U svibnju 1945.godine završio je 2.svjetski rat. 8. svibnja 1945. godine Karl Donitz, nasljednik Adolfa Hitlera koji počinio samoubojstvo, potpisuje predaju nacističke Njemačke saveznicima. Sovjetski diktator Josif Visarionović Staljin proglasio je sljedeći dan, 9. svibnja Danom pobjede nad fašizmom u Sovjetskom Savezu, a kao praznik preuzele su ga o ostale zemlje tadašnjeg komunističkog bloka u kojem je bila i Jugoslavija.

Nakon pada Berlinskog zida i urušavanje komunizma u mnogim državama istočne Europe taj dan ne slavi se kao dan oslobođenja, jer je nastupila okupacija novim zločinačkim režimom -komunizmom, a stvarno oslobođenje nastupilo padom Berlinskog zida. U Poljskoj je bio državni praznik do 2015. godine kad je ukinut. U Češkoj i Slovačkoj je pomaknut na 8. svibnja. Litva ga uopće ne slavi i bojkotira veliku proslavu koja se još uvijek održava u Moskvi. Premijer Estonije Juri Ratas je 2017. godine izjavio da Estonija “nema razloga slaviti pobjedu nad fašizmom kad je to ovdje značilo nastavak okupacije”

U Hrvatskoj se obilježavaju kao spomendan:

-Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom

-subota ili nedjelja dan najbliži 15.svibnju- Dan spomena na hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost

Unatoč brojnim rezolucijama i deklaracijama o osudi komunizma i po zločinima izjednačenim sa fašizmom i nacizmom u Hrvatskoj u kojoj su u svim državnim strukturama i na vlasti djeca komunizma i dalje se obilježava kao velika pobjeda nad fašizmom i nacizmom, sa nevoljnim priznavanjem zločina komunizma. Komunizam su preimenovali u antifašizam i sada njime zavaravaju prvenstveno sebe, pa neosviješteno biračko tijelo da izbjegnu odgovornost za zločine počinjene u njegovo ime.

Vladajuće strukture u Hrvatskoj, nevoljko pritisnuti dokazima i rezolucijama pristaju na obilježavanje žrtava komunizma, ali pitanje pravnog uređivanja odgovornosti, odgađaju dok prirodni tijek prolaznosti vremena ne učini svoje, odnosno do smrti počinitelja tih zločina.

Na tu temu napisano je mnogo tekstova, ali sve i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru, jer Vlada RH nije priznala najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019.godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) , kojom se podsjeća:

– da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi i kojom se:

 -izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu i kojom se:

– poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim i kojom se:

-napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Na taj način neprihvaćanjem ove rezolucije Vlada RH obespravljuje, ponižava i poništava sve žrtve komunističkog režima i oslobađa njihove počinitelje od odgovornosti i kazne!

Sjećanje da, a odgovornost i kazna za zločince, ne?

Posted on 24 kolovoza, 2020 by hrvatskepraviceblog

Obilježavanje i sjećanje je u redu, ljudski , sa empatijom prema žrtvama, ali nitko nigdje ne spominje zločince i njihovu moralnu, ljudsku, materijalnu i fizičku odgovornost.

Tko je odgovoran za agresiju, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava ?

Režimi, Vlade, Predsjednici, sudionici u vladajućim strukturama ? TKO je odgovoran? Netko je predvodio te režime, bio na čelu tih država i tih režima!

Sjećamo se žrtava, u redu je, ali te žrtve vape za pravdom, vape za kaznom prema odgovornima, da se više nikada ne ponovi!

Eu Parlament, Vijeće EU i sve ostale međunarodne organizacije ne navode odgovorne osobe koje su vodile te režime, nisu ih imenovali, a poznate su!

Nažalost upravo je to veliki propust, jer baš zahvaljujući tom propustu još uvijek nisu osuđeni, nisu kažnjeni barem verbalno, nisu ni prozvani kao nositelji vlasti tih zločinačkih režima, osobito komunističkih, da služe kao upozorenje mlađim naraštajima, da takvo ponašanje nije društveno prihvatljivo.

Naprotiv nisu kažnjeni, već su u komunizmu i nagrađeni !

Za zločine fašizma Benito Mussolini je strijeljan.

U travnju 1945. godine. Mussolini je preobučen u njemačkog vojnika pokušao pobjeći u Švicarsku, ali su ga uhvatili talijanski partizani 27.travna 1945.godine. Sljedećeg dana je streljan zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci u blizini jezera Como. Tijela su im prebačena u Milano gdje su naglavačke obješeni klavirskom žicom zajedno sa tijelima drugih poznatih fašista, kako bi ih se javno ismijalo (navodno je Petacci suknja pala preko glave, pa je neka žena morala zavezati suknju za noge). Tijela su ispljuvana, izudarana i na kraju pokopana u neoznačene grobove nedaleko Milana. Njegove su ostatke 1946. ukrali neofašisti. 1957. sahranjen je u obiteljsku grobnicu u Predappiu.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Benito_Mussolini

Za zločine nacizma Saveznici su organizirali suđenje u Nürnbergu

Ukupno je optuženo 24 osobe po 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

1. Martin Bormann, osobni tajnik Adolfa Hitlera
2. Karl Dönitz, zapovjednik podmorničke flote, admiral flote i posljednji predsjednik Trećeg Reicha
3. Hans Frank, vođa Opće Vlade u okupiranoj Poljskoj
4. Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha
5. Hans Fritzsche, novinar u ministarstvu propagande Trećeg Reicha
6. Walther Funk, ministar gospodarstva Trećeg Reicha i predsjednik Reichsbanke
7. Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea
8. Rudolf Hes, osobni Hitlerov tajnik i njegov zamjenik
9. Alfred Jodl, vođa operacijskog odjela oružanih snaga
10. Ernst Kaltenbrunner, General policije i predsjednik RSHA-a,
11. Wilhelm Keitel, generalfeldmaršal, načelnik glavnog stožera Oružanih snaga
12. Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, diplomat i predsjednik tvrtke Friedrich Krupp AG.
13. Robert Ley, čelnik njemačke fronte rada
14. Konstantin von Neurath, ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine
15. Franz von Papen, vice-kancelar u vladi Adolfa Hitlera
16. Erich Raeder, zapovjednik Kriegsmarine
17. Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova
18. Alfred Rosenberg, rasni teoretičar i ideolog
19. Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage
20. Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke
21. Baldur von Schirach, zapovjednik Hitlerove mladeži
22. Arthur Seyss-Inquart, austrijski pravnik i funkcioner NSDAP
23. Albert Speer, arhitekt i ministar naoružanja
24. Julius Streicher, publicist i urednik tjednika Der Stürmer

Oslobođena su samo trojica (Franz von Papen, Hjalmar Schacht i Hans Fritzsche) dok su ostali osuđeni na smrtne odnosno zatvorske kazne. Robert Ley je prije početka suđenja izvršio samoubojstvo vješanjem u svojoj ćeliji. Hermann Göring izvršio je samoubojstvo u svojoj ćeliji dan prije izvođenja smrtne kazne.

Smrtne presude izvršene su 16. listopada 1946. godine. Osuđenici na zatvorske kazne proslijeđeni su na izdržavanje kazne u berlinski zatvor Spandau.

Adolf Hitler presudio je sam sebi u Berlinskom bunkeru prije ulaska Crvene Armije u sam Berlin.

https://hr.wikipedia.org/wiki/N%C3%BCrnber%C5%A1ki_proces

Za zločine NDH i Nedićeve Srbije osuđeni su od strane komunističke Jugoslavije;

Beogradski proces -bilo je suđenje skupini kolaboracionista za veleizdaju i ratne zločine. Sudilo se skupini od 24 optuženika iz redova četnika, vlade u egzilu i vlade Nedićeva režima. Održan je u Beogradu od 10. lipnja do 15. srpnja 1946. godine, u zgradi Ljetne dvorane Vojnog učilišta za pješaštvo na Topčideru. Službeni naziv sudskog procesa bio je Suđenje Dragoljubu-Draži Mihailoviću i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine počinjene na prostoru Jugoslavije za vrijeme rata (1941.—1945.). Suđenje je bilo otvoreno javnosti. Nazočilo mu je 60 inozemnih izvjestitelja.

1. Dragoljub Mihailović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje cjelokupne imovine. Kazna je izvršena 17. jula 1946. godine.
2. Stevan Moljević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
3. Mladen Žujović je osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
4. Živko Topalović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
5. Đuro Vilović je osuđen na 7 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
6. Rade Radić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
7. Slavoljub Vranješević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajniju od deset godina i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
8. Miloš Glišić je na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
9. Slobodan Jovanović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
10. Božidar Purić je osuđen na 16 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
11. Momčilo Ninčić je osuđen na 8 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i gubitak državljanstva.
12. Petar Živković je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
13. Radoje Knežević je osuđen na 10 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od pet godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
14. Milan Gavrilović je osuđen na 15 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od osam godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
15. Živan Knežević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
16. Konstantin Fotić je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajniju od deset godina, konfiskaciju cjelokupne imovine i na gubitak državljanstva.
17. Dragomir Jovanović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
18. Tanasije Dinić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
19. Velibor Jonić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
20. Đura Dokić je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
21. Kosta Mušicki je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
22. Boško Pavlović je osuđen na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.
23. Lazar Marković je osuđen na 6 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajniju od tri godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.
24. Kosta Kumanudi je osuđen na 18 mjeseci robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih u trajanju od dvije godine i na konfiskaciju cjelokupne imovine.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Beogradski_proces

Međutim to nisu konačne kazne;

Naime 2007. godine Slobodan Jovanović rehabilitiran je odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda kojom je osuđen na robiju i gubitak časti proglašena je ništavnom.

Proces rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića pokrenuo je njegov unuk Vojislav Mihailović, sa zahtjevom da se poništi sudska presuda iz 1945. godine, kojom je Mihailović osuđen za izdaju naroda i domovine te za organiziranje, naređivanje i izvršavanje ili poticanje nebrojenih zločina nad narodom. Proces je pokrenut 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu, a prvo ročište održano je 2010. godine. Pokušaj rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića izazvao je brojne reakcije ne samo u Srbiji, nego i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Žestoka protivljenja došla su iz Hrvatske, dok su reakcije u Srbiji i BiH bile podijeljene. Protivnici procesa rehabilitacije podsjećaju da je Draža Mihailović osuđen na smrt zbog istih onih djela zbog kojih su na smrt osuđeni i maršal Philippe Pétain u Francuskoj, Anton Mussert u Nizozemskoj, Vidkun Quisling u Norveškoj i drugi kolaboracionisti fašizma: zbog izdaje domovine, suradnje s okupatorom i zločina koje su počinile snage pod njegovim zapovjedništvom. Zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića usvojen je sudskom odlukom 14. svibnja 2015. godine, te je osuđujuća presuda koja je donesena 69 godina prije proglašena ništavnom.

Tom je presudom u Srbiji rehabilitiran četnički pokret, pa su sve žrtve četničkih zločina time izgubile pravdu. Tom presudom su četnički zločini ostali bez kazne i odgovornosti!

Ta presuda ne može izbrisati zlodjela četničkog pokreta, počinjena u suradnji s nacistima i fašistima tijekom Drugog svjetskog rata, koja su ostavila posljedice u 33 000 muslimana i 32 000 Hrvata koje su četnici pobili uglavnom klanjem, po demografu Vladimiru Žerjaviću

Neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu i Pljevljima, s tisućama ubijenih koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadaju su u najstrašnije epizode u povijesti 2.svijetskog rata, jer su počinitelji prešli u partizane:

U knjizi ‘Put u Foču’, koja je neprocjenjivo vrijedno osobno svjedočanstvo, gdje partizan Zulfikarpašić svjedoči da su Tito i Vrhovni štab primili u partizane najveći broj četničkih koljača, svjesno i sa punim znanjem o tome da se radi o patološkim ubojicama. TI isti ljudi su kasnije bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon 2. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani( četnici) bili glavni ubojice 28.000 Hrvata.

Hrvati su najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, pokazuju Žerjavićeva istraživanja.

Nataša Zimonjić-Čengić ( hrabra Sarajka, kojoj su četnici ubili sestru u 2.svjetskom ratu, a sina Gorana poznatog rukometaša 1992.godine u Sarajevu…) smatra da su događanja u posljednjem ratu 1991-1995. i ono što se dogodilo Srebreničanima samo nastavak priče iz 2. svjetskog rata, za što potvrda i knjiga Put u Foču, Adila Zulfikarpašića.

Izvorište ratova na području bivše Jugoslavije 1991-1995, godine je velikosrpska ideologija, kojoj je izvršitelj četnički pokret. Stoga je rehabilitacija Dragoljuba Draže Mihajlovića i četničkog pokreta ujedno i legalizacija velikosrpske ideologije, koja je sa SPC kao nositeljem te ideologije stalna prijetnja i opasnost za sve nesrpske narode u srpskom okruženju.

Suđenje visokim hrvatskim časnicima u svibnju 1945.godine u Beogradu

Suđenje 35-torici visokih časnika HOS-a započelo je pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 13. rujna 1945. i trajalo je do 22. rujna iste godine. Ovako neobično dugo suđenje od devet dana (nedjelja je neradna) vrlo je neuobičajeno za komunistička suđenja neposredno nakon rata. Razlog tomu bio je što su optuženi bili bivši pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su prešli u službu novonastale NDH. Zbog toga je većina, optuživana za izdaju „otadžbine“. Predsjednik sudskog vijeća bio je pukovnik dr. Josip Hrnčević, dok je tužbu zastupao potpukovnik Josif Malović. Sam tijek suđenja bio je čista farsa. Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“. Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Tomislava Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama).

Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/ustaski_pukovnik_na_jugoslavenskoj_postanskoj_marki-1311979 – vojnapovijest.vecernji.hr

1.Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niederlander, 35. Svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji su se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu… …gdje su sprovedeni nakon što su ih Englezi izručili u grupi s više stotina vojnika , dočasnika i časnika jugoslavenskim vlastima.

Dana 7. lipnja sprovedeni su u Beograd u logor Banjicu. Putovalo se u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“, što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“. Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen.

Svi su osuđeni na smrtnu kaznu, okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni i zakopani na groblju Marinkova bara. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićeve snage za masovna strijeljanja te su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.

Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/ustaski_pukovnik_na_jugoslavenskoj_postanskoj_marki-1311979 – vojnapovijest.vecernji.hr

Suđenja u Hrvatskoj u vrijeme političke represije: »veliki sudski procesi« u Hrvatskoj 1945-1948.godine

Brojna politička suđenja bi­la su pretvorena u montirane sudske procese, farse, potkrijepljene iznuđe­nim priznanjima optuženika. Takozvani veliki sudski procesi pokazuju koliko je neo-inkvizicijski model krivičnog postupka postavio problem samovolj­nog zahvaćanja političke vlasti u područje osobnih prava građana i onemogućio postojanje efikasne procesne obrane optuženika. Posebno onih slomljenoga državnog sustava NDH, iz redova pristaša HSS-a i redova katoličkoga svećenstva. Mnogi od njih bit će optuženi , pogubljeni i podvrgnuti kazni u montiranim sudskim procesima.

Optužnica i presuda protiv “Filipovic-Majstorović Miroslava i družine ”objedinjavala je zbog “racionalizacije” procesa pedeset i osam međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Očito, zbog “zvučnosti” procesa prvooptuženi je bio Miroslav Filipovic-Majstorović, fratar, ustaški bojnik, odgovoran za masovne zločine nad srpskim stanovništvom u NDH, koji je, među ostalim, obnašao dužnost zapovjednika u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a zbog zločina prozvan “fra Sotona”, te isključen iz franjevačkog reda. Optuženo je i osuđeno, osim vjerskih poglavara, evangeličkog biskupa dr.Philippa Poppa, mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve u NDH Germogena i zagrebačkog muftije Ismet ef. Muftić i niz drugih istaknutih crkvenih dužnosnika katoličke, evangeličke, grkokatoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, kao i niz civilnih osoba .

“Osuđeni su za krivično djelo ustaštva ( koja kvalifikacija krivičnog djela?). bili članovi zloglasne teroristicke organizacije tzv.”ustaša”koja je bila u službi stranoga zavojevača.”piše u optužnici.

Na kaznu smrti vješanjem,trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine osuđeni su

1./Filipović-Majstorović Miroslav, 2/ Mifka Spiridon, 3/ Lukić Stjepan, 4/ Guberina Ivo25, 5/Pavelić Luka, i 6/ Marković Ivan,

Na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine:

1./ Germogen Maksimov, 2/ Šegvić Kerubin26, 3/ Kupčevski Serafim, 4/ Rukavina Ivan, 5/Lazić Petar, 6/ Timka Ivan, 7/ Popp Filip, 8/ Vijant Petar, 9/ Muftić Ismet, 10/ MrihinDimitrije27, 11/ Šarić Mijo, 12/ Pavletić Dragutin, 13/ Kramar Stjepan28, 14/ Borisov Aleksej,15/ Kovačić Nikola, 16/ Radić Tomo, 17/ Glavaš Radoslav, 18/ Cvijanović Joco29, 19/Bažinski Željko, 20/ Grbac Zora30, 21/ Šplajt Fanika, 22/ Pavušek Ivan, 23/ Savnik Martin,24/ Zbornik Anica31, 25/ Borić Petar, 26/ Supanc Franjo 27/ Stipetić Blanda32, 28/ SmrekarMirko, 29/ Matov Stjepan, 30/ Somek Albert, 31/ Gretić Julius, 32/ Stanić Klement, 33/ FreyAnton, 34/ Krečinić Omer, 35/ Glavuzina Vladimir, 36/ Šikić Šimun, 37/ Bartolomej Petar,38/ Janjetić Stjepan, 39/ Brajdić Stjepan, 40/ Herceg Ivan, 41/ Prpić Ivan, 42/ Jug Branko i43/ Tončić Gustav.

Treća grupa suđenja visokim dužnosnicima NDH

U Zagrebu je u lipnju 1947. u odmakloj životnoj dobi osuđen i pogubljen ministar hrvatskog domobranstva, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvatemik. Sudski proces Kvaterniku odgovarao je politici toga vremena. U komunističkom režimu stvarao se mit o ustaškim ministrima »ratnim zločincima« Nitko ne poriče da je ustaški pokret u svom ekstremnom obliku počinio neoprostiva nedjela, ali moralna osuda nije još povijesno objašnjenje.

“Ako se ustaškom pokretu ne prizna barem dio iskrenosti u nacionalnom htijenju, teško se može shvatiti što su bile ustaše i njihovo vrijeme.”Nada Kisić – Kolanović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Suđenje Slavku Kvaterniku, dr. Vladimiru Košaku, dr. Mehmedu Alajbegoviću, dr. Osmanu Kulenoviću, generalu Miroslavu-Friedrichu Navratilu, generalu Ivanu Perčeviću i bivšemu njemačkom poslaniku u NDH, Sigfriedu Kascheu, završilo je smrtnim kaznama.

Jugoslavenska Vlada je bila vrlo nezadovoljna nemogućnošću da se domogne Ante Pavelića. U veljači 1946. godine, američka komanda u Wiesbadenu priopćila je vlastima da je Pavelić u rukama Engleza, ali nije dopušteno UDB-inim oficirima da tamo otputuju radi njegova uhićenja. Savezničke vlasti kasnije su se oglušile o ju­goslavenski zahtjev za izručenjem Pavelića navodno zbog nepoznata mjesta njegova boravišta. Usp. Izjava D. Bakica, Vjesnik od 15. kolovoza 1946.,

Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine komunisti, predvođeni Titom, počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma, kao i masovne zločine nad njemačkim kolaboracionistima, kapitalistima, poduzetnicima, brojnim uglednicima,intelektualcima te političkim disidentima (neistomišljenicima ili antikomunistima…….

To je samo jedan dio sudskih procesa koje su jugoslavenske vlasti povele protiv vojske NDH. Jugoslavenske tajne službe uklanjale su svakoga za koga su sumnjale da bi stvarao prijetnju političkom poretku. UDB-a, OZN-a, KOS, emigracija, represija, progoni, ubojstva i likvidacije…..

Jugoslavenske tajne službe sudile su u Hrvatskoj Andriju Artukovića , ministra unutarnjih poslova NDH i to 1986. godine kada je izručen iz SAD gdje je živio! Način na koji je A. Artuković izručen komunističkoj Jugoslaviji i u njoj osuđen na smrt (da bi nakon toga njegovi posmrtni ostatci netragom nestali, zahvaljujući promjeni propisa poduzetoj upravo za tu svrhu), očito još nije okončana priča, jer ima puno nelogičnosti i nedorečenosti.

A sada osuđeni za masovne komunističke likvidacije u Jugoslaviji

NEMA NIKOGA, NITKO !!!

Znači za masovne poslijeratne likvidacije, komunističke zločine iz mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi, nitko nikada u Jugoslaviji nije odgovarao!

Pobijena su 664 katolička svećenika, bogoslova i časnih sestara.

Ni jedna optužnica nije nikada napisana. Ni jedna presuda nije donešena! Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisale vojne i civilne žrtve na strani “neprijatelja”, koje su bile osuđene na trajni zaborav.

Josip Broz Tito je u tom razdoblju masovnih likvidacija u svibnju 1945.godine bio na tom području i kontrolirao provedbu plana likvidacija. Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih ubojica 20. stoljeća.

Umjesto osude i kazne, nagrada

Umjesto osude i odgovornosti, veliki dio komunističkih i partijskih funkcionera nagrađen je dobrim poslom, velikom plaćom, velikim stanovima, zapošljavanjem i školovanjem djece, ugodan i miran život i tako se prenijelo i u novu državu Hrvatsku!

Već 30 godina od oslobođenja i osamostaljena u Hrvatskoj većina grobišta nije otkopana niti obilježena. Medu ubijenima su bili razvojačeni vojnici, starci, žene, djeca i svećenici. Politička vlast već desetljećima zaustavlja sve pokušaje njihova pronalaženja. Jugokomunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego u narodu uliti strah u kosti pri samoj pomisli na potrebu pronalaženja grobova i osude počinitelja.

Masovni mediji u Hrvatskoj, koji odražavaju politiku vladajućih struktura nerado propuštaju, većinom cenzuriraju spomen na komunističke zločine, stoga se teško mijenja javno mnijenje i odnos prema njima .

Političke stranke i pokreti lijevo-liberalnog usmjerenja još uvijek veličaju diktatora i svjetskog zločinca Josipa Broza Tita, unatoč svim dokazima o vladavini zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima pod njegovim vodstvom. Čak idu tako daleko da stranka Možemo ukoliko osvoji vlast u gradu Zagrebu, namjerava vratiti njegovo ime Trgu Republike Hrvatske!?

A Istarski demokratski sabor, rigidna titoistička, iredentistička i autonomaška stranka koje u Istri vlada od osamostaljenja Hrvatske, obmanjuje i negira počinjene zločine komunističkog režima antifašizmom i još uvijek grčevito zadržava obilježja komunizma u istarskom javnom prostoru. Njihov predsjednik Boris Miletić usuđuje se nakon svega obmanjivati javnost riječima da je ” antifašizam u Istri neokaljan” iako je ostavio iza sebe krvlju ispisan trag zaklanog mladog svećenika Bl. Miroslava Bulešića i tisućama žrtava pobijenih i bačenih u fojbe diljem Istre.

IDS-ov gradonačelnik Pule i dan danas niječe i preskače razdoblje komunističke diktature, negira žrtve i njihovo postojanje, kao da se nikada nije zbilo i bez imalo grižnje savjesti izjavljuje:

“Istra je antifašistička, liberalna, tolerantna regija, društvo bez diskriminacije u kojem se poštuju rad i trud!”

A diskriminacije u Istri ima na svim područjima od političke ( ako nisi, njihov IDS-ovac neprijatelj si) , do etničke, ako nisi Istrijan, nego Istranin, onda šalju “priko Učke”, jer sve možeš biti, samo Hrvat-ne!

U te svibanjske dane će njihovi nasljednici koji vladaju Hrvatskom, licemjerno obilježiti Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, a da im neće ni pasti na pamet pokrenuti pitanje odgovornosti za komunističke zločine počinjene u pod parolom antifašizma.

Žrtve vape za pravdom! Ali ih nažalost nitko ne čuje!

Lili Benčik, hrvatskepravice