Connect with us

Vijesti

Torre: Da se Isus danas pojavi među nama poslali bi ga na psihoterapiju

Published

on

PSIHIJATAR ROBERT TORRE

Živimo li autentično ili nas povijest guta u masi „normalnih“? Nosimo tuđe identitete jer nemamo hrabrosti odazvati se na Božji poziv i hodati kroz život onako kako nitko prije nas još nije hodao.09.02.2021. / 13:50 / Sestra M. Benedikta Krapić

S poznatim hrvatskim psihijatrom i uspješnim autorom nekoliko knjiga Robertom Torreom, na tragu promišljanja kojima se bavi u svojoj knjizi „Ima li života prije smrti“ razgovarali smo o autentičnosti do koje za života uglavnom – ne dolazimo.

Vaša posljednja knjiga nosi naslov „Ima li života prije smrti?“, možemo li ovako sumirati vaša promišljanja: života prije smrti ima i on ne leži u kvantiteti nego u kvaliteti življenja?

Naslov knjige je parafraza pitanja ima li života poslije smrti. No, pitanja imaju svoj redoslijed, ne možemo odgovoriti na pitanje ima li života poslije smrti ako nismo prethodno osigurali odgovor na pitanje što je život i ima li ga prije smrti. Desetljećima se kao s fantomom naganjam s ovim pitanjem, s tim osjećajem pravog života. To je osjećaj da sam u nekim trenucima živio istinski, stvarno, pravo, jako, da sam od samog života dobio potvrdu da sam živ – to je taj život koji sam ja na neki način tražio. Očitavao sam svoje osobno životno iskustvo bez psihologiziranja pa mi se učinilo da ima života prije smrti, ali nažalost ne za sve i za te za koje ga ima ima ga samo u trenucima, ali ti trenuci život znače. Oni dođu i prođu, ali sjećanje na njih ostaje, toliko su formativni da njima rukovodimo ostatak cjeline života.

Tko je kvalitetno živio?

Cijeli niz velikih primjera, od svih naših svetaca do velikih ljudi koji su ozbiljno tražili sebe. Ljudi koji su radikalno živjeli kao da nitko prije njih nije živio. Oni su ljudi koji su u određenom trenutku odlučili da će se razvezati od osobnih tutora uma, neće pristati da im netko drugi nameće misli, raspoloženja i stavove, da će potražiti svoje. To je taj zaokret prema sebi. Zato je potrebna hrabrost bivstvovanja.

Biti autentičan znači izvući niotkuda.

Recimo da ne postoji baš ni jedan primjer autentičnog življenja ili da ja stjecajem okolnosti ne znam niti za jedan, čovjek je takav da on može samorodno polučiti egzistencijalnu autentičnost. Ti ljudi na koje se mi pozivamo su bili prvi sami sebi. Oni su dali nama, ali sami sebi su dali nikuda, iz pete su izvukli. No, naravno riječ je o pojedincima puno nadarenijima od nas samih, o svecima, prvacima pa i samom Bogočovjeku Isusu Kristu. Ti ljudi su trebali posebne uvjete života da bi došli do tih spoznaja. Trebali su u pravilu radikalne trenutke samoizolacije i asketizma, odnosno pojednostavljenja i osiromašenja životnog polja da bi došli do određenih zaključaka. Ne možemo mi, manje obdareni to dobiti jeftinije ili usput, to bi onda bila lažna autentičnost. Prvaci raznih struka i disciplina uspjeli su od ovoga svijeta barem na trenutak učiniti toplo mjesto. Njihovi napori su naša istinska domovina, ona koja nas čuva kada se mi izgubimo u svijetu i u životu.

Zašto ljudi gube sebe?

Svi mi nosimo tuđe identitete, odnosimo se prema njima kao prema svojim vlastitim, imamo fasade lažnih ja kojih smo svjesni ili ih nismo svjesni. To je zapravo socijalni identitet i ovisi o kontekstu u kojem smo se rodili i koji moramo preuzeti da bi došli do riječi, da bi sebe izgovorili i da bi onda slagali sebe bez drugih tutora uma. Da bi posložili što želimo i tko smo.

Bog je pokazao put – prohodaj ga autentično.

Ne može nitko živjeti umjesto mene, ne može nitko biti umjesto mene, čak ni sam Bog. On može biti put istina i život, ali to je moj put. On mi ga može pokazati, ali ne može ga prohodati umjesto mene. Kad bi se bilo kakvom tehnikom mogla osigurati autentičnost to bi bilo potpuno pogrešno, to ne mogu učiniti drugi umjesto nas. Mi želimo zaštititi ljude od tjeskobe života, ali ne možemo zaštititi naše najmilije, našu djecu jer njima pripada njihova tjeskoba s neizvjesnim ishodom, ne možemo se mi bojati umjesto njih, oni moraju kroz to proći i zadobiti tkivo ljudskosti.

„Normalnima“ ne nazivamo autentične nego socijalno poželjne ljude.

Ljudi koji su autentični su daleko od ideala komunističke psihologije koja nudi niz osobina da bi neko bio takozvana „savršena osoba“ – onaj kojega bi svaka majka htjela za zeta, to su više socijalno poželjne osobine. Ljudi koji su autentično živjeli zapravo su bili radikalno društveno asimetrični i veliko bi uzbuđenje unosili kada bi se pojavili među ljudima. U današnjem svijetu to nisu ljudi koji bi po psihološkim kriterijima bili normalni. Nije ni ludilo neki idealni oblik ljudskog bića, ali jednako tako nije ni normalnost.

Autentični ljudi nisu „normalni“.

Ljudi koji su uspjeli nisu bili normalni, oni su društveno asimetrični, kvrgavi, to nisu ljudi koji prečesto imaju pozitivna afektivna raspoloženja koja mi zovemo srećom niti mi je to bilo bitno, često su nikakvi. Teško je slijediti njihove živote. Suvremeni ljudi nemaju snage za to. Njihova autentičnost ima vrlo malo veze sa srećom i takozvanom kvalitetom života. Mi više biramo blaže termine, primjerice – bojimo se smisla, ali zato govorimo o kvaliteti života, govorimo o terminima mentalnog zdravlja i koristimo određene isprazne termine kojima je cilj polučiti razvodnjeni oblik smisla.

Isus bi danas bio na psihoterapiji.

Mi ne možemo reći da je u okviru društvenih kriterija Isus bio mentalno zdrava osoba. On je bio mentalno zdrav, ali ne bi to bio u smislu kriterija društva, preuski su kriteriji. On se ponašao vrlo društveno asimetrično, vrlo rizično i dao se bičevati do smrti. Teško da bi mi htjeli da naša djeca žive život poput našeg Stvoritelja. To dovodi u pitanje i to u kojem smislu mi vjerujemo kada Isusa vidimo kao prispodobu, a ne kao egzistenciju, čovjeka.

Ne možemo promatrati Isusa bez slabosti, samoće, patnje i – ismijavanja.

Ne želimo pratiti mistiku križa odnosno duboku istinu života koja je daleko od pojma mentalnog zdravlja. Smisao se ne objavljuje bez iskustva samoće i patnje. Naš Bog je jako slab Bog, njega su ondašnje vlasti ismijavale, kakav je to Bog koji je umro u ranama i dao se bičevati. To je jedan život koji baš nije bio dostojanstven. Autentična egzistencija i autentična vjera je radikalna životna avantura koja ide puno dublje od pojmova mentalnog zdravlja i psihološke normalnosti.

Isus danas ne bi ispunio kriterij uspješnosti?

Ni po čemu, odmah bi pao. Bio bi liječen, ne samo psihoterapijom nego i farmakološkim zahvatima.

Kako doći do autentičnosti?

Proces je dug, ali ljudi se od njega otklanjaju. Obično do njega dođu pojedini nadareni pojedinci. Zapravo, do njega dođu ljudi kojima se trese zemlja. Ljudi koji su intenzivno moreni osjećajem depersonalizacije i derealizacije, osjećajem da oni nisu oni i da svijet nije svijet. Ako bi takav osjećaj stavljali u neko životno razdoblje onda bi ga stavili u adolescenciju, postadolescenciju identitetnih kriza koje se rješavaju pobačajem u neku stereotipnu društvenost. Ili ljudi do tih trenutaka dolaze u graničnim situacijama kada je život doveden u slijepu ulicu. Nitko se ne mijenja od veselja i parada nego zaista kada mu je život ugrožen – u tim graničnim situacijama. To su u pravilu negativne životne situacije – kad život postane Vukovar, tada i samo tada. Čovjek osjeća patnju i nesreću i kreće u ozbiljnije preispitivanje, u inventuru svoga svijeta i unutarnjih prostora.

Autentični postaju ljudi koji traže i ljudi koji pate?

To su jedni te isti ljudi.

Mudar čovjek ne izbjegava patnju.

Suvremeno je patnju prezirati jer je to takozvano negativno stanje i osjećanje. Mudri ljudi ne idu za stanjima psihološkog osjećanja nego za istinom, pa koliko god košta. Kad je teško normalno je da nam je teško, ali patnja se ne izbjegava samo zato što je patnja. Nije cilj polučiti neko emotivno stanje nego doći do određenog cilja. Sreća je rezultat cilja, a ne cilj sam po sebi.

Možemo mijenjati svijet.

Patnja je nužna da bi se čovjek uvijek iznova afirmirao. A sreća dođe i prođe. Da je sreća cilj onda bi bilo dovoljno piti i drogirati se. Postoje droge koje omogućuju ljudima ugodna unutarnja osjećanja – dakle, možemo samo staviti ružičaste naočale. Ako bi zamislili takvo društvo gdje su odnosi problematični, društvo nema smisao, ali postoje droge i lijekovi koji omogućuju ljudima doseg ugodnih unutarnjih osjećanja – da li bi takvo društvo bilo idealno, bi li pristali na takav život? Ne možemo mijenjati naočale kroz koje gledamo na svijet nego možemo mijenjati svijet, a to je puno teže.

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved