Connect with us

Društvo

Titov “Galeb”- služio je za izvoz komunističke revolucije i terorizma

Published

on

Brod “Galeb” danas (wikipedija)

Školski brod „Galeb“

Brod porinut prije 81 godinu (1938.) služio je za prevoz banana (naziv broda bio je RAMB III), zatim je početkom rata preuređen u bojni brod (prateća krstarica). Korišten je i za prijevoz mesa u Libiju, za talijansku ratnu mornaricu. U luci Bengazi bio je torpediran i teško oštećen ali je uspio doploviti do Sicilije. Dotegljen je u Trst gdje je izvršen popravak.

Nakon kapitulacije Italije Njemci su preuzeli brod (novo ime bilo je Kiebitz) i preuredili ga u minopolagača. 5. studenoga 1944. potopila ga je saveznička avijacija u riječkoj luci. Nalazio se na dubini od 22 metra do sredine 1947. kada su počele pripreme za njegovo vađenje.

Brodospas, specijalizirano splitsko poduzeće, je nakon 6 mjeseci izvadio brod (12. ožujka 1948.). Brod je djelomično rastavljen te odvežen u pulsko brodogradilište gdje je izvršen popravak. Nakon rekonstrukcije predan je Jugoslavenskoj ratnoj mornarici (1951.) kao školski brod pod nazivom „Galeb“. Vlasnici broda bili su: poduzetnici, pa Kraljevina Italija, Treći Reich i na kraju komunistička Jugoslavija.

Od 1953. “Galeb” se koristio za putovanja komunističkog diktatora i zločinca Tita (kriv je za smrt više od milijuna ljudi) te za prijam državnika. Zločinac je prvi put boravio na brodu 1952., a u ožujku 1953. otplovio je brodom u posjet Velikoj Britaniji. Tijekom 14 putovanja brodom posjetio je 18 zemalja. Ukupno je na brodu, na putovanjima, boravio 478 dana. Zadnje putovanje brodom Galeb bilo je 1976. (1979.?).

Titova putovanja (MJ)

Početkom Domovinskog rata 1991. srbijansko-crnogorski agresor je brod odvezao u Boku Kotorsku, gdje je bio do 1980. kada ga je kupio grčki vrodovlasnik s namjerom da ga renovira ali to nije uspio napraviti pa je bio na mrtvom vezu.

Ministarstvo kulture proglasilo je 2006. brod Galeb kulturnih dobrom Republike Hrvatske. Rijeka je kopila brod na javnoj dražbi 2009. Na natječaju za davanje koncesije nitko se nije javio. Nitko nije bio spreman uložiti velika sredstva za obnovu ruzinave krntije osim komunjara, jugonostalgičara, štovatelja zločinca Tita koji žele napraviti muzej. 

“Projekt prenamjene Galeba u brod-muzej predviđa da ostane privezan u riječkoj luci i da svojim sadržajima postane važna sastavnica kulturnog života grada. Primarni je zadatak projekta muzealizacija broda kao vrijednoga zaštićenog pokretnog kulturnog dobra, potom njegovo oplemenjivanje raznolikim muzejskim sadržajima, tematski i vremenski vezanim uz brod. Predviđa se da će brod postati mjesto na kojem će se odvijati niz događanja, poput kazališnih predstava, tribina, performansa, edukativnih radionica, videoprojekcija i drugih sadržaja koje će realizirati riječke kulturne ustanove. Brod će postati gradska kulturna i turistička atrakcija, mjesto za edukativne i znanstvene skupove i radionice.

Muzej grada Rijeke zadužen je za osmišljavanje koncepcije i scenarija stalnog postava, pribavlja materijale (predmete, fotografije, arhivske filmove) te surađuje s projektantima u realizaciji  postava. Muzej također u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Rijeci organizira inventarizaciju, pohranu i restauraciju namještaja, opreme i ostalog inventara s Galeba. Zahvaljujući projektu, bit će restaurirano, rekonstruirano, konzervirano i dostupno posjetiteljima 80 posto broda (osim prostora nužnog za funkcioniranje muzeja: depoa, ureda itd.), a 20 posto prepušteno je „nemuzejskim sadržajima, tj. restoranu/kafiću i hostelu.”

Troškovi renoviranja

Trošak renoviranja prvo je bio procijenjen na 22 milijuna kuna, zatim na 40 milijuna a sada na više od 59 milijuna kuna. Je li to konačna cifra tek će se vidjeti. EU financirat dio obnovu ruzinavog (oko 32 milijuna) “Galeba” i prenamjena u muzej diktatoru i zločincu Titu. U Europskom parlamentu talijanski zastupnik Procaccini i hrvatska zastupnica Ruža Tomašić postavili su pitanje Europskoj komisiji zašto se financira muzej komunističkom diktatoru i zločincu europskim novcem budući da je EU osudila komunističku idelogiju i komunističke zločine te preporučila da se komunistička obilježja ukinu/zabrane jer nema razlike između fašističkih i komunističkih zločina. (Rezolucija). Postavlja se pitanje zašto vodstvo grada Rijeka forsira obnovu broda i postavljanje muzeja koji će skrivati istinu o zločincu.

Nema objektivnog razloga da se za renoviranje ruzinava krntija potroši više od 60 miljuna kuna europskog i našeg novca.

Brod -muzej

Muzej, kome? Zločincu! Muzej, čemu? Terorizmu!

Unatoč međunarodne osude komunizma od strane Vijeća Europe, Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) jugokomunisti (SDP i Veljko Obersnel) i četnici prave muzej zločincu i zločinačkoj tvorevini SFRJ!?

Hrvatska se u potpunosti oglušila na navedene Rezolucije i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja sa svojom komunističkom prošlošću. Umjesto osude komunističke ideologije i komunističkih zločina koji su nanijeli velika zla hrvatskom narodu (i drugim narodima) u Hrvatskoj neokomunistička vlast slavi i brani zločince.

Simboli totalitarnog komunističkog režima u Hrvatskoj (spomenici zločincima: biste, skulpture, imena ulica i trgova, obljetnice) su normalna stvar. To je pokazatelj da Hrvatska nije civilizirana niti pravna država. Nažalost, EU se deklarativno izjašnjava protiv komunističke ideologije i diktature  a istovremeno daje novac za muzej zločincu Titu. EU prešućuje istinu o komunističkim zločinima u Hrvatskoj i na taj način ponižava žrtvu  što je u suprotnosti s civilizacijslim i pravnim standardima na koje se ta ista EU zaklinje.

Temeljem dokumena dokazano je da je Tito zločinac, ubojica 300 predratnih jugoslavenskih komunista, svojih supruga, oko milijun ljudi u Jugoslaviji pa je nemoralno, nenormalno i nedopustivo praviti novi muzej zločincu (pored Kumrovca, Brijuna i drugdje).

Spomen soba na Brijunima (MJ)

O zločincu Titu je temeljem dokumenata napisano mnogo knjiga i tekstova. Vrko kratki osvrt na djelo zločinca dao je Zlatko Pintar,

vidi https://www.braniteljski-portal.com/titov-ploveci-bordel-galeb-simbol-je-zlocinackog-sustava-i-razvrata-crvene-burzoazije,

Zlatko Pinter se pita: “Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Autori postava sigurno ne će postaviti “spomen sobu” s obrazloženjem da to nije u vezi s brodom “Galeb” ali bi trebali postaviti “spomen sobu jugoslavenskog terorizma”  jer je to u vezi s “Galebom”.

Brod su komunistički agitatori zvali i „brod mira“ iako su na njemu rađeni planovi i dogovori o izvozu komunističke revolucije po svijetu te izvođenju terorističkih akcija. Poznato je da se jugoslavenskim brodovima (preko jugoslavenskih luka) prevozilo oružje Istočnoga bloka na Bliski istok, u Aziju i u Afriku (za terorističke akcije i dizanje revolucije). Poznato je da je Titova Jugoslavija bila utočište terorističkim skupinama i pojedincima (Crvene brigade-RAF, skupina Baader-Meinhof, PLO) i najpoznatijem plaćenom ubojici Ilich Ramirez Sanchez (zvanom Carlos ili Šakal). Plaćeni ubojica Carlos priznao je da je ubio 1500 do 2000 ljudi. Bio je miljenik i suradnik tajnih jugoslavenskih službi i UDBE te je izvršavao i njihove naloge (ubojstva). Titov prijatelj Gadafi koji je ugošćen na “Galebu”  je financirao međunarodni terorizam kao i Tito.  Postoje dokazi da je Pan Amov avion srušen eksplozivom iz Kruševca.

Terorističku aktivnost Titove Jugoslavije istraživali su: dr. Milan Pašanski, Jure Vujić, Miro Simčič i drugi.

Dr. Milan Pašanski je istraživao ulogu Jugoslavije u međunarodnom terorizmu te je došao do dokaza da je Jugoslavija na čelu sa Josipom Brozom Titom bila utočište, vježbalište i organiziracija brojnih revolucionarnih i terorističkih skupina koje su bile krive za smrt mnogih nevinih ljudi diljem svijeta. Terorističke skupine lijeve orjentacije Jugoslavija je aktivno podržavala te koristila i za svoje političke ciljeve diljem svijeta. “Tako je napr. PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija) imao baze za obuku na Avali pored Beograda i Jastrepcu pored Kruševca. „Carlos je bio suradnik tajne službe Stasi iz nekadašnje Istočne Njemačke i suradnik UDBE . Sedamdesetih godina “nesvrstana” Jugoslavija podržavala je oslobodilačke pokrete u Africi i na Bliskom istoku, u kojima je svoju mračnu ulogu imao i Carlos koji je bio Titov miljenik i prijatelj Jasera Arafata.

Osim baza PLO-a u Srbiji i gostoprimstva Carlosu, njemačka zločinačka ljevičarska organizacija Baader Meinhof (RAF) našla utočište u Zagrebu. Članovi RAF-a su jedno vrijeme početkom sedamdesetih čak držali predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu! (dr. Milan Pašanski)

O “nesvrtanosti” Tita pisao je i Miro Simčič (knjiga “Tito bez maske”), str, 353.-354.

“U sukobu arapskih zemalja s Izraelom Nesvrstani su bezrezervno stali na stranu Arapa. U Lipanjskom ratu 1967. i Jomkipurskom ratu 1973. Jugoslavija je odigrala ulogu zračnog mosta između Sovjeta i arapskih zemalja koje su ratovale s Izraelom. Sovjetski zrakoplovi nesmatano su prelijetali jugoslavensko nebo i opskrbljivali se gorivom u jugoslavenskim zračnim lukama”.

“Zračni mostovi preko Jugoslavije koji su povezivali Sovjetski Savez s afričkim zemljama postojali su i kasnije, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme izbijanja političkih i vojnih kriza u Angoli, Etiopiji, Somaliji i drugdje. Jugoslavija je počela igrati samostalnu ulogu u naoružavanju nesvrstanih zemalja. Postala je važnim proizvođačem sofisticiranog naoružanja, na njezinim vojnim poligonima školovali su se časnici i piloti arapskih i afričkih zemalja, pri čermu Jugoslavija nije bila posebno selektivna.” (str. 356.).

O terorističkoj aktivnosti Jugoslavije pisa je i Jure Vujić (knjiga „Trg maršala Tita, mitovi i realnosti titoizma“.

Dakle, u “brodu-muzeju” treba biti “spomen soba jugoslavenskog terorizma” jer su na brodu dogovarane terorističke akcije te izvoz revolucije u zemlje Azije i Afrike.  Na brodu su gosti bili, pored ostalih, i diktatori i teroristi. 

Slučaj broda “Galeb” pokazuje da RH, nažalost, nije daleko odmakla od komunističkog nasljeđa, da nije niti civilizacijska niti pravna država jer se nije suočila sa svojom komunističkom prošlošću i nije osudila zločince.

Izvori: braniteljski portal, Miro Simčič, wikipedija,

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved