“Kada se stvarno bojimo onoga što nam se sprema, On nas želi zaštititi. Kada nas đavao napada, Isus to shvaća kao osobni napad…”

______

Majka Natalija nam daje tri pouke koje je naučila iz priča iz Abrahamova života. Ovo su spoznaje koje svi možemo primijeniti na svoje živote. Ostala nagovore majke Natalije pogledajte među ostalim videozapisima stranice.

Prenosimo sadržaj Izdavačke kuće Kyrios.

Slava Isusu Kristu!

Dakle masovni mediji desenzibiliziraju, izokreću, i simplificiraju ljudsko razmišljanje; ali tu nije kraj!

Mediji također proizvodi napumpane emocionalne hiper-reakcije na trivijalne podražaje.

Nemoguće je preuveličati nesrazmjer između neke navodne uvrede ili (sporne) činjenice i reakcije koju Mediji proizvedu u svojem žaru za osuđivanjem.

U perverznoj verziji leptira koji izaziva oluju (iz teorije kaosa) očito se vjeruje da bilo koja primjedba o bilo kojoj temi koju bilo tko daje i koja može uvrijediti neku drugu osobu ili skupinu; treba tretirati kao nešto što izaziva katastrofalni rezultat – zbog toga je potrebno neograničene osuđivanje i kažnjavanje.

S jedne strane, ništa nije toliko trivijalno da ne bi dominiralo svijetom medijskih rasprava danima ili tjednima; ali s druge strane ne postoji tako ozbiljan moralni prijestup kojeg medije ne bi mogli ignorirati, prikrivati ili preoblikovati u pitanje žrtve, ili čak vrline.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi postalo najvažnija stvar na svijetu. Možda nekoliko riječi poruke koje opskurni tinejđer pošalje na društvenoj mreži – a uskoro o njoj raspravljaju poglavari država, vladini službenici, bitni novinari, visoki akademici i milijuni drugih društvenih interakcija diljem svijeta.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi dovelo do rulje, mržnje, sudskih slučajeva, kazni, namjernih financijskih uništavanja, otkaza, čak i zatvora.

S druga pak strane, ljude koji su sigurno učinili, i za koje sigurno znamo da su to učinili, užasna djela brutalnog nasilja se predstavlja kao žrtve, predstavlja ih se kao nekoga tko zaslužuje simpatije; ili su heroji, bore se za pravdu, ili su obični ljudi koje prestrogo osuđujemo…. ili što god mediji žele.

Navedena kombinacija otkriva krajnje zlo modernog morala kojeg održavaju masovni mediji.

To je život u svijetu bez Boga, svijetu moralnog relativizma bez poimanja objektivne istine. U Svijetu koji nije dokinuo moral, nego ga je iskorijenio i izokrenuo. Svijet u kojem je pitanje proporcija i stupnjevanja proizvoljno.

Svijet u kojem je Mnijenje zamijenilo Boga, a Mnijenje generiraju i proširuju bez prestanaka masovni mediji. (Katolik s dna kace – blog)

Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr