Connect with us

Vijesti

Suze moje majke

Published

on

Tekst napisan u svibnju 2013., nakon drugog službenog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj Svećeničkog bratstva svetog Pija X.

Otkako je stari obred uništen u većini rimokatoličkih crkava, dosada je neviđen val banalnosti zapljusnuo svaku poru života prosječnog katolika. Banalnost prate dosada i svojevrsna duhovna lijenost, beskrvnost, a sve to dovodi do otupljenosti i inertnosti. Stoga je ova posvemašnja obezglavljenost današnjih katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini logična posljedica jalovih eksperimenata ondje gdje se nipošto nije smjelo eksperimentirati: u obredima koje nam je namrijela kršćanska starina i koji sežu u nekim dijelovima sve do apostolskih vremena.

Koliko god se pokušavao pobožno slaviti novus ordo, a kod nas zbilja još ima mnoštvo pobožnih svećenika koji se istinski trude, njemu ipak nešto nedostaje, ne uzimajući u obzir vremenske bombe ostavljene u Rimskom misalu, počevši od same definicije svete Mise sve do samih molitava krcatih nejasnim, ambivalentnim formulacijama, sustavno izostavljanje i izbjegavanje katoličkih tradicionalnih pojmova.
Čim je uveden ovaj novi obred, pao je i gregorijanski koral. To najizvrsnije pjevanje zapadne Crkve postalo je tako brzo suviškom i svi su osjećali da se jednostavno ne uklapa u dinamiku nove liturgije. Ubrzo je i oltar okrenut prema puku, „versus populum“ što je za papu Benedikta XVI. neoprostiva pogrješka reforme. Škropljenje je preko noći nestalo, a tamjan se gdjegdje još i susretne kao kakav ukras pontifikalne mise. Kađenje je današnjim mladim katolicima izrazito „pravoslavni“ običaj. Potom je vješto progurana Bogu mrska Pričest na ruke kao očit primjer emancipacije čovjeka od Boga. Očit primjer jačanja antropocentrizma nauštrb teocentrizma. 
Crkve – polivalentne dvorane i nove supermoderne kapelice brzo su izgrađene da bi novi obred mogao prodisati punim plućima. Nije mu odgovarala pritiješnjenost u starim romaničkim, gotičkim ili baroknim crkvama. Rušilo se, palilo, lomilo i eksperimentiralo do boli. Sve je to propalo, nikoga to većma ne oduševljava. Mladi su ljudi uglavnom siti svih tih inovacija, no, nitko ih ne želi dovesti do svete Tradicije za kojom duše mladih ljudi, koji su neiskvareni i cijene autentičnost, nesvjesno čeznu.

Modernom se čovjeku otežao pristup misteriju. Moderni je čovjek u većini slučajeva posve gluh i slijep za sakralno. Ružnoća, izlomljenost, fragmentarnost na svetim mjestima još ga više udaljuje od svetoga. Sve ga to straši i unesrećuje. Koncentriranost na ovozemaljsko, palom čovjeku oduvijek, a navlastito današnjem, takozvanom modernom čovjeku bliža i naoko razumljivija od stremljenja za vječnim i svetim, ne može utažiti njegovu glad za transcendencijom, ne može zasititi njegovo srce koje traži pravoga Boga-Boga Jakovljeva, Boga Izakova, Boga Oca, Sina i Duha Svetoga Kojeg nam otkriva upravo stara liturgija. Proizvoljnost i stalne promjene ondje gdje bi trebale vrijediti neke konstante-na području duhovne domovine, čine ga nesigurnim i lomljivim, možda i uplašenijim nego ikada u povijesti. Jasno je da današnje vrijeme ne voli obred kao takav: nešto stalno, nepromjenjivo i sveto. Duhu relativizma sam je pojam obreda retrogradan i takvi će odmah s gnušanjem siktati o rubricizmu, farizejštini i rigorističkim zastranjenjima.

Sam prilazak katoličkoj bogomolji sve do Drugog vatikanskog sabora, unatoč velikoj različnosti stilova i tradicija gradnje, kod katoličkog je vjernika budio osjećaje pobožnosti i straha Božjega, pozivao ga na molitvu i klanjanje Bogu Stvoritelju. Njemu bi se, dok se približavao svetom mjestu, uključila lampica za sveto. Da se izrazimo modernim jezikom informatike: pretkoncilski je čovjek, unatoč grješnosti, ranjenoj naravi i svim slabostima, imao vidljiv i dominantan „link“ za transcendenciju i taj bi se link odmah uključio čim bi se počeo približavati katoličkom svetištu, crkvi ili kapelici.

„Terribilis est locus iste“ – „Strašno je mjesto ovo“, jedan je od često prefarbanih natpisa iznad oltara. „Hic porta caeli est“ – „Ovdje su vrata nebeska“. Često je sve to, skupa sa slikom Crkve jedine korablje spasenja, nestalo dok se ličila i obnavljala crkva da bi se time te istine uklonile i iz svijesti vjernika.

Ulazak u crkvu koja je odisala mirnoćom i trezvenošću, miris tamjana koje bi mu nosnice odmah osjetile, dominacija „velikog“ oltara i vječno svjetlo- sve bi ga to na prokušan način pozivalo na molitvu i življenje Božjih zapovijedi. Znao je da napušta ulicu-mjesto svijeta i grijeha i ulazi u kuću Božju. Odvojenost svetišta od ostalog dijela crkve jasno mu je zborila o onome nevidljivome u što on vjeruje, ali ipak svojim očima još ne vidi. Ako bi ušao u tijeku celebracije svete misne žrtve, za vrijeme Kanona-kanonska je tišina, koja je potjecala od „disciplina arcana“ još iz prvih kršćanskih vremena, neverbalno upozoravala na svetost događaja. Svete prilike, zaštićene svećenikovim tijelom, vjerojatno bi i afričkom animistu dale do znanja da je posrijedi događaj iznimne važnosti. Latinski jezik, naš zapadni „ikonostas“ koji svete događaje štiti i „skriva“, a time im otkriva pravi smisao, pravu istinu koju mi na zemlji, osim rijetkih povlaštenih, ne vidimo-kao što katolički Istok čini ikonostasom uopće, te zatvaranjem i otvaranjem svetih ili carskih i đakonskih dveri. A sve to pridonosi da vjernik duboko osjeti da postoji bitna razlika između ovog događaja i nekakvog zborovanja ili stranačkog okupljanja. Kad i danas putnik namjernik upadne s ulice u tradicionalnu crkvu, odmah shvati da nije došao na sjednicu kućnog savjeta. Slagao se s naukom Crkve ili ne, svatko će priznati da je stari obred osobito s kulturnoga stajališta neusporediv s novim obredom.
Ispovjedaonice su bile sveudiljan poziv na izmirenje s Bogom Stvoriteljem, na odreknuće od grijeha i ustrajnost u dobru. Pognute je glave išao na sud pred svoga Boga kao stvarni okrivljenik. Ne na razgovor k psihoterapeutu ili k prijateljima da se malo proćaska, nego u sudnicu. Doduše kod strašnog, ali beskrajno milosrdnog suca. I takve su ispovijedi zbilja olakšavale i liječile njegovu savjest, vidajući mu rane praroditeljske grješnosti, istočnoga grijeha, koje njega, pozvana da bude djetetom Božjim, vazda bole i čine ga nespokojnim putnikom.

Vidio je u tijeku liturgije ili izvan nje, žrtvenik koji je dominirao crkvom. U dubini svoje duše, čeznući za otkupljenjem, osjetio bi sigurnost. Krv Bogočovjeka Isusa Krista, prolivena na Kalvariji, brisala je praroditeljsku krivnju i sve njegove opačine i bila mu jamcem vječnoga života. Lakše mu je bilo reći ne grijehu, bio je kadar češće se othrvati zlu: bludnosti, kockanju, krađi, tuči, zavisti, pozivima da uđe u Partiju i da mu život bude lakšim i podnošljivijim. Nerijetko i velike žrtve, koje je morao podnijeti za svoju vjernost Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj, ne bi mu tako teško padale. Znao je kome živi!

Time dakako ne želimo reći da je sve bilo dobro i idealno, da se u Crkvi nikada, ništa ne treba mijenjati. Ali, ljudi Božji, zar stanje u Katoličkoj Crkvi u Hrvata danas, život klera i vjernika ne pokazuju zorno plodove reforme! Koliko nam vremena još treba da to shvatimo?! Hoće li tada išta preostati???

Jutarnje tihe Mise, nama današnjim katolicima, odraslima na novom obredu, učine se u početku nečim stranim. Premda je milost Božja beskrajna i on pomaže onima koji ga traže iskrena srca, ljubav na prvi pogled s Tradicijom uspije rijetkima. Uglavnom su to umjetnici, posebice glazbenici, vjernici koji odlaze na istočne liturgije ili vjernici iz pojedinih župa gdje se nekim čudom očuvalo mnogo pretkoncilskoga. Jasno, vazda naiđemo i na mnoštvo mladih koji su živjeli u modernim župama, a ne može ih se svrstati u gore spomenute kategorije, ali Božja ih je milost takla i otkrili su blaga svete Predaje.

Stoga smo mi, današnji tradicionalni vjernici, pozvani biti misionarima. Grijeh je propustom šutjeti o milosti koju smo dobili i ne otkrivati blago svete Predaje našim sunarodnjacima koji, iako tradicionalniji od mnogih drugih zapadnoeuropskih naroda, malo znaju o svetoj Predaji. Onome koji je četrdeset godina išao na novu Misu, a time djelomično protestantiziran, treba vremena da shvati blagodat Tradicije. Tradiciju su nam skrivali, a ako su o njoj govorili, bilo je to samo negativno.

Tiha je misa upravo svojom tišinom, svećenikovim šaptanjem pa i svojevrsnom monotonijom ako baš želimo, snažan poziv na molitvu, posebice molitvu srcem i razmatranje. Molitva i klečanje, dostojanstveno primanje sv. Pričesti, zahvala nakon sv. Mise bila je najsnažnijom duhovnom hranom za životnu borbu kakvu današnji vjernik u pokoncilskoj župi ne može ni zamisliti. Ne, nemoguće je usporediti dubinu i blagotvornost jedne tihe tradicionalne Mise, posebice primjerice za vrijeme duhovnih vježbi i ovog jadnog novog obreda. O rekvijemu ne želimo ni govoriti. Prije Koncila je svaka siromašna bakica imala dostojanstveniji rekvijem nego danas crkveni velikodostojnici.

Svečana je liturgija opet svojom svečanošću, škropljenjem i kađenjem, zvonjavom zvona i svetom glazbom orgulja, pa opet tihim Kanonom, dostojanstvenom Pričešću na koljenima, s puno vremena za molitvu i zahvalu, propovjednicima koji su grmjeli o Božjim stvarima, duše vjernika snažno uzdizala k Bogu. Tu se osjećala snaga svete Majke Crkve, početka Kraljevstva Nebeskoga u ovoj dolini suza. Crkva je Katolička jedina korablja spasenja – to su svi znali i jednodušno naviještali. Nije ni čudo da su toliki misionari otišli u afričke stepe i latinoameričke prašume naviještati Krista Uskrsloga i nerijetko svoj život dali za to naviještanje. 

Dragom Bogu samo možemo zahvaliti za velik dar koji je dao svojoj napaćenoj pokoncilskoj Crkvi: Svećeničko bratstvo svetog Pija X koje brižno čuva svetu Tradiciju. Mnoštvo svih divnih stvari, za koje smo vjerovali da su zauvijek izgubljene, preživjele su i žive zahvaljujući brizi Bratstva i neustrašivosti i karizmi njegova utemeljitelja, blagopokojnog nadbiskupa Marcela Lefebvrea, Atanazija naših dana. U tijeku posjeta Zaitzkofenu prigodom svećeničkog ređenja bili smo na pontifikalnoj svetoj Misi koju je služio jedan od trojice biskupa Bratstva. Ljepota liturgije, paramenata i pjevanja, nazočnost mnogobrojnih vjernika i njihova pobožnost, dugo klečanje na mokroj livadi, budući da sve to mnoštvo nije moglo stati u inače poveliku sjemenišnu kapelicu – sve to daje velike znakove nade u povratak Tradicije u cijelu Crkvu. Na ovoj se liturgiji zbilja osjeti djelovanje Duha Svetoga. Unatoč pritiješnjenosti i nerazumijevanju sa svih strana te boli zbog dizastrozne situacije u Crkvi, među klerom i vjernicima vlada radost Uskrsnog jutra: svjetlost Groba koji je jedini ostao prazan u povijesti, sva ona iznenađenost apostola, neustrašivost žena na čudesan način spaja ovo današnje malo stado s malim stadom prvih svjedoka.

Nama kojima smo Bogu hvala imali slična iskustva s Tradicijom poodavna je kristalno jasno: sve ono što i danas naše vjernike drži u Crkvi, što im pomaže da ostanu dobrim vjernicima, naslijeđe je pretkoncilske Crkve. Hodočašća u Marijanska svetišta, moljenje svete Krunice, pobožni Križni putevi po našim crkvama ili po brdima, veći dio naše Pasionske baštine i božićnih običaja, sve je to nastalo dok se celebrirao tradicionalni obred. Neprijatelji stare Mise i veliki promicatelji reforme sve to mrze isto kao i klasični rimski obred.

Stoga veliku nadu polažemo u Bratstvo svetog Pija X. Njihov drugi službeni posjet Lijepoj Našoj razlogom je nade i iznimne radosti. 
Modernizam već desetljećima isušuje i iscrpljuje našu Domovinu, a poglavito naše duše, ugrožavajući nam vječno spasenje. Sve vapi za živom vodom, ništa više ne niče na njivama i pašnjacima koje je modernizam osušio i zatrovao. Premda se uskoro ne nazire veliki obrat u Crkvi, ovaj je posjet svećenika Bratstva bio poput proljetne kiše nakon dugog sušnog perioda.

Suha zemlja sutra će opet zamirisati, trava će se ponovno zazelenjeti, a seljak će odahnuti. Premda se nastavlja razdoblje suše, barem će ovi plodovi uspjeti. Pa ako treba stisnuti zube – nakon takve kiše lakše nam je izdržati.
Radost koja kod nas vjernika neće dugo nestati te snaga da sušu nevjere i uništenja istinskog katoličanstva koja će i dalje potrajati, lakše i spremnije podnesemo te da se suprotstavimo tome zlu. A k tome se iskreno nadamo da će se Bratstvo kod nas uskoro trajno nastaniti.

Slavit će se opet stara Misa i naviještati nauk Crkve bez kompromisa s duhom vremena, isto onako kako je to svojevremeno činio blaženi kardinal Stepinac, sv. Misa na kojoj su se svi hrvatski sveci i blaženici učili svetosti i koju su snažno voljeli, a koju velika većina naših teologa, liturgičara i biskupa ne voli, unatoč jasnom znanju da ju je papa emeritus Benedikt XVI. volio i želio stari obred u današnjoj Crkvi.

Pozivaju nas na poslušnost: kome sada?! Vidjeli smo poslušnost papi Benediktu u proteklih osam godina pontifikata. Usuđujemo se reći da je dobar dio naših crkvenih krugova svjesno ili nesvjesno očekivao da Papa umre, nadali se da će biološko rješenje vratiti mir uzburkanim teološkim razgovorima i da će modernizam ponovno posve zagospodariti. Znamo, da ni našem kleru: svećenicima i poglavito biskupima, nasljednicima apostola, nije lako. Često su to pritisci sa Zapada i nevjera vlastitih teologa. Tada je dužnost vjernika da na to upozore i da se mole za pastire-i nije to prvi put u crkvenoj povijesti da tako biva.

Mi ćemo i dalje slaviti našega Gospodina Isusa Krista, kako je to Crkva odvajkada činila i dolaziti na sv. Misu koju On želi u Svojoj Crkvi. 
Mnogi su poznati intelektualci priznali da su kao djeca zamijetili da su im majke plakale za vrijeme Podizanja. Trezvenost starog obreda, naviještanje pune istine o svetoj misnoj žrtvi, pobožan život naših majki, kao i sve gore spomenuto, utjecali su na to da vjernici, ne samo oni rijetki povlašteni, uspiju prodrijeti dublje u bit svete Mise. Upravo su te suze majke, u vrijeme ponazočenja strašne kalvarijske žrtve, bile snažnom ispovješću vjere vlastitom djetetu.

Je li moguće zaplakati na novom obredu? Uz bujicu riječi, paradiranje po oltaru, frajersko držanje mnogih svećenika, vesele pjesmuljke ili čak bubnjeve, ekspresno podizanje bez Kanonske šutnje, latinskog jezika, zvonjenja, tamjana, bez svećenikove mirnoće i koncentriranosti (nerijetko uz smješkanje i namigivanje vjernicima, stalne poglede tko izlazi, a tko ulazi), pet propovijedi kao na luteranskoj (heretičkoj) službi. A počesto uz krivo uvjerenje što se tada uistinu događa i da se kao protestanti moramo radovati jer „Bog je tu“?

Oprostite nam zbog ove zajedljive primjedbe: da, moguće je pustiti suzu ako vam klupom prikliješte nogu!
Daj Bože da nas puk u velikom broju prepozna dar koji nam Providnost šalje. Toliko smo puta branili Rim od najezda s Istoka različitih predznaka. Posljednji put je to bila najezda bezbožnog komunizma, potom Domovinski rat.

Ne smiju nas uplašiti – sada valja braniti Vječni Rim za koji je monsinjor Lefebvre bio spreman umrijeti. Sada valja braniti Tradiciju i nauk Katoličke Crkve, iako su se neprijatelji drukčije pozicionirali, ovako vješto zakrabuljeni puno su opasniji! Bez Bratstva neće se oformiti nikakva katolička obnova. Samo snaga Bratstva može zbaciti krabulje neomodernizma i otvoriti oči našem narodu da sačuva svoju svetu pradjedovsku vjeru, a time i svoj opstanak!
Hrvatska je opljačkana i ponižena. Zavladao je posvemašnji pesimizam. Državom upravljaju agnostici i ateisti, djeca onih koji nisu ni željeli da Hrvatska postoji, ponajviše zbog svog katoličkog predznaka. Priključenje Uniji masonska će velevlast iskoristiti za još jedan val dekristijanizacije. Crkvu se na svakom koraku napada i kleveće, a protunaravno, grješno i izopačeno hvali se i nameće.

Veći dio crkvene hijerarhije se povlači. Nedostaje snage da se krene u katoličku obnovu, u onu duhovnu obnovu o kojoj se vazda govorilo u devedesetima. Kada su benediktinci dolazili još poganskim Hrvatima da im navijeste Evanđelje, potom franjevci u srednjem vijeku da nas čvršće povežu s Petrovom stolicom i obrane od bogumila, kao i isusovci u vrijeme protureformacije, donijeli su živosti i evanđeoskoga duha koji je pomogao hijerarhiji da se pomladi i ojača.

Uvjereni smo da će i dolazak Bratstva Pija X. biti također iskrom koja će u mnogima zapaliti vatru ljubavi prema svetoj Majci Crkvi kakva ona sada zbilja jest: s licem nagrđenim i popljuvanim poput Gospodina Isusa Krista u vrijeme svoje gorke muke. Znamo da će reakcije biti različite. Ipak se snažna modernistička peta kolona etablirala na našim prostorima i dobro je umrežena s onima koji na Zapadu otvoreno prkose Rimu. Takvi će zvati na uzbunu.

Većina pravih modernista iz dna duše je mrzila kardinala Ratzingera, mrzila je i papu emeritusa Benedikta XVI. Gotovo ništa od njegovih teoloških misli i želja koje ima kao papa, nije kod nas ostvareno. Nijedan prelat niti biskup nije javno slavio staru Misu. Prijevod riječi pretvorbe „pro multis“ nije promijenjen kako je to Rim tražio. Bilo je nekoliko čisto kozmetičkih zahvata – i to je sve. Vjerujem da je već umorno i ostarjelo lice pape emeritusa Benedikta XVI. nekima izvor radosti. Stoga ne dopustite da vas zavaravaju. Neka vas vodi vaš „sensus fidei“ i ljubav prema Crkvi te poštovanje prema pastirima, nije ovo poziv na revoluciju.

Papa Crkve Katoličke jest papa Franjo. Njemu su predani ključevi Kraljevstva Nebeskoga. On je zakoniti Kristov Namjesnik. Koliko će uspjeti riješiti ovu strašnu krizu u Crkvi, vidjet ćemo. Još je prerano davati bilo kakvu odmjerenu i zrelu prosudbu. 

Od njega se u našoj javnosti očekuje samo podilaženje novotarijama. U svemu onome gdje se bude težilo povratku Tradiciji, i njega će se ignorirati i kritizirati.

Iskreno se nadam da ćemo uskoro moći zapjevati dobrodošlicu u Hrvatskoj duhovnim sinovima monsinjora Lefebvrea! Neka Majka Božja od Kamenitih Vrata i blaženi kardinal Stepinac, najveći od svih hrvatskih tradicionalista, prate i blagoslove Vaše korake!

Jedan vjernik

Advertisement

Vijesti

JOŠ JEDAN OSVRT NAKON PREDIZBORNOG SKUPA ‘LJEVIČARSKIH ZGUBIDANA’

Published

on

Ono što smo na subotnjem skupu ljevice mogli vidjet je još jedna ružna prevara i igrokaz političara koji su se svi do zadnjeg prodali vladarima iz sjene i nazi EU – prenosimo tekst Saše Novak.

Skup je bio pod patronatom Velikog Sluge Plenkovića. U dva su tjedna imali dovoljno vremena organizirat prevoz ljudi iz Splita i Rijeke, pomaknut ograde do Markove crkve na kojem trgu više ne stoluje ni vlada ni sabor, naprintat pamflete kojima su mahali pred kamerama bez jedne hrvatske zastave, dok su sve pozorno pratili i snimali mainstream mediji, a već u podne je “protest” bio udarna vijest na HRT dnevniku. To se nikad nije dogodilo ranije, došlo bi malo ljudi, a vijesti o skupu nisu postojale ako Robert Schwarz nije na licu mjesta snimao video i postavio ga na Facebook.

Ti isti koji su na bini urlali protiv hdz-a, Plenkovića i Turudića, a bez ikakvog programa, su do sad covid mjerama zajedno s vladajućima ‘ubili 18000 hrvatskih građana’, tražili da se neubodeni izopće iz društva, šutili na krađu novca za obnovu srušene Banije i Zagreba, šutili na pomor svinja i uništenje Slavonije geoinženjeringom prošlo ljeto, a šute i danas na otrov kojim nas svakodnevno zalijevaju s neba, izglasali uvođenje eura… lista je bez kraja…

Sve što godinama gledamo je jedna ogromna prevara.

Od prvog dana nastanka države uveden je sistem porobljavanja izborima 2+1!

Što to znači?

Dva mandata hdz, jedan Račan, dva mandata hdz, jedan Milanović, dva mandata hdz, …jedan Benčić…!?

Zar je to toliko teško za vidjet?!

I dok nam pred nosom rade po uhodanoj shemi po treći put, mi smo i dalje slijepi i gluhi.

Plenković se svojim postupcima i narativom difamirao do kraja, i taman je vrijeme da opet uskoči ljevica, koja je dokazano zlo, isto ako ne i gore, kakvo su bili Račan i Milanović. Uz pomoć Plenkovića, APIS-a mu i DIP-a, na vlast u Zagreb je ljevicu financiranjem doveo Soroš, i tako su nam oteli glavni grad u kojem živi gotovo polovica stanovnika Hrvatske. Nema nas više od 2,5 miliona, a od toga je polovica umirovljenika!

Da se ne zavaravamo da su desno pozicionirane stranke nešto bolje. Kod nas desnica ne postoji jer im se narativ zasniva na poistovjećivanju s antisrpstvom!!!

Samo se još trogloditi bave brojanjem krvnih zrnaca koje vladajući izvuku iz rukava kad nam treba skrenut pažnju sa životno bitnih tema. Da ne pišem o povijesnim lažima dolaska u stoljeću sedmom, kad smo svi mi na ovim područjima oduvijek živjeli.

I Domovinski pokret(ne stranka) i Most su isprdak hdz-a. U prve su nakon micanja režimskog pjevača privukli i prevarili vlastite nezadovoljnike da im glume oporbu, a Most su osnovali kao pandam za uništenje sdp-a, koji ih je dvaput doveo na vlast.

Uništenju sdp-a debelo je kumovao sam Milanović jer kao ni Račan, po drugi put za redom nije smio preuzet palicu obzirom da to nije bilo po sotonističkoj shemi, ali je u Slavonskoj dogovoreno da će za to bit nagrađen predsjedničkim položajem. Zato je gđa Kitarović kasnila u predizbornu utrku, a onda djelovala kao da je prestala uzimat terapiju. Sve je unaprijed bilo dogovoreno još u ljeto, inače Milanović nebi uopće ušao u utrku. Za njegova premijerskog mandata spušten je referendumski prag ispod 51% kako bi nas na prevaru uveli u eu. Napravio je dijete pjevačici, a Musavoj se iskupio visokom pozicijom za vrijeme plandemije da otrovnim pripravkom u.bija sirote starce po Baniji, dok je sâm osobno žustro agitirao za cijepljenje djece mRna krepivom. Mogao je stavit i veto na uvođenje eura…ali…

Tako odmah nakon što izađete na izbore kojima će vam postavit na jedan mandat sotonističku kliku koja zagovara transhumanizam, digitalne putovnice i novac, 15-minutne gradove, do kraja uništava obitelji i vjeru, djeci dopušta da tek s 18g odluče kojeg su roda…izađite i na predsjedničke izbore i ponovo glasajte za Milanovića.

U međuvremenu su Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Lovrinović predprošlu subotu osnovali novu desnu stranku Pravo i Pravda (PiP, doslovan prijevod izrazito desne poljske stranke koju vodi Jaroslav Kaczinsky).

Za one koji to neznaju, ova su trojica zajedno pokušala surađivat i prije kolakušićevog fijaska na predsjedničkim izborima, ali neuspješno. Kolakušić koji je čovjek sistema i zamalo je postao Karamarkov ministar pravosuđa, kao sistemski čovjek nikad neće moć promijenit sâm sistem, isprva je govorio o preuzimanju vlasti na način da ujedini oporbu… a danas kaže da su oni otvoreni za sve ideologije…!?

To se zove golo predizborno političko kokošarenje da bi se dobio što veći broj glasova naivnih, pa koketira s DP-om i nekim drugim sitnim desnim strankama.

Gospodin sudac danas puca puno više od male uništene Hrvatske baveći se kao eu parlamentarac više globalnim problemima, pa predviđa da bi mogao osvojiti 5,9% glasova za zastupnički mandat u EU parlamentu. Nije više tužibaba koja tamo iznosi zlo koje nam se u Hrvatskoj dešava, jer očito ga za nas i ove izbore više nije previše briga, njegova je cijela raspadnuta EU!

Kompletna hrvatska politička scena, bez obzira na boju i narativ, postala je sluga naci režima koji nad nama sprovode. Za vrijeme Turaka su se takvi nazivali Janjičarima i uvijek su bili gori prema narodu nego sami Turci, isto kao što su za vrijeme II. SR ‘ustaše bili gori’ od Nijemaca, i ovi danas samo rade svoj posao, pa nam nepostojeća (od 2013.) država izgleda kao pun frižider kojeg je netko odavno iskopčao iz struje, i tek sad otvorio vrata.

Zato je jedini izlaz iz jame u koju su nas ukopali, na dan izbora izać masovno na prosvjede diljem zemlje i tražit referendum za izlazak iz EU i temeljitu promjenu ustroja države koju su nam oteli. Kažu stručnjaci da smo s financijskim dugom u dubokom glibu, i tko god to pokuša i uspije, morat će isplatit EU ogromne sume novaca…

Treba pokušat, pa da vidimo kome i koliko dugujemo nakon lustracije i silne pljačke koja se nad nama vrši preko 30 godina, i od strane našijeh i od stranaca!?

A oni koji niti nakon ovog teksta nisu razumjeli što se doista događa i kako očito još uvijek ima resursa za pelješenje, neka izađu na izbore. To je jednako bacanju zemlje na zakucani kovčeg!

Zapamtite da je ipak sve na nama…Zdravi bili!

P.S. Neke od misli sam preuzela od Gašo i Velimira Ponoša, a poneka je i od moje malenksti.

Nemam običaj tagirat ljude, no objave su mi gotovo nevidljive, a i sama je tema bitna po goli opstanak, a vi prosudite sami…

Kopiran tekst Saše Novak.

Continue Reading

Vijesti

Medicina na nizbrdici – Kako smanjiti štetu?

Published

on

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.

Continue Reading

Vijesti

‘Đavo povlači “svoje legije” – Preminuo je Jacob…’

Published

on

‘Đavo povlači svoje sluge – Preminuo je Jacob Rotschild’ – izvještava Otpor Media.

Preminuo je Lord Jacob Rothschild, financijer i član ugledne bankarske obitelji Rothschild. Umro je u 87. godini.

Svoju je karijeru započeo u obiteljskoj banci NM Rothschild&Sons 1963., a 1980. je s Markom Weinbergom suosnovao brojne tvrtke, uključujući i J Rothschild Assurance Group, sada St James’s Place.

Obavljao je niz visokih funkcija. Među ostalim, bio je zamjenik predsjednika BSkyB televizije od 2003. i 2008. godine, a bavio se i umjetnošću i filantropijom.

Za svoje je zasluge odlikovan Ordenom za zasluge 2002. godine. Ta se čast daje onima koji su se pokazali zaslužnima na području umjetnosti, književnosti, učenja i znanosti, prenosi The Guardian.

Bankarska obitelj Rothschild vuče korijene iz Frankfurta iz 18. stoljeća, odakle su se različiti članovi obitelji selili u gradove širom Europe kako bi izgradili bankarske poslove.

Mnogi članovi obitelji bili su poznati po svojoj gorljivoj podršci cionizmu i formiranju Države Izrael.

Edmond James de Rothschild je bio pokrovitelj prvog židovskog stalnog naselja u Palestini u Rishon-LeZionu 1882. On je također osigurao sredstva za uspostavljanje Petah Tikve kao stalnog naselja 1883. godine.

Godine 1917. Walter Rothschild, drugi lord Rothschild bio je sugovornik Balfourove deklaracije Cionističkoj federaciji, koja je Britansku imperiju obavezala da uspostavi Palestinu kao nacionalni dom za židovski narod.

Oko 10 mjesta u Izraelu trenutno je nazvano po članovima Rothschilda koji su osigurali sredstva za osnivanje ovih mjesta.​​​​​​

izvor: OTPOR.Media

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved