(Izvor za foto: Jutarnji)
Prije 3 dana aktualni predsjednik Srbije, bivši Šešeljev potrčko, ratni huškač i četnički ekstremist dobro nam poznat iz ratnih devedesetih, Aleksandar Vučić, izveo je još jedan u nizu uobičajenih performansa i u Beogradu sazvao hitan sastanak svojih suradnika zbog “pogoršanja situacije u regionu”. Pored šefa BIA-e (srbijanske sigurnosno informativne agencije) i ministra unutarnjih poslova, pozvan su i šef diplomacije i nekadašnji Miloševićev pulen Ivica Dačić, te ministar obrane Aleksandar Vulin čija je politička mentorica nekad bila Miloševićeva supruga Mirjana Marković. O čemu je sve petorka razgovarala još uvijek nije poznato, ali jedno je sasvim izvjesno i sigurno: Srbija sebe ni u kom slučaju ne smatra odgovornom za to “pogoršanje stanja u regionu”. Krivi su drugi. Kao i uvijek. A prije svega susjedi (Hrvati, Crnogorci), potom Vatikan, EU, NATO, migranti itd., itd.
Sve one otrovne riječi mržnje, uvrede, klevete, sva ta
prljava propaganda koja se izljeva iz njihovih medija i iz usta najviših
političara, najuglednijih intelektualaca i crkvenih autoriteta, svi ratni
pokliči, prijetnje i zveckanje ruskim oružjem, izazivačke poruke,
omalovažavanje drugih naroda i rasistički nastupi, sve su to iz njihove vizure gledano
sasvim normalne i poželjne stvari, a nemir i nestabilnost “u regiji”
izazivaju oni koji na to reagiraju!
“Ne drugovi, nemojte benzinom! Ne gasi se vatra
benzinom!”, uzalud je upozoravao profesor Bogdan Bogdanović nekadašnji
gradonačelnik Beograda i tadašnji član središnjeg partijskog tijela (Centralnog
komiteta Saveza komunista Srbije) u vrijeme kad se Slobodan Milošević na Osmoj
sjednici (rujna 1987. godine) obračunavao s krhkim i slabašnim
liberalno-demokratskim krilom u vlastitoj Partiji.
Naravno, niti ga je tko čuo, niti je koga bilo briga
za te tlapnje jednog marginalca, jer Srbija je u vrijeme ovih apela već više od
dvije godine čvrsto gazila stazom četništva i monarhizma zanesena starom idejom
“Velike Srbije” koja je promovirana kao nacionalni cilj prvog reda i
ponuđena srpskom narodu u formi “biti ili ne biti” (drugim riječima:
ili ćemo ostvariti Carstvo Dušanovo ili nas neće biti). I znamo kako je to
teklo i kako je završilo. Krvavi tragovi vidljivi su i danas.
U današnjoj Srbiji se ništa primijenilo nije – u
odnosu na te 90-e godine prošlog stoljeća – osim što su polet i entuzijazam za
ratove i “oslobađanje” preostalih “zapadnih srpskih
zemalja” ponešto splasnuli, a obični se puk u nešto većoj mjeri pozabavio
svojom svakodnevicom i borbom za preživljavanje.
Ni što se tiče garnitura na vlasti, ništa se bitno
promijenilo nije. Poslije “Slobe” pojavila se njega inkarnacija u
vidu Vojislava Koštunice nakon kojega su nakratko na vlast zasjeli nešto mekši nacionalisti
Boris Tadić i Zoran Đinđić. Prvi je izgubio izbore, drugi ubijen iz busije i
potom se sve vratilo u “normalu”, a Srbija ušla u svoju kolotečinu.
Nakon odlaska ratnog zločinca, fašista i rasista
Vojislava Šešelja u Den Haag (u veljači 2003. godine), počela je otimačina za
njegovo političko naslijeđe. Kormilo stranke preuzeli su najbliži suradnici i
dojučerašnji poltroni ovog harlekina krvavih ruku – zakleti četnički vojvoda
Tomislav Nikolić i generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Aleksandar
Vučić.
I dok je ratni zločinac Šešelj u Den Haagu pravio
sprdnju od ICTY-a, njegova su subraća četnici transformirali bivši Srpski
četnički pokret (a tadašnju Srpsku radikalnu stranku) u Srpsku naprednu stranku
(2008.) – i, dakako, “otkačili” bivšeg vođu i idola. Od tada nadalje,
dvojac Nikolić – Vučić uz pomoć Miloševićevog šegrta Ivice Dačića i pulena
Slobine žene Mirjane Marković, Aleksandra Vulina, uspostavljaju vlast u Srbiji
i od ožujka 2012. godine suvereno vladaju ovim slijepim crijevom Europe. Kako
je to inače kod njih uobičajeno, četnici su pretrčali u tabor
“naprednjaka” i samo ih je mali broj stao vjeran ćosavom vojvodi koji
je tek po povratku ih Den Haaga shvatio što mu se dogodilo.
“Sve je isto, samo njega nema” – tako je
bezimeni pjesnik opisao stanje u Srbiji u kojoj je jedina promjena bila ta što
joj više nije bio na čelu Milošević.
I doista, Srbija je jedina zemlja među državama
nastalim na području bivše SFRJ u kojoj su na vlasti ratni huškači – oni koji
su izravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji i ratovima 90-ih.
Zato se ne treba čuditi otrovnoj propagandi koja
dolazi otuda. Oni ne znaju i ne mogu drugačije, jer mentalno se nikad nisu
maknuli od srednjeg vijeka i nemanjićke tradicije, od svojih mitova i opsesija.
U njihovim se glavama uspješnost državne politike još uvijek mjeri sposobnošću
širenja granica i nikad se nisu odrekli svojih aspiracija. Nesposobni riješiti
vlastite unutarnje probleme, organizirati prosperitetnu državu i stvoriti
zdravo društvo, okreću se starom i oprobanom metodu – za ono što im se događa krivi
su svi drugi osim njih samih, a ponajprije susjedi. Zato se kao slijepci drže
lažnog mita o Jasenovcu i Drugoga svjetskog rata i poput mantre uvijek iznova
ponavljaju stare laži o tomu kako je nad njima u prošlosti “vršen
kontinuirani genocid”. Mada ih je poslije svakog rata na popisu barem
milijun više (u odnosu na to koliko bi ih trebalo biti prema podacima o žrtvama
koje prikazuju), njihova propaganda nastavlja po već ustaljenoj matrici.
Ali, zato, kad god tko progovori o njihovim (srpskim)
masovnim zločinima i nekažnjenim zločincima iz devedesetih godina, dignu silnu graju
i tvrde kako se moramo svi zajedno “okrenuti budućnosti”, dok svako
iznošenje istine kvalificiraju kao “šovinizam”, “širenje
mržnje” i “antisrpsko delovanje”.
Ta vrsta srpskog ekskluzivizma koji unaprijed
podrazumijeva kako je “nebeski narod” uvijek u pravu (pa i onda kad
napada, ruši, pali, pljačka, siluje i kolje – jer, “Srbin ne može počiniti
zločin”, kako reče jedan njihov “umnik” u vrijeme ratova na
području bivše SFRJ i on “samo Bogu polaže račune”), to bolesno
uvjerenje o vlastitoj “bezgrešnosti” i “izabranosti” u ime
kojih se druge narode može istrijebiti a granice države krojiti po svojim
potrebama i željama, ide ruku pod ruku s “ugroženošću” srpske nacije.
Srbi su jedini narod na svijetu koji je uvijek i svugdje “ugrožen” i
ta opsesivna, nepostojeća “ugroženost” im je alibi za sva zla što su
ih na Balkanu i jugoistočnoj Europi počinili u posljednjih 150 i više godina.
Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina i ne
drži do istine – jer to smatra slabošću (kako tvrde i mnogi demokratski
orijentirani tamošnji intelektualci). Ona punom parom radi na ostvarivanju Memoranduma 2 i Memoranduma 3.
Onako kako su izopačili povijest Drugoga svjetskog rata,
Srbi danas nastoje izvršiti inverziju onoga što se događalo u posljednjim
ratovima u kojima su izvan svake sumnje bili agresori (u savezu s Crnogorcima i
dijelom svojih sunarodnjaka iz BiH i Hrvatske i koristeći JNA). I taj se proces
u kontinuitetu odvija od 1990. godine na
ovamo, prema starim i provjerenim agitpropovskim metodama vođenja specijalnog
rata.
Po svim ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i
ankete u osnovnim i srednjim školama), mi smo među Srbima uvjerljivo najomraženiji
narod, a bacimo li oko barem ponekad na ono što se piše i govori u njihovim
medijima, samo dobivamo potvrdu toga. Slijepa iracionalna mržnja prema svemu
što je hrvatsko tamo još uvijek ima čvrsto uporište i masovnu potporu.
I ne zaboravimo ono što je pokojni beogradski odvjetnik
Srđa Popović govorio u jeku srpske agresije: “Oni bi bili srećni kad bi
mogli izazvati treći svetski rat, ili ako ne svetski, onda bar neki
regionalni”.
Luđaka ima svugdje, bilo ih je i bit će ih. Ali, ako
ti luđaci sjede u državnom i crkvenom vrhu, u najuglednijim i najutjecajnijim
kulturnim i znanstvenim nacionalnim institucijama, ako među tim luđacima imamo
čitavu plejadu akademika, uglednih intelektualaca, književnika, novinara,
publicista, ljudi iz medija, i ako oni i ideje koje zagovaraju uživaju znatnu
potporu u vlastitom narodu, to je onda već ozbiljan problem. A u Srbiji se
upravo o tomu radi.
U ime čega mi to pristajemo na šutnju i je li normalno
ne reagirati na takvo nasilje nad istinom i zdravim razumom!? Hoće li nam
budući naraštaji oprostiti to zatvaranje očiju pred stvarnošću i činjenicama?
Zlatko Pinter