Tekst napisan u svibnju 2013., nakon drugog službenog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj Svećeničkog bratstva svetog Pija X.

Otkako je stari obred uništen u većini rimokatoličkih crkava, dosada je neviđen val banalnosti zapljusnuo svaku poru života prosječnog katolika. Banalnost prate dosada i svojevrsna duhovna lijenost, beskrvnost, a sve to dovodi do otupljenosti i inertnosti. Stoga je ova posvemašnja obezglavljenost današnjih katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini logična posljedica jalovih eksperimenata ondje gdje se nipošto nije smjelo eksperimentirati: u obredima koje nam je namrijela kršćanska starina i koji sežu u nekim dijelovima sve do apostolskih vremena.

Koliko god se pokušavao pobožno slaviti novus ordo, a kod nas zbilja još ima mnoštvo pobožnih svećenika koji se istinski trude, njemu ipak nešto nedostaje, ne uzimajući u obzir vremenske bombe ostavljene u Rimskom misalu, počevši od same definicije svete Mise sve do samih molitava krcatih nejasnim, ambivalentnim formulacijama, sustavno izostavljanje i izbjegavanje katoličkih tradicionalnih pojmova.
Čim je uveden ovaj novi obred, pao je i gregorijanski koral. To najizvrsnije pjevanje zapadne Crkve postalo je tako brzo suviškom i svi su osjećali da se jednostavno ne uklapa u dinamiku nove liturgije. Ubrzo je i oltar okrenut prema puku, „versus populum“ što je za papu Benedikta XVI. neoprostiva pogrješka reforme. Škropljenje je preko noći nestalo, a tamjan se gdjegdje još i susretne kao kakav ukras pontifikalne mise. Kađenje je današnjim mladim katolicima izrazito „pravoslavni“ običaj. Potom je vješto progurana Bogu mrska Pričest na ruke kao očit primjer emancipacije čovjeka od Boga. Očit primjer jačanja antropocentrizma nauštrb teocentrizma. 
Crkve – polivalentne dvorane i nove supermoderne kapelice brzo su izgrađene da bi novi obred mogao prodisati punim plućima. Nije mu odgovarala pritiješnjenost u starim romaničkim, gotičkim ili baroknim crkvama. Rušilo se, palilo, lomilo i eksperimentiralo do boli. Sve je to propalo, nikoga to većma ne oduševljava. Mladi su ljudi uglavnom siti svih tih inovacija, no, nitko ih ne želi dovesti do svete Tradicije za kojom duše mladih ljudi, koji su neiskvareni i cijene autentičnost, nesvjesno čeznu.

Modernom se čovjeku otežao pristup misteriju. Moderni je čovjek u većini slučajeva posve gluh i slijep za sakralno. Ružnoća, izlomljenost, fragmentarnost na svetim mjestima još ga više udaljuje od svetoga. Sve ga to straši i unesrećuje. Koncentriranost na ovozemaljsko, palom čovjeku oduvijek, a navlastito današnjem, takozvanom modernom čovjeku bliža i naoko razumljivija od stremljenja za vječnim i svetim, ne može utažiti njegovu glad za transcendencijom, ne može zasititi njegovo srce koje traži pravoga Boga-Boga Jakovljeva, Boga Izakova, Boga Oca, Sina i Duha Svetoga Kojeg nam otkriva upravo stara liturgija. Proizvoljnost i stalne promjene ondje gdje bi trebale vrijediti neke konstante-na području duhovne domovine, čine ga nesigurnim i lomljivim, možda i uplašenijim nego ikada u povijesti. Jasno je da današnje vrijeme ne voli obred kao takav: nešto stalno, nepromjenjivo i sveto. Duhu relativizma sam je pojam obreda retrogradan i takvi će odmah s gnušanjem siktati o rubricizmu, farizejštini i rigorističkim zastranjenjima.

Sam prilazak katoličkoj bogomolji sve do Drugog vatikanskog sabora, unatoč velikoj različnosti stilova i tradicija gradnje, kod katoličkog je vjernika budio osjećaje pobožnosti i straha Božjega, pozivao ga na molitvu i klanjanje Bogu Stvoritelju. Njemu bi se, dok se približavao svetom mjestu, uključila lampica za sveto. Da se izrazimo modernim jezikom informatike: pretkoncilski je čovjek, unatoč grješnosti, ranjenoj naravi i svim slabostima, imao vidljiv i dominantan „link“ za transcendenciju i taj bi se link odmah uključio čim bi se počeo približavati katoličkom svetištu, crkvi ili kapelici.

„Terribilis est locus iste“ – „Strašno je mjesto ovo“, jedan je od često prefarbanih natpisa iznad oltara. „Hic porta caeli est“ – „Ovdje su vrata nebeska“. Često je sve to, skupa sa slikom Crkve jedine korablje spasenja, nestalo dok se ličila i obnavljala crkva da bi se time te istine uklonile i iz svijesti vjernika.

Ulazak u crkvu koja je odisala mirnoćom i trezvenošću, miris tamjana koje bi mu nosnice odmah osjetile, dominacija „velikog“ oltara i vječno svjetlo- sve bi ga to na prokušan način pozivalo na molitvu i življenje Božjih zapovijedi. Znao je da napušta ulicu-mjesto svijeta i grijeha i ulazi u kuću Božju. Odvojenost svetišta od ostalog dijela crkve jasno mu je zborila o onome nevidljivome u što on vjeruje, ali ipak svojim očima još ne vidi. Ako bi ušao u tijeku celebracije svete misne žrtve, za vrijeme Kanona-kanonska je tišina, koja je potjecala od „disciplina arcana“ još iz prvih kršćanskih vremena, neverbalno upozoravala na svetost događaja. Svete prilike, zaštićene svećenikovim tijelom, vjerojatno bi i afričkom animistu dale do znanja da je posrijedi događaj iznimne važnosti. Latinski jezik, naš zapadni „ikonostas“ koji svete događaje štiti i „skriva“, a time im otkriva pravi smisao, pravu istinu koju mi na zemlji, osim rijetkih povlaštenih, ne vidimo-kao što katolički Istok čini ikonostasom uopće, te zatvaranjem i otvaranjem svetih ili carskih i đakonskih dveri. A sve to pridonosi da vjernik duboko osjeti da postoji bitna razlika između ovog događaja i nekakvog zborovanja ili stranačkog okupljanja. Kad i danas putnik namjernik upadne s ulice u tradicionalnu crkvu, odmah shvati da nije došao na sjednicu kućnog savjeta. Slagao se s naukom Crkve ili ne, svatko će priznati da je stari obred osobito s kulturnoga stajališta neusporediv s novim obredom.
Ispovjedaonice su bile sveudiljan poziv na izmirenje s Bogom Stvoriteljem, na odreknuće od grijeha i ustrajnost u dobru. Pognute je glave išao na sud pred svoga Boga kao stvarni okrivljenik. Ne na razgovor k psihoterapeutu ili k prijateljima da se malo proćaska, nego u sudnicu. Doduše kod strašnog, ali beskrajno milosrdnog suca. I takve su ispovijedi zbilja olakšavale i liječile njegovu savjest, vidajući mu rane praroditeljske grješnosti, istočnoga grijeha, koje njega, pozvana da bude djetetom Božjim, vazda bole i čine ga nespokojnim putnikom.

Vidio je u tijeku liturgije ili izvan nje, žrtvenik koji je dominirao crkvom. U dubini svoje duše, čeznući za otkupljenjem, osjetio bi sigurnost. Krv Bogočovjeka Isusa Krista, prolivena na Kalvariji, brisala je praroditeljsku krivnju i sve njegove opačine i bila mu jamcem vječnoga života. Lakše mu je bilo reći ne grijehu, bio je kadar češće se othrvati zlu: bludnosti, kockanju, krađi, tuči, zavisti, pozivima da uđe u Partiju i da mu život bude lakšim i podnošljivijim. Nerijetko i velike žrtve, koje je morao podnijeti za svoju vjernost Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj, ne bi mu tako teško padale. Znao je kome živi!

Time dakako ne želimo reći da je sve bilo dobro i idealno, da se u Crkvi nikada, ništa ne treba mijenjati. Ali, ljudi Božji, zar stanje u Katoličkoj Crkvi u Hrvata danas, život klera i vjernika ne pokazuju zorno plodove reforme! Koliko nam vremena još treba da to shvatimo?! Hoće li tada išta preostati???

Jutarnje tihe Mise, nama današnjim katolicima, odraslima na novom obredu, učine se u početku nečim stranim. Premda je milost Božja beskrajna i on pomaže onima koji ga traže iskrena srca, ljubav na prvi pogled s Tradicijom uspije rijetkima. Uglavnom su to umjetnici, posebice glazbenici, vjernici koji odlaze na istočne liturgije ili vjernici iz pojedinih župa gdje se nekim čudom očuvalo mnogo pretkoncilskoga. Jasno, vazda naiđemo i na mnoštvo mladih koji su živjeli u modernim župama, a ne može ih se svrstati u gore spomenute kategorije, ali Božja ih je milost takla i otkrili su blaga svete Predaje.

Stoga smo mi, današnji tradicionalni vjernici, pozvani biti misionarima. Grijeh je propustom šutjeti o milosti koju smo dobili i ne otkrivati blago svete Predaje našim sunarodnjacima koji, iako tradicionalniji od mnogih drugih zapadnoeuropskih naroda, malo znaju o svetoj Predaji. Onome koji je četrdeset godina išao na novu Misu, a time djelomično protestantiziran, treba vremena da shvati blagodat Tradicije. Tradiciju su nam skrivali, a ako su o njoj govorili, bilo je to samo negativno.

Tiha je misa upravo svojom tišinom, svećenikovim šaptanjem pa i svojevrsnom monotonijom ako baš želimo, snažan poziv na molitvu, posebice molitvu srcem i razmatranje. Molitva i klečanje, dostojanstveno primanje sv. Pričesti, zahvala nakon sv. Mise bila je najsnažnijom duhovnom hranom za životnu borbu kakvu današnji vjernik u pokoncilskoj župi ne može ni zamisliti. Ne, nemoguće je usporediti dubinu i blagotvornost jedne tihe tradicionalne Mise, posebice primjerice za vrijeme duhovnih vježbi i ovog jadnog novog obreda. O rekvijemu ne želimo ni govoriti. Prije Koncila je svaka siromašna bakica imala dostojanstveniji rekvijem nego danas crkveni velikodostojnici.

Svečana je liturgija opet svojom svečanošću, škropljenjem i kađenjem, zvonjavom zvona i svetom glazbom orgulja, pa opet tihim Kanonom, dostojanstvenom Pričešću na koljenima, s puno vremena za molitvu i zahvalu, propovjednicima koji su grmjeli o Božjim stvarima, duše vjernika snažno uzdizala k Bogu. Tu se osjećala snaga svete Majke Crkve, početka Kraljevstva Nebeskoga u ovoj dolini suza. Crkva je Katolička jedina korablja spasenja – to su svi znali i jednodušno naviještali. Nije ni čudo da su toliki misionari otišli u afričke stepe i latinoameričke prašume naviještati Krista Uskrsloga i nerijetko svoj život dali za to naviještanje. 

Dragom Bogu samo možemo zahvaliti za velik dar koji je dao svojoj napaćenoj pokoncilskoj Crkvi: Svećeničko bratstvo svetog Pija X koje brižno čuva svetu Tradiciju. Mnoštvo svih divnih stvari, za koje smo vjerovali da su zauvijek izgubljene, preživjele su i žive zahvaljujući brizi Bratstva i neustrašivosti i karizmi njegova utemeljitelja, blagopokojnog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, Atanazija naših dana. U tijeku posjeta Zaitzkofenu prigodom svećeničkog ređenja bili smo na pontifikalnoj svetoj Misi koju je služio jedan od trojice biskupa Bratstva. Ljepota liturgije, paramenata i pjevanja, nazočnost mnogobrojnih vjernika i njihova pobožnost, dugo klečanje na mokroj livadi, budući da sve to mnoštvo nije moglo stati u inače poveliku sjemenišnu kapelicu – sve to daje velike znakove nade u povratak Tradicije u cijelu Crkvu. Na ovoj se liturgiji zbilja osjeti djelovanje Duha Svetoga. Unatoč pritiješnjenosti i nerazumijevanju sa svih strana te boli zbog dizastrozne situacije u Crkvi, među klerom i vjernicima vlada radost Uskrsnog jutra: svjetlost Groba koji je jedini ostao prazan u povijesti, sva ona iznenađenost apostola, neustrašivost žena na čudesan način spaja ovo današnje malo stado s malim stadom prvih svjedoka.

Nama kojima smo Bogu hvala imali slična iskustva s Tradicijom poodavna je kristalno jasno: sve ono što i danas naše vjernike drži u Crkvi, što im pomaže da ostanu dobrim vjernicima, naslijeđe je pretkoncilske Crkve. Hodočašća u Marijanska svetišta, moljenje svete Krunice, pobožni Križni putevi po našim crkvama ili po brdima, veći dio naše Pasionske baštine i božićnih običaja, sve je to nastalo dok se celebrirao tradicionalni obred. Neprijatelji stare Mise i veliki promicatelji reforme sve to mrze isto kao i klasični rimski obred.

Stoga veliku nadu polažemo u Bratstvo svetog Pija X. Njihov drugi službeni posjet Lijepoj Našoj razlogom je nade i iznimne radosti. 
Modernizam već desetljećima isušuje i iscrpljuje našu Domovinu, a poglavito naše duše, ugrožavajući nam vječno spasenje. Sve vapi za živom vodom, ništa više ne niče na njivama i pašnjacima koje je modernizam osušio i zatrovao. Premda se uskoro ne nazire veliki obrat u Crkvi, ovaj je posjet svećenika Bratstva bio poput proljetne kiše nakon dugog sušnog perioda.

Suha zemlja sutra će opet zamirisati, trava će se ponovno zazelenjeti, a seljak će odahnuti. Premda se nastavlja razdoblje suše, barem će ovi plodovi uspjeti. Pa ako treba stisnuti zube – nakon takve kiše lakše nam je izdržati.
Radost koja kod nas vjernika neće dugo nestati te snaga da sušu nevjere i uništenja istinskog katoličanstva koja će i dalje potrajati, lakše i spremnije podnesemo te da se suprotstavimo tome zlu. A k tome se iskreno nadamo da će se Bratstvo kod nas uskoro trajno nastaniti.

Slavit će se opet stara Misa i naviještati nauk Crkve bez kompromisa s duhom vremena, isto onako kako je to svojevremeno činio blaženi kardinal Stepinac, sv. Misa na kojoj su se svi hrvatski sveci i blaženici učili svetosti i koju su snažno voljeli, a koju velika većina naših teologa, liturgičara i biskupa ne voli, unatoč jasnom znanju da ju je papa emeritus Benedikt XVI. volio i želio stari obred u današnjoj Crkvi.

Pozivaju nas na poslušnost: kome sada?! Vidjeli smo poslušnost papi Benediktu u proteklih osam godina pontifikata. Usuđujemo se reći da je dobar dio naših crkvenih krugova svjesno ili nesvjesno očekivao da Papa umre, nadali se da će biološko rješenje vratiti mir uzburkanim teološkim razgovorima i da će modernizam ponovno posve zagospodariti. Znamo, da ni našem kleru: svećenicima i poglavito biskupima, nasljednicima apostola, nije lako. Često su to pritisci sa Zapada i nevjera vlastitih teologa. Tada je dužnost vjernika da na to upozore i da se mole za pastire-i nije to prvi put u crkvenoj povijesti da tako biva.

Mi ćemo i dalje slaviti našega Gospodina Isusa Krista, kako je to Crkva odvajkada činila i dolaziti na sv. Misu koju On želi u Svojoj Crkvi. 
Mnogi su poznati intelektualci priznali da su kao djeca zamijetili da su im majke plakale za vrijeme Podizanja. Trezvenost starog obreda, naviještanje pune istine o svetoj misnoj žrtvi, pobožan život naših majki, kao i sve gore spomenuto, utjecali su na to da vjernici, ne samo oni rijetki povlašteni, uspiju prodrijeti dublje u bit svete Mise. Upravo su te suze majke, u vrijeme ponazočenja strašne kalvarijske žrtve, bile snažnom ispovješću vjere vlastitom djetetu.

Je li moguće zaplakati na novom obredu? Uz bujicu riječi, paradiranje po oltaru, frajersko držanje mnogih svećenika, vesele pjesmuljke ili čak bubnjeve, ekspresno podizanje bez Kanonske šutnje, latinskog jezika, zvonjenja, tamjana, bez svećenikove mirnoće i koncentriranosti (nerijetko uz smješkanje i namigivanje vjernicima, stalne poglede tko izlazi, a tko ulazi), pet propovijedi kao na luteranskoj (heretičkoj) službi. A počesto uz krivo uvjerenje što se tada uistinu događa i da se kao protestanti moramo radovati jer „Bog je tu“?

Oprostite nam zbog ove zajedljive primjedbe: da, moguće je pustiti suzu ako vam klupom prikliješte nogu!
Daj Bože da nas puk u velikom broju prepozna dar koji nam Providnost šalje. Toliko smo puta branili Rim od najezda s Istoka različitih predznaka. Posljednji put je to bila najezda bezbožnog komunizma, potom Domovinski rat.

Ne smiju nas uplašiti – sada valja braniti Vječni Rim za koji je monsinjor Lefebvre bio spreman umrijeti. Sada valja braniti Tradiciju i nauk Katoličke Crkve, iako su se neprijatelji drukčije pozicionirali, ovako vješto zakrabuljeni puno su opasniji! Bez Bratstva neće se oformiti nikakva katolička obnova. Samo snaga Bratstva može zbaciti krabulje neomodernizma i otvoriti oči našem narodu da sačuva svoju svetu pradjedovsku vjeru, a time i svoj opstanak!
Hrvatska je opljačkana i ponižena. Zavladao je posvemašnji pesimizam. Državom upravljaju agnostici i ateisti, djeca onih koji nisu ni željeli da Hrvatska postoji, ponajviše zbog svog katoličkog predznaka. Priključenje Uniji masonska će velevlast iskoristiti za još jedan val dekristijanizacije. Crkvu se na svakom koraku napada i kleveće, a protunaravno, grješno i izopačeno hvali se i nameće.

Veći dio crkvene hijerarhije se povlači. Nedostaje snage da se krene u katoličku obnovu, u onu duhovnu obnovu o kojoj se vazda govorilo u devedesetima. Kada su benediktinci dolazili još poganskim Hrvatima da im navijeste Evanđelje, potom franjevci u srednjem vijeku da nas čvršće povežu s Petrovom stolicom i obrane od bogumila, kao i isusovci u vrijeme protureformacije, donijeli su živosti i evanđeoskoga duha koji je pomogao hijerarhiji da se pomladi i ojača.

Uvjereni smo da će i dolazak Bratstva Pija X. biti također iskrom koja će u mnogima zapaliti vatru ljubavi prema svetoj Majci Crkvi kakva ona sada zbilja jest: s licem nagrđenim i popljuvanim poput Gospodina Isusa Krista u vrijeme svoje gorke muke. Znamo da će reakcije biti različite. Ipak se snažna modernistička peta kolona etablirala na našim prostorima i dobro je umrežena s onima koji na Zapadu otvoreno prkose Rimu. Takvi će zvati na uzbunu.

Većina pravih modernista iz dna duše je mrzila kardinala Ratzingera, mrzila je i papu emeritusa Benedikta XVI. Gotovo ništa od njegovih teoloških misli i želja koje ima kao papa, nije kod nas ostvareno. Nijedan prelat niti biskup nije javno slavio staru Misu. Prijevod riječi pretvorbe „pro multis“ nije promijenjen kako je to Rim tražio. Bilo je nekoliko čisto kozmetičkih zahvata – i to je sve. Vjerujem da je već umorno i ostarjelo lice pape emeritusa Benedikta XVI. nekima izvor radosti. Stoga ne dopustite da vas zavaravaju. Neka vas vodi vaš „sensus fidei“ i ljubav prema Crkvi te poštovanje prema pastirima, nije ovo poziv na revoluciju.

Papa Crkve Katoličke jest papa Franjo. Njemu su predani ključevi Kraljevstva Nebeskoga. On je zakoniti Kristov Namjesnik. Koliko će uspjeti riješiti ovu strašnu krizu u Crkvi, vidjet ćemo. Još je prerano davati bilo kakvu odmjerenu i zrelu prosudbu. 

Od njega se u našoj javnosti očekuje samo podilaženje novotarijama. U svemu onome gdje se bude težilo povratku Tradiciji, i njega će se ignorirati i kritizirati.

Iskreno se nadam da ćemo uskoro moći zapjevati dobrodošlicu u Hrvatskoj duhovnim sinovima monsinjora Lefebvrea! Neka Majka Božja od Kamenitih Vrata i blaženi kardinal Stepinac, najveći od svih hrvatskih tradicionalista, prate i blagoslove Vaše korake!

Jedan vjernik