instituciji „braka na istarski način“, jer su i u braku zadržale pravo vlasništva nad imanjem.

Počeo je 1.svjetski rat i život se potpuno izokrenuo.

Stanovništvo južne Istre uglavnom žene i djeca te nešto staraca  je 1915. bilo internirano u unutrašnjost Monarhije u prihvatne logore, sa drvenim barakama, jakim zimama na koje Istrani nisu bili navikli U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Nedostajalo je hrane, žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže.  Harale su zarazne bolesti, pa je na primjer u logoru Wagni i u Gmundu dnevno umiralo po 200 osoba, a najviše djece.  Nije bilo obitelji koja nije izgubila jedno ili više djece., a nekima su stradala i  sva djeca. Procjenjuje se da se oko 10 000 nije vratilo. Sve to izazvalo je i pobunu žena u logorima.

Kada su se 1918.vratili u Istru zatekli su opljačkane kuće, zapuštenu zemlju, zarasle njive, vinograde  i maslinike.  Još je vladala Španjolska gripa, koja ih je onako pothranjene  kosila.

Teški život žena pod Italijom

Teške ekonomske prilike nakon rata i nedostatak hrane prisiljavale su žene sa sela da prodaju svoje proizvode u gradu, mnoge su se odlučile i na preprodavanje pa su po selima sakupljale mlijeko, jaja , povrće, pa i šumskih plodova i nosile u grad na prodaju. A bilo je i odvažnih žena, koje su švercale duhan, kavu i petrolej, i  kako je država imala monopol na te robe, bile su u strahu od financa i karabinjera, pa su se sakrivale i kretale noću šumskim putevima.

Naravno nije bilo prijevoznih sredstava, pješačile bi po par sati do grada i nazad. Ujutro bi već u tri sata krenule u  grad,  nosile domaće proizvode za prodaju, a za natrag bi nosile sve što im za domaćinstvo treba, što nisu same proizvodile.

Bile su tako organizirane da su putem hodajući prele ili plele čarape. Kada bi kasno došle kući, čekala bi ih djeca i sav kućanski posao.

Mnoge su radile kao dojilje, uz svoju djecu odlazile bi u grad dojiti tuđu djecu. Nije onda bilo dječje hrane kao danas i majke koje nisu mogle dojiti rado su prihvaćale usluge dojilja.

Zbog velikih poreznih nameta i čestih oduzimanja robe od stane karabinjera i financa  žene bi se pobunile, pa je tako izbilo nekoliko pobuna žena.

Pobune žena u Istri

Nisu to bile nikakve politički motivirane pobune, bilo je isključivo za smanjenje poreza, nameta i za slobodno klanje stoke  za osobnu upotrebu i slično.

Isto tako  Proštinska buna, nije bila politički motivirana, već pobuna seljaka Proštine protiv terora, oduzimanje ljetine i maltretiranja djevojaka od strane talijanskih squadrista.

Rigidni  „ antifašisti“ poput Radničke fronte te su pobune odmah svrstali u antifašizam, što nije povijesno utemeljeno. Žene su se pobunile protiv vlasti, a vlast je bila fašistička i eto automatski antifašizma. Žene su tražile olakšice da mogu prehraniti svoje obitelji i to je bio jedini motiv i cilj pobuna

https://www.radnickafronta.hr/hr/t/tekstovi/clanci/719/pobuna-200-tinjak-zena-u-tinjanu/

Kapitulacija Italije i njemački teror

Rommelova ofanziva u Istri bila je krvava sa teškim posljedicama. Nijemci su za odmazdu palili sela, ubijali ljude, pa su preživjeli ostali bez kuća i bez ičega. Primila bi ih rodbina, a onda su žene trebale za svih priskrbiti hranu. Mnogu su se pridružile NOP-u i na svojim putovanjima bile kuriri i raznosile  poštu.

Po zimi se čak 17 njih smrzlo,  jer su preko Ćićarije išle u Sloveniju i natrag noseći i po 20 kg hrane.

Hodajući plele su čarape, rukavice, pulovere za partizane u Gorskom Kotaru. Noću su iskuhavale robu u lušiji, stare plahte kao zavoje za ranjenike, čak su u nedostatku soli, žene s labinštine donosile kući morsku vodu i  iskuhavajući je dobivale sol.

Jedan manji dio uključio se direktno, kao borci u NOB  i sudjelovao u osnivanju Narodno-oslobodilačkih odbora i novih struktura narodne vlasti.

Kraj rata nije donio mir u Istru. Istra je bila podijeljena na zonu A i B i slobodan teritorij Trsta, pa su žene po naređenju Partije trebale prosvjedovati u narodnim nošnjama kako  bi se vidjelo da je stanovništvo za Tita.

Po završetku rata žene su dobile pravo glasa, školovale se , jer je nedostajalo učitelja, radile u sakupljanju odjeće i hrane za obitelji poginulih, brinule za svoju obitelj i ustvari  uvijek  za opstanak svojih obitelji.

A kakav je bio život nakon rata u velikoj neimaštini, kada je svega nedostajalo, osobno svjedočim, jer me mama kao malu stavljala da čuvam red pred trgovinom. Vlasti su morali racionalno rasporediti hranu i druge kućne potrepštine. Kupovalo se na točkice prema broju članova obitelji.

„A negdje 1955-56 počele su žene iz Jadreški, Valture i bližih sela dovoziti mlijeko sa kolima koja su vukli tovari, u velikim aluminijskim bidonima-tako su zvali te posude i onda bi sa mjericom  grabile u lonce koje su mame donosile. Kakvo je to bilo mlijeko, napravilo bi 2 cm debeli skorup. Moja mama nosila je peći kruh u Forno -pekaru i onda na topli kruh taj skorup i šećera. Nije bilo boljega. Tek negdje 60-tih počela je raditi mljekara i onda se moglo kupiti mlijeko u dućanu. Ali nije bilo ni blizu dobro kao ono iz seljačkih kola sa tovarom iz Jadreški.

Koja razlika prema mlijeku koje se danas kupi u tetrapaku. Nema to mlijeko onaj debeli skorup. A tako vam mogu ispričati priče o brašnu, šećeru, ulju koje smo dobivali na točkice. I za te namirnice čekalo se u dugačkim redovima od 3 ujutro. Nije bilo kao danas, odeš i kupiš bez razmišljanja. Isto mogu pričati o novoj školi u kojoj sam bila prva generacija, A tek o igranju po ruševinama, pa bi dolazili doma razbijeni od padova…

Ah da još ovo o osobnoj higijeni. Imali smo wc u stanu, ali bez kade ili tuša. Tata se išao kupati u Dom zdravlja, tamo su u podrumu bili tuševi i ljudi su dolazili se tuširati. A skoro svaka zgrada imala je u dvorištu LIŠJERU-praonu u kojoj su bile kamene vaške-kade i peć na drva sa velikim rezervoarom za grijanje vode. Dakle bojlera nije bilo.

U kuhinjama su bili oni šporeti na drva koji su imali sa strane mali rezervoar za grijanje vode.

I  onda bi se mame dogovorile , naložile vatru, grijale vodu , prale robu i kupale dječurliju u velikim maštelama. Bile su velike te maštele, po dvoje djece bi stalo unutra. Bilo je veselo to kupanje po zimi u lišjeri. bilo je toplo, puno pare od iskuhavanja robe, a robu se pralo u lušiji. Sapun se dela doma. E moja dica ne znate vi ča je mižerija. Ne znate vi što je siromaštvo! A bili smo sretni, jer za drugačije nismo znali!“

Ova fotografija je snimljena na Palacinama u Puli  kod Mornaričkog parka prema S krivini

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Milorade Pupovac izgradite  nama Hrvatima u Istri  kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.

Published

on

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

 „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih,  a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri.  Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve  vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme  Domovinskog  rata, a našim vladajućima više  ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I  kako nismo ugrožena srpska ili  talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići,  koje  im vi skupa sa HND-om  dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo,  kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj  himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju  Jakovčiću, Capu d’Istria  da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria  u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić  od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte  brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik  i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još  bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog  premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”

 

 

 

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved