Vjera

Sv. Bonaventura – O sedam darova Duha Svetoga

Published

4 godine ago

22 rujna, 2020

Sredinom ovoga mjeseca Crkva je slavila blagdan velikoga crkvenog naučitelja sv. Bonaventure. Tim sam povodom razmišljao koje bih njegovo djelo predstavio čitateljima ovoga bloga. Odlučio sam da je najprikladnije za današnje okolnosti uzeti njegovo djelo O sedam darova Duha Svetoga (De septem donis Spiritus Sancti). U ovom ćemo tekstu, dakle, proći kroz neke važnije izvatke iz tog djela – donosimo s bloga Neprobojni zid (Murus inexpugnabilis)

Riječ je o vrlo važnoj temi o kojoj danas široke mase malo toga znaju. A ni mnogi današnji teolozi nisu ništa bolji. I što je još gore, modernistička tvornica laži gotovo svakodnevno širi nove pogrešne predodžbe o toj temi. Od njih se ljudi mogu osloboditi jedino upoznavanjem tradicionalnog nauka Crkve.

Zato ćemo prvo malo zastati i odgovoriti na pitanje: Zašto je važno kod tih i drugih vjerskih tema tražiti što su o njima pisali crkveni naučitelji? Evo odgovor jednoga pape. Na početku sabranih djela sv. Bonaventure obično se kao uvod stavlja bula pape Siksta V. Triumphantis Hierusalem (1587. god.), kojom je sv. Bonaventura proglašen crkvenim naučiteljem. Iz te bule izdvojio bih tri poruke, koje mogu poslužiti kao objašnjenje zašto je važno poznavati spise crkvenih naučitelja.

Papa Siksto V. započinje bulu ovim riječima:

“Triumphantis Hierusalem gloriam sempiternam et sanctorum cum Christo felicissime regnantium nunquam marcescentes coronas cum gaudio admirans sancta mater Ecclesia, …”
(“Pobjedničkoga Jeruzalema vječnoj slavi i nepropadljivim krunama svetih, koji presretno vladaju s Kristom, radosno se divi sveta majka Crkva, dok još vojuje na zemlji, hrleći k istoj kruni pravednosti, ne prestaje propovijedati Boga koji je divan u svojim svetima. Ne samo da sjajnim hvalama slavi istaknute pobjede i prejasne zasluge svetih, već i iste svece koje Bog čudesno uzdiže, ona pobožno štuje; njihovim je naime propovijedima i spasonosnim naukom osnovana, njihovom krvlju utemeljena, njihovim je djelima ljubavi i svijetlim primjerima poučena, njihovim se žarkim molitvama kod Boga svakodnevno pomaže.”)

Zatim papa Siksto V. izdvaja posebnu ulogu crkvenih naučitelja među svecima:

“Inter illos vero beatissimos sanctorum choros, quorum memoria a cunctis fidelibus religioso cultu merito celebratur, insigni splendore elucet sanctorum doctorum ordo a Paulo Apostolo diserte enumeratus, cum ait: ‘Et ipse dedit quosdam quidem Apostolos, quosdam autem Prophetas, alios vero Evangelistas, alios autem Pastores et Doctores’ (Eph. 4, 11), …”
(“Među tim preblaženim korovima svetih, čiji spomen svi vjernici s pravom slave religioznim kultom, istaknutim sjajem svijetli red svetih naučitelja, koji je Pavao Apostol izričito spomenuo, kad je rekao: ‘On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje’ (Ef 4, 11); koje je postavio za čvrste i vjerne obrađivače i radnike u svom vinogradu, ‘da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova’ (Ef 4, 12). Oni su o kojima božanska Mudrost kliče: ‘koji me pokazuju, imat će vječni život’ (Crkve. 24, 31). O njima anđeo kod Danijela govori: ‘Koji su bili učeni, blistat će kao nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost’ (Dan 12, 3); napokon, i sam Spasitelj, Krist Gospodin, onom ih je značajnom pohvalom počastio: ‘Tko bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom’ (Mt 5, 19). Iako je u svako vrijeme trud i nauk svetih naučitelja bio koristan i spasonosan u Crkvi Božjoj, sama stvar pokazuje da je bio tada najplodniji i posve nužan, kad su nakon završetka strašnih progona kršćanskoga imena, tijekom samoga mira Crkve, izbili najžešći ratovi oko krivovjerja. Tada su, naime, lukavstva i prijevare heretika, koji po nadahnuću đavla ne prestaju sijati korov na njivi Gospodnjoj, brigom i pažnjom naučitelja presječene mačem Duha, kao i gadne zablude; i snagom katoličke istine, po služenju svetih naučitelja, poražena je laž.”)

Posebno je važno u toj buli što papa Siksto V. naglašava važnost skolastičke teologije, ističući njezina dva glavna predstavnika: sv. Tomu Akvinskoga i sv. Bonaventuru.

“Denique monet nos Ecclesiae universalis utilitas, quae ex tanti doctoris eruditione semper maior et uberior capi potest, praesertim cum haereticorum insidiae et diabolicae machinationes, quibus sacram theologiam, …”
(“Napokon, potiče na korist sveopće Crkve, koja od učenosti takvog naučitelja uvijek može zahvatiti više i obilnije. Naročito, jer zasjede i smicalice heretika, kojima u ovom tužnom vijeku žestoko napadaju teologiju koja se naziva skolastičkom; potiče nas da tu istu teologiju, od koje ništa nije plodnije u Crkvi Božjoj, svakim trudom očuvamo, rasvijetlimo, promičemo. Naime, onim božanskim darom, koji jedini daje Duh znanja, mudrosti i razumijevanja, koji je svoju Crkvu tijekom vjekova, kao što je i potrebno, povećavao novim darovima, jačao novim obranama, sastavljena je od naših premudrih starih ljudi skolastička teologija, koju su obradila i uresila naročito dvojica slavnih naučitelja – anđeoski sv. Toma i serafski sv. Bonaventura, prejasni profesori ove vještine, i prvi među onima koji su ubrojani u red svetih – izvrsnom oštroumnošću, neprekidnim studijem, velikim radom i bdijenjima, najbolje je uredivši, te mnogim načinima sjajno objašnjenu predali: i doista ovo znanje i vještina, koja potječe iz obilnih izvora božanskih Pisama i vrhovnih prvosvećenika, svetih otaca i koncila, zasigurno je uvijek moglo pružiti najveću pomoć Crkvi, bilo za ispravno i zdravo razumijevanje i tumačenje samih Pisama, bilo za sigurnije i korisnije čitanje i objašnjavanje otaca, bilo za opažanje i pobijanje raznih zabluda i hereza.”)

Upravo je djelo sv. Bonaventure O sedam darova Duha Svetoga odličan primjer svega ovoga što je naveo papa Siksto V.

Kao i kod drugih svojih djela, sv. Bonaventura se i ovdje oslanja na učenja svetih otaca (posebice sv. Augustina i sv. Grgura Velikoga, ali i drugih crkvenih pisaca), koje obilno citira. Daje nam jasno tumačenje mnogih poruka Svetoga pisma koji su važni za temu o kojoj raspravlja. I ne manje važno, daje materijal kojim možemo pouzdano – kako bi rekao papa Siksto V. – prepoznati i pobiti zablude.

Uzmimo stoga u ruke djelo velikog crkvenog naučitelja i pogledajmo što nam kaže.

Sv. Bonaventura – De septem donis Spiritus Sancti – U VI. svesku sabranih djela, izdanom u Rimu 1596. godine

Djelo O sedam darova Duha Svetoga je, dakako, preopširno da bih sve njegove vrijedne poruke stavio u ovaj tekst, ali ću barem prenijeti glavne misli, kako bi čitatelj dobio ispravan pojam o ovoj temi.

Prvo što mi se čini posebo važnim je dio gdje sv. Bonaventura govori o sposobnosti čovjeka da primi darove Duha Svetoga. Dakle, postavlja se pitanje: Tko može, a tko ne može primiti darove Duha Svetoga?

Za sv. Bonaventuru nema nikakve dvojbe da ljudi kojima je na prvom mjestu ovozemaljsko ne mogu primiti darove Duha Svetoga. Kao i drugi klasični crkveni pisci, on takve ljude naziva “amatores mundi” (“ljubitelji svijeta”). Tim ljubiteljima svijeta su glavna okupacija prolazne i propadljive stvari, užici, časti, status u društvu itd., pa oni u biti i ne žele darove Duha Svetoga.

Stoga kaže sv. Bonaventura:

“Istorum autem donorum et actuum tam excelentium, et radiorum tam splendentium, non sunt capaces mundi amatores; quia in eis datur Spiritus Sanctus, quem mundus non potest accipere. …”
(“Ovih naime tako izvrsnih darova i djela, i tako sjajnih zraka, nisu sposobni ljubitelji svijeta; jer se u njima daje Duh Sveti, koga svijet ne može primiti. Naime, Gospodin kaže: ‘Duha istine svijet ne može primiti’ (Iv 14, 17). Razlog za to daje na istom mjestu, govoreći: ‘Jer ga ne vidi i ne poznaje’. Sv. Augustin tumačeći tu riječ u izvorniku, kaže: ‘Kao što nepravda ne može biti pravedna, tako svijet, to jest, ljubitelji svijeta, ne mogu primiti Duha Svetoga’. To objašnjava po protivnosti koja se nalazi između milosti i grijeha. Naime, grijeh koji je u ljubiteljima svijeta, protivi se milosti ili ljubavi, koja je u darovima Duha Svetoga. Stoga kaže Ivan u kanonskoj poslanici: ‘Tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno: požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života’ (1 Iv 2, 15-16), koji se protive darovima Duha Svetoga.”)

A tko je sposoban da primi darove Duha Svetoga? Evo što kaže sv. Bonaventura:

“Ideo modo videndum est, qui sunt capaces Spiritus Sancti et donorum ejus, non ex suis meritis, sed ex largitate dantis Spiritus. Qui igitur e converso mundi mala odiunt vilipendendo et contemnendo…”
(“Zato sada treba vidjeti koji su sposobni Duha Svetoga i njegovih darova, ne po svojim zaslugama, nego po darežljivosti Duha koji daje. Oni koji stoga obratno [od ljubitelja svijeta] mrze zla svijeta, ne držeći do njih i prezirući ih, uspinju se prema Jeruzalemu, bježeći od svijeta, i udaljujući se. U hramu srca traže Duha Svetoga, vjerno moleći; sjede jedinstveno u kući srca, ponizno mirujući i želeći Utješitelja, čekaju dolazak Duha Svetoga, marljivo promatrajući njegova nadahnuća: to su oni koji su ga sposobni.”)

Sedam darova Duha Svetoga su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji (prema Iz 11, 2).

Stariji crkveni pisci su u tumačenju darova Duha Svetoga često išli obrnutim redom: od straha Božjega do mudrosti. Tog se reda drži i sv. Bonaventura, pozivajući se na autoritet svetih otaca:

“Sunt alii multi, ut Augustinus, de Doctrina christiana, et Gregorius, super Ezechielem, et Anselmus, qui enumerando dona praedicta, docent incipere ab infimo dono, scilicet timoris Domini, et per media ascendere usque ad summum, scilicet donum sapientiae.”
(“Ima i mnogih drugih, poput Augustina, u djelu De doctrina christiana, i Grgura u tumačenju Ezekijela, i Anzelma, koji nabrajajući spomenute darove, uče da treba početi od najnižega dara, to jest, od straha Gospodnjega, i uspinjati se postepeno sve do najvišega, to jest, dara mudrosti.”)

Slijedit ćemo taj red i vidjeti kako sv. Bonaventura objašnjava svaki pojedini dar Duha Svetoga. Počinjemo, dakle s darom straha Božjega.

1) O daru straha Božjega
Dar straha Božjega jest spasonosno strahovanje da čovjek grijehom ne uvrijedi Boga, i tako čuva vjernika od prijestupa Božjih zapovijedi. Bez ovoga dara, čovjek ne može dobiti ni ostale darove Duha Svetoga.

Svoje tumačenje o daru straha Božjega, sv. Bonaventura počinje ovako:

“Quorum primum, scilicet infimus gradus ascendendi ad gustum sapientiae, est timor Domini. De quo Anselmus dicit sic: ‘Horum donorum primum est timor Dei, veluti aliorum quoddam fundamentum. ...”
(“Od kojih je prvi, to jest, najniža stepenica u uspinjanju do okusa mudrosti, strah Gospodnji. O kome Anzelmo ovako govori: ‘Od ovih darova je prvi strah Božji, kao određeni temelj ostalih. Njega, naime, Duh Sveti polaže na polje duše, a ostale darove po svom redu, kao u zgradi nadograđuje na njega. Jer prvo čini da čovjek strahuje da se ne bi po svojim grijesima odvojio od Boga i onda se u kaznama pakla mučio sa đavlom’. O tome mučenju ovako govori Hugo u knjizi De Anima: ‘Neka te plaši strah strašnoga Suda, bojazan od pakla, zamke smrti, boli pakla, oganj što izgara, crv koji izjeda, sumpor koji smrdi, plamenovi bezdana, i tako sva zla da napokon uzvikneš: Dovijeka neću sagriješiti’. I tako je očito da je dar straha prvi u uspinjanju.”)

Sv. Bonaventura objašnjava kako strah Božji izvire iz ljubavi prema Bogu:

“Primo igitur videndum est quid sit timor, et qualiter secundum diversos amores multiplicabitur, quia ex amore oritur. ‘Timor’, sicut dicit Augustinus, de Civitate Dei, ‘est amor fugiens quidquid ei adversatur’. Et cum hoc concordat Glossa Augustini super Joannem, ubi dicit: ‘Timor est fuga, ne perdat homo quod amat’. Igitur timor oritur ex amore.”
(“Prvo, dakle, treba pogledati što je strah, i kako se prema različitim ljubavima umnaža, jer potječe iz ljubavi. ‘Strah’, kako kaže Augustin u De civitate Dei, ‘je ljubav koja bježi od svega što joj se protivi’. I s tim se slaže Augustinovo tumačenje Ivana, gdje kaže: ‘Strah je bijeg, da čovjek ne izgubi ono što voli’. Dakle, strah potječe iz ljubavi.”)

Slijedeći ranije crkvene pisce, sv. Bonaventura opisuje različite vrste straha, kako bismo mogli jasno razlikovati dar straha Božjega od ljudskih i zemaljskih strahova.

Evo kako sv. Bonaventura opisuje svjetovni strah (timor mundanus), koji karakterizira već spomenute ljubitelje svijeta:

“Secundus timor dicitur mundanus, quo quis timet nimis de amissione vitae praesentis, vel rerum ad hanc vitam pertinentium. Unde qui nimis diligit mundum, vel res temporales, vel amicos, nimis timet ab eis separari. …”
(“Drugi strah se naziva zemaljskim, kojim se netko suviše boji za gubitak sadašnjega života, ili stvari koji spadaju u ovaj život. Stoga tko suviše ljubi svijet ili vremenite stvari, ili prijatelje, suviše se boji da će od njih biti odvojen. I taj strah se rađa iz prevelike neuredne ljubavi prema obojemu, i uvijek je zao, jer kako kaže Ivan [i Jakov]: ‘Tko ljubi svijet, promeće se u neprijatelja Božjega’ (Jak 4, 4), ‘jer nema u njemu ljubavi Očeve’ (1 Iv 2, 15). I zato je ovaj strah ponekad smrtni grijeh, kao kad netko radije želi izgubiti vječni život, nego tjelesni ili vremeniti; nebesko blago, prije nego zemaljsko; a ponekad je laki grijeh, kad u ovo vrijeme čini čovjek što ne bi trebao, i kad propušta što bi trebao činiti, kako bi time izbjegao vremenitu kaznu, ali time ne mijenja volju na dobro, kako kaže Jeronim u tumačenju Mateja: zato ovaj strah nije dar Duha Svetoga, jer ne mijenja zloću volje, premda propušta djelo zbog vremenitoga straha.”)

Što nam ovo govori o postupcima onih koji zbog straha od epidemije COVID-19 zabranjuju ili otežavaju vjernicima pohađanje sv. mise?
Ali, nećemo sad o tome…

Navedimo što sv. Bonaventura kaže o sinovskom strahu (timor filialis) koji čovjek treba imati prema Bogu:

“…per ipsum enim anima redditur bene mobilis ab inspirationibus Spiritus Sancti, et quasi per talem timorem se Spiritui Sancto omnino subjicit, et in nullo repugnat, prout possibile est in via.
(“…po njemu, naime, duša postaje pokretna od nadahnuća Duha Svetoga, i kao da se po tom strahu posve podlaže Duhu Svetomu, i ni u čemu se ne protivi, koliko je moguće na putu.”)

Iz svega navedenoga jasno vidimo dvije suprotnosti. Na jednoj strani je strah Božji, a na suprotnoj strani je strah ljudski. Kako je rekao bl. Alojzije Stepinac: “Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima.”

2) O daru pobožnosti
Dar pobožnosti omogućuje čovjeku ispravno unutarnje i vanjsko štovanje Boga. Taj je dar stoga vrlo važan i za privatne molitve, i za javne molitve, obrede i liturgiju. Važno je znati da se taj dar nadograđuje na dar straha Božjega. Iz toga je više nego očito kakvo strahopoštovanje treba vladati u našoj liturgiji.

Ima još mnogo toga što se može reći o daru pobožnosti.
Opširno sv. Bonaventura govori o tom daru. Izdvojio bih samo onaj dio koji govori unutarnjem i vanjskom očitovanju pobožnosti kao štovanja Boga, tj. božanskog kulta, koji se iskazuje, dakako, posebice u molitvama i liturgiji.

“Sed notandum est quod duplex est cultus, scilicet cultus interior, et exterior. Interior cultus est quo quis se offert Deo tanquam principio suae creationis, et fini suae beatificationis; et hoc, quantum potest, secundum omnia quae ab ipso recepit. Quod recta ratio dictat, et natura ad hoc inclinat. …”
(“Ali treba istaknuti da je kult dvostruk, to jest, unutarnji kult, i vanjski. Unutarnji kult je onaj kojim se netko prikazuje Bogu kao počelu svoga stvaranja i cilju svoga blaženstva; i to koliko može, prema svemu što je primio od njega. Ovo nalaže i ispravan razum, i narav na to navodi. Razum nalaže da se niži treba podložiti višemu o kome ovisi, i od koga je na mnogo načina odstupio i stoga mu je potrebna njegova pomoć, a to postiže razumna narav štujući svoga nadređenoga, kao što je rečeno. Slično i narav na to navodi: što dovoljno pokazuje razumna narav, čija čežnja ne miruje potpuno, osim u svome nadređenome. Stoga Augustin, u prvoj knjizi Ispovijesti kaže: ‘Gospodine, nemirno je srce moje, dok ne dođe do tebe’. Razlog tome jest to što je Gospodin domovina duše, kako se kaže u knjizi De Spiritu et anima. Slično kaže Izak u knjizi De contemptu mundi, na početku. Vanjski kult se sastoji u prinosima, žrtvama, klanjanju, i sličnome, što su znakovi koji pokazuju unutarnji kult, koji se duguje samo Bogu. Stoga Augustin u knjizi De civitate Dei kaže da se taj kult duguje samo Bogu, jer vidimo da se u svim državama obdržava to da svoga upravitelja časti kojim osobitim znakom, koji kad bi netko iskazao nekome drugome, pogodio bi ga zločin povrede veličanstva [crimen laesae majestatis]. Stoga se po božanskom zakonu određuje kazna smrti za one koji božansku čast iskazuju drugima: ‘Tko žrtvuje [poganskim] bogovima, osim Gospodinu jedinome, neka se smakne’ (Izl 22, 20).”

Nadam se da sad vidite zašto nam je važan dar pobožnosti. Bez njega nema ni plodonosne molitve i liturgije.

3) O daru znanja
Udžbenici teologije kažu nam: “Znanje je dar kojim pravedan čovjek pravilno sudi o svim stvorenim stvarima, napose prosuđuje ispravno njihov pravi odnos prema Bogu i njihovu cijenu u odnosu prema svojoj konačnoj svrsi. Ispravno ga nazivaju znanjem svetih (‘scientia sanctorum’), jer se u životu svetaca odrazuje ono pravo znanje, potrebno čovjeku da postigne svoju svrhu, i ispravna ocjena svega što je na svijetu. U životu gledamo oko sebe tolike po prirodi vrlo nadarene ljude, kako im ovo ‘znanje svetih’ manjka, pa se gube i troše u sporednim i za svoju pravu svrhu potpuno nevažnim stvarima.” (A. Živković, Katoličko moralno bogoslovlje, II. svezak, str. 71.)

Sv. Bonaventura ovako definira dar znanja:

“donum scientiae sit habitus luminosus, a Spiritu Sancto animae infusus, qui omnia scrutatur, et omnem veritatem docet, quo habitu anima habet rectum judicium circa credenda et agenda, ut supra dictum est, hujusmodi non possunt fieri sine lumine.”
(“dar znanja je prosvijetljeno stanje, uliveno u dušu od Duha Svetoga, koji sve proniče i uči svu istinu, kojim stanjem duša ima pravilan sud oko onoga što treba vjerovati i činiti, kao što je gore rečeno; ovo ne može biti bez svjetla.”)

Vidimo da se uz znanje spominju pojmovi: “suditi”, “prosuditi”… Dakle, čovjek darom znanja pravilno prosuđuje što treba vjerovati i činiti; kako treba gledati na stvari i događaje, vezano uz brigu za spasenje svoje duše.

Sv. Bonaventura ovako govori:

“Et hoc donum gratuitum est lumen supernaturale, cujus actus est bene judicare, secundum regulas legis aeternae, de agibilibus per nos, quorum non est determinata via quoad nos, qualiter fieri debeant, eo quod non semper uniformiter fienda sunt. Unde per donum scientiae,…”
(“I taj besplatni dar je nadnaravno svjetlo, čiji je čin dobro suditi prema pravilima vječnoga zakona, o onome što trebamo činiti, o čemu nije određen put u odnosu na nas, kakav bi trebao biti, jer ne treba uvijek jednako postupati. Zato po daru znanja dolazi čovjeku pravilan sud o stvorenjima: da nije u njima pravo dobro, a to se čini po nadnaravnom svjetlu, to jest, po počelima vjere, što su članci vjere. Stoga slijedi da u dar znanja spada prilagoditi čovjekove čine prema člancima vjere, kao prema počelima. I treba istaknuti da dar znanja prvenstveno gleda na spekulaciju, to jest, ukoliko čovjek zna što vjerom treba držati. Drugo, proteže se na djelovanje, jer se po znanju onoga što treba vjerovati i onoga što slijedi to što treba vjerovati, usmjerava u djelovanju. Stoga oni imaju dar znanja, koji iz ulivene milosti imaju siguran sud oko onoga što treba vjerovati, tako da ni u čemu ne odstupaju od ispravnosti pravde. I to je znanje svetih, o kome se kaže: ‘Pravednika je vodio Gospodin pravim putovima, i dao mu znanje svetih’ (Mudr 10, 10). Iz toga je očito da je dar znanja uliveno stanje, u kojem čovjek ima određeni sud oko onoga što treba vjerovati i činiti.”)

A pogledajte koliki ljudi danas ne znaju niti što trebaju vjerovati, niti što trebaju činiti… Još kad taj nedostatak vidite kod onih koji bi druge trebali poučavati, trebala bi nas hvatati jeza. Samo jedan pokazatelj koliko treba moliti za dar znanja.

4) O daru jakosti
Dar jakosti je potreban kršćaninu u raznim trpljenjima i protivštinama koje se pojavljuju na životnom putu. Po njemu kršćanin ostaje čvrst i nepokolebljiv u izvršenju onoga što traži njegova vjera, bez obzira na sve udarce neprijatelja i teškoće.

Sv. Bonaventura ovako započinje raspravu o daru jakosti:

“Quartum donum Spiritus Sancti est donum fortitudinis, quod immediate sequitur donum scientiae. Quod Anselmus ostendit in libro de Similitudinibus, dicens: ‘Spiritus Sanctus donum fortitudinis superimponit dono scientiae. Cujus ratio est: ...”
(“Četvrti dar Duha Svetoga je dar jakosti, koji neposredno slijedi dar znanja. To Anzelmo pokazuje u knjizi De similitudinibus, govoreći: ‘Duh Sveti postavlja dar jakosti na dar znanja. Razlog tome jest ovaj: kad, naime, plašljiva duša strahuje, i darom pobožnosti suosjeća, i već zna što treba činiti darom znanja, potrebno je da darom Duha Svetoga bude jaka da čini što govori, i čime se uzdaje da se može spasiti.’ Jer, kako kaže Hugo, u tumačenju Anđeoske hijerarhije, ‘savršenim ne čini spoznanje, ili poznavanje istine u duši, ako ne slijedi stanje istine u djelovanju’. I Istina kaže: ‘Ako to znate, blago vama budete li tako i činili’ (Iv 13, 17). Zato dar jakosti slijedi dar znanja.”)

Taj dar treba razlikovati od naravne jakosti, koja je usmjerena prema naravnim i ovozemaljskim ciljevima, primjerice, jakost kod ljudi koji svladavaju teškoće i žrtvuju se za dobro domovine, ili za poslovne, sportske i slične ovozemaljske ciljeve.

Za razliku od toga, jakost koja je dar Duha Svetoga umjerena je prema nadnaravnom cilju. Stoga sv. Bonaventura govori:

“Est alia fortitudo, quae est donum Spiritus Sancti, quae se habet respectu illius poenae secundum dictamen supernaturalium principiorum legis aeternae, sequendo Spiritus Sancti specialem inspirationem, ….”
(“Druga je jakost koja je dar Duha Svetoga, koja se odnosi prema toj patnji po nalogu nadnaravnih počela vječnoga zakona, slijedeći posebno nadahnuće ili poticaj Duha Svetoga, kojim se neki pokreću na daljnje izlaganje radi podnošenja rečene patnje. Iz čega je očito, da je dar jakosti postojeće stanje, kao u subjektu, u volji, ukoliko se odnosi na teškoće, kojim se volja navikava da želi podnijeti smrt za obranu ili promicanje istine vjere ili običaja, prema nalogu vječnoga zakona, slijedeći pokrećuće nadahnuće Duha Svetoga.”)

Očito je da je taj dar posebno vidljiv kod mučenika. No, on je jasno izražen i kod velikih propovjednika i naučitelja, koji su također morali proći nebrojene patnje kako bi obranili i promicali katoličku vjeru. Dar jakosti je vidljiv i kod pokornika, pustinjaka, djevica i ostalih koji su znali podnijeti brojne teškoće u svom životu i pozivu.

Sv. Bonaventura ističe da dar jakosti daje čovjeku da trpi s radošću:

“Et ideo per istam fortitudinem sancti fecerunt opera fortitudinis superhumano modo, sustinendo talia cum gaudio et exultatione, ut patet in Apostolorum Actis, ubi dicitur: ‘Ibant apostoli gaudentes’….”
(“I stoga su po toj jakosti sveci činili djela jakosti nadljudskim načinom, podnoseći takve [patnje] s radošću i klicanjem, kao što je očito u Djelima apostolskim, gdje se kaže: ‘Išli su apostoli radosni [što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Isusovo’ – Dj 5, 41]. I ova se jakost uređuje i upravlja prema nadnaravnom cilju. O toj jakosti kaže Grgur u jednoj propovijedi: ‘Jaki su postali sveci, navladavaju mučitelje, osnažuju duh, obiluju krepostima, preziru zemaljsko, teže za nebeskim; mogu biti ubijeni, ali se ne mogu saviti; niti se boje podnijeti bičeve radi slabosti, niti udareni ikada odstupaju od istine’.”)

Ima li takvih ljudi i u naše vrijeme? Stvarno trebamo mnogo moliti za dar jakosti.

5) O daru savjeta
Dar savjeta dolazi do izražaja u situacijama kad čovjek mora birati u zamršenim okolnostima. Tada je ljudima potrebno prosvijetljenje odzogo kako bi uspješno odabrali ono što vodi spasenju, a izbjegli ono što vodi u propast.

Sv. Bonaventura ovako definira dar savjeta:

“donum consilii est habitus a Deo infusus, ex quo secundum consilium Spiritus Sancti movemur ad operationes bonas, quarum non est determinata via qualiter sit agendum, eo quod non uniformiter semper fiendae sunt”
(“dar savjeta je stanje uliveno od Boga, iz kojeg se pokrećemo prema savjetu Duha Svetoga na dobra djelovanja, gdje nije određen put kako treba postupiti, jer ne treba jednako uvijek postupati”)

Ovako objašnjava razliku između dara savjeta i dara znanja:

“Sed non debet movere nos quod donum consilii est respectu ejusdem objecti, respectu cujus est donum scientiae: quia hoc verum est materialiter, non formaliter. Utrumque enim donum est respectu agibilium per nos, sed differenter: ..‘ (Eccli. 32, 24).
(“Ali ne treba nas začuditi to što se dar savjeta odnosi na isti objekt na koji se odnosi i dar znanja: jer je to doista samo materijalno, a ne formalno. I jedan i drugi dar se odnosi na ono što trebamo činiti, ali različito: jer je čin dara znanja o njima dobro suditi [prosuđivati], prema pravilima vječnoga zakona; ali čin dara savjeta je dobro pronaći što teškoga trebamo učiniti prema pravilima vječnoga zakona, a što trebamo izbjeći, kako bismo postigli ono što vodi u vječni život, a ne postupati nepromišljeno. Jer, kao što kaže Grgur u Moralia: ‘Duh Sveti daje protiv nepromišljenosti savjet, kome se protivi nepromišljenost’. Stoga Mudrac kaže: ‘Bez savjeta ništa ne čini, i nakon djela nećeš se pokajati’ (Crkve. 32, 24).”)

Zato bismo dar savjeta zapravo mogli zvati: promišljenost. Ta riječ možda najbolje odgovara smislu u kojem crkveni naučitelji koriste riječ “consilium”.

Evo što sv. Bonaventura kaže o potrebi dara savjeta:

“Secundo videndum est, quae sit necessitas hujus doni, scilicet consilii. De hoc nota Gregorium in Moralibus, ubi dicit: ‘Qui sine consilio vivunt, se praecipitationi et fortunae tradunt praecipites; vitam...”
(“Drugo, treba pogledati koja je potreba ovoga dara, to jest, savjeta. O tome pogledaj Grgura u Moralia, gdje kaže: ‘Oni koji žive bez savjeta [promišljenosti], predaju se nepromišljenosti i sudbini, zanemaruju svoj život, dok nepromišljeno teže za prolaznim, dok ne shvaćaju ono što je vječno, ili shvaćaju, a preziru, dok ne prepoznaju svoje progonstvo i jad, jer su slijepi: zato i ne znaju imati savjet [promišljenost], i zato će takvi zasluženo propasti u svojoj ludosti’. Nasuprot tome, kaže Grgur, duše izabranika dok sve što je prolazno smatraju ništetnim, teže za onim za što su stvorene.”)

Ukratko, darom savjeta spoznajemo kako promišljeno postupati u svakom pojedinom slučaju, koji sami od sebe ne bismo mogli razriješiti.

6) O daru razuma
Ovaj dar Duha Svetoga na latinskom se naziva “intellectus”. Hrvatski prijevod “razum” nije baš precizan (jer se izraz “razum” u hrvatskom jeziku obično koristi za riječ “ratio”).
Bilo bi točnije riječ “intellectus” prevesti kao “shvaćanje”, “spoznanje”, “razumijevanje” itd. Posebice zato što crkveni pisci taj dar, kao i mudrost, vežu uz kontemplaciju, dok ostalih pet darova vežu uz akciju.

I sv. Bonaventura upućuje na etimologiju riječi “intellectus”:

“De quo sciendum est, quod nomen intellectus importat quamdam intimam cognitionem. Dicitur enim intelligere quasi intus legere.“
(“O tome treba znati da naziv intellectus uvodi određenu unutarnju spoznaju. Kaže se, naime, intelligere kao ‘iznutra čitati’ [‘intus legere’].”)

Evo kako sv. Bonaventura objašnjava suštinu tog dara:

“Sed quia homo ordinatur ad beatitudinem, sicut ad finem supernaturalem, ut apparet ex ejus imagine; ideo oportet ponere intellectum, sive lumen aliquod, ut est habitus supernaturalis principiorum supernaturalium, quae sunt …”
(“Ali jer se čovjek određuje za blaženstvo kao za nadnaravni cilj, kao što je očito iz njegove slike, zato je potrebno postaviti razumijevanje, ili određeno svjetlo, kao što je nadnaravno stanje nadnaravnih načela, što su članci vjere, i posljedično određenih djelovanja, po kojima se određuju za vjeru: jer ‘vjera djeluje po ljubavi’ (Gal 5, 6), kako kaže Apostol. I to nadnaravno svjetlo, i nadodano razumijevanju i dano čovjeku, naziva se darom razumijevanja, čime se naziva određena izvrsnost spoznaje, koja prodire sve do shvaćanja unutarnjih biti i istina stvari: što ne može biti tako potpuno iz kreposti naravnog svjetla razuma, kao iz kreposti nadnaravnog svjetla nadodanog naravnom razumu.”)

O potrebi tog dara za čovjeka, sv. Bonaventura govori sljedeće:

“De quo sciendum est, quod cum veritates necessariae ad salutem sint nobis absconditae, et quasi velatae, tam in rerum naturis, quam in sacris Scripturis, quam in divinis sacramentis et figuris, in tantum ut intellectus humanus, …”
(“O tome treba znati, budući da su nam istine nužne za spasenje skrivene i kao zastrte, kako u naravi stvari, tako i u Svetim pismima, tako i u božanskim otajstvima i figurama, toliko da ljudski razum bez pomoći nadnaravnog svjetla ne može prodrijeti da ih potpuno shvati: očito je da je bilo nužno da Duh Sveti ljudskom razumu nadoda određeno nadnaravno svjetlo kojim će prodrijeti zastor rečenih istina, i shvatiti skrivene istine, i tako nam ih pokaže. Što svakako Duh Sveti čini, dok nam nadahnjuje dar razuma.”)

Sv. Bonaventura posebno opširno objašnjava kako je taj dar potreban za razumijevanje Svetoga pisma. Svakako, čovjek bez toga dara ne može ispravno tumačiti Sveto pismo.

7) O daru mudrosti
Najveći od sedam darova Duha Svetoga je dar mudrosti. Mudrost je posve usmjerena prema Bogu. Dar je to kojim duša po unutarnjem nadahnuću promatra Boga kao vrhovno, najviše i vječno dobro; cilj i svrhu ljudskoga života.

Ovako sv. Bonaventura definira dar mudrosti:

“donum sapientiae est habitus supernaturalis, animae a Spiritu Sancto infusus, ad Deum cognoscendum, et saporose diligendum”
(“dar mudrosti je nadnaravno stanje uliveno duši od Duha Svetoga, za spoznavanje Boga i ljubljenje s osjećajem”)

Ovdje nam je naročito zanimljivo poglavlje u kojem sv. Bonaventura objašnjava kako doći do mudrosti.

“Tertio videndum est, qualiter iste pretiosissimus thesaurus doni sapientiae inveniri et obtineri possit. De hoc notandum, quod sapientia, et est quaerenda, et est postulanda a Deo: quaerendo invenitur; sed postulando a Deo, possidetur. Invenitur per cognitionem; sed possidetur per dilectionem: per cognitionem videtur; per dilectionem amplexatur et gustatur.”
(“Treće treba vidjeti, kako se ovo predragocjeno blago dara mudrosti može pronaći i zadobiti. U tome treba istaknuti, da mudrost treba i tražiti i moliti od Boga: tražeći se pronalazi, ali moleći od Boga, posjeduje se. Pronalazi se po spoznaji, ali se posjeduje po ljubavi; po spoznaji se vidi, po ljubavi se prigrli i okusi.”)

Možda je najvažnije kako sv. Bonaventura objašnjava kako će čovjek prepoznati ima li dar mudrosti:

“Hunc pretiosum thesaurum sapientiae docet quaerere Salomon dicens: ‘Si quaesieris sapientiam quasi pecuniam, et sicut thesauros effoderis eam, tunc intelliges timorem Domini’ (Prov. 2, 3-5), qui est initium sapientiae. Quae verba exponens Hieronymus dicit: ‘Qui thesauros effodit, terram rejicit, foveam in altum fodit, sedulus insistit, donec inveniat quod quaerit. S…. (Jac. 1, 5).
(“Ovo dragocjeno blago mudrosti Salomon uči da tražimo, govoreći: ‘Ako tražiš mudrost kao imetak, i iskopaš je kao blago, tada ćeš razumjeti strah Gospodnji’ (Izr 2, 3-5), koji je početak mudrosti. Jeronim tumačeći ove riječi, kaže: ‘Tko iskapa blago, baca zemlju, kopa duboku jamu, postojano se trudi, dok ne nađe što traži. Tako tko želi pronaći blago mudrosti, odbacuje od sebe svaki zemaljski teret, u sebi čini jamu poniznosti , i ne miruje dok ne pronađe.’ Tako on kaže. ‘Sama se’, naime, ‘mudrost lako uočava od strane onih koji je traže; i razmišljati o njoj je izvršen osjećaj’. Treba, dakle, tražiti mudrost, jer kao što ona kaže: ‘Tko mene pronađe, pronaći će život, i crpiti spasenje od Gospodina’ (Izr 8, 35). Ali kako se prepoznaje pronađena mudrost, to uči Bernard u nekim svojim poukama, gdje kaže ovako: ‘Pronašao si zaista mudrost, ako oplakuješ grijehe prijašnjega života, ako ne cijeniš ono što je poželjno ovome svijetu, ako svim željama težiš vječnom blaženstvu. Pronašao si mudrost, ako svako od tih shvaćaš kakvo ono jest, da je ono, naime, gorko i treba bježati od toga; ovo treba prezirati kao propadljivo i prolazno; a ono što su savršena dobra treba tražiti svim željama, što prosuđuješ i razlučuješ unutarnjim okusom duše.’ Tako kaže Bernard. Treba, dakle, i taj dragocjeni dar mudrosti, budući da je nadnaravno stanje i od Boga se ulijeva u dušu, vjerno od Boga moliti, kako uči Jakov u svojoj poslanici, govoreći: ‘Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se’ (Jak 1, 5).”

Ovime završavam ovaj tekst. Vidjeli smo kako darovi Duha Svetoga djeluju: od dara straha Božjega, pa sve do dara mudrosti.

Kad pogledate nauk crkvenih naučitelja o tim darovima, postaje vam potpuno jasno koliko su modernistički pseudo-nauci daleko od toga. Današnji razni modernistički pokreti, koji se pozivaju na te darove, u stvarnosti nemaju nikakve veze s njima. Štoviše, često rade sasvim suprotno od tih darova. To posebice vrijedi za “karizmatski pokret” (koji je ponikao u protestantskom krivovjerju).

Najžalosnije je što ni mnogi današnji biskupi to uopće ne znaju prepoznati. To samo pokazuje koliko im nedostaje klasično teološko obrazovanje. U redu, možda u neku ruku i stoji isprika da im nije njihovom krivnjom uskraćena tradicionalna formacija.

Ali, može li to zaista biti adekvatan izgovor? Danas su ipak informacije mnogo dostupnije, nego što su bile prije 15-20 godina.

Može li netko danas reći da nema pristup klasičnim teološkim djelima?

Danas kad su praktički sve knjige dostupne na internetu, vi jednostavno više nemate izgovor za svoje neznanje!

Evo, djelo sv. Bonaventure o kojemu smo danas govorili možete pronaći ovdje u sedmom svesku sabranih djela (izdanje iz 1866. god.).

Istaknuto

Pupovac kao Milošević „ Ja sam za mir“ ili 10 laži Milorada Pupovca

Published

5 mjeseci ago

6 siječnja, 2024

Lili Ben

„SDSS je od osnivanja posvećen miru“ Kakav mir? Koji mir? Pod kojim uvjetima mir? Pod uvjetima SDSS-ovaca , Milorada Pupovca & Co, SNV-ovih NOVOSTI, BILTENA ili TV VIDE?[1] Dovoljno je pogledati glumatanje na fotografiji!

„Predsjedniče Vlade, pokušavate promijeniti i povijest hrvatskog naroda. Nekad su teroristi bili Vojislav Stanimirović i SDSS i ta ekipa. Vi se ovih dana jako trudite teroristima pokazati heroje, dragovoljce, ljude koji su po tri put ranjeni u Domovinskom ratu“, kazao je predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava na aktualnom satu u Saboru.

„ Zbog teških kvalifikacija koje su ekstremni desničari uzastopno ponavljali, da HDZ koalira s teroristima, misleći na Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS)“reče Milorad Pupovac.

Klub ove manjinske stranke reagirao je na konferenciji za medije. „ Ekstremni“ desničari, sramotna kvalifikacija, jer to su hrvatski domoljubi, koji vole i poštuju svoju domovinu Hrvatsku, a za SDSS-ovce koji je ne vole, ni ne poštuju su „ekstremni desničari“!?

Pa sam Milorad Pupovac izjavio je da je njemu Beograd glavni grad, a hrvatski je državljanin i zastupnik u Hrvatskom Saboru!? „Beograd je glavni grad naše matične države Srba u Hrvatskoj“ izjavio je zastupnik Hrvatskog Sabora notorni Milorad Pupovac u veljači 2019.godine .[2]

Da za Milorada Pupovca Beograd je glavni grad, a Zagreb krava muzara koja ga financira!

Kakve veze ima 2.svjetski rat sa sadašnjom Hrvatskom, koja se oslobodila od Jugoslavije i velikosrpske agresije u Domovinskom ratu 1991-1995. To je retorika Milorada Pupovca koji stalno nameće tezu NDH i 2 svjetskog rata, sa kojim obrambeni Domovinski rat 1991-1995. ne može imati nikakav kontinuitet zbog protoka od 50 godina i SFR Jugoslavije u međuvremenu.

I uostalom NDH je dio povijesti Hrvata kao što je 2.svjetski rat dio povijesti Njemačke ili Italije i cijele Europe. Povijest ne možemo mijenjati, niti mogu sadašnje generacije za nju odgovarati, ali bi zato da u Hrvatskoj funkcionira pravna država Milorad Pupovac odgovarao što sakriva gdje su posmrtni ostaci dr.Šretera.

Podsjetio je i da je“ Željka Markić osuđena jer je SDSS nazvala gnijezdom terorizma, kazavši da je sud prepoznao da za tu tvrdnju ne postoje dokazi i da je to povreda časti, ugleda i stvaranja osjećaja nesigurnosti. SDSS je najslabiji u hrvatskom političkom životu, ali zato sasvim sigurno neće biti vreća u koju će udarati tko god i kako god poželi“ poručio je.

Neću se poput Željke Martić izlagati sudskoj tužbi, već ću citirati Milorada Pupovca i njegove SDSS-ovce te njihovim izjavama dokazati kako ne govore istinu, odnosno da jednostavno rečeno lažu. Milorad Pupovac svojim izjavama i djelima u cijelom tijeku raspada Jugoslavije i stvaranja države Hrvatske, predvodi petu kolonu u Hrvatskoj. Nemoguće je nabrojiti sve njegove podvale i laži u tih 30 godina, izdvojiti ću nekih 10-tak:

1.Laž

Jedna od sramotnih laži Milorada Pupovca je objavljena 22.veljače 1992,godine u Politici o 11 000 pokrštene srpske djece na katoličku vjeru, koji nikada nije dokazao, a ni demantirao. Na zagrebačkome Okružnom sudu 20. svibnja 1992. godine započeo je postupak protiv dr. Milorada Pupovca zbog tih tvrdnji. Optužbu je zastupao javni tužitelj RH Vladimir Šeks, ali je postupak obustavljen. Unatoč svemu iznesenome,

Pupovac je 2018. godine negirao da je to izjavio:

„Netočno je i nepotkrijepljeno dokazima da sam u veljači 1992. izjavio kako je u Hrvatskoj „11 tisuća srpske djece pokršteno, čime sam dao svoj obol srpskoj agresiji na Hrvatsku“

Zar preslika članka iz Politike nije dokaz? I opetovano laže, laž na laž!

Podsjećam da je tijekom agresije i srpske okupacije hrvatskog teritorija obilazio svoje selo Donje Ceranje nadomak Benkovca koje su četnici držali pod nadzorom nakon što su odande protjerali Hrvate.
Podsjećam na njegovu pokvarenu ulogu u nestanku i likvidaciji dr. Šretera što je u svojoj knjizi opisao Slavko Degoricija; „Čim dobiju doktora, puštaju Šretera’”, stoji nadalje u knjizi, nakon čega autor otkriva da je Pupovac lagao: “Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od UNPROFOR-a da je Šreter mrtav, likvidiran već više od mjesec dana! Doznajem i to da ga Srbi ni jednog dana nisu koristili kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali tako da su mu polomili obje ruke”, pisao je Degoricija. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

U prosincu 1991.godine u jeku srpske i JNA agresije na Hrvatsku, nakon Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i ostalih razrušenih i spaljenih sela i gradova, Pupovac je za BBC izjavio: „Mi imao dokaze o tome da su hrvatski vojnici masakrirali srpsko stanovništvo u više gradova. Hrvatska država nije u stanju dati dovoljno garancija sigurnosti lojalnim Srbima“.

Ta je monstruozna izjava dana upravo na dan kada je Europska zajednica odlučila o priznanju Hrvatske (Večernji list, 17. prosinca 1991.). Poslije Pupovčeva odlaska u Beograd potkraj 1991.godine i susreta s ratnim zločincima Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Nikolom Koljevićem, novinar „Feral Tribuna“ je napisao kako se time „konačno do kraja razotkrio kao još jedan od Miloševićevih velikosrpskih prekodrinskih pulena. Istina, civiliziraniji i umiveniji od drugih, ali time još opasniji“. (Feral Tribun, 19. prosinca 1994.).

Netko kaže da ne treba obraćati pozornost na Milorada Pupovca i davati mu medijski prostor. Mislim upravo suprotno; svaku njegovu izrečenu rečenicu treba analizirati i razotkrivati njenu poruku, jer Milorad Pupovac niti jednu riječ ne izrekne, a da u njoj ne bude optužujuća poruka Hrvatima. Milorad Pupovac ostao je u Hrvatskoj i nije se formalno pridružio svojoj subraći Srbima u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ostao je u Hrvatskoj da svojom djelatnošću bude poveznica sa Srbijom u daljnjim koracima ka ostvarivanju velikosrpske ideologije. Njemu je glavni grad Beograd.

2.Laž

„Od samostalnosti Hrvatske niti jednoj stranci dosad nije zabranjen rad. Naša stranka na komemoracijama u organizaciji srpske zajednice uvijek ističe stradanje svih žrtava, i hrvatskih i srpskih, osuđuje sve zločine. Radi se o stranci koja je dala povijesni doprinos, jedan od tih doprinosa je Mirna reintegracija „- rekao je Boris Milošević. Neistina! Zabranjen je rad stranci SDS, jednoj od osnivača SDSS-a, i izbrisanoj iz sudskog registra.

Dr. Franjo Tuđman pokušao je postići sporazum sa SDS-om, međutim Srbi u Hrvatskoj odgovorili su balvanima, odnosno Balvan revolucijom, 17.kolovoza 1990. otvoreno se priključivši Slobodanu Miloševiću i njegovoj velikosrpskoj ekspanzionističkoj politici, osnivanjem tzv. Republike Srpske Krajine sa namjerom izdvajanja od RH i priključenja Velikoj Srbiji. Stranka je zbog pobune protiv državno-pravnog poretka RH brisana iz registra stranaka;[3]

“Pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pokrenut je 1992. godine, u povodu zahtjeva Javnog tužilaštva, i postupak za donošenje odluke o zabrani rada Srpske demokratske stranke – SDS (predmet, broj: U-VI-295/1992). Prije donošenja odluke Ustavnog suda, međutim, Ministarstvo uprave svojim je rješenjem od 27. veljače 1995. godine, klasa: UP/I006-01/95-01/21, ur. broj: 515-02-02/3-95-2, utvrdilo prestanak djelovanja Srpske demokratske stranke s danom 18. veljače 1992. godine i brisalo je iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21.Knjiga I. Nakon toga prestala je nadležnost Ustavnog suda da odluči o zahtjevu za zabranu rada SDS.” Ustavni sud Republike Hrvatske.[4]

3.Laž

“SDSS je od osnivanja do danas posvećen miru, u skladu s najboljom tradicijom politika Bogdana Medakovića i Svetozara Pribičevića, a slijedom te tradicije najveći dio samostalaca se u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu. Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju”, naglasio je Pupovac. Nije točno! SDSS je posvećen miru, a osnovali su ga ratni zločinci u okupiranom Vukovaru u tzv. Republici Srpskoj Krajini! SDSS su osnovali Goran Hadžić osuđeni ratni zločinac i Vojislav Stanimirović optuženi ratni zločinac, koji usprkos živih svjedoka nije osuđen od Hrvatskog nelustriranog pravosuđa.

Kako je 1997. osnovan SDSS, opisao je pok. Antun Ivanković, predsjednik udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika: “Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu: u članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće: U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a. Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3 a Statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela“, objavile su okupacijske „Vukovarske novine“ u broju 90 od 15. 03. 1997. Obraćajući se tada 5. marta 1997. godine na osnivačkoj skupštini nazočnima ratni zločinac Goran Hadžić naglasio je da se programom SDSS-a treba izboriti da za stranku glasaju i drugi narodi jer činjenica da živimo u Hrvatskoj, ali želimo da tzv. Oblast bude prihvaćena u Europi. Goran Hadžić je još tada izjavio da je “demokrata po ubeđenju” ali je zaželio da se oko SDSS-a okupe svi Srbi jer je trenutačno najvažnije srpsko jedinstvo”.

Vojislav Stanimirović je u intervjuu tjedniku Novosti od 13. ožujka 2015.godine , povodom punoljetnosti stranke obmanuo hrvatsku javnost vezano za osnivanje stranke: „Ako se uzme u obzir da smo osnivačku skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997. godine , možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.“ Stranka je onda po tim riječima osnovana neregularno! Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osnovana je 5. ožujka 1997.godine u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba.

Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) kako sam prije opisala 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?

4.Laž

„Naša stranka na komemoracijama u organizaciji srpske zajednice uvijek ističe stradanje svih žrtava, i hrvatskih i srpskih, osuđuje sve zločine“ rekao je Boris Milošević Kako su osudili sve zločine kada im je osnivač stranke ratni zločinac? Neistina, osnivač SDSS-a je ratni zločinac Goran Hadžić i Vojislav Stanimirović gradonačelnik okupiranog Vukovara optuženi ratni zločinac Goran Hadžić po optužnici Haškog suda iz 2004. odgovoran je za ratne zločine ubojstva, protjerivanja, zatočenja, mučenja i deportacije Hrvata kao i drugih ne Srba. Optužen je, među ostalim, i za pokolj na Ovčari gdje je strijeljano 250 Hrvata izvedenih iz vukovarske bolnice 1991. Zbog tumora na mozgu i potrebe za kemoterapijom pušten je na privremenu slobodu 15. travnja 2015. i umro 12. srpnja 2016. u krugu obitelji, u Novom Sadu.

Na Županijskome sudu u Osijeku 1999. osuđen je u odsutnosti na osam godina zatvora, zbog poticanja na zločin, ubojstva 23 osobe, rušenja katoličke crkve i miniranja nesrpskih kuća u Tenji, u blizini Osijeka, od 1. srpnja 1991. do 20. travnja 1992.godine. Hadžića je također u odsutnosti 1995. Šibenski županijski sud osudio na 20 godina zatvora zbog prekomjernog granatiranja šibenskoga i vodičkog područja zabranjenim ognjevima i orkanima 1992. i 1993. godine. Vojislav Stanimirović je 1993.godine u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., objavio članak pod naslovom : “Bolnica u pravom ruhu”, a prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava’”.

Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari. Stanimirović je 1995. godine, primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. A „začudo“ bio je osnivač i predsjednik ranije spomenute SDS stranke koju je osnovao Jovan Rašković a koja je da podsjetim bila protiv osamostaljenja Hrvatske i koja je brisana iz Registra stranaka RH.

Vojislav Stanimirović kaže da nije bio u Vukovaru na dan okupacije bolnice 18.studeni 1991., a od Radovan Karadžića je dobio orden za posebne ratne zasluge vezane uz bolnicu u Vukovaru. Isto tako kaže da nije bio gradonačelnik u okupiranom Vukovaru, a za to postoji snimka.[5] Laž na laž!

Isto tako kaže da nije bio u Lovasu kada su ljudi odvođeni na strijeljanje i tjerani u minsko polje. Snimka ga demantira.

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika uputila je priopćenje u kojem donosi snimku Stjepana Peulića, koji je preživio prolazak kroz minsko polje u Lovasu 1991. godine, a „radi poznatih politički igara nikada nije prikazan ni emitiran“ koji iznosi optužbu protiv bivšeg saborskog zastupnika Vojislava Stanimirovića da je bio prisutan uz Ljubana Devetaka kod odvođena Lovašana 1991.godine[6]

5.Laž

„Radi se o stranci koja je dala povijesni doprinos, jedan od tih doprinosa je mirna reintegracija „- rekao je Boris Milošević. Evo kakav je doprinos mirnoj reintegraciji dao Goran Hadžić: Goran Hadžić je prije pobune pripadnika srpske nacionalne manjine, bio skladištar u Vukovarskom tekstilnom poduzeću Vupik. Evo što o njemu misli General Klein koji je bio na čelu misije mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u hrvatskom Podunavlju, u misiji UNTAES-a, procesa mirne reintegracije; “Najteže je bilo s Hadžićem, zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć koju ima kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika izbjegavanja, skrivanje i odugovlačenja, otežavala je ozbiljne pregovore. Rekao sam mu: „Ovo je igra karata i valjda vam je jasno da baš nemate puno aduta. Ali, budete li igrali mudro, inteligentno, možda i dobijete koji štih. Vlak kreće, i za vas će biti loše ako se ne ukrcate. Ali njega to nije zanimalo. Zanimao ga je šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca, kako napuniti džepove prije nego što ode “

Paralelno sa osnivanjem SDSS-a Vukovaru, osnovano je i Srpsko narodno vijeće u Zagrebu .Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj.

Po Erdutskom sporazumu, nakon provedenih izbora osnovano je Zajedničko vijeće općina (ZVO) sa sjedištem u Vukovaru. Kod nacrta promjene Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2010. godine HDZ je srpskoj manjini bio ponudio puno više nego što su oni uopće tražili. Naime u tekstu Ustavnog zakona, što ga je Sabor trebao usvojiti, stajalo je da Zajedničko vijeće općina dobiva status pravne osobe. Termin status pravne osobe može se, vrlo lako protumačiti kao podloga za uvođenje teritorijalne autonomije za pojedine srpske općine u Hrvatskoj. Vlada i HDZ stajali su iza tog teksta, s tim i takvim mogućim političkim i pravnim posljedicama. U zadnji čas je Vesna Pusić podnijela amandman kojim je spriječeno da se kroz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost.( odnosno federalizaciju Hrvatske)

Donošenjem Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina 13.prosinca 2002.godine nije više bilo potrebe pozivati se na Erdutski sporazum. Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje, rekao je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.[7]

Vojislav Stanimirović izjavio je „Naša djeca uče po hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i poučavamo noviju povijest na svoj način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“[8]

6.Laž

„ To je opasan govor mržnje koji može isprovocirati nečiju neželjenu reakciju s neželjenim posljedicama…“[9] Tko više od SNV-a u Hrvatskoj širi govor mržnje? Nitko! Njihov srbočetnički agitprop NOVOSTI neprekidno i to našim novcem, od kada je osnovan širi govor mržnje i one koji im na to ukazuju blokiraju. Misle da će blokadom sakriti, ali ne mogu, previše je očito.

Kroz cjelokupnu perfidnu djelatnost i rad Milorada Pupovca od raspada Jugoslavije do danas proteže se mržnja prema hrvatskoj državotvornoj ideji i prema Hrvatima. Nametnuo se kao jedini predstavnik i vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ne samo srpskoj manjini nego i hrvatskoj i međunarodnoj zajednici. Sav njegov rad prožet je licemjernom mržnjom prema svemu i svakome koji predstavlja hrvatski identitet. Svojim plačljivim načinom komunikacije i zastajkivanjem namjerno provocira krivnju o temi i osobama o kojima govori. No to je njegov stil, ali poruke kroz publikacije koje izdaje SNV, kojemu je on na čelu, su nedvojbeno usmjereno protiv svega hrvatskoga. U svoj toj njegovoj antihrvatskoj djelatnosti, najnemoralnije je što sve to radi sa novcima iz Proračuna RH, namijenjenih održavanju kulturnog identiteta srpske nacionalne manjine.

Novosti, Bilten, sada i Vida TV vrište od mržnje prema Hrvatskoj, a u svima ja glavni i odgovorni Milorad Pupovac, po svemu jedini i neprikosnoveni predstavnik srpske nacionalne manjine. Dakle Milorad Pupovac drži sve medije SNV-a pod svojom kontrolom. I ne samo pod kontrolom nego se brine za njihovo izdašno financiranje.

32 godine ne priznaju državu za koju su se branitelji Vukovara borili i izborili.

32 godine njima je glavni grad Beograd iz kojega su krenuli tenkovi obasuti cvijećem na Vukovar.

32 godine za njih je Vukovar „OSLOBOĐEN“

32 godine šute o masovnim grobnicama.

32 godine ne priznaju logore po Srbiji i nisu platili ratnu odštetu.

32 godine nisu vratili medicinsku dokumentaciju uzetu iz Vukovarske bolnice.

32 godine nisu vratili umjetničko blago koje su pokrali i odnijeli u Srbiju.

32 godine još ima nestalih,

32 godine djeca uče u odvojenim školama, 32 godine!?

I kada se Hrvati pobune da neće više financirati guju u njedrima, onda su Pupovac i njegova parazitska bulumenta, a što drugo nego-ugrožen!? Onda njegovi novinari -paraziti traže pomoć razno-raznih udruga , stranih i domaćih kako bi opet potvrdili da su žrtve Hrvata. Kako mogu biti žrtve kada ih Hrvati financiraju? Nema logike! Ili ipak ima, doktor znanosti Milorad Pupovac se poput Kafkinog lika koji se preobrazio u žohara, preobrazio u mirotvorca.

7.Laž

Srbi su žrtve Hrvata, po njegovim Biltenima. Vrhunac licemjerstva, pokvarenosti i manipulacije povijesnim činjenicama očituje se u SNV-Biltenima Milorada Pupovca. Postavljeni su tako da su Srbi žrtve ustašoidnih Hrvata, jer oni „Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju…“ tvrdi Pupovac, jer „ se najveći dio samostalaca u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu“

E sada kakve veze te prazne fraze imaju sa sadašnjosti to valjda samo Pupovac zna! Kako Srbi mogu biti žrtve kada su ONI, napali Hrvate, na teritoriju Hrvatske? Da bi pomogli svojoj braći iz Srbije i JNA, postavili su balvane i digli balvan revoluciju, protiv legalno i legitimno izabrane hrvatske vlasti. I kada je vidio da više sam ne može izigravati žrtvu, dr. Milorad Pupovac postao je „mirotvorac“ On je kao i njegov Vožd Slobodan Milošević -za mir, ali mir preko nišana. To je njihov mir!

U toj svojoj novoj ulozi mirotvorca doktor znanosti Milorad Pupovac toliko se zanio da je smetnuo s uma tko je započeo rat i sa kojim ciljem, jer se iz formulacije njegovih

izjava to ni ne nazire. Naprotiv licemjerno manipulira praveći od nas Hrvata

zaboravne ljude, koji ne poznaju svoju bližu i daljnju povijest. Ali vara se , sjećanje na te dane PONOSA I SLAVE je još veoma živo. Izjednačavanje žrtve i Hrvatska krivica , je flagrantno manipuliranje i zavaravanje javnog mnijenja, odnosno BEZOČNA LAŽ!

Nema ni spomena zločina iz 1991.godine, nema stradanja, prognanih i ubijenih Hrvata, nema srušenih i zapaljenih Crkvi, sa ciljem da se zatre svaki trag života

Hrvata u tim mjestima. Nema Načertanija, nema Stojanovićeve Do istrage naše ili vaše, nema Memoranduma SANU, nema Valerijanova memoranduma ni granice Velike Srbije na hrvatskom teritoriju na crti Virovitica-Karlovac- Karlobag! Stoga treba mu osvježiti pamćenje, da podsjetim samo na dio razaranja i zločina:

Od:

pokolja na Ovčari, 18. studenog 1991., 255-264 civila i hrvatskih branitelja, i
masakra u Škabrnji,18. studenog 1991. 48-86 civila i branitelja,
2.svibnja 1991, pokolj u Borovu selu, masakrirano 12 hrvatskih policajaca
26.srpnja 1991.pokolj u Kozibrodu, 10 osoba ubijeno
27.srpnja 1991,pokolj u Strugi, 12 osoba ubijeno
1.kolovoza 1991, pokolj u Dalju, 39 osoba je ubijeno
8.kolovoza 1991, pokolj u Lovincu,
29.kolovoza 1991. pokolj u Skeli kod Gline, ubijeno 10 osoba
3. rujna 1991.pokolj u Graboštanima, Stublju i Majuru, 20 osoba ubijeno
3.rujna 1991. pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu, ubijeno 24 osoba
8.rujna 1991, pokolj u Kusonjama ,20 hrvatskih vojnika je ubijeno.
18.rujna 1991, pokolj u Petrinji, masakrirano 17 hrvatskih vojnika
22.rujna 1991,pokolj u Tovarniku, 68 civila ubijeno i jedini svećenik koji je ubijen u velikosrpskoj agresiji, velečasni Ivan Burik
3.listopada 1991, pokolj kod Gline, Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka, 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete ( 6 mjeseci).
13.listopada 1991, pokolj u Širokoj kuli kraj Gospića, 34 osobe, koji su počinili maskirani lokalni Srbi.
13. listopada 1991. u Novom selu Glinskom, napravili prvi pokolj ubivši osam Hrvata. U narednim danima ubili su još 32 ljudi, među kojima je bila jedna cijela petočlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
20.listopada 1991, pokolj kod Baćina , 56 osoba ubijeno
2 studenog 1991, pokolj u Lušcu (predgrađe Vukovara) 59 osoba.
4.studeni 1991, pokolj blizu Petrinje, pokolj 16 hrvatskih civila
15.studeni 1991. pokolj u Kostrićima, 16 osoba
18.studenog 1991, Ovčara, pobijeno 264 osoba, ranjenika iz Vukovarske bolnice
18.studenog 1991 Škabrnja, 86 osoba je stradalo
19.studenog 1991,Nadin, pobijeno je 14 osoba
studeni 1991, pokolj u selu Klanjecu kod Slunja, 20 hrvatskih civila pobijeno
12.do 14 prosinca 1991, Voćin i Hum kod Slatine, 47 civila ubijeno
16.prosinca 1991, pokolj u Joševici, 21 hrvatski civil
16-21 siječnja 1992. pokolj u polju i Lađevačkom selištu, ubijeno je 10.osoba
2.svibnja 1995. raketiranje Zagreba, 7 mrtvih[10]

To je samo dio stradanja hrvatskog naroda i mjesta koje bi trebalo komemorirati! Imao bi Milorad Pupovac cijelu godinu hodati po Hrvatskoj i komemorirati žrtve koje su Srbi posijali. Samo usporediti brojke i vidi se tko je agresor, a tko je žrtva. Izjednačavanje žrtve i agresora nikako nije moguće, jer krivicu i odgovornost snosi agresor. To je osnovno polazište pomirbe, a ne komemoriranje žrtava!

Nikada Milorad Pupovac ne postavlja pitanje tko je izazvao te strašne posljedice rata?

Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta, 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje.(vidi fusnotu 7) I onda Pupovac traži za sebe i svoje sva ljudska prava?

A ta ista prava nisu dali Hrvatima, nego su nas htjeli istrijebiti da ne ostane nikakav trag hrvatskog postojanja na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!? Na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata, o čemu postoji kompletna arhiva sa fotografijama i opisima ovih zločina ili srbijanskog kulturocida.

Znači po Pupovcu Hrvati bi trebali biti tolerantni i zaboraviti velikosrpsku agresiju, neisplaćenu odštetu, nepriznavanje logora po Srbiji i druge zločine, „ ta tko nas to bre zavadi“ I tko to traži? Jedan Milorad Pupovac koji nije zaboravio zločine iz 2.svjetskog rata, koji stalno stigmatizira Hrvate za Jasenovac, koji nameće krivnju Hrvatskoj u kojima ova generacija nije sudjelovala. A on je sudjelovao u agresiji na ovu Hrvatsku i traži da se to zaboravi? Doista dio srži pokvareno i licemjerno „mirotvorstvo“

I ne samo to Milorad Pupovac kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, u debelom je sukobu interesa, što potvrđuje naprijed navedenu činjenicu da on preko svojih srbočetničkih agitpropa, Novosti i Biltena vodi specijalni medijsko-propagandni rat protiv države Hrvatske, a član je Savjeta za nacionalne manjine i sam svojem SNV-u dodjeljuje sredstva.

8.Laž

Ali treba biti vrhunski licemjer izjaviti u povodu Vukovara:

„…Ne zato, jer i prijetnje i uvrede kakve slušamo ovih dana slušamo i inače, mnogih dana i mnogih godina. Ne možemo i ne trebamo biti zato što se našu potrebu i želju za iskazivanjem pijeteta prema žrtvama i naše poticanje pomirenja među živima pretvara u povod za fizičko sukobljavanje. Ne možemo i ne trebamo zbog toga što želimo, koliko je to moguće, sačuvati dostojanstvo kako same vukovarske i škabrnjske komemoracije tako i naše dostojanstvo“

Podsjećam da je SDSS osnovan 1997. u okupiranom Vukovaru i da su ga osnovali osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić i neosuđeni Vojislav Stanimirović. Ma zamislite agresori bi čuvali dostojanstvo vukovarske i škabrnjske komemoracije? Agresor nije žrtva. Sam snosi odgovornost za sve žrtve, jer je započeo agresiju. Prijetnje i uvrede redovito šalju njegovi srbočetnički agitpropovci iz NOVOSTI. Boris Dežulović, Boris Rašeta, Viktor Ivančić … Redovno gaze dostojanstvo hrvatskih branitelja, pa su i kolonu sjećanja od 150 000 ljudi u Vukovaru proglasili kao promociju ustaštva!?[11]

Milorad Pupovac priča o žrtvama kao da su ih prouzročili „svemirci“ , kao da Srbi nemaju nikakve veze sa žrtvama, a oni su ih prouzročili! Usporedbom fotografija jasna je ogromna razlika: ovi na traktorima stavili su se u službu velikosrpske agresivne politike,. koja je započela rat i mislila ratovati bez žrtava!? Na traktorima nisu bili izloženi stotinama tisuća granata. Nisu bili mjesecima u podrumu. Nisu odvedeni u logore, mučeni i ubijani. Svoju imovinu ukrcali su na traktor, a ne u jednu najlon vrećicu. Da nisu započeli agresiju i napali svoje susjede i sugrađane, ne bi bilo žrtava, ni razaranja.

Po tome se vidi Pupovčevo manipuliranje i povijesni revizionizam novije povijesti, jer nikako da imenuje velikosrpsku politiku Miloševića i SPC kao agresore i napadače, a rat se vodio na teritoriju Hrvatske, a ne u Srbije. Ali mi se toga ne smijemo mi sjećati!?

I ne samo to, postavlja se pitanje sa kojim pravom srpska manjina od 123 892 ili 3,20 %, nama Hrvatima, a ima nas 3 547 614 ili 91,63 % , nameće svoj nakaradni vrijednosni sustav, svoju velikosrpsku mitomaniju i svoju jugoslavensko-komunističku ideologiju, kada je Hrvatski Sabor još 8.listopada 1991.donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza sa bivšom SFR Jugoslavijom?

9. Laž

„Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano-dan je antifašizam“ bubne Milorad Pupovac i ostane živ. Smiješno, netočno! Srbi bi od Hrvata trebali učiti što je antifašizam, jer su se Istarski Hrvati prvi u Europi pobunili protiv fašizma! Seljaci na Proštini u Istri prvi su u svijetu podigli antifašističku pobuna u povijesti! Pobuna je počela početkom veljače 1921.a ugušena 5.travnja 1921.godine. Ništa Srbi nama Hrvatima nisu dali osim ZLA! Od Odese 1918. godine do danas.

10.Laž

“Mi nismo nasilni ljudi”

“Moj ideal, moj cilj, moj san je da ljudi u Vukovaru, bili Srbi ili Hrvati, budu zajedno taj dan i možda ja to neću dočekati, ali neću prestati činiti da do toga dođe”, poručio je Milorad Pupovac Nisu nasilni, neka samo pogledaju naslovnice NOVOSTI! Ne znam kako mogu uopće to očekivati, kada ne žele čak ni nakon 32 godine otkriti gdje su masovne grobnice. Još je uvijek nepoznata sudbina 1.409 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 394 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1.803 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata a među njima i 10-toro djece.

Posebna priča su koncentracioni logori na teritoriju Srbije, koje usput rečeno Srbija ne priznaje i sudbina zarobljenih civila i vojnika, koja je bila doista stravična. Mnoge su masakrirali srpski četnici i paravojska, svakodnevno prebijali, mučili, iživljavali se i na kraju su mnogi podlegli ozljedama nakon mučenja. Do sada su na području Vukovara pronađene 52 masovne grobnice a ekshumirani su ostaci preko 2.000 žrtava, od kojih je 1.688 identificirano. Najmlađa žrtva silovanja u logoru Stajićevo je imala 6 godina, a najstarija je bila baka od 80 godina. Iz gradskog muzeja Vukovar odneseno je 29.758 predmeta. Velik broj njih je uništen. 13 policajaca koji su se borili na području Vukovara još uvijek su na popisu nestalih osoba i ne zna se što je s njima. Za logore na teritoriju Srbije zasad još nitko nije odgovarao, Srbija ih službeno ni ne priznaje. To bi sve Milorad Pupovac izjednačio sa po procjeni 50-tak ubijenih Srba u Vukovaru u ljeto 1991.godine, a da nije uopće uzeo u obzir da su Srbi iz Borova sela 2.svibnja 1991.godine iz zasjede ubili i izmasakrirali 12 hrvatskih policajaca. Na Ovčari je ubijeno 200 ljudi iz vukovarske bolnice – pacijenata, ranjenika, bolničkog osoblja, branitelja grada, novinara i drugih civila. Ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina. Najmlađa žrtva Igor Kačić rođen je 1975. u Vukovaru. Na Ovčari su ubijene i dvije žene. Ružica Mrkobašić imala je 32 godine i bila je u šestom mjesecu trudnoće. Prema svjedočenju na suđenju u Srbiji Ružicu su ispred hangara tukli poput ostalih zarobljenika. Ona je krvnike molila i za svoj život i za život nerođenog djeteta. Međutim, krvnici nisu imali milosti, ni prema njoj ni prema nerođenom djetetu već je ubijena vrlo okrutno hicem u trbuh.

Opetovano treba ponavljati da je velikosrpska ideologija uzrok svih zala na prostoru bivše Jugoslavije, koje je Srbija počinila nad hrvatskim narodom počevši od formiranja Države SHS, pa 6.sječanjske diktature kralja Aleksandra i terora koji je vršen nad hrvatskim narodom Bez priznavanja krivice i suočavanja Srbije sa tom krivicom, nema pomirbe! Nema!

Po Miloradu Pupovcu i ne samo njemu nego i europskim političarima, koji srpska zla nisu osjetili, agresora Srbiju i Srbe u Hrvatskoj, Hrvati trebaju zaboraviti, TETOŠITI i NAGRADITI za agresiju!?

Pa prošlo je 32 godine, vrijeme je za pomirbu i mir!? Ne može, nikako ne može, zato što ova generacija koja je stvarala Hrvatsku ne snosi ni krivnju, ni odgovornost za događaje iz 2.svjetskog rata, a Milorad Pupovac itekako snosi odgovornost kao suvremenik i sudionik u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

Bez priznanja krivice i kajanja, nema oprosta ni pomirbe!

Bez odustajanja od velikosrpske politike nema trajnog mira sa Srbima!

Lili Benčik/hrvatskepravice

[1] https://www.portalnovosti.com/sdss-je-stranka-koja-je-od-momenta-svog-osnivanja-bila-posve%C4%87ena-miru

[2] https://www.hazud.hr/antifasista-pupovac-beograd-glavni-grad-nase-maticne-drzave/

[3] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_11_133_2145.html

[4] https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_demokratska_stranka_(Hrvatska)

[5] https://www.youtube.com/watch?v=F7zmaZn-mm0

[6] https://www.youtube.com/watch?v=lZmi9qeM5kU

[7] https://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu

[8] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/sto-srpski-skolarci-u-hrvatskim-skolama-uce-o-domovinskom-ratu-20130613

[9] https://www.portalnovosti.com/iskazivanje-pijeteta-pretvara-se-u-povod-za-fizicki-sukob

[10]https://enciklopedija.fandom.com/hr/wiki/Popis_masovnih_zlo%C4%8Dina_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu

[11] https://www.portalnovosti.com/pijetet-prema-zrtvama-pretvorio-se-u-promociju-usta%C5%A1stva

Društvo

Gospa od Prizidnice

Published

9 mjeseci ago

10 rujna, 2023

mjukic

Gospa od Prizidnice je svetište Majke Božje kod Slatina na otoku Čiovu. Gospi od Prizidnice hodočaste posebno Slatinjani kao i vjernici iz bližih i dalekih krajeva, četiri puta godišnje: na Uskrsni ponedjeljak, na Duhovski ponedjeljak, na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe) i na Gospu od Bezgrešnog začeća (8. prosinca).

Svetište i crkva Gospe od Prizidnica izrasli su u sklopu istoimene pustinje koju su u 16. stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši. Na pročelju crkve je natpis koji spominje Juraja Stoidražića kao graditelj crkve iz 1546. godine. Pustinja je kao samostanska zajednica opstojala do polovice 19. stoljeća. Uglavnom su tu živjeli glagoljaši, ali i poneki svjetovni svećenici. Izvorno, među prvim svećenicima i njihovim učenicima – klericima, većina ih je bila iz Poljica, no kasnije se pridružuju i iz drugih krajeva. Posljednji stalno nastanjeni svećenik bio je don Andrija Varvodić iz Roža, koji je umro 1852. kao slatinski župnik. Nakon toga zgrade pustinje korištene su u gospodarske svrhe, a svetište se pohodilo samo u blagdanskim prilikama. U Drugom svjetskom ratu Prizidnice su posve opustošili Nijemci, koji su sve razgradili, kako bi na rtu Čiova izgradili svoje bunkere. No poslije rata Prizidnice su zahvaljujući svim mještanima Slatine ponovno izgrađene i uređene.

U crkvi se nalazi središte pobožnosti – slika Majke Božje s Djetetom (Milosna Gospa). Slika se u sačuvanim dokumentima spominje prvi put 1750., u službenom pohodu splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze. U umjetničkom pogledu slika je vrlo vrijedan rad 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti.

Danas se dvije mise za štovatelje Gospe od Prizidnice.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

10 mjeseci ago

22 kolovoza, 2023

mjukic

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.