Majka osmogodišnjeg dječačića Antonija Terranove iz Palerma iznosi dirljivo svjedočanstvo kako je njezin sin podnosio tešku bolest, prolazeći s vjerom kroz mnoge kušnje i trpeći mnoge bolove, pri čemu je imao snažnu pomoć Neba

Dirljivo svjedočanstvo o nevjerojatnoj borbi osmogodišnjaka s teškom bolešću donosi Antonio Terranova rođen je u Palermu 14. srpnja 2004., a u nebo se preselio 23. veljače 2013. u dobi od svega 8 godina. Kad se Antonio rodio, činilo se kao da je došao s neba, ljudi su neprestano ulazili i izlazili iz bolničke sobe koja je često bila toliko puna da je to uznemiravalo ostale pacijente.

Bio je zdrav i vrlo živahan dječačić, plavokos s prvotno plavim, a zatim zelenim očima, koje su, kako kaže moj suprug, boje očiju njegove majke; bio je vrlo inteligentan i simpatičan.

Od malena je pokazivao posebnu pažnju prema drugoj djeci, pogotovo ako su bila žalosnija od njega. Svako jutro prije odlaska u školu pobrinuo bi se da dodam neke grickalice za njegove školske prijatelje, u slučaju da žele njegove, i često ih je dijelio.

Tijekom sata informatike i engleskog jezika učitelji bi ga posjeli pored Alice ili Enrica, dvoje djece rođene s poteškoćama, koja su često izluđivala računala i ponekad nisu mogla pratiti nastavu, a on im je sve nježno objašnjavao i često bi vratio u funkciju računalo koje učitelj nije mogao popraviti.

„Zaboravili ste reći nešto važno: ‘Isuse, uzdam se u Tebe!”

21. svibnja 2011. iznenada otkrivamo da je Antoniju hitno potrebna transplantacija jetre jer ima tumor (10 cm tumorske mase u cirotičnoj i teško ugroženoj jetri).

Tada su počeli pregledi i hospitalizacije, ali liječnici nisu odmah bili sigurni, pa ga nisu htjeli staviti na listu čekanja za transplantaciju.

Bili smo očajni, uznemireni, ali odmah smo se vezali za Križ Gospodnji, do te mjere da mu nismo dali predaha ni danju ni noću. Pred našim su se očima stvorili lanci molitve i posta koji su se dramatično povećavali iz dana u dan.

„Mama, idi i utješi ih, pobrini se za to, ne daj da plaču.”

U Transplantacijskom centru (ISMETT) upoznali smo molitvu Božjeg milosrđa koju od tada nikada nismo napustili, a svako popodne silazili smo u bolničku kapelu moliti krunicu na kojoj je Antonio želio sudjelovati svaki dan, izgovarajući vrlo glasno jednu deseticu. Na kraju molitve bi se zaustavio, sve nas pogledao i rekao: „Zaboravili ste reći nešto važno: ‘Isuse, uzdam se u Tebe!’”

Svakog jutra kad je dolazilo medicinsko osoblje radi vađenja krvi, počeo bi plakati kad bi čuo drugu žalosnu djecu i govorio bi mi plačući: „Mama, idi i utješi ih, pobrini se za to, ne daj da plaču.” Tek kasnije zadesila bi ga ista muka, ali u tim trenucima nije razmišljao o tome, mogao je samo osjetiti tuđu bol.

„Mama, ne brini.”

Život mu se iznenada promijenio; bilo je trenutaka kada nije shvaćao zašto se dijete, koje je trebalo ići u školu ili na popodnevne zabave, našlo zatvoreno u bolnici tako pateći.

Vađenje krvi, CT pretrage, posjeti, sve je bilo muka i za njega i za nas.

Jednog jutra uzeo je u ruke križ sv. Benedikta, čvrsto ga stisnuo i počeo glasno vikati: „Isuse, gdje si? Uvijek sam vjerovao u tebe, ali ako mi sada ne pomogneš, više ti ne vjerujem.” Sve se to odvijalo pred očima očajnih medicinskih sestara i rodbine koji ga često nisu mogli smiriti.

Ali polako se činilo da prihvaća situaciju, dok u određenom trenutku on meni nije rekao: „Mama, ne brini.”

Petnaest dana nakon prve hospitalizacije, kada je utvrđena bolest, na zaprepaštenje liječnika i medicinskih sestara, stigla je jedna dječja jetra za transplantaciju.

U sebi sam strašno patila, nisam mogla biti sretna, jer, iako bi se u tom trenutku moj sin oporavio, umiralo je od aneurizme drugo dijete od samo 11 godina pred očima bespomoćnih roditelja, za koje čak nije bilo vremena ni moliti.

„Mama, tiho, moli dalje, inače će otići.”

U molitvama sam tražila ozdravljenje za svog sina, ali osjećala sam snažnu težinu na srcu znajući uzrok smrti drugog djeteta.

Transplantacija je trajala jedanaest sati i bila je vrlo uspješna. „Izgleda poput njegove jetre” – rekao je kirurg u nevjerici – „bilo je lakše nego što smo mislili” – zapravo, dva tjedna kasnije vratili smo se kući, sigurni da ćemo nastaviti svoj svakodnevni život.

Ali… nažalost nije bilo gotovo: nekoliko dana kasnije na kontrolnom CT snimku shvatili smo da se bolest preselila napadajući njegova mala pluća. Premješteni smo na Odjel za dječju onkologiju u Palermu, gdje je Antonio počeo primati prvi ciklus od 20 kemoterapija.

Dani su prolazili. U određenom se trenutku Antonio počeo pitati kako je moguće da postoje ljudi koji ne vjeruju u Isusa, dok ga je on osjećao tako blizu.

Jednog popodneva, u 3 sata, budući da smo upoznali tu divnu molitvu, dok smo u našoj kući molili krunicu Božjeg milosrđa, moj i Antonijev pogled su se susreli i ja sam, pomalo prestrašena, zastala i upitala ga što se dogodilo. Odgovorio je u nevjerici: „Mama, tiho, moli dalje, inače će otići.”

„Mama, zašto očajavaš, moraš biti mirna jer mi je Gospa rekla da će uskoro sve završiti.”

Nastavili smo moliti i na kraju je rekao: „Mama, bila je Gospa, vidio sam je tvojim očima, došla je da me blagoslovi.” Kako je nastavio, došla je sa zdjelicom, (kaležom) istom zdjelicom koju je kasnije prepoznao u rukama svećenika u svetištu Gospe od Suza u Sirakuzi, jer je bio uz oca kad je išao na pričest.

„I znaš li što je Gospa učinila? Govorila mi je, ali ne svojim glasom, već je govorila mome srcu, govoreći mi da vjeruje u nas.” Antonio nije znao da sam u svojim molitvama uvijek govorila Gospi da mi vjeruje jer i ja njoj vjerujem. Od tada se činilo da se oporavlja, ali onda je odjednom sve izmaklo kontroli i bolest je brzo napredovala.

Nije se volio žaliti. Čak je i liječnica s odjela jednog dana, vidjevši ga kako plače, rekla: „Napokon je Antonio pravo dijete, do sada se ponašao kao odrasla osoba.”

Uvijek nas je ohrabrivao i jednog dana mi je rekao: „Mama, zašto očajavaš, moraš biti mirna jer mi je Gospa rekla da će uskoro sve završiti.” Pitala sam Antonija jesu li on i Gospa često razgovarali, a on je odgovorio ‘da’, da mu je progovarala u srcu, ali u određenom je trenutku počeo bježati od razgovora.

Krajem studenog 2012. godine Antoniju se stanje dodatno pogoršalo i onkolog nas je upozorio da neće dočekati kraj prosinca. Odlučili smo odmah pokušati otići na putovanje nade u Lurd gdje nije bilo lako doći.

„Mama, razmišljam o tome koliko je Isus patio na križu, moja patnja nije ništa u usporedbi s Njegovom.“

Stigavši ​​u Marseille večer je počela biti neobična, činilo se da mu duša leti. Osjećao je jaku bol, ali i nekakav predivan osjećaj.

„Tata… tata – rekao je – to je predivan osjećaj, osjećam se kao da sam na nebu, imam osjećaj topline u trbuhu zbog čega se osjećam dobro, želim plesati, pjevati, vikati. Tata, dobro sam i molit ću za tebe kako bi i ti mogao osjetiti ovaj dobar osjećaj koji proživljavam.“

Nakon raznih peripetija, sutradan smo stigli u Lurd gdje se Antonio molio za druge, a ne za sebe, a kad su mu rekli da je to njegova prilika da Gospu moli za oporavak, odgovorio je da će to učiniti kasnije.

Tamo je počela naša neprestana molitva, no nažalost vratili smo se kući praznih ruku.

Prošli su Božić i Nova godina, a sve se pogoršavalo, nismo mogli ukrotiti strašne bolove. Uoči Bogojavljenja odlučujemo ostati prespavati u kući moje šogorice. Bila je to užasna noć, nismo oka sklopili, ali u ranim jutarnjim satima počeo mi je govoriti: „Mama, imam tako predivan osjećaj, mama kako lijepo, Isus i Gospa su u našoj kući, Isus je odjeven u smeđu haljinu pričvršćenu užetom, tu su i Anđeli. Mama, čiste nam kuću, čiste sve. Oni su na portafonu, a Andrea (rođakinja) želi doći gore.“

Antonio u to vrijeme nije uzimao nikakve lijekove koji bi ga mogli potaknuti na halucinacije ili druge slične stvari, štoviše, nije uzimao kemoterapiju.

Poslijepodne smo ga napokon uvjerili da ode u bolnicu gdje su, nakon ne znam koliko dana neprestane patnje, napokon uspjeli smiriti bolove. Tada je otišao u hodnik odjela, iscrpljen sjeo i počeo plakati.

„Antonio – pitam ga – nisi plakao do sada i sad kad si napokon dobro, plačeš?“ A on će mi: „Mama, razmišljam o tome koliko je Isus patio na križu, moja patnja nije ništa u usporedbi s Njegovom.“

Osjećala sam se kao da umirem; pitala sam se zašto mi sin govori te stvari; do tog trenutka vidjela sam križ kao predmet koji bih objesila na zid ili otišla moliti se pred njim u crkvi.

Razljutila sam se i rekla mu da njegova patnja nije ništa manja od Isusove, ali on me pogledao kao da želi reći „ne razumiješ“ i više nisam ustrajala u tome.

„Mama, nije važno hoće li me Isus sada izliječiti, jer znam da mojom patnjom liječi djecu s odjela.“

Situacija se pogoršavala iz dana u dan, počeo se osjećati jako loše i nismo mogli svladati bol, a u određenom trenutku se počeo ljutiti na Isusa, nije htio nikoga vidjeti, što nikada prije nije činio jer i u patnji je volio biti okružen prijateljima i rodbinom.

On koji nas je do tog trenutka tješio počeo mi je govoriti da Isusa nije bilo jer mu nije pomogao i beskorisno je moliti. Povremeno su mu se događali ti trenuci, ali nisu dugo trajali i tada bi se on ispričao Isusu i ponovno mu vjerovao, ali u tom je trenutku stvarno bio obeshrabren.

Jednog poslijepodneva o. Marco Lupo iz crkve Acquasanta došao je u kuću u kojoj smo prisustvovali molitvenoj grupi, sjeo do njega, nasmijao ga pokušavajući pridobiti njegovo povjerenje u tom dramatičnom trenutku, a zatim su počeli zajedno moliti Duha Svetoga da ga utješi.

Otada i prvo veliko čudo, ono u srcu; više se nije žalio, već nas je potaknuo da nastavimo. Jednog dana je pao na koljena od bolova i rekao mi stisnuvši šake: „Mama, nije važno hoće li me Isus sada izliječiti, jer znam da mojom patnjom liječi djecu s odjela.“

Bila sam u nevjerici i stalno sam se pitala što se događa. Zašto moj osmogodišnji sin ovako govori, a ja koja sam mu majka ne razumijem?

Nisam mogla podnijeti ni porođajne bolove i htjela sam na carski rez, kako je moj sin mogao sve to podnijeti? Sva ta snaga nije mogla proizaći iz njega, kao što ni snaga koju danas imam da izdržim sve ovo ne može proizaći iz mene. Samo Bog to može, samo On.

„Mama, došla je po mene.“

Jednog dana sam ga čak zatekla poluzatvorenih očiju na krevetu, kako s nekim razgovara tihim glasom, onda je zastao kao da sluša odgovor, a zatim: „Volio bih ostati ovdje, (stanka), ako on to želi.“ Odjednom sam ga zazvala i pitala s kim razgovara, na što mi je odgovorio: „Ni s kim, mama.“

Posljednja dva mjeseca Antonio se hranio samo euharistijom, a nekih sam jutara, kada je izvanredni djelitelj pričesti dolazio k nama, gotovo uznemirena pitala supruga kako Antonio može primiti Euharistiju, jer se činilo da je u komi. Ali kad bi Francesco (izvanredni djelitelj) rekao: „Antonio, Tijelo Kristovo“, odjednom bi otvorio oči i usta i rekao: „Amen.“

Bili smo u nevjerici, ali puno smo puta shvatili da imamo nebo u svojoj kući, imali smo Isusa. Jednog jutra o. Antonio d’Anna, naš svećenik crkve S. Stefano alla Zisa, došao je izravno donijeti Euharistiju, ali Antonio je bio u vrlo jakim bolovima. U jednom ga je trenutku o. Antonino upitao: „Antonio, želiš li Isusa?“

A on je, gledajući prema Isusu u Euharistiji, počeo govoriti: „Isuse, Isuse, oprosti mi, oprosti mi Isuse, želim Isusa, daj mi Isusa.“

Bili smo zbunjeni, a suprug i ja smo se stalno pitali za što se naš dječačić morao ispričavati. O. Antonino je bio potresen i u jednom je trenutku odlučio staviti relikvijar s Euharistijskim Isusom na njegov trbuh i u tom se trenutku smirio i počeo govoriti: „Hvala ti Isuse, kako lijepo, opet osjećam tu toplinu, hvala ti Isuse, tata je onakav kakvog sam osjetio u Lurdu.“ Tada se, primivši Euharistiju, smirio.

U našu kuću su počeli neprestano dolaziti i odlaziti svećenici koji su čuli za to dijete, željeli su ga upoznati, čak su nas neki znali zamoliti da ostanu sami s njim u sobi, a zatim bi plačući napustili našu kuću.

Natjerao nas je da danonoćno molimo krunicu Božjeg milosrđa, više je volio da se pjeva i često me budio tijekom noći, jer smo je morali moliti… nije bilo određenog sata.

Dva dana prije nego što je ‘poletio’ u nebo Isusu i Gospi, u naš dom su donijeli veliki kip Gospe Međugorske, u prirodnoj veličini, koji se nosi od crkve do crkve.

Gospođa koja je poklonila Gospin kip crkvama u Palermu i njegovoj provinciji, rekla mi je da ta Gospa nikada nije ušla u nečiji dom, jer to nije bio dio njezina projekta.

Kad su tog dana svi otišli, prišla sam sinu i pitala ga: „Antonio, što je Gospa došla raditi u našoj kući?“ Otvorio je oči, pogledao me i rekao: „Mama, došla je po mene.“

Dva dana kasnije, u subotu 23. veljače 2013. u 13:55, Antonio je otišao sa svojom voljenom Gospom.

Gospodine…
Ne pitamo te zašto si nam ga uzeo, već ti zahvaljujemo što si nam ga darovao.

www.rastimo u vjeri.com | La Madre della Chiesa