SJEĆANJE NA 29.06.1945.   Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.

U travnju 1941. u par dana nakon njemačkog napada nestaje Tamnica naroda nazivana Jugoslavija i za hrvatski narod 10. travnja 1941. stvorena je NDH.

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Odlukom državnog poglavara od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga  tajnik vladike Germogena.

U međuvremenu izaslanstvo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, koje je bilo u posjeti u Carigradu dobilo je prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove crkve u novoj državi. Zapravo obnavljanje crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve-ap. pr. 34).

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo,  hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavljanju Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu  mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu. U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od Ruskog patrijarha Sergija preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beću. I tako on 29. svibnja 1942. stiže u hrvatsku prijestolnicu, u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a petoga lipnja 1942. vladika Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog  i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.

HPC dobije priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva isto priznaje HPC – široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac podupirao obnavljanje samostalne HPC.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo.  Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Vjerska tolerancija u kojoj uživaju vjernici u Njemačkoj i ostalim državama koji su pod utecajem Hitlera nestaje nakon što je Jugoslavija okupirana od Sovjetskog saveza.

Dne 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH  kreće prema Austriji da bi se predali 8.-oj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci podpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR – ne. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III Ukrajinskog fronta. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. Lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo kojem prekršaju. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava i sramežljivo, između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego pod tim imenom krije se privremeni, politički sud – tu sudci nisu pravnici pa i ne sude na temelju zakona, nego ispunjavaju političke naloge.

Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude kao valjane sudske akte – toj jest presuda Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. u RH pravno NE POSTOJI!!! Još više kad znamo da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglašava junacima sve one koji su se protiv njih borili!

Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obračaju umjesto sa križom – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobodu nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.

Vječni im spomen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Evo, napokon ima i dobrih vijesti. NASA javlja da su se hrvatski navijači uspješno spustili na zemlju. Druga slika: Dalić na blagajni Konzuma. Blagajnica uobičajeno pita: “Skupljate bodove?”. Dalić joj upućuje dug pogled. Sličan pogled uputio je novinarima i Vučić kad su ga upitali za koga će navijati kad igraju Hrvatska i Albanija.

Svi koji ne vole Hrvatsku sada uživaju u neočekivanom poklonu repke. Dežurni pljuvači, kartaški rečeno, došli su na štih. Ivošević, Pupi, Šesta lička, k’o bi ih sve mogao nabrojati. No, ne može se reći da ne kuže nogomet. Većina je uvjerena da lopta skače jer je u njoj žaba! Parola koju su neki izvikivali prije svjetskog prvenstva u Rusiji i dalje je aktualna: “Da Bog da sve izgubili”. Takvi su tada bili dobri prognozeri. Naša repka je izgubila, ali tek u finalu. U Njemačkoj je sada malo delikatnije. Morali smo pobijediti Italiju, a ni to nam ne garantira nastavak prvenstva.

Dobro, Italija nije baš neka “velesila”. Osvojili su samo četiri puta prvenstvo svijeta i dva puta prvenstvo Europe. Njih pobijediti je pravi pi*kin dim! Zanimljiv je odnos lijevih medija i pro-jugovićke kamarile prema Modriću, Daliću i nacionalnoj momčadi. Stari su, treba pustiti mlade da igraju. Kao da nikada nisu čuli za onu narodnu “Bez starca nema udarca”.

U stara vremena ljudi su imali pljuvačnice, a danas imaju novine…

Najpopularnija “sporedna stvar” na svijetu je nogomet. Hrvatska je “ogromna” država. Nije veća nego pojedini kvartovi Londona, Šangaja, New Yorka… Tvrda je činjenica kako je Hrvatska osvojila dvije svjetske i jednu europsku medalju u nogometu. Recimo samo za usporedbu, Englezi koji imaju jednu moćnu i bogatu ligu bi za te tri medalje dizali spomenik svom selektoru. U Hrvatskoj bi mnogi Daliću digli spomenik, ali nadgrobni! Ako slučajno ispadnemo, doma mu se priprema lomača umjesto spomenika. Dalić je nadmašio i “nenadmašnog” Ćiru, ali to nekima nije dosta. Naravno, “na čelu kolone” su ljevičarski novinari. Problem oko Dalića je malo širi od nogometa. Htio on to ili ne, postao je simbolom svih onih vrijednosti koje naši ljevičari organski ne podnose. Jel’ to zaista tako, pita se i Ivan Pokupec.

Oscar Wilde dao je genijalnu definiciju novinarstva: “Održanje novinarstva objašnjivo je jedino genijalnom Darwinovom teorijom po kojoj samo najprostiji i najprimitivniji prežive”.

Kad je Hebrang shvatio prijevaru…

Na travanjskim izborima izgubile su pro-jugoslavenske stranke SDP, Možemo, IDS, Beljakov HSS, Dalijina i strančica Anke Mrak-Taritaš. Diljem svijeta ljevičari doživljavaju “pušing do pušinga”. Ali to još nitko dobronamjeran nije priopćio našem Borisu Vlašiću, dežurnom jugo-nostalgičaru Jutarnjeg. Boro je slovenski dragovoljac Domovinskog rata. Rat je uglavnom proveo u Mariboru. Sad u “Oštrim rezovima” Jutarnjeg oštri svoju lažnu “istoriju” naših naroda i narodnosti. U broju od srijede 19. lipnja Vlašić postavlja retoričko pitanje i odgovara na njega: “Kako se dogodilo da zaboravimo četiri tisuće Hrvata koji su poginuli za našu slobodu?”.

Kako mudruje naš Bora, stvarno, znanje nije moć. Kaže Bora: “Radi se o povijesnoj bitci na Sutjesci”. Bora misli, piše i uvjerava nas da je tamo četiri tisuće Hrvata poginulo za “našu” slobodu. Hajmo, odmah u glavu. Četiri tisuće dalmatinskih Hrvata poginulo je u bitci na Sutjesci boreći se i ginući za Jugoslaviju. Da je tada netko rekao, pokazao ili dao do znanja da se bori za Hrvatsku ta bi “borba” u isti čas prestala s metkom streljačkog voda. Potomci današnje dalmatinske orjune čvrsto su vjerovali i fanatično se borili za Tita, Partiju i Jugoslaviju.

U tim borbama sudjelovao je i Andrija Hebrang. Kad je nakon rata shvatio ratnu prijevaru i pokušao u tu savezničku pobjedu unijeti i borbu za Hrvatsku, odmah je bio pozvan u Beograd na “razgovor” koji je završio njegovim “samoubojstvom”, vješanjem o radijator visok jedan metar. “Sloboda” je navodno došla 8. maja 1945.g. Potom su slijedili Bleiburg, četveroredi, Maribor, stotine jama, Hudih i ludih, marševa smrti i stotine tisuća ubijenih bez suda i presuda. Međutim, sve to ne zanima našeg Boru. Njega jedino zanima Titova Jugoslavija, Jasenovac i partizanske “pobjede”. Njegov žurnalistički interes ne privlači, recimo, Četvrta gardijska brigada, Domovinski rat, Gavran, Krstičević, borci za Hrvatsku…. On se i danas grčevito bori za davno pokopanu Jugu služeći se jeftinim floskulama i kmečeći za propalom državom.

Zato ga vrijedi, kao primjer koliko su jugofili kod nas još uvijek žilavi i brojni, još malo citirati: “Stvarno, znanje nije moć. Ono drugo pobjeđuje. Kad jednom narodu ubiju četiri tisuće ljudi…”. Kad jednom narodu pobiješ stotine tisuća ljudi nakon 8. svibnja 1945. g.  i o tome čkomiš i ti i tvoja redakcija, onda je to krimen, a tobože smatraš kako je znanje moć. Međutim, njegov problem je proziran. Našeg Vlašića žulja što je Juga propala, a stvorena je samostalna Hrvatska. Jugo-statističar Bora Vlašić ima svoju “beležnicu” pa lista. “Na Sutjesci poginulo 597 žena, 535 Šibenčana, 557 Splićana….”. Međutim, u “beležnici” nema podatak da je u Domovinskom ratu poginulo skoro 500 djece što je ekvivalent daleko tragičniji od bilo koje statistike koju iznosi Boris Vlašić i njegov statistički (eu)genije…  Hvala Bogu da je Vlašićeva tvorevina završila na “smetištu istorije”. Često tvorac neke tvorevine postane tvor. Miris se odmah osjeti…

Vlasti u Istri navodno propisuju da svaki grafit bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan…

Ćorak. Plati 700 eura

Čitam kako je lik izvjesio HOS-ovu zastavu na balkonu. Isti dan stigla mu je prijava policije prekršajnom sucu te je dobio kaznu od 700 eura. Potom je uslijedila parada LGBTQ+ pripadnika na kojoj je neki drugi lik nosio zastavu Jugoslavije, ali tu nije bilo nikakve prijave policije i kazne prekršajnog suca. Još je 1993. g. Vrhovni sud Hrvatske je u predmetu koji se vodio pred Vojnim sudom protiv Mile Dedakovića, Dobroslava Parage i Ante Đapića potvrdio kako je HOS regularni dio Hrvatske vojske. Poznajem odvjetnika koji je branio i oslobodio svu trojicu i koji to može potvrditi. Uostalom, presudu je donio sudac Damir Kos, danas sudac Vrhovnog suda Hrvatske. I u ovom slučaju bi “znanje trebalo biti moć”. Međutim, ćorak. Plati 700 eura, a znanje, ako nemaš 700 eura, odvest će te u Remetinac.

Kad je neki dan u čitavoj Dalmaciji nestalo struje, svima platišama i neplatišama svečano je proglašena “Noć šišmiša” ili “Noć snalaženja u postkomunističkom mraku”….

Pada mi na pamet da bi bilo poželjno da hrvatski vanjski i unutarnji dug ne iznosi koliko je Hrvatska dugačka nego koliko je Hrvatska široka. A zasluge za dijetalnu širinu Lijepe naše možemo pripisati našim antifašistima koji ovih dana slave. S obzirom na broj ponosnih antifašista i njihovo samozadovoljstvo možemo biti sretni da imamo i ovu zemljopisno nakaradnu državu. Treba samo baciti pogled na kartu Hrvatske prije početka Drugog svjetskog rata i usporediti je s današnjom kartom. To nebulozno busanje u prsa je u pravom smislu riječi tragikomično.

Srijem, Boka Kotorska, Neum sve je to “voljeni” Tito jeftino poklonio susjednim republikama. Čak i Prevlaka, koja je po međunarodnom pravu pripala nama, naši “prijatelji” Crnogorci svojataju godinama. Međutim, to našeg ministra vanjskih i europskih poslova nije spriječilo da se nacrta u Crnoj Gori i tamo klanja i smješka. Poltronski geni marširaju dalje. Naime, naš je ministar ovih dana bio u prijateljskoj posjeti Crnoj Gori. Izjavio je kako Hrvatska pruža čvrstu podršku ulasku Crne Gore u euro-atlantske asocijacije. Zašto i ne bi kad između dviju država teče samo med i mlijeko. Međutim, kad je naš ministar skrušeno zamolio da posjeti školski brod “Jadran” koji su nam naši vrli komšije maznuli 1991. g, ljubazno su ga odbili, “Njet drugovi”. Ako bi se netko samo usudio spomenuti crnogorsku agresiju na Dubrovnik, granatiranje grada, ubojstva i pljačke, odmah bi nastao “diplomatski skandal”. Zato je najbolje šutjeti i samo se diplomatski klanjati i smješkati.

Najperverzniji dokument iz nedavne racije na pedofile je video kazeta na kojoj slinavi i olinjali pedofil tepa osmogodišnjakinji: “Ti si moja stara ljubav…”. 

Uzrujava ih rast desnog ekstremizma

Napokon, u nečemu smo jedinstveni. To je stalno isticanje antifašizma. Sjetimo se Churchilla i njegove vidovite prognoze iz 1946. g. da će ondašnji antifašizam biti fašizam budućnosti. Grof Nikolai Tolstoy  je 1986. g. napisao knjigu “Ministar i pokolji”. Kad je u cijeloj Europi pao komunizam, naši komunisti su se odmah pretvorili u antifašiste. Otvorite samo ljevičarski Večernjak u subotu 22. lipnja. Od starih komunjara izniknuli su sami moderni antifašisti. Tko samo spomene 80 milijuna ubijenih od strane tih naših “antifašista” nakon 8. svibnja 1945. g. odmah se na njega diže dreka o revizionizmu. Renata Rašović i Gera Gerovac su uvjek spremni za Jasenovac sa “750.000 ubijenih Srba, Roma i ‘naprednih’ Hrvata”. Svaka drugačija povijesna činjenica za ljevičare je jeftini revizionizam.

Recimo, našu Renatu je uzrujao rast “desnog ekstremizma”. Pazite, ne samo kod nas nego ju ljuti čak i u svijetu. Ne zabrinjavaju je režimi poput onog u Rusiji, Bjelorusiji, Kini, Kubi, Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, u pola Južne Amerike… Po njoj i ostalim (ekstremnim) ljevičarima hrvatski antifašizam osigurao nam je, osim slobode, i hrvatsku državu u današnjim granicama. Trla baba lan. Hrvatsku državu u današnjim granicama osigurao je Tuđman i naši branitelji u Domovinskom ratu, a Renatini antife nisu imali nikakvog udjela. Znaju naše antife još puno dobrih stvari, ali se ne mogu sjetiti ni jedne. Nadalje, Renata nam tepa o propuštenoj “humanoj zajednici sretnih ljudi“ jer smo danas država od 3,8 milijuna stanovnika i s četiri milijuna ljudi koji rade u “bijelom svijetu” najteže poslove . I sam sam preko sedam godina radio u San Franciscu i dobro znam što to znači “humana zajednica sretnih ljudi” kako nam tepa Renata i njezini lijevi propagandisti.

Malo me je rastužio Hrvatski tjednik. Na naslovnoj strani zadnjeg broja naslov da se antifa smrzne: “Prokleti antifašisti i oni koji slave te najveće zločince”. Pa kome da čovjek vjeruje – Renati Rašović koja lijepo i razložno piše što nam je sve antifašizam osigurao (slobodu, hrvatsku državu u današnjim granicama, europske integracije i  humanu zajednicu sretnih ljudi….) ili Hrvatskom tjedniku koji ga proklinje? Kako “obraniti povijesnu istinu o antifašizmu dok revizionisti grubo nasrću sa svih strana”, pita se 6. lička iz Večernjaka. Sjećam se jednog novinara koji se uvijek oslanjao samo na svoje znanje pa danas prima socijalnu pomoć.

Rusi poznati po smislu za humor…

Jeftino ljevičarenje Večernjaka zaokružila je još jedna članica “6. ličke” Ivana Jakelić na 35. strani. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. Rusi miroljubivi i pastoralni, preko Putina i Medvedeva svako malo pričaju o svom nuklearnom oružju. Naravno da se Rusi samo šale. Poznati su po svom smislu za humor. Ali kad to isto oružje spomene Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, onda naša Ivana dobije “sibirske ospice”. No, no! Zaboravljaju Nagasaki i Hirošimu. Ako se već spominju ti “sjajni” potezi Amera oko završetka Drugog svjetskog rata onda bi trebalo našoj demokratskoj i miroljubivoj majčici Rusiji diskretnije dati do znanja koliko je volimo.

Jedan u Puli nagrađeni film Vinka Brešana o svjedocima o ubojstvu jedne srpske obitelji u Osijeku za vrijeme Domovinskog rata dobio je pozive da sudjeluje na brojnim festivalima u inozemstvu: u Valjevu, Čačku, Gornjem Milanovcu, Zaječaru, Aranđelovcu, Nišu, Pančevu, Aleksincu, Zemunu, Prokuplju, a bili su zainteresirani da ga vide i u drugim “belosvetskim mestima”.

Najava poskupljenja vode daje naslutiti da u siromaštvo ulazimo vodenim putem.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

To se tiče svih nas!!! Evo komentara stručnjaka:
„Kad god predajem kliničku medicinu studentima četvrte godine, postavim sljedeće pitanje:

“Koji su uzroci zbunjenosti kod starijih ljudi?”
Neki odgovaraju: “Tumori u glavi”.
Odgovaram: Ne!

Drugi predlažu: “Prvi simptomi Alzheimerove bolesti.
Opet odgovaram: ne!

Sa svakim odbijanjem njihovih odgovora osjećaju se razočarano.
I čeljusti im padaju kad primijetim najčešći razlog:

• dehidracija

Ovo se može činiti kao šala; ali to je istina. Posljednji razlog je neočekivan i vrlo važan.

Osobe starije od 60 godina obično prestaju osjećati žeđ i stoga prestaju piti vodu.
Kad u blizini nema nikoga tko bi ih podsjetio da piju, brzo dehidriraju.

Dehidracija je ozbiljna i utječe na cijelo tijelo. Može uzrokovati slabost mišića, umor, apatiju, nedostatak motivacije, jaku smetenost, pad krvnog tlaka, ubrzan rad srca, anginu (bol u prsima). U vrlo ekstremnim slučajevima, koma, pa čak i smrt.

Ova navika zaboravljanja piti vodu počinje u dobi od 60 godina, kada naše tijelo ima nešto više od 50% vode koju bismo trebali imati.
Ljudi stariji od 60 godina imaju manje rezerve vode. Ovo je dio prirodnog procesa starenja.

Ali i dalje ima poteškoća. Iako su dehidrirani, ne osjećaju potrebu za vodom jer im unutarnji mehanizmi ravnoteže ne rade dobro.

Zaključak:

Ljudi stariji od 60 lako dehidriraju ne samo zato što imaju manje vode; ali i zato što ne osjećaju nedostatak vode u tijelu.

Iako se ljudi stariji od 60 mogu činiti zdravima, izvođenje kemijskih reakcija i funkcija može oštetiti cijelo njihovo tijelo.

Evo dva upozorenja:

1) Steknite naviku pijenja vode.
Tekućine kao što su sokovi, čaj, mlijeko, juhe i voće bogato vodom kao što su lubenica, dinja, breskve i ananas; Naranča i mandarina su prehrana! Za proces izmjene koristi se čista voda.

Važno je popiti malo vode svaka dva sata.

Zapamtite ovo!

2) Upozorenje za članove obitelji: Uvijek ponudite vodu osobama starijim od 60 godina. Istovremeno ih promatrajte.
Ako primijetite da odbijaju vodu i da su razdražljivi, bez daha ili nepažljivi dan za danom, to su gotovo sigurno simptomi dehidracije koji se ponavljaju.

Proširite ove informacije starijim osobama. Vaši prijatelji i obitelj trebali bi znati za sebe i pomoći vam da postanete zdraviji i sretniji.

Ovo je dobro za osobe starije od 60 godina.