Iz časopisa Srbske akcije – Vojska smene, broj 2/2012, prenosimo jedan nesvakidašnji uradak… djelomično prevedeno na hrvatski i latinicu.

Nedavno su mnogi domaći i svjetski mediji prenijeli izjavu Efraima Zurofa, izraelskog povjesničara i direktora centra “Simon Wiesenthal”, povodom mise u pomen ustaškog vođe Ante Pavelića, koja je po tko zna koji put služena u Zagrebu i Splitu. Zuroff je izjavio da su ove mise “uvreda za sjećanje na njegove (Pavelićeve) brojne žrtve i izrugivanje posljedicama stravičnih ustaških zločina”.

Efraim Zuroff je, inače, član Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Dobro poznaje povijest takozvane Nezavisne Države Hrvatske i mnoge činjenice o ustaškim zločinima i njihovim počiniteljima. Pa ipak, dr. Zuroff se kao povjesničar i pripadnik židovskog naroda nikada nije pozabavio ulogom koju su Židovi imali u stvaranju NDH i zločinima koji su za vrijeme ove monstrum-države počinjeni nad srbskim narodom.

Efraim Zuroff će vam reći da je Ante Pavelić bio nacista i da su Židovi bili podjednako žrtve njegovog režima kao što su to bili Srbi. A je li uistinu tako?

Pođimo od tvrdnje da je Ante Pavelić bio nacista. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke partije (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim rajhom.

Ante Pavelić nije bio član Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, niti je njegova ideologija bila nacional-socijalizam.

Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: “Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”. Međutim, od samog njenog nastanka, jedna od osnovnih karakteristika pravaške ideologije bila je mržnja prema Srbima. Za Starčevića, koji se danas u Hrvatskoj veliča kao “otac domovine”, Srbi su “smeće naroda”, “nakot” koji smrdi i hrani se fekalijama, sluge Hrvatima i “pasmina koja treba da bude iz naroda istrebljena”.

Međutim, na drugom mjestu, za Starčevića Srbi zapravo ne postoje, već su to “pravoslavni Hrvati”. Po njemu, svi najveći srbski velikani su “Hervati” dok su izdajnici “pasmine slavoserbske”. Ali ovdje ne treba izostaviti podatak da je sam Ante Starčević makar djelomično bio srbskog porijekla. Njegova majka, Milica Bogdan je bila Srbkinja, a po ocu je potjecao od Starčevića iz Hercegovine. Međutim, kao što ni mnogim ustašama srbskog porijekla to nije smetalo da vrše stravične zločine nad srbskom nejači, tako ni Starčeviću njegovo porijeklo nije smetalo da postane kreator parola “Srbe o vrbe” i “Za Srbe sjekiru”. Ni Eugen Kvaternik nije ništa manje doprinio utemeljenju ovakve ideologije. Godine 1868. on je objavio jedan od svojih najznačajnijih spisa – Istočno pitanje i Hrvati, u kome naglašava da pravo na Bosnu i Hercegovinu ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je “jugoslovenština” zapravo isto što i “srbština”, au krajnjoj liniji isto što i “ruština”.

Međutim, pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Pod Frankovim vodstvom, “pravaši” još više pojačavaju srbofobiju u svojoj ideologiji. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.

Još jedan osiječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaštva.

Dakle, u ideologiji Stranke prava, koju docnije zastupa i provodi Pavelićev režim, nije bilo niti je moglo biti ičega što je sadržao njemački nacional-socijalizam. Osnovni ciljevi Stranke prava i kasnijeg ustaškog pokreta bili su: 1) stvaranje hrvatske države, koja bi obuhvatila dobar dio Balkanskog poluotoka, i 2) uništenje srbskog naroda na teritoriju te hrvatske države. Ustaštvo je bilo nasljednik i nastavak “pravaštva”. Za razliku od fašizma i nacional-socijalizma, ustaštvo u komunističkom pokretu nije vidjelo neprijatelja već dobrodošlog saveznika u “slamanju kralježnice Srbstvu i Pravoslavlju”, kako je doslovce navedeno u drugoj točki sporazuma između ustaškog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije, koji su u Sremskoj Mitrovici 1935 . potpisali ustaški prvak Mile Budak i Titov emisar Moša Pijade. Tri godine ranije (1932), Središnji odbor Komunističke partije Jugoslavije objavio je proglas u kome “pozdravlja ustaški pokret i stavlja se potpuno na njegovu stranu”.

Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi Ustaše: Balkansko srce tame na europskoj političkoj sceni, navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše i u Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su hapšeni i zatvarani. Docnije prividne sličnosti ustaštva sa fašizmom i nacional-socijalizmom bile su isključivo u funkciji zadobivanja podrške Talijana i Nijemaca, tadašnjih gospodara na Balkanu.

Krajem 1930. godine, Ante Pavelić u Italiji osniva terorističku organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Pavelićevi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji pohrvaćenih Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Pusta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzanstkih grupa i atentatora. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali io Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči zapovjednik jasenovačkih koljača Vjekoslav-Maks Luburić:

“Na Janka-pusti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke … Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovka. I u državnom vodstvu, iu vojničkom i političkom vodstvu, pa iu samom Ustaškom pokretu, svugđe smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne Pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj. “1

Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicista, u svom spisu O državotvornosti dinarskih Hrvata piše: “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936, napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla “.

Čim je NDH bila proglašena, 10. travnja 1941, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.

Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A zvanična tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.

U vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika (oficira) Židova. To su bili: Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH; general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu; Rikard Kubin, admiral mornarice NDH; Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH; general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije; general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH; Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala; Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš; pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu; Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije; inž. Hinko Alabanda, delatni pukovnik Ustaške vojnice; Oton Čuš, pukovnik domobranstva; pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije; pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije; pukovnik Rudolf vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH; pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora; pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora; pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite; pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije; pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije; dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu; dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom; general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH). Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglija, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog porijekla, časnika u ustaškoj vojsci Ante Pavelića, objavljena su i na zvaničnom sajtu2 rimokatoličkog hrama sv. Jelene Križarica u Kastav kod Rijeke.

Prema rezultatima istrage Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na spisku onih koji treba da odgovaraju za užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, koji se izdvajao po bestijalnosti prilikom likvidacija logoraša, zatim Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u koncentracijskom logoru Jasenovac. Istinitost navoda iz dokumenta 4547-1945 Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od 15. prosinca 1945, potvrđuju podaci koje je kasnije objelodanio Ante Ciliga, tadašnji član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu 1939 -1945 (poglavlje “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”). On je kao logoraš proveo u Jasenovcu više od godinu dana, točnije od 14. prosinca 1941. Do 31. prosinca 1942. godina, odakle ga ustaše puštaju na intervenciju iz Rima, jer je pored jugoslavenskog imao i talijanski pasoš.

Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora” . Predsjednik židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojević tvrdnje laž i da je “židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge” .3

Kakav je doista bio odnos ustaškog režima prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila NDH? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u ustaškoj vlasti. Jedan od najvećih srbskih intelektualaca u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj čuvenoj Vidovdanskoj besedi, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog porijekla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Jevrejkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istrebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca. Mjere istrebljenja Srba poduzimali su sami, protivno volji i Nijemaca i Talijana. Za njih je daleko odgovorniji i neposredno odgovoran, cijeli građanski hrvatski narod. “

Ovo potvrđuje ustaški doglavnik Slavko Kvaternik: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa … Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema … Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehcrig . Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati. “4

Eugen-Dido Kvaternik dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941/4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima . Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. “5

Hannah Arendt: Većina pripadnika ustaškog vrha oženjena Židovkama

Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog porijekla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antijevrejske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao “. Arenta dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće klike, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Jevrejkama”.6

>> DOKUMENT: ŽIDOVI TRAŽILI SPAS U NDH: Objavljujemo njihovo autentično pismo koje mnoge mitove dovodi u pitanje!

Hrvatski proustaški autor Mladen Ivezić na svojoj internet stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. Godine bio poslao zagrebački nadrabin Frajberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. “Ivezić tome dodaje:” Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima. “

Spomenimo i to da se ustaški režim zaštitnički odnosio i prema pripadnicima masonerije. Naime, jedan SS podoficir, u svom izvještaju od 2. prosinca 1942, napisao je o vrhu Pavelićevog režima “da su oni – skoro svi – slobodni zidari”. U ovom izvještaju se navodi da je antimasonske propaganda ustaškog režima vrlo skromna i da on samo prividno zauzima neprijateljski stav prema slobodnom zidarstvu. Ovaj pripadnik SS-a posebno optužuje Slavka Kvaternika da je “u interesu ‘viših ciljeva’ Slobodnog zidarstva provodio sabotažu na štetu njemačkog Reicha”, da je prije rata u Zagrebu osnovao masonsku ložu “Libertas”, koju je povezao sa židovskom ložom NOBB (Nezavisni orden Bnai Brit), i da su loži “Libertas” pripadali i drugi prvaci ustaškog pokreta: Eugen Kvaternik, dr. Budak, dr. Puk, Benak, general Balei, pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr. Košak i dr. Tot.

Izvještaj završava zaključkom da bi bilo potrebno “da se ova opasnost blagovremeno otkloni na način da se Ustaški režim likvidira iu Hrvatskoj uspostavi njemačka vojna uprava”. Iako autentičnost ovog dokumenta nije potvrđena, u svjetlu svih poznatih činjenica njegov tekst djeluje prilično verodostojno.7
Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Švarca, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovom sajtu, Schwarz o Pavelićevom režimu kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici. “

Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak: Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, već i inspiratori i izvršitelji zločina, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj. A glavna meta i najveća žrtva tog đavoimanog i zločinačkog pokreta bio je – srbski narod, koji to nikada ne smije zaboraviti.

izvor: Vojska smene, broj 2/2012

1 General Drinjanin, „Legije i Legionari”, у Drina XVII, Madrid, 1967, str. 328–329
2 http://www.kastav-crkva.com/h_zrtve1.html
3 Povratak Vice Vukojevića: ‘Židovi su upravljali Jasenovcem’, Nacional – dnevno online izdanje, 22.04.2009.
4 Nada Kisić Kolanović, Vojskovođa i politika: Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997, стр. 204
5 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925–1945: prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, стр. 255
6 Hannah Arendt, Eichmann u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla, Beograd, 2000, стр. 166
7 Pojedini autori navode da je ovaj dokument pronađen u Arhivu Jugoslavije, pod oznakom F100, 29, 115, br.2 979.492-979,5 tisuća.

Tekst preuzet iz časopisa: Vojska smjene br. 2/2012