Connect with us

Društvo

SVETI GRGUR VELIKI – PAPA – I CORONA VIRUS NJEGOVOG VREMENA

Published

on

Mistični veo okružuje Corona virus ili Covid-19 kojemu ne znamo ni porijeklo i stvarne podatke o širenju ni moguće posljedice. Ono što, međutim znamo, je da se pandemije u povijesti uvijek smatralo kao bič božji za koji je Crkva kao jedini lijek protiv nje /pandemije/ imala pokoru i molitvu. Tako se dogodilo u Rimu 590-te kada je je Grgur, iz senatorske obitelji Anicia, bio izabran za papu kao Grgur I. /540 – 604/.

Italija je bila opustošena bolešću, bijedom, društvenim neredima koji su tada vladali Lombardijom. Između 598 i 590-te jedna strašna epidemija kuge, nakon što je opustošila Istok i franačko područje na Zapadu, posijala je smrt i užas na poluotoku i sručila se na Rim. Rimski građani su protumačili ovu epidemiju kao božansku kaznu za /moralnu/ pokvarenost u gradu.

Prva žrtva kuge u gradu bio je sam Papa Pelagije II. koji je umro 5 veljače 590-te i bio sahranjen u sv. Petru.

Kler i rimski senat izabrali su za njegovog nasljednika Grgura koji je, nakon što je postao gradski poglavar – praefectus urbis, živio u svojoj monaškoj čeliji na brdu Celio. Nakon što je posvećen /u papinsku službu/ 3 listopada 590-te kao novi Papa, odmah se suočio s bičem kuge.

Grgur iz Tours-a /538 – 594/ koji je bio suvremeni kroničar događaja priča, da je u jednom govoru za pamćenje, koji je izgovorio u crkvi Santa Sabina, Grgur pozvao rimljane da ga slijede skrušeni i pokornički onako  kakvi su bili stanovnici Ninive. „Pogledajte se iznutra; evo mača srđbe Božje koji se razmahao nad čitavim narodom. Iznenadna smrt nas grabi iz svijeta ne dajući nam ni trenutak vremena. U istom tom trenutku, oh koliki su obuzeti zlom koje je u nama a da nisu imali vremena ni pomisliti na kajanje.“

Papa je potakao da se uzdigne pogled k Bogu koji dopušta tako strašnu kaznu s ciljem da ukloni  grijehe svoje djece i za ublažavanje srđbe Božje naredio je „litaniju u sedmeroredu“ tj. procesiju svih rimskih građana podjeljenu u sedam povorki po spolu i dobi. Procesija se kretala pjevajući litanije kroz /mnogobrojne/ crkve Rima prema vatikanskoj Bazilici. To je porijeklo  tzv. velikih litanija Crkve i zaziva kojim molimo Boga da nas brani od nesreća. Sedam povorki  kretalo se kroz predio starog Rima, bile su bosonoge, išle su laganim korakom a glave su im bile posute pepelom. Dok je mnoštvo prolazilo gradom koji je utonuo u grobnu tišinu kuga je došla do vrhunca svoje snage. Tokom samo jednog sata osamdeset osoba je palo mrtvo na zemlju. Ali Grgur se nije zaustavljao ni časa da potiče narod da nastavi s molitvom. Naredio je da ispred povorke nosi slika Sv. Djevice Velike – Santa Maria Maggiore, koju je naslikao evangelista Luka. (Gregorio di Tours. Historiae Francorum, liber X. 1, Opera omnia, a cura J.P. Migne, Paris, 1849, str. 528)

U Zlatnoj legendi Jacopo da Vrazze, u jednom pregledu događaja, izlaže tradiciju ranih stoljeća kršćanstva, priča da je, kako se sveta slika kretala zrak postajao čist i prozračan i strahota kuge je nestajala kao da nije mogla izdržati Njezinu /Marijinu/ prisutnost. Kad su stigli do mosta koji povezuje grad s Hadrijanovim mauzolejem koji se u srednjem vijeku zvao Castellum Crescetii, iznenada se začuo anđeoski zbor koji je pjevao „Kraljice Neba, raduj se, Aleluja, jer koga si bila dostojna nositi Aleluja, uskrsnu kako je rekao, Aleluja.“ Grgur je odgovoril jakim glasom:“Moli za nas, Aleluja!“ Tako je nastala Kraljice neba, antifona kojom z uskrsno vrijeme Crkva pozdravlja Kraljicu neba za Uskrsnuća Spasitelja.

Nakon pjesme anđeli su se rasporedili u krug oko slike Madone, a Grgur podižući oči vidje na vrhu Castella anđela koji, nakon što je obrisao mač s kojeg je kapala krv, vratai ga /mač/ u korice u znak je kazna – kuga- prestala. „Tunc Gregorius vidi super Castrum Crescentii angelum Domini que Gregorius qod pestisilla cessasset et sic factum est. Unde et Castrum illud castrum Angeli deinceps vocatu est.“ – Grgur je shvatio da je kuga prestala  i tako se dogodilo: Da se otada /Castrum Crescetii/ prozvao Castello dell Angelo.(Iacopo da Varazze, Legenda aurea, Edizione critica a cura di Giovanni Paolo Maggioni, Sismel-Edizioni del Galluzzo, Firenze 1998, str. 90)U Trstu, lučkom gradu, je 1849-te godine izbila strašna epidemija kolere koja je vjerojatno došla s Istoka i  odnijela je preko 60 000 života. Kako nikakve sanitarne mjere nisu zaustavljale epidemiju biskup je naredio procesiju sa slikom Majke Božje kroz cijeli grad do jedne od najljepših baroknih bazilika – Santa Maria Maggiore – gdje se slavila liturgija i zazivala pomoć s Neba. I kolera je prestala. Otada Trst slavi 21 listopada, Gospu od zdravlja – Santa Maria della Salute, koja se nalazi u bazilici Santa Maria Magiorre, kao svoju zaštitnicu.

TKO BI SE DANAS U OVOM  NAŠEM SVIJETU OPUSTOŠENOM GRIJEHOM PRIZNAO GREŠNIM I POKAJAO? TKO BI MOLIO? PROGRESISTIČKO DRUŠTVO ISKLJUČIVO TRAŽI POMOĆ ZNANOSTI I VAKCINA. NE PREZIRUĆI MEDICINU DODALA BIH DA BOLEST IMA I DRUGE KORIJENE KOJE MEDICINA NE MOŽE IZLIJEČITI.

TKO BI SE USUDIO  POKORNIČKI BOS HODITI S PEPELOM NA GLAVI TRAŽEĆI POMOĆ NEBA A DA  GA, KAO IMOĆANE NA KARNEVALU, CIJELO GREŠNO POBJEŠNJELO SLUŽBENO DRUŠTVO I ONO NEVLADINIH UDRUGA, OD BOGA OTPALIH, NE BI RAZAPELO NA SVE MOGUĆE I NEMOGUĆE NAČINE?. /Dodatak o Trstu napisala Kornelija Pejčinović/

Autor: Roberto de Mattei

S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved