Naši suverenisti vole isticati kako Hrvatska mora imati više suverenosti, ali to nije lako postići. Svaki političar želi više moći, kao što i svaki poduzetnik želi više profita. I te dvije stvari su usko povezane. Moć države ne ovisi o snažnom glasu ili popularnosti političara, već o veličini kapitala kojim država raspolaže. Tko ima dovoljno novca može kupiti i oružje i vojnike, ali bez stalnog pritjecanja novih količina novca ni najjača vojna sile ne može se dugo održati. I zbog toga suverenitet svake države u prvom redu ovisi o snazi i razvojnom potencijalu njezinoga gospodarstva.

Velike suverene države svoju suverenost nastoje stalno održati, ili povećati. Kako bi to mogle nastoje održati u prvom redu svoj ekonomski rast iznad rasta koji imaju druge države. A put do toga cilja je vrlo jednostavan. Vlastitim poduzetnicima treba što više pročistiti put do rasta i razvoja, dok drugima treba treba bacati prepreke pod točkove, i mamce za skretanje pažnje.

Oko ovih pitanja danas se EU sve više dijeli na dva dijela, na države stare europe i na nove i periferne europske države.

Stara Europa u novim državama vidi prije svega izvor jeftinih sirovina i jeftine radne snage.

Nove države EU u Europi su vidjeli svoj izlaz iz komunizma i siromaštva. Tek ulaskom u EU polako shvaćaju kako to nije humanitarna organizacija već interesna zajednica u kojoj pobjednik uzima sve. To je područje žestoke tržišne privrede, a tržište je rat protiv konkurencija. Onima koji su odrasli u uvjetima državno-planske privrede ili dogovornog gospodarstva nije lako shvatiti tržišnu privredu. Zahvaljujući tome danas Hrvati ili Grci u njemačkim, francuskim ili nizozemskim robnim lancima kupuju Poljske proizvode, dok Poljaci u istim tim lancima mogu kupiti i naše proizvode.

Pri samom raspadu istočnog bloka neki mladi političari iz tog raspadajućeg sustava su shvatili kako bi najbolje bilo kada bi Poljaci, Mađari ili Česi pri međusobnoj razmjeni svoje proizvode trebali direktno razmjenjivati. Stoga su u veljači 1991. osnovali Višegradsku skupina koju su činile Poljska, Mađarska i Čehoslovačka. Grupa je osnovana s ciljem poticanja europske integracije članica te suradnje u područje energetike, ekonomije i obrane. Osnovale su je zbog zajedničkog otpora od velike Rusije sa istoka, ali i radi zajedničkog otpora od Ekonomski sve snažnije Njemačke sa zapada.

Njemačka je tu opasnost od konkurencije vrlo brzo prepoznala, te je odlučila inicijativu tiho ugušiti. A kako bi se porazio potencijalni tržišni plijen najbolje mu je baciti mamac za kojim će trčati i koji će godinama glodati. A najbolji mamac su razne ideološke priče koje se ubace u politički prostor budućih žrtava kako bi se oko toga toga svađali.

I tako su izmišljene bitke oko raznih Istambulskih inicijativa, Marakeških sporazuma i slično.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se dolaskom na Pantovčak odlučila pridružiti Višegradskoj skupini, te je prošitiri na tri mora, Baltičko, Crno i Jadransko more. U suradnji sa Poljskom ova inicijativa je pokrenuta u Dubrovniku 2016. godine.

Njemačkoj se ovo nije ni najmanje svidjelo te su pokrenute protumjere. Prethodnih petnaestak godina Njemačka je snažno ulagala u svoju trgovačku mrežu kako bi preko svojih robnih lanaca prodavala prije svega svoje proizvode, a onda i tuđe širom Europe. A kada se poljska roba u Hrvatskoj prodaje kroz njemačke robne lance i hrvatska robu u Poljskoj kroz iste te robne lance “kajmak” uzimaju Nijemci. Kako bi se to postiglo njemački robni lanci su imali osigurane investicijske kredite sa kamatama od 1%, iako su kamate ECB-a tada bile puno veće. Hrvatski konkurenti poput Agrokora svoje kredite su u isto vrijeme uzimali od istih njemačkih banaka sa kamatom od 10%. Onima kojima matematika ne ide to i ne izgleda kao velika razlika, ali kamata je godišnja. U deset godina investicija Agrokora bila je duplo skuplja nego kod njemačkih konkurenata. Isto takve visoke razlike u kamatama imali su i robni lanci u Poljskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Češkoj, ili Bugarskoj. I tako su njemački robni lanci osvojili čitavu istočnu i južnu Europu.

Sa Inicijativom triju mora ovo bi se moglo poremetiti. Velikim investicijama, osobito onima koje podupire SAD “kajmak” koji kod velikih poslova ostaje u Njemačkoj mogao bi se smanjiti. Energetska diverzifikacija i smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu koji dolazi kroz Sjeverni tok mali je dio onoga što bi Njemačka mogla izgubiti.

I tada su se u medijima pojavile priče o Istambulskoj deklaraciji i Marakeškom sporazumu.

Mamac su zagrizli istovremeno i Vlada sa jedne strane, kao i desni suverenisti sa druge strane, te velika većina desnih birača.

Prihvaćanjem Istambulske deklaracije položaj žena nije se ni manje poboljšao. A da ga i nismo prihvatili ne bi se ni pogoršao. Čak i da je raspisan referendum o Istambulskoj deklaraciji i da je dobio većinu ništa ne bi bilo drugačije.

Prihvaćanjem Marakeškog sporazuma broj migranata nije ni se malo povećao, a niti smanjio pošto broj migranata kontrolira Turska. Da i nismo potpisali Marakeški sporazum to ne bi imalo baš nikakav utjecaj na broj migranata koji ulaze u Hrvatsku.

A zbog kakvih obećanja ili ucjena je Vlada vrlo snažno, unatoč otpora velikog dijela birača gurala ove deklaracije i sporazume, svjesna gubitka dobrog dijela birača na idućim izborima možemo samo nagađati?

A čitava priča je imala samo jedan cilj, skrenuti pažnju sa stvarnih poteza koji doista jačaju Hrvatsku suverenost.

I dok naši suverenisti ližu rane i smišljaju kako će se vladajućima osvetiti zbog poništenih potpisa za referednum, Agrokor više nije u Hrvatskim rukama, a “Inicijativu triju mora” nisu ni primijetili. Za njih to je nešto beznačajno, što i nije iznenađujuće, pošto među viđenijim suverenistima i ne vidim nikoga tko išta zna o gospodarstvu.

Na drugome summitu inicijative u Varšavi bio je osobno nazočan američki predsjednik Donald Trump, ali ni to našim suverenistima nije bio dovoljan signal da se malo raspitaju o čemu se tu radi. Primijetili su jedino kako tu Trump gura izgradnju LNG terminala na Krku kako bi smanjili ovisnosti EU-a o ruskome plinu. Pošto to smeta Nijemcima koji žele više plina prodavati kroz svoj Sjeverni tok 2 koji je u izgradnji, i naši suverenisti su se podijelili. Jedni bi za Nijemce, a drugi za Amerikance, a što je tu dugoročno bolje za Hrvatsku, u to se baš i ne razumiju.

Kako bi inicijativu triju mora stavili pod kontrolu njoj su se pridružili i oni kojima najviše smeta. Na slijedećem summitu u Bukureštu, koji naši suverenisti i mediji nisu ni primijetili bio je nazočan i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, te njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas koji su formalno poduprli napore za povezivanjem država između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora. Predviđam kako će novčano podržati samo one investicije od kojih i sami imaju koristi.

Ove godine na summitu u Ljubljani sudjelovao je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, što je izazvalo različite reakcije ostalih država članica, ali ne i u Hrvatskoj. Hrvatski istraživački novinari se ne bi htjeli miješati u te stvari, pošto bi se u raspravi netko mogao zapitati; kada će hrvatska poduzeća imati kredite sa istim kamatama kao i njemačka poduzeća? A i kad ih netko nešto upita spremni su spomenuti samo zajedničko je povijesno naslijeđe i kulturološke sličnosti. U ozbiljnoj raspravi birači bi mogli doznati kako kamate ovise, ne o rejtingu poduzeća već ovise o rejtingu države u kojoj je sjedište poduzeća. Pošto su sve rejting agencije smještene na teritoriju Stare europe normalno je da Njemačka ima najviši rejting, dok Grčka ili Hrvatska imaju rejting smeća. Pa su onda i najbolja poduzeća u rangu smeća. Kada bi naši novinari o tome raspravljali mogle bi njemačke banke i robni lanci prekinuti oglašavanje i reklamiranje u našim medijima, pa bi i novinari mogli ostati bez plaće.

Ove godine čelnici 12 država članica potpisali su zajedničku deklaraciju koja sadržava načelnu podršku ciljevima jačanja ekonomskog razvoja i kohezije EU-a izgradnjom energetske, prometne i digitalne infrastrukture. Kako bi sve ostalo pod kontrolom Fondu je pristupila i Europska investicijska banka, ali sumnjam kako će to dovesti do jednakih kamata za sva europska poduzeća bez obziran na rejting država u kojima im je sjedište.

Zbog prihvaćanja LNG terminala na Krku jedna hrvatska Vlada, ona Tihomir Oreškovića je prošlost. Unatoč tome, a zahvaljujući podršci SAD-a, te zahvaljujući zainteresiranosti investitora čak i iz Kine Hrvatska bi mogla ubrzati strateške projekte kao što su nizinska pruge Zagreb-Rijeka-mađarska granica, što je važno za rast luke Rijeka, koridor VC kao poveznice Budimpešta-Jadran, što je važno za opstanak Hrvata u Slavoniji, Srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, te Jonski autoput zaleđem Dubrovnika prema Crnoj Gori i Albaniji, što je važno za opstanak Hrvata u istočnoj Hercegovina i Dubrovačkom zaleđu.

Međutim, da bi se nešto od svega toga realiziralo strani investitori moraju imati domaće sugovornike, a takvih je malo i među vladajućima i među oporbom. Malo je u Hrvatskoj političara koji znaju braniti nacionalne interese, čak i kada to žele. Puno ih je koji i ne žele.

A i oni koji žele, poput naših suverenista stvarne probleme uglavnom ne razumiju, niti ih oni zanimaju. Njima su jedino važne marginalne teme koje im strani i domaći politički i gospodarski neprijatelji bacaju pod nos kako bi imali o čemu galamiti i glodati kao staru kost.