Nastavak ovog opsežnijeg osvrta daje nam uvid u predviđanja o razvoju događaja nakon Benediktove smrti – pišu iz fsspx.news

3. Što slijedi nakon smrti Benedikta XVI.? 

U „La nuova Bussola Quotidiana” od 7. siječnja Stefano Fontana postavlja pitanja ostavštine Benedikta XVI. Prema njegovim riječima, ovo nasljeđe „predstavlja jedno razdoblje, koncilsko i postkoncilsko” koje se sastoji u „prikupljanja cijelog pitanja od mjesta gdje je on [papa emeritus] stao, ne vršeći promjenu razdoblja, nastavljajući obuzdavati raskalašene tendencije i nastavak obnove”. Za Franju, s druge strane, „rasprava između Koncila i postkoncila je završena”. On „namjerava ostaviti iza sebe ovu eru, koja bi, prema njemu, vidjela Crkvu još uvijek u poziciji očuvanja, a ne izlaska”. 

Stefano Fontana potvrđuje: Franjo „želi biti post-post-koncilski. Istina je da se on često poziva na Koncil, ali upravo zato da bi precizno rekao da se više ne želi zadržavati na njemu i na razdoblju koje je on započeo. Za njega je rasprava između Koncila i postkoncila završena”. 

„Najjasniji dokaz za to njegovo stajalište, među nebrojenim kojih smo se mogli prisjetiti, je motuproprij ‘Traditionis custodes’, kojim se utvrdilo da je ‘liturgijsko pitanje’ završeno, a s njim i pitanje cijele epohe. Ali upravo je to bilo glavno pitanje za koje je Benedikt XVI. smatrao da ga treba ostaviti otvorenim”. 

Znači li to da je uloga „mjerača vremena” ili „ležećeg policajca” koju je imao Benedikt XVI. s njime umrla? Talijanski novinar smatra da će „Benedikt i njegova ostavština više utjecati na Crkvu nego prije, više sada, nakon njegove fizičke smrti, nego prije, dok je još bio živ. Svi se sjećamo njegovih zadnjih dviju javnih intervencija: jedan o zlostavljanjima od strane klera, a drugi o svećeničkom celibatu zajedno s kardinalom Sarahom. Te dvije intervencije ‘zaustavile’ su neke negativne procese i spriječile odluke koje su možda već bile donese, ali su bile zamrznute. Njegovom smrću to više neće biti moguće, ali taj će posao od sada nastaviti oni koji su ovih dana preuzeli brigu o njegovoj ostavštini”. 

Hipoteza Stefana Fontane postavlja pitanje: trebamo li „hermenautiku reforme u kontinuitetu” koju je promovirao Bendikt XVI. 2005. vidjeti kao sposobnu konkretno proizvesti samo „usporavanje” neumoljivog pada? Kao padobran koji usporava spuštanje, ali ne spriječava pad na tlo, samo ga čini manje brutalnim? Ova ostavština Benedikta XVI. Nije u skladu s programom pontifikata sv. Pija X.: „Sve obnoviti u Kristu” (Ef 1,10).

Izdanje „The Caminante Wanderer” od 8. siječnja, pozivajući se na njemačke novine „Die Tagespost”, smatra da je „sa smrću Benedikta XVI., započela nova etapa u Franjinom pontifikatu, dapače i same Crkve. A razlog je taj što je Ratzinger djelovao kao neka vrsta tampona koji je ublažio bijes konzervativaca protiv Bergolijovih ekscesa”.

„Ili, kako je rekao kardinal Müller, konzervativci bi mogli ići u samostan Mater Ecclesiae po iscjeljenje. Sada nema tampona, a nema više ni staračkog doma. Sukob je neizbježan…” 

Međutim, prema argentinskom komentatoru, trenutni kontekst mijenja odnos snaga: „Smrt Benedikta XVI. kasni; priča bi bila sasvim drugačija da se dogodila prije pet ili šest godina. Sada je Bergolio istrošeni i oslabljeni Papa, a svi oko njega u manje ili više uskim krugovima čekaju da umre… Kao što stručnjaci govore već nekoliko mjeseci, Vatikan miriše na konklavu”. 

„S druge strane, Franjin izrazito autoritarni stil vladanja stvorio je neprijatelje svuda, čak i među onima koji dijele njegov progresivizam. Pogledajmo, primjerice, apostolsku konstituciju koju je proglasio prošli petak [Ecclesiarum communione, 6. siječnja 2023.], kojom Rimska biskupija de facto intervenira i zahtijeva da se njegov vikar, na primjer, konzultira s njim o imenovanju svih župnika ili ređenje svakog od bogoslova”.

Štoviše, Franjo „nema potporu ni najmoćnijh progresivnih snaga: njemačkog episkopata, a s njime ni ostalih zemalja u njegovoj orbiti. Narod, ‘vjernički narod’, nije blizak papi Franji. Dovoljno je vidjeti slab odaziv javnosti koji svaki njegov javni istup okuplja”.

„Bergolio je dakle slab jer je star i bolestan; jer se njegov pontifikat istrošio uz mnogo buke ni oko čega, jer mu je njegov stil vladanja priskrbio bezbrojne neprijatelje i jer mu nedostaje podrška i odanost naroda”. 

„Wanderer”, međutim, ne vidi reakciju od strane konzervativnih prelata koje nasumično citira: „Kardinali Burke, Sarah; biskupi poput Viganòa ili Schneidera, možda su najpoznatiji. Ali ja bih također uključio u tu skupinu kardinale Müllera, Pella [koji je upravo predao svoju dušu Bogu 10. siječnja], Erdӧa i Eijka te dobar broj američkih biskupa”.

To nije nikakva konzervativna reakcija jer među tim prelatima nema vođe koji bi ih mogao ujediniti. Progresivni tisak trenutno označava čovjeka koga treba srušiti: msgr. Georg Gänswein, bivši privatni tajnik Benedikta XVI. Predstavljanje njegove knjige „Nient’altro che la Verità” [Ništa osim istine, moj život uz Bendikta XVI.], stavilo ga je u središte pozornosti. 

Argentinska stranica smatra da bi podizanje vođe zahtijevalo „eksplozivni događaj”. On to vidi u mogućem imenovanju kemijski čistog progresivca na čelo Kongregacije za nauk vjere: „Prema komentarima u vatikanskim krugovima, stvarna i gruba Franjina namjera je imenovati njemačkog biskupa Heinera Wilmera za predstojnika Kongregacije za nauk vjere”. 

Riječ je o osobi koju svi opisuju kao ultraprogresivnu i privrženu najekstremnijim odlukama njemačkog Sinodalnog puta. „Za njega, primjerice, Sveta Misa nije bitan element kršćanskog života, a predlaže potpunu reviziju crkvenog nauka o spolnosti. Rečeno je da još nije imenovan zbog snažnog protivljenja na koje je Franjo naišao od strane brojnih biskupa i kardinala, poput kardinala Müllera”.

„No, bude li inzistirao na imenovanju, što je vrlo vjerojatno s obzirom na okolnosti, nema sumnje da će Crkva ući u vrlo duboku borbu i podjelu, a za koju nitko ne zna kako će završiti”.

4. Pitanje Tradicionalne Mise 

Izjava msgr. Georga Gänsweina, osobnog tajnika Benedikta XVI., pokazuje da odnosi između pape Franje i njegovog prethodnika nisu uvijek bili tako bratski kao što pokazuju službene fotografije. Odgovarajući na pitanja vatikanista Guida Horsta za „Die Tagespost” 20. siječnja, njemački je prelat govorio o motupropriju „Traditiones Custodes” koji je praktički poništio „Summorum Pontificum”. Tvrdio je: „Bilo je jako teško. Vjerujem da je čitanje novoga motuproprija slomilo srce papi Benediktu jer je njegova namjera bila pomoći svima koji su svoj dom našli u Tradicionalnoj Misi, pronaći unutarnji mir, liturgijski mir, kako bi napustili položaj nadbiskupa Lefebvrea”.

„Nadalje, ako se pomisli koliko je stoljeća Tradicionalna Misa bila izvor duhovnog života i hrane za tolike ljude, uključujući mnoge svece, nemoguće je zamisliti da više nikome nije dostupna”. 

„I ne smijemo zaboraviti da su mnogi mladi koji su rođeni nakon Drugoga vatikanskog sabora, a koji zapravo ne razumiju svu dramu koja je okruživala Koncil, pa i novu misu, također, također pronašli duhovni dom, duhovno blago u Tradicionalnoj Misi. Oteti ovo blago vjernicima… Moram reći da je to nešto što mi se ne sviđa”. 

Sretni smo saznati da su Benedikt XVI. i njegov tajnik djelili istu privrženost duhovnom blagu Tridentske Mise, ali smo iznenađeni što iz usta msgr. Gänsweina, da je ova privrženost trebala biti popraćena nadom da će katolici „napustiti položaj nadbiskupa Lefebvrea”. 

Kako utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nikada nije tvrdio da ima osobni nauk niti originalna stajališta, postavlja se pitanje što točno znači izjava njemačkog prelata. Mogući odgovor daje Luissela Scrosatti u „La Nuova Bussola Quotidiana” od 5. siječnja: 

„Kardinal Joseph Ratzinger dugo je radio na tome da dopusti onima, koji su duboko bili privrženi drevnom obredu, mogućnost da imaju svoje mjesto u Crkvi, a da ih se ne smatra rezervatom nostaligičara, već razumijevajući njihovu ljubav prema ovom časnom obredu Crkve”. 

„Tijekom biskupskih ređenja bez papinskog naloga od strane nadbiskupa Marcela Lefebvrea i biskupa Antônija de Castra Mayera 1988. godine, činilo se da je jedina mogućnost da možemo nastaviti piti iz ovog neiscrpnog i sigurnog duhovnog izvora bilo slijediti nadbiskupa Lefebvrea u stvaranju entiteta kanonski nepriznatog od Crkve te držati se njegove pozicije supstancijalnog odbacivanja dokumenata Drugog vatikanskog sabora, postkoncilskog učiteljstva i liturgijske reforme”.

Talijanska novinarka nastavlja: „Ratzinger je prednjačio u stvaranju kanonske strukture tako da se čitave zajednice te pojedini svećenici i vjernici više ne suočavaju s nevjerojatnom dilemom: ili stari obred ili crkveno zajedništvo”. 

„Tako je stvoreno Papinsko povjerenstvo ‘Ecclesia Dei’ i razni svećenički instituti te monaške i redovničke zajednice koje su mu pridodane. Bio je to važan prvi korak, ali bilo je jasno da se na taj način ne može pobjeći od stvarnosti ‘zaštićene zone’ i od ideje da je drevni obred bio za dobrobit nekolicine nostalgičara, možda čak i pomalo fanatičnih ljudi. ‘Summorum Pontificum’ bio je veliko priznanje da ovaj obred u potpunosti pripada liturgijskom izričaju Crkve u rimskom obredu”. 

U odgovoru na „dilemu” Luiselle Scrosatti, „ili stari obred ili crkveno zajedništvo”, nećemo spominjati izraze poput „rezervata za nostalgičare” ili „možda pomalo fanatično”, jednostavno ćemo citirati biskupa koji ne pripada Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., ali koji danas vidi ono što je nadbiskup Lefebvre vidio na samom početku krize. 

U video intervjuu koji je prenio „LifeSiteNews” 13. rujna, 2022., Athanasius Schneider, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, rekao je o Bratstvu koje je utemeljio nadbiskup Lefebvre: „Moramo biti realni. Situacija oko Svećeničkog bratstva sv. Pija X. povezana je s izvanrednom krizom Crkve”. 

„Oni [svećenici Bratstva] ne čine ništa osim onoga što je Crkva uvijek činila do Sabora: nema novih stvari, oni jednostavno nastavljaju činiti što su činili i sami sveci, i ponavljam: njihova je situacija kanonski nepravilna zbog velike krize u kojoj živimo od Koncila. Moramo biti vrlo iskreni i to vidjeti”. 

„Naravno da moramo moliti za njih da dobiju potpunu kanonsku strukturu i da im pomognemo u tome, ali kada je u pitanju vjere stanje nužde, kanonsko-pravni aspekt je sekundaran. Na prvom mjestu je vjera, istina i liturgija, a sve to Crkva je oduvijek čuvala, kao što je to bio slučaj u četvrtom stoljeću za vrijeme arijanske krize”.

„Sveti Atanazije bio je ekskomuniciran”, rekao je, „’Oni [arijanci] su zauzeli sve crkve, ali mi imamo vjeru. Oni imaju zgrade, mi imamo vjeru’. Možda oni [neoarijanci] imaju kanonsku moć i strukture, ali toliko mnogo biskupa nema vjeru…ili nema punu vjeru”. 

I zaključuje: „Stoga moramo imati globalnu viziju i moliti da [jednog dana] dođe papa koji priznaje i daje sve ovlasti Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. i drugim zajednicama koje nastoje sačuvati vjeru”. 

Dana 21. studenoga 1974., nadbiskup Lefebvre dao je ovu izjavu, koja je postala poznata: 

„Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u knjigama kodificirano i zabilježeno. I tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo Vječnoga Rima”. 

I precizira: „Djelujući tako, milošću Božjom i uz pomoć Blažene Djevice Marije, svetog Josipa i svetoga pape Pija X., uvjereni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi, kao i svim Petrovim nasljednicima i tako biti „fideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto. Amen”. 

Gotovo 50 godina kasnije, valjanost načela koja je izrekao utemeljitelj Bratstva očituje se biskupima, svećenicima i vjernicima koji ga nisu poznavali, ali koji odano priznaju da ta tradicionalna načela bacaju svjetlo na sadašnju situaciju i omogućuju rad za spasenje duša.

Izvor: fsspx.news