Luda ruska ekipa šaljivdžija Vovan i Lexus uhvatili su novu “žrtvu”, a ovoga puta u njihovoj mreži našao se osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma Klaus Schwab.

Misleći da razgovara s bivšim visokim dužnosnikom francuske državne administracije Jacquesom Attaliem, Schwab je priznao da Ukrajina neće biti primljena ni u EU ni u NATO te se prisjetio svog prvog susreta s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma nema baš visoko mišljenje o Vladimiru Zelenskom, ali smatra da ga treba vući za nos obećanjima da će Ukrajina postati članica EU i NATO-a, napisali su ruski šaljivdžije na Telegramu.

“Europa igra važnu ulogu svojim utjecajem na Zelenskog. Treba ga iskoristiti i reći mu da će dobiti sve što želi, samo ako podržava naša demokratska načela”, otvoreno je priznao Schwab.

“Mislite li da je moguće da ga primimo u EU ili NATO”, upitali su šaljivdžije.

“Ne, to je jasna stvar”, odgovorio je Schwab.

"He's A Pawn": Klaus Schwab Makes a Chilling Revelation About Zelensky to Russian Prankers

The leader of the Kiev regime, Zelensky, is necessary for the West solely as a "pawn" in achieving its goals in the fight against Russia. This statement was made by the president of…

— Zlatti71 (@Zlatti_71) June 5, 2024

Također, prema njegovim riječima, još nije došao trenutak za pregovore o Ukrajini jer se Ukrajinci ne mogu predati bez gubitka političkog autoriteta. “Dakle, moramo čekati da se dogodi nešto što zapravo stvara neku vrstu potrebe za raspravom”, objasnio je Schwab.

Schwab se u razgovoru s ruskim prankerima prisjetio svog prvog susreta s Vladimirom Putinom te da mu je ruski predsjednik 2019. ukazao na povijesnu razliku između Rusije i Europe.

Tada je Putin govorio o ruskoj povijesti na isti način na koji je govorio u intervjuu američkom novinaru Tuckeru Carlsonu. Rekao mi je da Rusija nije Europa i da ima svoj identitet i dušu”, rekao je Schwab.

Schwab je neposredno prije pandemije Covid-19 posjetio Sankt Peterburg, gdje je imao sastanak s Putinom koji je trajao 75 minuta.

Kako je naveo, Putina poznaje od 1993. godine. Kada su se upoznali, ruski predsjednik je bio zamjenik gradonačelnika St. Petersburga. (RT)

Europska pučka stranka (EPP) ostvarila je  pobjedu na nedjeljnim izborima za Europski parlament iako su desne stranke ostvarile velike uspjehe u cijeloj Europskoj uniji.

foto-ilustr.: e-noticies

EPP će teško sa S&D, bez male pomoći desnice

Snage desnog centra vjerojatno će imati 184 zastupnika u parlamentu, četvrtinu od ukupno 720 zastupnika, prema privremenim podacima. To je jedina stranka centra koja je porasla na ovim izborima – Socijaldemokrati (S&D) su ostali stabilni, dok je liberalna skupina Renew Europe desetkovana, piše Politico.

Dodali bismo da je ovo u konačnici i udar na samozvani centar, a u stvari, ljevo-desne lobiste oligarhija, koji bi odgovarali američkim neoconsima.

Sa svoje pozicije moći EPP je u najboljoj poziciji da odredi politiku EU naginjući udesno. “Mi smo stranka industrije, mi smo stranka ruralnih područja, mi smo stranka poljoprivrednika Europe”, rekao je nedavno Manfred Weber, čelnik Kluba zastupnika EPP-a u Europskom parlamentu.

Iako bi se EPP ponovno mogao pridružiti velikoj koaliciji sa socijalistima i liberalima, također bi mogao pregovarati o nekim pitanjima sa strankama koje su dalje na desnici – ako to može učiniti bez otuđivanja svojih centrističkih saveznika.

Desna supergrupa

Desne stranke  ostvarile su velike uspjehe u cijeloj EU. U Francuskoj je Nacionalni skup osvojio gotovo trećinu glasova učvrstivši se kao vodeća ultranacionalistička skupina u sljedećem sazivu parlamenta. Braća Italije talijanske premijerke Giorgie Meloni ostvarila su sličan uspjeh s potporom više od četvrtine birača.

Kao što je pisao Politico, uoči izbora za Europski parlament, čelnica francuske krajnje desnice Marine Le Pen poziva talijansku premijerku Giorgiu Meloni da se udruže i osnuju desničarsku supergrupu koja bi bila drugi po veličini stranački blok u Europskom parlamentu.

Le Pen-in prijedlog Meloni jednostavan je i mogao bi se pokazati značajnim. Govoreći za talijanske novine Corriere della Sera u nedjelju, rekla je: “Ovo je trenutak za ujedinjenje, bilo bi uistinu korisno. Ako se snađemo, postat ćemo druga skupina u Europskom parlamentu. Mislim da ne bismo smjeli dopustiti da nam ovakva prilika propadne.”

Dvije skupine u Europskom parlamentu na krajnje desnom dijelu spektra, Europski konzervativci i reformisti (ECR) i skupina Identitet i demokracija (ID), imat će 131 mjesto. I to ne računajući 15 njemačkih zastupnika Alternative für Deutschland, 10 predstavnika stranke Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána, šest zastupnika poljske stranke Konfederacije i tri člana bugarske prokremaljske stranke Preporod.

Uspjeh Meloni u Italiji potkopao je Legu; nekoć vodeća stranka unutar skupine Identitet i demokracija u nedjelju je izgubila dvije trećine zastupničkih mjesta.

U Španjolskoj je stranku Vox na sličan način potkopala Se Acabó La Fiesta (Zabava je gotova), nova stranka koju vodi ultradesničarska internetska figura Alvise Pérez. Ta je nova skupina osigurala tri mjesta koja su mogla pripasti Voxu, koji je udvostručio svoju zastupljenost i imat će šest zastupnika u Bruxellesu tijekom sljedećeg mandata.

Kad bi desnica formirala jedinstvenu skupinu, bila bi to druga najveća snaga u parlamentu, iza tradicionalno dominantne Europske pučke stranke. Suparništva i neslaganja u njezinim redovima čine taj scenarij malo vjerojatnim, no njezina brojnost svejedno će imati utjecaja na politiku EU.

Nedjeljni rezultati pokazuju da predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ima dobre šanse da ostane na dužnosti, ali ne i posve sigurne. Ako dobije potporu nacionalnih čelnika EU, morat će natjerati Europski parlament da potvrdi njezinu kandidaturu. Godine 2019. izabrana je glasovima EPP-a, S&D-a i Renew Europe. Ista bi joj koalicija načelno mogla osigurati još jednu većinu.

Morat će pažljivo analizirati brojke jer je glasanje o njezinoj kandidaturi tajno. Posljednji put kad je tražila potporu parlamenta, prije pet godina, teoretski je mogla računati na potporu 440 zastupnika koji pripadaju trima centrističkim skupinama, ali je dobila samo 383 glasa.

Ovaj put tri grupacije imaju oko 400 od 720 zastupnika. To bi trebalo biti dovoljno ako svi njihovi članovi glasaju za Von der Leyen, ali nije sigurno da će se to dogoditi – čak su i neke stranke EPP-a rekle da je neće podržati.

Potop Green Deal i Zelenih

Nakon pet godina, tijekom kojih je Green Deal postao glavno pitanje u Bruxellesu, birači su se okrenuli protiv ekološki orijentiranih stranaka i izbacili njihove predstavnike iz parlamenta.

Najznačajnije gubitke Zeleni su pretrpjeli u delegacijama iz Francuske i Njemačke, koje su činile polovinu snage ovog pokreta u parlamentu. Unatoč malom napretku u zemljama poput Nizozemske i Danske, Zeleni će izgubiti više od desetak zastupnika te pasti s četvrtog na šesto mjesto prema brojnosti u parlamentu.

Grupacija Renew Europe,  treći stup velike koalicije koja je dominirala parlamentom tijekom prošlih pet godina – jučer je pretrpjela udarac.

U Francuskoj je stranka predsjednika Emmanuela Macrona propala jer su birači izrazili svoju frustraciju nacionalnom vladom glasajući za krajnju desnicu. Španjolska podružnica ove grupacije Ciudadanos potpuno je nestala – sedam mjesta koje je imala u parlamentu apsorbirano je u Narodnu stranku desnog centra. Gubici su zabilježeni i među srodnim skupinama u Rumunjskoj, Danskoj i Estoniji.

S oko 14 posto zastupničkih mjesta u parlamentu Renew je veći dio prethodnog mandata proveo kao jezičac na vagi. Malo je vjerojatno da će Renew i dalje imati toliku moć, što je loša vijest za lidere poput Macrona, koji se nadao da će je iskoristiti za promicanje svoje vizije Europe u Bruxellesu.

Pad Macrona?

Kao što to obično biva tijekom izbora za Europski parlament, građani diljem EU iskoristili su svoj glas kao referendum o svojim nacionalnim vladama. U Francuskoj je nadmoćna pobjeda ekstremno desnog Nacionalnog skupa potaknula predsjednika Macrona da reagira raspuštanjem Nacionalne skupštine i raspisivanjem prijevremenih izbora.

Iako nijedan drugi nacionalni čelnik nije reagirao tako dramatično, negativni rezultati za vladajuće stranke u zemljama poput Njemačke i Mađarske protumačeni su kao udarci za njihove vođe.

U Danskoj su Socijaldemokrati premijerke Mette Frederiksen zadržali svoja mjesta na izborima koji su protumačeni kao referendum o načinu na koji njezina centristička vlada postupa s imigracijom. U Španjolskoj je propao pokušaj da se izbori predstave kao plebiscit o premijeru Pedru Sánchezu – njegova Socijalistička stranka gotovo se izjednačila s Narodnom strankom desnog centra potkopavajući pokušaje konzervativaca da iskoriste rezultate za rušenje njegove manjinske koalicijske vlade.

Kada se razmatraju biblijski zapisi novozavjetnih autora pojavljuje se kristalno jasna slika rane Crkve glede njenog odnosa prema ovom svijetu. Ta jasnoća danas najčešće nedostaje, a mnogi biblijski tekstovi koji tu jasnoću naglašavaju čak i nerviraju mnoge moderne čitatelje.

Ipak, biblijskim autorima nije bilo ništa nejasno u razlici između kraljevstva ovoga svijeta i Kraljevstva Kristovog. Sveti Pavao opisao je djelo Božje koje nas je spasilo od sadašnjega svijeta opakoga (Gal 1, 4). On dalje kaže, Bog nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svog ljubljenog Sina (Kol 1,13). Sveti Pavao je također ispričao kako mu je Gospodin povjerio zadatak govoreći: „Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.” (Djela 26, 17-18)

Ovdje ne postoji ništa nejasno. Postoji kraljevstvo tame i kraljevstvo svjetla; postoji vladavina Sotone i Kraljevstvo Sina Božjega. Razlike između njih su više nego očite pa se odanost mora dati jednom, a drugo treba odbaciti. Tu nema nikakve nejasnoće, ničeg mutnog.

I drugi biblijski tekstovi nam govore o jasnoj razlici i što trebamo činiti po tom pitanju:

1. Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno– požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. (1 Ivan 2, 15-16)

2. Mnogi lažni proroci su izišli u svijet… Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude. (1 Iv 4, 1-7)

3. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. (1 Iv 5, 4)

4. Ljubljeni! Dok sam u svojoj brižljivosti kanio pisati vam o našem zajedničkom spasenju, osjetio sam potrebu da vas pismom potaknem da vojujete za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Jer ušuljali se neki, odavna već zapisani za ovaj sud, bezbožnici koji milost Boga našega promeću u razuzdanost i niječu jedinoga gospodara i Gospodina našega Isusa Krista… To su rogoborni nezadovoljnici koji hode putom svojih požuda, usta im zbore naduto, ulaguju se u lice radi dobitka… To su sijači razdora, sjetilnici koji nemaju Duha. A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom,… I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu. (Jud 1, razni stihovi)

5. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jak 4, 4)

Tada je postojala jasna razlika. Postoje dva kraljevstva, dva puta, dvije skupine. Tertium non datur (trećeg puta nema). U Didahe se ta tradicija nastavlja, navodeći u svojim prvim recima: “Postoje dva puta, jedan je put života, a drugi smrti, i velika je razlika između ta dva puta”. (Didahe 1)

Danas mnogi moderni kršćanski čitatelji na “pluralističkom” Zapadu zaziru od ovakve jasnoće. Mi u post-nominalističkom, post-Kartezijskom i post-Kantovskom zapadu ne volimo biti previše sigurni u bilo što. Uostalom, biti siguran u nešto može i zahtijevati nešto od nas.

Naša prenaglašena tolerancija je vjerojatno samo primjer lijenosti. Mi se protivimo istini više iz straha i lijenosti nego zbog neke vrline. Potraga za istinom je previše problematična, a kada bi je našli, ona bi mogla zahtijevati od nas da preispitamo brojne grešne pojmove i dijela. Dakle, čak i većina kršćana je usvojila mlaku i zamućenu vjeru koja se previše uljuljala u život svijeta na koji su nas apostoli upozoravali.

Doista, mnogi u Crkvi, zaraženi duhom svijeta, pitaju se kako su apostoli i rani kršćani mogli biti tako “sigurni” u ono što su vjerovali i učili. Jesu li bili arogantni? Ne, upravo suprotno. Za njih vjera je nešto što im je objavio Bog. I jednom kada je vjera otkrivena, bez obzira na izazove koje donosi današnji svijet i moralni život, dužni smo je ponizno prihvatiti i naviještati; predati je dalje netaknutu. Bogu se treba pokoriti. Izvor jasnoće apostola leži u poniznom poštivanju onoga što je Bog objavio, a ne u oholosti svog razmišljanja.

U našim modernim, ali lažnim pojmovima tolerancije, pluralizma i relativizma leži onaj ljudski ponos po kojem se nismo dužni pokoriti nekoj objavljenoj istini, nego imamo svako pravo izmisliti svoju vlastitu istinu, naše vlastite religije, čak i naše vlastite bogove. Ali to nije poniznost, to je oholost.

Pitanje “Tko zapravo može reći što je istina?” možda zvuči ponizno. Ali, radi se o oholosti jer nije pravo pitanje, nego retoričko pitanje. To je čak i pogrešno retoričko pitanje jer za bilo kojeg pravog kršćana postoji odgovor: “Na Bogu je da kaže što je istina, što je pravo a što krivo.” On to govori kroz stvaranje, prirodne zakone, u objavi Svetog pisma i u nauku Crkve. I mi smo dužni to ponizno prihvatiti i navijestiti samouvjereno i hrabro. No, povjerenje i odvažnost dolaze od Boga, a ne od nas samih.

Danas su brojni u Crkvi odlutali od biblijske poruke i biblijskog svjetonazora. Prvi kršćani su mogli promatrati situaciju s olakšanjem. Razlike između svijeta i Kraljevstva su bile ogromne i jasne. Djelo Crkve je također bila jasno: dovesti ljude iz kraljevstva tame u Kraljevstvo Svjetla, po Božjoj milosti.

Ipak, danas mnogima nedostaje taj osjećaj pravilnog razlučivanja i više se traži model sukladnosti, ugodnosti i laganog suživota. Vjera, za mnoge, ne predstavlja neki očiti kontrast sa svijetom. Crkva danas često dijeli ugodne, afirmativne ili utješne misli; Crkva funkcionira više kao nevladina organizacija za raspodjelu tjelesnih djela milosrđa, umjesto da stvarno zove ljude na pokajanje i izbavlja ih iz kraljevstva tame.

Možda je izgovor u činjenici da je kultura na Zapadu postigla neku razinu judeo-kršćanske etike. Crkve su nekada bile pune, a postojala je suglasnost oko mnogih (ne svih) osnovnih moralnih pitanja. No, takva vremena, ako su ikada stvarno postojala, su nestala i sada nema sumnje da Crkva mora ponovno prihvatiti svoje prvotno poslanje.

Nužno je povratiti stari, biblijski stav o spašavanju duša iz kraljevstva tame koje se nalazi pod vlašću kneza ovoga svijeta, te ih dovesti, po Božjoj milosti, u Kraljevstvo Svjetla, kojim vlada Isus Krist.

Mutna neodređenost ne može biti naš stav. Vedra trezvenost i radost Kraljevstva Božjega; ponizno pokoravanje cjelokupnom Božjem naumu, i jasan poziv na pokajanje su naša baština, i naša dužnost: “Obratite se i vjerujte evanđelju! Približilo se kraljevstvo Božje!“

izvor: NCRegister | Quo Vadis Ecclesia | Croativ.net