Hrvatsko konjaništvo u tridesetogodišnjem je ratu (1618-1648) nastao je kao kolektivni pojam za jedinice lagane konjice, nastale od plaćenika iz današnje Republike Hrvatske i odcijepljene i okupirane Bosne i Hercegovine. Hrvatsku konjicu smatra se posebnom kategorijom oružja.

Hrvatska se konjica razvila unutar Habsburške vojne granice i borila se u tridesetogodišnjem ratu, posebno pod Wallensteinom u redovima carske vojske.

Od pripadnika hrvatskog konjaništva su postale sorbske legende od mađioničara Krabata. U tom dobu su se pojavile prve kravate, koje su nosili pripdanici hrvatskog konjaništva.

Još danas su u Njemačkoj zapamćena neka imena polja i takozvani “Kroatenkreuze” (“Križevi Hrvata”) kao u Kevelaeru, Saarburgu, Schwäbisch Gmündu, Winkelhaidu, Eichenbergu (blizu grada Suhl) i Altendambachu.

Hrvatska konjica bila je lagana konjica. Osim sablja i bodeža, i obično i dva konjičarska pištolja često su nosili i arkebuzu, tako da su i vršili zadaće dragonaca.

Sablja je bila prebačena preko ramena jer je to bilo udobnije za pješačku službu.

Hrvatske jedinice su bile oko 50 muškaraca jake. Hrvatska konjica napredovala je u udrugama od oko 200-400 jahača.

Vojna prednost i snaga hrvatske konjice rezultat su činjenice da se je mogla koristiti i na konju i pješice.

Ta je raznolikost učinila ih je predodređenima za poslove malog rata, prosvjetiteljstva, sigurnosti bokova, osiguravanja povoljnih ruta i četvrtine, hajka na raspršene neprijateljske trupe itd..

Za razliku od stvarne konjice, nisu bile namijenjene otvorenoj borbi s redovnim vojnicima.

Kao dio pukovnijega gospodarstva pukovnijski vlasnici djelovali su kao ratni izvođači radova koji su u početku uložili u instalaciju i opremu postrojbi, a zatim su jedinice za novce iznajmjavali zapovjednicima carskih ili drugih zaraćenih stranaka.

U hrvatskim konjičkim udruženjima utemeljenim nakon kraja tridesetogodišnjeg rata, oružje, struktura i misija temelje se na tome da li su organizirani kao husari, ulani ili gardisti, a koji su slijedili nacionalne vojne podjele.

Godine 1622. je Hrvatski sabor pozvao je slubu u redove carske vojske (HRR).

I ako je Hrvatska bila oslabljena i potamnjela dugim borbama protiv Otomanskog carstva, tisuće vojnoškolaca i dalje su volontirali kao plaćenici za službu u Tridesetogodišnjem ratu.

U redovima Katoličke lige pod vodstvom generala Tillya i Wallensteina hrvatski su se jahači borili u brojnim bitkama.

Proslavili su se u osvajanju Heidelberga i Göttingena i stigli do otoka Rügen i Stralsunda.

U većem broju pojavljuje se hrvatska konjica pod Wallensteinom u svojoj kampanji protiv princa Transilvanije i vođe anti-Habsburške pobune Gabriel Bethlen (* 1580, † 1629).

Da bi se borio uspješno protiv Bethlenove konjice, Wallenstein je regrutirao hrvatske jahače kako bi učvrstio svoju konjicu.

Ban Georg Zrinski (1599-1626) je sudjelovao u ovoj bitci u kojoj je zaradio bolest i umro od nje ubrzo nakon toga.

U za carsku vojsku igubljenoj prvoj bitci u Breitenfeldu (1631.) su hrvatski jahaći pod zapovjednicima Palant i Saradetzky bez velikih vlastitih gubitaka zarobili zastave saksonske pješadijske pukovnije pod zapovjedništvom Ernst Dietrich von Starschedela († 2. ožujka 1641.) i Hans Caspar von Klitzinga (1594-1644 ).

Jedan saksonski mušketier je nakon toga izvijestio : „die Offiziere hätten sie vermanet, sie sollten Stand halten, wehren aber selbst ausgerissen, ein Krawadt hatte das Fändel bekommen, dasselbe abgerissen und umb den Leib gewunden“ (“Častnicima su naredili da drže linije ali su probili. Jedan Hrvat (Krawadt) je dobio zastavu, odkinio zastavu i vezao je oko sebe.”) Jedan od zapovjednika hrvatske konjice u ovoj bitci bio je Henrik Graf Holck (1599-1633).

U bitci kod Lützena (1632.) su hrvatski jahači iz Wallensteinovih trupa uspjeli veliki proboj u švedske linije, što je ugrozilo švedskog kralja Gustava Adolfa. Radi toga su Šveđani kasnije pod Gustav Adolfom i pod vodstvom Axela Oxenstiernom bili bez milosti prema zarobljenim Hrvatima.

U ljeti 1633. godine, kada je Holk u roku od dvije godine treći put uspio osvojiti grad Leipzig su dva puka hrvatskih jahača bila su među njegovim postrojbama.

U bitci kod Nördlingena (1634.) su hrvatski jahaći pod zapovjedništvom Johannom Ludwigom Hektorom von Isolani (1586-1640) osigurali desno krilo carske vojske. Njihov vješti manevarski napad na lijevu stranu švedskih vojnika bio je tako jak da su Šveđani pobjegli. Hrvati su slijedili rasute trupe i zarobili su mnoge ratne materijale.

Hrvati su se pod Isolaniem zapovjedništvom pojavili su se pred carskim gradovima Dinkelsbühl, Mergentheim, Rothenburg i zauzeli Salzungen i Meiningen.

U drugoj bitci kod Breitenfelda (1642.) hrvatski su jahači otvorili bitke, prema suvremenom izvještaju koji kaže: “Prije nego što je sjednica završena, Hrvati su se pokazali”.

Tijekom završne faze rata, hrvatski se ban Nikola Zrinski borio s grupom hrvatskih plemića pod zapovjedništvom Peterom Melanderom iz Holzappela (1589-1649) u sjevernoj Češkoj i Thüringiji.

Nakon Westfalskog mira (1648) su se većina hrvatski jahača vratili na službu na vojnu granicu ili su bili otpušteni iz službe. Neki su ostali u Njemačkoj i još danas njemačka prezimena kao Kowac, Kovac ili Kowatsch te Horwat ili Horwath dokazivaju podrijetlo od pripadnika hrvatskog konjaništva iz tridesetogodišnjeg rata.

Na vrhuncu Tridesetogodišnjeg rata bilo je oko 20.000 hrvatskih jahača u službi Carstva. Veliki dio Wallensteinovih arkebuzira činili su Hrvati. Srbi, Vlasi, Mađari, Poljaci, Kozaci, Uskokovi, Tatari i Turaci služili su u hrvatskoj konjici.

U knjizi “Kaiserliche, Ketzer und Kroaten” možemo čitati sljedeće : “… Mit dem Troß der kroatischen Reiterei kamen besitzlose Serben und Wallachen ins Land. Diese waren unfreie Diener ihrer kroatischen Herren, Diese Fußtruppen der Kroaten zeichneten sich besonders durch Grausamkeit aus, da sie die Landbevölkerung abschlachteten und alles raubten was sie in die Hände bekamen. Während die kroatische Reiterei zum Beispiel Kassel verschonte, zogen die serbischen und wallachischen Fußtruppen nach Eschwege weiter und zerstörten es komplett. …”

Prijevod : “… Sa hrvatskim jahačima su došli i Srbi i Vlasi u zemlju koji su bili bez imetka. To su bili neobvezne sluge njihovih hrvatskih majstora. Pripadnice tih hrvatski sluga su karakterizirali zvjerstva, jer su zaklali seljačko stanovništvo i ukrali sve što im je palo u ruke. Na primjer, dok je hrvatska konjica poštedila Kassel, srpski i vlaški pješaći su pošli u Eschwege i potpuno uništili grad.”

Toliko o srpskoj tvrdnji da su Hrvati činili zločine u 30 godišnjem ratu. Nijemci su izdali kratko nakon I. Svijetskog Rata tu knjigu u kojoj piše da su baš neslobodne srpske i vlaške sluge Hrvata činile zločine za koje nas srpski “istoricari” i njihove domaće sluge Beograda optužuju.

Bez obzira na kojoj strani su se borili, plaćenici Tridesetogodišnjeg rata često su bili glavna prijetnja civilnom stanovništvu.

Nasilni napadi, pljačka sela i gradova počinjeni su sa svih strana. Loša reputacija hrvatskih jahača rezultirala je i njihovim korištenjem kao vojni izviđaci

(Explorateurs), kroz koje su često dolazili prvi u naselja, koji su do tada bili pošteđeni.

Budući da su se Hrvati i njihove sluge morali brinuti o sebi, ta su područja često bila prva koja su osjećala rat. Dok su se hrvatski jahaći borili u vojničkim borbama su hrvatske sluge (Srbi i Vlasi) se brinuli za hranu, koju su po knjizi “Kaiserliche, Ketzer und Kroaten” krali od seljaka (vidi gore).

Međutim, srpske i vlaske sluge Hrvata, osobito u protestantskom dijelu europske populacije, stekli su negativan ugled zbog navodnih i stvarnih ratnih zločina.

Prilikom zauzimanja Kaiserslauterna (tzv. „Kroatensturm“), Magdeburga i Chemnitza Hrvati su bili optuženi za okrutna djela kao što su ubojstvo, pljačkanje, silovanje i palež (prema knjizi “Carski heretičari i Hrvati”, su to činili srpske i vlaške sluge Hrvata), tako da ih je švedski kralj Gustav Adolf nazvao “novim plemićem đavola”.

Hrvatski plaćenici nikad nisu bili nasilni prema civilnom stanovništvu, nego njihove neslobodne srpske i vlaške sluge. Posebno tijekom zimske faze svjedoče se duža razdoblja uglavnom mirnog suživota hrvatski jahača i lokalnog njemačkog stanovništva.

Međutim, Tilly, Wallenstein i ostali carski generali mogli su posebno poticati i kroatofobiju, kako bi među protivnicima izazvali najveću moguću ekonomsku štetu.

Reputacija hrvatski trupa dugo se odražavala u zabavnoj literaturi.

Tako je Hans Jakob Christoffel von Grimmelshausen pustio svog Simplicissimusa provesti neko vrijeme s hrvatskim jahačima, pa čak se i u “Wallensteinova smrt” Friedrich Schillera pojavljuju stoljeće kasnije.

Za razliku od njemačkih protestantskih područja u kojima su katolički hrvatski jahači, bili protivnici protestantski vojnika (ne stanovništva), bilo je u njemačkim katoličkim područjima upravo obrnuto.

Ovdje se sjeća vrlo pozitivno borbenoj moći Hrvata.

Tako postoji npr. u Altdorfu povijesni klub, takozvani “Altdorfer Kroatenhaufen”, koji je obilježio 30 godina postojanja 2017. godine. Nadalje, u Waldmünchenu se nalazi “Hrvatska pukovnija Stjepan Dragije”.

Već tijekom tridesetogodišnjeg rata, Hrvati su služili ne samo u carskoj vojsci i drugim državama katoličkog logora kao Bavarskoj i Španjolskoj, nego također i u danskoj i francuskoj vojsci.

Neko vrijeme nakon završetka rata su zemlje koje nisu bile povezane s Habsburgom održavale hrvatsku konjicu.

OTKRIVAMO SRPSKU LAŽ O NAVODNIM NATPISU NA MAGDEBURŠKOJ KATEDRALI :

Na veliko-srpskim internet stranicama i na Youtubeu se možže pročitati više puta da na katedrali u Magdeburgu navodno piše na njemačkim jeziku sljedeće : “Gott schütze uns vor Hunger, Pest und Kroaten.” Prijevod : “Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata.”.

Nakon što smo več otkrili srpske laži o navodno “srpskim” grbu u Dresdenu ćemo sada otkriti srpske laži o navodnim napisu na katedrali u Magedburgu. Kontaktirali smo propovjednika katedrale i povijestničara iz katedrale u Magdeburgu, gospodina Giselher Quasta i pitali smo ga dali postoji takav napis na katedrali.

Objavljamo original e-maijl gospodina Giselher Quasta sa prijevodom na hrvatski jezik :

Prijevod :

Poštovani gospodine,

katedralska zajednica mi je već prije nekoliko tjedana poslala vaše pitanje a ja sam ih već i odgovorio. U mojoj dugogodišnjim radnim vremenu u katedrali i oko katedrale nikad nisam na zgradi ili u literaturi našao takav napis. Ne predpostavljam da se taj natpis krije u jednim od latinskim napisima koje još nisam sve preveo. PRETPOSTAVLJAM DA JE TA SRPSKA TVRDNJA LEGENDA.

Dali ima išta sa (isto mitomanskom) trvrdnjom veze da je jedan kriv Hrvat iz Tillysove vojske da si spasi život pucao u nedostajni krizni cvijet na južnem tornju (koga već nije niti bilo u tridesetogodišnjem ratu) ne znadem. Ovdje bi se trebala traziti jedina motivacija.

S poštovanjem.

Vaš

Giselher Quast.

Javio se je i crkvenjak katedrale Magedeburga na pitanje dali možda on nesto znade o navodnim napisu na katedrali.

Odgovorio nam je sljedeće :

Prijevod :

Poštovani gospodine,

Nedavno smo dobili pitanja iz Zagreba o tim problemu.

Nažalost Vam ne mogu dobro pomoći.

Ja poznajem tu izreku – ali ona završava sa “ … od strijela Mađara”,

ali to se može lako izmjeniti.

Dokazano je da su hrvatski plačenici sudjelovali u 30godišnjem ratu u Magdeburgu, na to sjeća na jugu grada i jedna ulica : Kroatenweg (“Put Hrvata”).

Neki natpis nam i ovdje nije poznat.

S poštovanjem.

Uwe Jahn

Crkvenjak

Znaći da Srbi nisu samo lagali radi nepostojećeg natpisa na katedrali u Magdeburgu, negu su izmijenili izreku “Bože čuvaj nas od kuge, gladi i strijela Mađara” i od nje napravili : “Bože čuvaj nas od kuge, gladi i Hrvata”.

Ne mogu Srbi bez laži!

Pročitaj više : http://hrvatsko-ognjiste.com/html/natpis.html