Connect with us

Vijesti

SUSJEDI, NE GASI SE VATRA BENZINOM

Published

on

(Izvor za foto: Jutarnji)

Prije 3 dana aktualni predsjednik Srbije, bivši Šešeljev potrčko, ratni huškač i četnički ekstremist dobro nam poznat iz ratnih devedesetih, Aleksandar Vučić, izveo je još jedan u nizu uobičajenih performansa i u Beogradu sazvao hitan sastanak svojih suradnika zbog “pogoršanja situacije u regionu”. Pored šefa BIA-e (srbijanske sigurnosno informativne agencije) i ministra unutarnjih poslova, pozvan su i šef diplomacije i nekadašnji Miloševićev pulen Ivica Dačić, te ministar obrane Aleksandar Vulin čija je politička mentorica nekad bila Miloševićeva supruga Mirjana Marković. O čemu je sve petorka razgovarala još uvijek nije poznato, ali jedno je sasvim izvjesno i sigurno: Srbija sebe ni u kom slučaju ne smatra odgovornom za to “pogoršanje stanja u regionu”. Krivi su drugi. Kao i uvijek. A prije svega susjedi (Hrvati, Crnogorci), potom Vatikan, EU, NATO, migranti itd., itd.

Sve one otrovne riječi mržnje, uvrede, klevete, sva ta prljava propaganda koja se izljeva iz njihovih medija i iz usta najviših političara, najuglednijih intelektualaca i crkvenih autoriteta, svi ratni pokliči, prijetnje i zveckanje ruskim oružjem, izazivačke poruke, omalovažavanje drugih naroda i rasistički nastupi, sve su to iz njihove vizure gledano sasvim normalne i poželjne stvari, a nemir i nestabilnost “u regiji” izazivaju oni koji na to reagiraju!

“Ne drugovi, nemojte benzinom! Ne gasi se vatra benzinom!”, uzalud je upozoravao profesor Bogdan Bogdanović nekadašnji gradonačelnik Beograda i tadašnji član središnjeg partijskog tijela (Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije) u vrijeme kad se Slobodan Milošević na Osmoj sjednici (rujna 1987. godine) obračunavao s krhkim i slabašnim liberalno-demokratskim krilom u vlastitoj Partiji.

Naravno, niti ga je tko čuo, niti je koga bilo briga za te tlapnje jednog marginalca, jer Srbija je u vrijeme ovih apela već više od dvije godine čvrsto gazila stazom četništva i monarhizma zanesena starom idejom “Velike Srbije” koja je promovirana kao nacionalni cilj prvog reda i ponuđena srpskom narodu u formi “biti ili ne biti” (drugim riječima: ili ćemo ostvariti Carstvo Dušanovo ili nas neće biti). I znamo kako je to teklo i kako je završilo. Krvavi tragovi vidljivi su i danas.

U današnjoj Srbiji se ništa primijenilo nije – u odnosu na te 90-e godine prošlog stoljeća – osim što su polet i entuzijazam za ratove i “oslobađanje” preostalih “zapadnih srpskih zemalja” ponešto splasnuli, a obični se puk u nešto većoj mjeri pozabavio svojom svakodnevicom i borbom za preživljavanje.

Ni što se tiče garnitura na vlasti, ništa se bitno promijenilo nije. Poslije “Slobe” pojavila se njega inkarnacija u vidu Vojislava Koštunice nakon kojega su nakratko na vlast zasjeli nešto mekši nacionalisti Boris Tadić i Zoran Đinđić. Prvi je izgubio izbore, drugi ubijen iz busije i potom se sve vratilo u “normalu”, a Srbija ušla u svoju kolotečinu.

Nakon odlaska ratnog zločinca, fašista i rasista Vojislava Šešelja u Den Haag (u veljači 2003. godine), počela je otimačina za njegovo političko naslijeđe. Kormilo stranke preuzeli su najbliži suradnici i dojučerašnji poltroni ovog harlekina krvavih ruku – zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić i generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić.

I dok je ratni zločinac Šešelj u Den Haagu pravio sprdnju od ICTY-a, njegova su subraća četnici transformirali bivši Srpski četnički pokret (a tadašnju Srpsku radikalnu stranku) u Srpsku naprednu stranku (2008.) – i, dakako, “otkačili” bivšeg vođu i idola. Od tada nadalje, dvojac Nikolić – Vučić uz pomoć Miloševićevog šegrta Ivice Dačića i pulena Slobine žene Mirjane Marković, Aleksandra Vulina, uspostavljaju vlast u Srbiji i od ožujka 2012. godine suvereno vladaju ovim slijepim crijevom Europe. Kako je to inače kod njih uobičajeno, četnici su pretrčali u tabor “naprednjaka” i samo ih je mali broj stao vjeran ćosavom vojvodi koji je tek po povratku ih Den Haaga shvatio što mu se dogodilo.

“Sve je isto, samo njega nema” – tako je bezimeni pjesnik opisao stanje u Srbiji u kojoj je jedina promjena bila ta što joj više nije bio na čelu Milošević.

I doista, Srbija je jedina zemlja među državama nastalim na području bivše SFRJ u kojoj su na vlasti ratni huškači – oni koji su izravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji i ratovima 90-ih.

Zato se ne treba čuditi otrovnoj propagandi koja dolazi otuda. Oni ne znaju i ne mogu drugačije, jer mentalno se nikad nisu maknuli od srednjeg vijeka i nemanjićke tradicije, od svojih mitova i opsesija. U njihovim se glavama uspješnost državne politike još uvijek mjeri sposobnošću širenja granica i nikad se nisu odrekli svojih aspiracija. Nesposobni riješiti vlastite unutarnje probleme, organizirati prosperitetnu državu i stvoriti zdravo društvo, okreću se starom i oprobanom metodu – za ono što im se događa krivi su svi drugi osim njih samih, a ponajprije susjedi. Zato se kao slijepci drže lažnog mita o Jasenovcu i Drugoga svjetskog rata i poput mantre uvijek iznova ponavljaju stare laži o tomu kako je nad njima u prošlosti “vršen kontinuirani genocid”. Mada ih je poslije svakog rata na popisu barem milijun više (u odnosu na to koliko bi ih trebalo biti prema podacima o žrtvama koje prikazuju), njihova propaganda nastavlja po već ustaljenoj matrici.

Ali, zato, kad god tko progovori o njihovim (srpskim) masovnim zločinima i nekažnjenim zločincima iz devedesetih godina, dignu silnu graju i tvrde kako se moramo svi zajedno “okrenuti budućnosti”, dok svako iznošenje istine kvalificiraju kao “šovinizam”, “širenje mržnje” i “antisrpsko delovanje”.

Ta vrsta srpskog ekskluzivizma koji unaprijed podrazumijeva kako je “nebeski narod” uvijek u pravu (pa i onda kad napada, ruši, pali, pljačka, siluje i kolje – jer, “Srbin ne može počiniti zločin”, kako reče jedan njihov “umnik” u vrijeme ratova na području bivše SFRJ i on “samo Bogu polaže račune”), to bolesno uvjerenje o vlastitoj “bezgrešnosti” i “izabranosti” u ime kojih se druge narode može istrijebiti a granice države krojiti po svojim potrebama i željama, ide ruku pod ruku s “ugroženošću” srpske nacije. Srbi su jedini narod na svijetu koji je uvijek i svugdje “ugrožen” i ta opsesivna, nepostojeća “ugroženost” im je alibi za sva zla što su ih na Balkanu i jugoistočnoj Europi počinili u posljednjih 150 i više godina.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina i ne drži do istine – jer to smatra slabošću (kako tvrde i mnogi demokratski orijentirani tamošnji intelektualci). Ona punom parom radi na ostvarivanju Memoranduma 2 i Memoranduma 3.

Onako kako su izopačili povijest Drugoga svjetskog rata, Srbi danas nastoje izvršiti inverziju onoga što se događalo u posljednjim ratovima u kojima su izvan svake sumnje bili agresori (u savezu s Crnogorcima i dijelom svojih sunarodnjaka iz BiH i Hrvatske i koristeći JNA). I taj se proces u  kontinuitetu odvija od 1990. godine na ovamo, prema starim i provjerenim agitpropovskim metodama vođenja specijalnog rata.

Po svim ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i ankete u osnovnim i srednjim školama), mi smo među Srbima uvjerljivo najomraženiji narod, a bacimo li oko barem ponekad na ono što se piše i govori u njihovim medijima, samo dobivamo potvrdu toga. Slijepa iracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko tamo još uvijek ima čvrsto uporište i masovnu potporu.

I ne zaboravimo ono što je pokojni beogradski odvjetnik Srđa Popović govorio u jeku srpske agresije: “Oni bi bili srećni kad bi mogli izazvati treći svetski rat, ili ako ne svetski, onda bar neki regionalni”.

Luđaka ima svugdje, bilo ih je i bit će ih. Ali, ako ti luđaci sjede u državnom i crkvenom vrhu, u najuglednijim i najutjecajnijim kulturnim i znanstvenim nacionalnim institucijama, ako među tim luđacima imamo čitavu plejadu akademika, uglednih intelektualaca, književnika, novinara, publicista, ljudi iz medija, i ako oni i ideje koje zagovaraju uživaju znatnu potporu u vlastitom narodu, to je onda već ozbiljan problem. A u Srbiji se upravo o tomu radi.

U ime čega mi to pristajemo na šutnju i je li normalno ne reagirati na takvo nasilje nad istinom i zdravim razumom!? Hoće li nam budući naraštaji oprostiti to zatvaranje očiju pred stvarnošću i činjenicama?

Zlatko Pinter

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved