Prenosimo izjavu nove svjetske rekorderke na 400 m s preponama, Sidney McLaughlin, nove američke atletske dive… jako zrelo, a ima samo 21 godinu…

Ova 21-godišnjakinja sada je jedina žena u povijesti koja je istrčala ispod 52 sekunde na 400 metara s preponama i jedno je od vodećih lica nove generacije atletičara. Sydney McLaughlin postavila je novi svjetski rekord i osvojila zlatnu medalju.

Njezine su riječi: „Rekordi dolaze i odlaze, slava Božja je vječna.“ i „Više ne trčim radi samopriznanja, već da odrazim Njegovu savršenu volju koja je već zapisana u kamenu. Ne zaslužujem ništa. Ali po milosti, kroz vjeru, Isus mi je dao sve.“

Keeping your eyes on a higher prize!
Sidney McLaughlin pic.twitter.com/pOkfIfhsTg

— Adel Abadeer (@aabadeer) August 7, 2024

Budući da je sv. Alojzije Gonzaga umro u dobi od samo 23 godine, nije stigao napisati velika teološka ili duhovna djela. Očuvan je samo manji broj njegovih pisanih djela, jer su mnoge njegove zapise razni ljudi uzeli kao relikvije. Tako je već ubrzo nakon njegove smrti nestao dobar dio pisane ostavštine svetog mladića.

Slika: Metropolitan Museum of Art, wikipedia, Public Domain

Osim pojedinih pisama i kraćih duhovnih zapisa, jedino Alojzijevo veće djelo (koje je očuvano) nosi naziv Razmatranje o svetim anđelima – piše na blogu Murus Inexpugnabilis.

Ova rasprava bila je nekoć vrlo popularna, osobito među isusovcima u 17. stoljeću. I istaknuti teolozi citirali su je u svojim knjigama kao djelo velikog autoriteta. A i danas bi vjernicima svih staleža mogla poslužiti kao uvod u anđeoski svijet. Praktički nema bržeg načina da upoznate anđele nego da pročitate Alojzijevo Razmatranje o svetim anđelima.

Odlučio sam prevesti ovo djelo na hrvatski. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.
Je li ga netko već prije prevodio na hrvatski? Iskreno govoreći, ne znam. Nije mi poznato. Ako i jest, vjerojatno nije prevodio iz teksta iz kojeg sam ja prevodio.

Bilo kako bilo, potrebno nam je ovo razmatranje, jer trebamo poznavati i štovati svete anđele.

Sv. Alojzija Gonzagu nazivamo Anđeoskim mladićem: ne samo zbog njegove neokaljane čistoće i ostalih junačkih kreposti, nego i zato što se isticao u poznavanju i štovanju svetih anđela.

Slično tome, sv. Tomu Akvinskoga nazivamo Anđeoskim učiteljem (Doctor angelicus) ne samo zbog njegova velikog znanja i kreposti, nego i zato što je vrlo učeno pisao o temi anđela. Pogledaj: Summa theologica, I, q. 50.-64.

Poznato je da je sv. Alojzije proučavao Tominu Sumu teologije, pa je možda i u njoj pronašao materijal za razmatranje. Ali, ne samo u tom izvoru.

Općenito, iz Razmatranja o svetim anđelima možemo zaključiti da je sv. Alojzije izvrsno poznavao Sveto pismo i crkvene oce, pa i klasičnu svjetovnu književnost (Seneka). Po tome možemo vidjeti kako je bilo kvalitetno obrazovanje u tadašnjim isusovačkim zavodima.

Usudio bih se reći da je sv. Alojzije još kao student bolje poznavao katoličku teologiju nego što je danas poznaju osobe koje se kite titulama doktora teologije. Titule danas ništa ne znače, jer se dijele na temelju programa koji je prožet sekularnim, liberalnim i nekatoličkim ideologijama. Dakako, kod današnjih modernista nije riječ samo o neznanju, nego i o namjernom izokretanju nauka. Trebali biste se sramiti kad pogledate što se sve danas naziva “teologijom”.


Potrebna su nam danas djela poput Alojzijevog Razmatranja o svetim anđelima, jer govori o temama o kojima danas malo tko govori.

Kod današnjih biskupa i svećenika može se primijetiti da nerado govore o istinama vjere koje nisu vidljive tjelesnim očima. Opće je poznata nelagoda mnogih suvremenih prelata u samom spomenu o četiri posljednje stvari. No, ima i drugih važnih tema koje se zapostavljaju na račun ovozemaljskih i prolaznih tema.

Na primjer, mnogi će radije govoriti o nekim društvenim pitanjima, nego o anđeoskom svijetu. No, zato obični vjernici lutaju u ovim pitanjima i traže odgovore na pogrešnim mjestima.

Ispravno shvaćanje anđeoskog svijeta može donijeti vjerniku brojne duhovne plodove. Pogled na anđele pomaže nam u vježbanju gotovo svih kreposti.
Razmatranje o anđelima potrebno je napose za vježbanje poniznosti. Kad pogledaš kako su anđeli moćni i snažni, onda shvatiš koliko smo mi ljudi nemoćni i slabi. Kad razmisliš o velikom znanju i inteligenciji anđela, onda shvatiš koliko smo mi ljudi opterećeni neznanjem i neinteligencijom – a da toga nismo ni svjesni.

Kad pogledaš iznad sebe moćne anđeoske hijerarhije, onda shvatiš da je čovjek na prilično niskom položaju u ovom svijetu. Koji bi se čovjek onda usudio biti ohol i imati visoko mišljenje o sebi?

Isto tako, promatrajući veličinu i uzvišenost anđeoske hijerarhije, možemo barem do neke mjere vidjeti veličinu Blažene Djevice Marije, koja je iznad svih anđeoskih korova.

Rimska liturgija pjeva u časoslovu na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije:

℣. Exaltáta est sancta Dei Génetrix.
℞. Super choros Angelórum ad cæléstia regna.

℣. Uzvišena je sveta Bogorodica.
℞. Nad korove anđeoske u nebesko kraljevstvo.

Bizantska liturgija naziva Presvetu Bogorodicu “časnijom od kerubina i neusporedivo slavnijom od serafina”. Dakle, veličinu Majke Božje možemo barem donekle shvatiti uspoređivanjem s anđelima. Ako su anđeli toliko čisti, veliki i moćni, koliko je onda čista, velika i moćna Majka Božja, koja je iznad svih anđela? 

Promatrajući anđele učimo također krepost bogoštovlja. Anđeli se neprekidno klanjaju Bogu, hvale i slave svojeg Stvoritelja, kao što svjedoči Sveto pismo na mnogim mjestima (Ps 96, 7; Iz 6, 1-3; Dan 3, 58; Otk 4, 8; Otk 7, 11).

Ako po Božjoj objavi znamo da se anđeli neprekidno klanjaju Bogu, kako je moguće da čovjek (koji se smatra vjernikom) odbija kleknuti pred Presvetim Oltarskim Sakramenom? Kako je moguće da ljudi, pa i klerici, potpuno ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa? O načinu primanja sv. pričesti u novom obredu ne trebamo ni govoriti… 

Kad vidimo u Svetom pismu strahopoštovanje s kojim anđeli štuju Boga, kako je moguće da moderni pseudo-liturgičari promiču nedostojno postupanje sa svetinjama?

Kad bismo imali pobožnost anđela, onda bi crkve u svako doba dana bile dupkom pune vjernika koji kleče pred svetohraništem.

A što imamo danas? Gotovo sve crkve zaključane su tijekom dana… Otključaju se malo prije sv. Mise, a onda se zatim opet brzo zaključaju. Pa, zar nikome od modernih upravitelja crkava ne pada na pamet da možda postoje vjernici koji bi se tijekom dana htjeli pokloniti Presvetom Oltarskom Sakramentu u svetohraništu? 

Dok su nekoć sveci poput sv. Alfonza Liguorija pisali knjižice o pohodima Presvetom Sakramentu u kojima su poticali vjernike na česte poklone Presvetom Sakramentu, danas postkoncilski “liturgičari” odvraćaju vjernike od štovanja Presvetog Sakramenta. A i sama arhitektura modernih crkava, u kojima je svetohranište odvojeno od oltara i gurnuto negdje u stranu, kao da namjerno otežava štovanje Presvetog Sakramenta.

Ugledajmo se na anđele. Anđeli se neprestano klanjaju Gospodinu Bogu. Nije slučajnost da u starim crkvama možete uz svetohranište vidjeti kipove anđela koji se klanjaju u smjeru svetohraništa.

Ponavljam, anđeli nam mogu biti uzori. I ne samo da nam anđeli mogu biti uzori kao pojedinci, nego čitava anđeoska hijerarhija može biti uzor ljudskom društvu. Ljudsko društvo treba slijediti ustroj anđeoske hijerarhije: “kako je na nebu, tako i na zemlji”.

Anđeosko društvo nije egalitarno. Među anđelima postoje oni koji zapovijedaju i oni koji slušaju. Anđeli nisu svi jednaki, nego se razlikuju po stupnju milosti i slave. Štoviše, sv. Toma Akvinski i većina skolastika smatra da se anđeli međusobno razlikuju i po naravnim darovima i sposobnostima.

Kad vidimo kako u anđeoskoj hijerarhiji svaki anđeo s potpunom pokornošću prihvaća svoj položaj i nikada ne traži neki drugi položaj koji mu ne pripada, pitamo se zašto ljudi ne postupaju na isti način? Zašto ljudi žele poremetiti red koji je Bog ustanovio?

Kako ljudi mogu tražiti položaj koji im ne pripada? Kako mogu prisvajati ulogu koja nije njihova? Na primjer, kad današnje žene ne žele prihvatiti položaj koji im je određen po samoj naravi i prirodnom poretku, nego radije slijede izopačenu ideologiju feminizma. Simptom je velike oholosti željeti ženi dati položaj koji joj ne pripada, a odvraćati je od njezinih pravih dužnosti i zadaća.

Slična se oholost vidi u onoj perverziji u kojoj muškarac želi biti žena, a žena želi biti muškarac. Ili, kad laik prisvaja zadaće svećenika (poput dijeljenja sakramenata). Ili, kad se svećenik ponaša kao laik. Postoje čitavi pokreti i ideologije koje promiču nered i čovjekovo odbijanje da prihvati svoj stalež i prirodni položaj. Uostalom, to je jedan od glavnih razloga današnje dekadencije zapadnog društva.

Nasuprot tom neredu, ljudi se trebaju ugledati na red koji vlada u anđeoskoj hijerarhiji. Svaki anđeo bespogovorno obavlja ulogu koja mu je određena.

Neka nas anđeli nauče redu. Stoga, dok čitamo Alojzijeva razmatranja o anđeoskim hijerarhijama, razmišljajmo o tome što one poručuju cijelom ljudskom društvu.

Razmišljajmo također o tome kako nas anđeli čuvaju. Jedna od glavnih tema Alojzijeva razmatranja jest anđeoska zaštita ljudi. Ovo je područje u kojem naše razmatranje mora prijeći u konkretna djela.

Što više razmatramo o anđelima, to više uviđamo koliko se trebamo moliti našim nebeskim zaštitnicima. Zato sam nakon Razmatranja sv. Alojzija priložio dodatak s izborom molitava svetim anđelima iz bogate katoličke tradicije.

Budući da se nalazimo u vremenu godišnjih odmora, preporučio bih vam molitvu sv. Rafaelu Arkanđelu prije putovanja. Inače, molitva se može moliti i prije svakog izlaska iz kuće, odlaska ili povratka s posla, iz škole itd.

Sveta Stolica je 25. siječnja 1946. podijelila oprost od 500 dana svakom vjerniku koji na početku puta ili šetnje pobožno izmoli navedenu molitvu, a potpuni oprost (uz uobičajene uvjete) ako je izmoli svakoga dana kroz jedan mjesec. Pogledaj Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine.

Naravno, u novom Enchiridionu, izdanom nakon reforme discipline oprosta 1968. godine, nećete pronaći ovu molitvu, jer se ondje općenito navodi vrlo malen broj molitava. Zapravo, više se govori o općim uvjetima za dobivanje oprosta nego o pojedinim molitvama za koje su podijeljeni oprosti. Međutim, na početku novog Enchiridiona navode se “concessiones generales” od kojih prva glasi:

“Conceditur indulgentia partialis christifideli qui, in officiis suis gerendis et vitae aerumnis tolerandis, animum ad Deum humili fiducia erexerit, addita, etiam tantum mente, pia aliqua invocatione.”

(“Podjeljuje se djelomičan oprost Kristovom vjerniku koji, u obavljanju svojih dužnosti i podnošenju životnih teškoća, u poniznom pouzdanju podigne duh Bogu, dodavši makar samo umom neki pobožni uzdah.”)

Neki smatraju da je time podijeljen djelomičan oprost za svaku kršćansku molitvu. Tako bi ovdje pripadala i naša molitva sv. Rafaelu Arkanđelu.

Dakako, ta molitva je prvenstveno za laike. Klericima pak crkvena tradicija propisuje jednu dosta dužu molitvu prije putovanja, koja nosi naziv Itinerarium clericorum, a možete je pronaći na kraju (tradicionalnog) Rimskog brevijara. Preveo sam i ovu molitvu, pa ako među čitateljima ima zainteresiranih, možete je vidjeti odmah nakon molitve sv. Rafaelu.

Evo, ovo je ukratko bilo ono što sam htio istaknuti prije nego što počnete čitati Razmatranje sv. Alojzija o svetim anđelima.

Možete ga preuzeti ovdje: Sv. Alojzije Gonzaga – Razmatranje o svetim anđelima

Krajem 9. st. Donjopanonska kneževina potpada pod vlast Mađara, dok je vlast u južnoj Hrvatskoj preuzela narodna dinastija Trpimirovića.

Uspon te dinastije započeo je za Tomislava (914–928), koji je proširio Hrvatsku i na područje Donjopanonske kneževine, a 925. okrunjen je za prvoga hrvatskog kralja. Svoj vrhunac Trpimirovići su doživjeli za kraljeva Petra Krešimira IV. (1054–78) i Dmitra Zvonimira (1078–89), kad su Hrvatskoj pripojene bizantska Dalmacija i Neretvanska kneževina

Na prostor današnje Hrvatske prva slavenska plemena dolaze u 6. i 7. st. za velike seobe naroda. Među njima su bili i Hrvati, koji se u izvorima spominju na širem prostoru, no etnički najkoncentriranije i povijesno najčvršće upravo u zaleđu jadranske obale.

Natpis iz Šopota kraj Benkovca s imenom kneza Branimira, kojega je 879. papa Ivan VIII. priznao za hrvatskoga vladara (vladao do smrti oko 892), a Hrvatsku za neovisnu državu. Jelena (?–976). Hrvatska kraljica, supruga kralja Mihajla Krešimira II. (vladao 950–969) i majka kralja Držislava Stjepana (vladao 969–997). Na njezinoj nadgrobnoj ploči, otkrivenoj 1898, zabilježeni su vladarski naslov rex i genealoški podatci o dinastiji Trpimirovića. Hrvatske kneževine u 9. st.

Krajem 8. i početkom 9. st. podložni su franačkomu vladaru Karlu I. Velikomu, a organizirani su u dvije pogranične kneževine (marke), u kojima vladaju domaći knezovi. Na prostoru današnje primorske i planinske (južne) Hrvatske utemeljena je kneževina Hrvatska sa središtem u okolici Knina, a na prostoru nizinske (sjeverne) Hrvatske Donjopanonska kneževina (poslije Slavonija) sa središtem u Sisku.

Legenda o doseljenju. Prema legendi Hrvati su se doselili pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga) iz Bijele Hrvatske sjeverno od Karpata.Krapinska legenda. U trima utvrdama iznad Krapine živjela su braća Čeh, Leh, Meh i sestra Vilina. Braća su se željela osloboditi strane vlasti, ali ih je sestra izdala, pa su pobjegli na sjever, gdje su utemeljili slavenske države Češku, Poljsku i Rusiju.Knin. Još od vladavine Trpimirovića Knin je bio povremena prijestolnica hrvatskih vladara, a za kralja Dmitra Zvonimira stalna prijestolnica Hrvatskoga Kraljevstva. Od 12. do 14. st. u Kninu i Zagrebu naizmjence su stolovali herceg i ban te se održavali sabori.

Krajem 9. st. Donjopanonska kneževina potpada pod vlast Mađara, dok je vlast u južnoj Hrvatskoj preuzela narodna dinastija Trpimirovića. Uspon te dinastije započeo je za Tomislava (914–928), koji je proširio Hrvatsku i na područje Donjopanonske kneževine, a 925. okrunjen je za prvoga hrvatskog kralja. Svoj vrhunac Trpimirovići su doživjeli za kraljeva Petra Krešimira IV. (1054–78) i Dmitra Zvonimira (1078–89), kad su Hrvatskoj pripojene bizantska Dalmacija i Neretvanska kneževina. Njihovu vladavinu obilježio je kulturni procvat, osobito graditeljstva i kiparstva. Iz istoga razdoblja potječu i prvi spomenici hrvatskoga jezika (Bašćanska ploča).

Ban. Tradicionalni naziv za visokoga državnog dostojanstvenika, većinom u funkciji kraljevskog namjesnika. Od kraja 12. st. spominju se dva bana, jedan za Hrvatsku i Dalmaciju, a drugi za Slavoniju.

Sv. Vlaho. Biskup grada Sebaste i kršćanski mučenik (polovica 3. st. – oko 316), zaštitnik grada Dubrovnika od 1190. Dubrovnik se razvio iz ribarskoga naselja početkom 7. st. Bio pod naizmjeničnom vlašću Bizanta, Normana, Mlečana (od 1205) i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, a 1358–1808. neovisna plemićka republika. Trgovao po Sredozemlju, Levantu i Balkanu.

Škrinja sv. Šimuna. Kovčeg s moćima sv. Šimuna na glavnom oltaru istoimene crkve u Zadru izradio je 1380. majstor Franjo iz Milana. To remek-djelo gotičkog zlatarstva prikazuje glavne povijesne događaje i ličnosti iz 14. st. te zadarsku svakidašnjicu i izgled pojedinih dijelova grada.

Izvor: croatia.eu