Za brata Milana, u carstvu nebeskom! – podigao je svoju čašu moj prijatelj Anvar. Tradicionalno, zdravica u spomen na duše bližnjih koji više nisu s nama ispija se tiho, bez kucanja.

By courtesy: 7Dnevno.hr

Dragi Anvar, Anvar Sarvarovič Azimov, bivši ruski veleposlanik u Hrvatskoj, pozvao me je prošlog petka na ručak u čast godišnjice priznanja neovisnosti Republike Hrvatske od Ruske Federacije. Bio nam je to, ujedno, i oproštajni susret jer mi uskoro istječe viza i moram napustiti Rusiju. U protivnom sam u prekršaju za koji slijedi izgon i barem pet godina zabrane ulaska u zemlju. A kako je i red u tim prilikama, zdravice su se nizale jedna za drugom. Ručali smo na, zapravo, tajnom mjestu – u restoranu koji, službeno, nije restoran. Uzbekistanska kuhinja, njegova velika ljubav, jer je i sam rođeni Uzbekistanac. Riječ je, zapravo, o nekoj vrsti kluba “members only”, gdje se gotovo svi posjetitelji međusobno znaju – vežu ih zavičajne ili profesionalne veze – mjestu koje nema nikakvu reklamu izvana i kamo se ne dolazi bez najave ili poziva.

“I, što kažeš na plov?”, pitao je Anvar ponosan na svoje nacionalno jelo. Tradicionalni uzbekistanski plov ponos je njihove kuhinje – priprema se u velikom kazanu na otvorenoj vatri, a uz rižu u njega idu ovčetina, govedina, puno raznog povrća i začina.

“Izvrstan! Najbolji koji sam dosad probao!”, iskreno sam mu rekao, a on je zadovoljan natočio čaše za još jednu zdravicu.

Nakon obilnog i dobro zalivenog ručka, vozeći se kući u taksiju, umalo sam zadrijemao. Jedva sam se dovukao gore do stana i počeo ženici objašnjavati kako očito prošle noći nisam dobro spavao pa to moram sada nadoknaditi, zaleći malo na kauč nakon dobrog ručka.

Tajni sastanak

“Da, da… Nisi dobro spavao. Vidim. Votke ste se napojili, to je!”, ljutito je zaključila, ipak procijenivši kako joj je jednostavnije pustiti me da odspavam koji sat nego slušati moja objašnjavanja. I zalegoh. Već me je i ulazak sa smrznute ulice u topli stan ošamutio, no tek kada sam zalegao, soba se oko mene počela lagano okretati… Polako sam, iz nje, odlebdio ponovo van, na hladne moskovske ulice zavijene snijegom. Šetao sam tako zamišljeno Crvenim trgom dok mi je snijeg šibao obraze, nisam ni primijetio veliki crni Mercedes G klase sa zatamnjenim staklima koji se zaustavio uz pločnik, a iz njega su izašla dva tipa u crnim kožnim dugačkim kaputima i crnim krznenim ruskim kapama s pokrivalima za uši. Ovdje ih zovu “šapka-ušanka”. Nečujno su mi prišli iza leđa. Jedan me potapšao lagano po ramenu i tiho zapovjedio: “Ulazi u auto. Da nisi pokušavao bježati, vikati… Ne bih ti to preporučio”, rekao je ledenim glasom.

Šutke sam ih poslušao i ubrzo sam bio zavaljen na zadnjem kožnom sjedalu luksuznog terenca.

“Tko ste vi? Kamo me vodite?”, trudio sam se, premda neuspješno, zvučati kao da nisam uplašen do kostiju. Već su mi u misli navrle priče o gulazima, Sibiru, kaznenim kolonijama… ili one o nekoliko podzemnih etaža ispod zloglasne Lubjanke, sjedišta nekadašnjeg KGB-a, danas FSB-a… Ova dvojica zasjela su mi svaki s jedne strane, ispred su su bili vozač i još jedan tip.

“Ne boj se. Ispričavamo se što te ovako odvodimo, ali nema razloga za brigu. Samo je opreznost u pitanju. Vratit ćemo te nakon sastanka natrag na isto mjesto gdje si i ušao. Ili te možemo odvesti doma…”, smirivao me je ovaj slijeva.

“Sastanak? Kakav sastanak? S kim?”, pitao sam, ipak malo umiren.

“Vidjet ćeš. Neće ti biti žao, vjeruj”, rekao je.

Kroz glavu su navrle druge misli… Ne vode me u zatvor, bar me tako uvjeravaju. Zapravo, sigurno me ne vode. Nemaju mi razloga muljati, ionako ne mogu ništa.

Brojne misli

Nisu me sigurno oteli da bi me regrutirali i slali nekamo na front. Ne stranca u mojim godinama, a ne vjerujem ni da to rade u luksuznim terencima. Ali kamo me vode? Komu? Pala mi na pamet pomisao – možda u sjedište neke službe gdje me žele vrbovati. No tko bi mene i za što uopće vrbovao? Da brojim i javljam koliko kokoši ima moj susjed Štef u Zagorju? Ili da javljam vozni red zagorskih vlakova koji prometuju od Krapine do Zaboka? Bez veze. Otklonio sam tu mogućnost. Odzvanjala mi je u glavi ona rečenica “neće ti biti žao, vjeruj!”. Možda me vode u neki spa centar izvan Moskve gdje me u banji željno očekuje grupa napaljenih ruskih ljepotica? To mi ne bi bio žao. No, nažalost, malo je vjerojatno. A možda me vode da napravim ekskluzivni intervju s nekim? S Putinom? I to je bilo bez veze… Oteli bi onda nekog novinara iz neke ozbiljne države. Još sam neko vrijeme razbijao glavu pitanjima dok je Mercedes jurio kroz snježnu mećavu autocestom. Već smo bili debelo izvan Moskve, vozili smo gotovo dva sata. Napola sam drijemao, napola se pokušavao orijentirati, iako sam se već na početku pogubio.

Nisam mogao odgonetnuti ni na koju stranu svijeta idemo, na sjever, jug, istok ili zapad… Dok na jednom putokazu nisam razaznao ime grada kojem smo se približavali – Suzdalj. Čuo sam i čitao o njemu. Jedan od najstarijih ruskih gradova koji se spominje još u 10. stoljeću. Prepun crkava, manastira, starih srednjovjekovnih zgrada i luksuznih starih vila u okolici. Jedan od rijetkih gradova u Rusiji u kojem vrijeme kao da je stalo još prije revolucije. Ni za vrijeme Staljina Suzdalj nisu dirali, ostavljen je kakav je bio, bez soc-realističkih stambenih zgrada, tvornica… Crkve, manastiri, zgrade…, sve je obnavljano i održavano i danas je Suzdalj atraktivno turističko odredište i dom ruskih oligarha i bogataša koji žive u luksuznim dačama u okolici. No zašto su mene doveli ovamo?

Raskošna vila

U jednoj snijegom prekrivenoj ulici usporili smo, skrenuli s ceste i zaustavili se ispred velikih ulaznih vrata od kovanog željeza. Suvozač je s nekim progovorio nešto mobitelom i vrata su se automatski počela otvarati pred nama. Mercedes je polako ušao u dvorište-park, i vozio očišćenim popločenim putem prema raskošnoj vili, dok su uz njega kaskala dva ogromna kavkaska ovčara. Zaustavili smo se ispred ulaza u vilu, prišao je čuvar u odori i otvorio vrata.

“Izvolite, ne bojte se”, ljubazno je rekao. Izlazili smo van, a dlakave grdosije su nas nezainteresirano promatrale. Ušli smo u veliko predsoblje vile, skinuli kapute i pružili ih čuvaru koji ih je objesio na vješalice.

“Dalje ideš sam. Hajde, ne boj se. Čeka te”, rekao mi jedan od mojih “otmičara” nasmiješivši se. Sada već spokojan, ušao sam u sobu i ugledao visoku, vitku plavušu impozantne figure koja mi je žurno prilazila nasmijana. Izgledala je kao model s duplerica Playboya, moglo joj je biti oko 30 – 35 godina, zaključio sam pažljivije se zagledavši, iako je na prvu djelovala deset godina mlađe.

“Dobro nam došli, dragi Roberte! Ja sam Nataša. Mišina, kako da kažem… domaćica. Osjećajte se kao kod kuće!”, veselo je zacvrkutala. Zbunjen, zakoračio sam po debelom perzijskom sagu, osvrtao se po velikoj prostoriji namještenoj stilskim namještajem, vitrinama, bibliotekom, kožnim dubokim foteljama, sofom… U velikom otvorenom kaminu vatra je lizala debele cjepanice. Na zidovima obloženim očito jako skupim tapetama i dijelom drvom visjele su slike u kićenim okvirima. Zagledao sam se u slike, neke su mi djelovale poznato! Malo bolje sam pogledao i kao da sam prepoznao vizuru Zagreba, s tornjevima katedrale i Medvednicom u pozadini. Do nje – Markova crkva!

“Ne. Ne može biti… Ja ovo sanjam!”, uštipnuo sam se za usnu da se uvjerim. A onda iza sebe začuh glas: “Kaj je, Valdec, kaj si se usral!”, smijao se. Okrenuo sam se naglo i ugledao nasmijanog sijedog čovjeka s bradom, u puloveru od kašmira.

Hercegovačka loza

“Budeš lozu, imam pravu domaću hercegovačku? Ili si za pjenušac radije? Tomac? On je jadnik isto nedavno umro…”, govorio mi je – duh!

“Mmmmm…”, počeo sam štekati.

“Da, da. Milan. Milan Bandić. Pa zar sam se toliko promijenio od zadnjeg puta?”, smijao se.

“Čekaj… Pa ti si mrtav. To znači da sam i ja mrtav. A u vražju mater!”, sinulo mi je, i odmah pomislih, kud da nakon smrti naletim baš na njega.

“Ma mrtav sam drek. Jesi bedast… Kaj buš? Lozu ili Tomca? Ili si za nešto drugo. Imam sve, samo reci…”, smijući se prilazio mi je i pružio mi ruku. Nije bila mrtvački hladna. Uopće. Potom me je zagrlio, pa predložio: “Hajdemo drmnuti po lozu da dođeš k sebi, izgledaš kao da si vidio duha”.

“Čekaj, Milane… Ti i jesi duh! Umro si prije dvije godine. U Zagrebu…”, govorio sam u nevjerici. On je natočio dvije čaše loze, pružio mi jednu i pokazao da sjednemo u fotelje.

“Još pušiš? Zapali slobodno… Ali ne valja ti to. Vidiš kak’ je mene streslo, a nisam pušio, hahahaha…”, podigao je čašu i nazdravio: “Za život! Za Zagreb! Bar ono što je od njega ostalo…”, rekao je. I što da radim, kucnuo sam se s njim, pa iskapio. Doista je bila loza. Hercegovačka. Odlična. Malo sam se pribrao, pa pitao: “O čemu se radi, Milane. Ti si mrtav. Umro si od srčanog udara još prije gotovo dvije godine, 28. veljače. Za desetak dana će ti biti komemoracija. Ako bude. Sve su novine o tome pisale, bio je i sprovod…”

“Novine. Daj ne govori budalaštine. Pa ti radiš u novinama… Koliko? 30 godina. I još vjeruješ što pišu? Ne budali… Pa baš sam prije neki dan čitao istraživanje neko u Hrvatskoj. Vama novinarima ne vjeruju ni mala djeca. Najgori ste po rejtingu. Djeca vam vjeruju manje nego političarima! A njima nitko ne vjeruje. Ni njihovi roditelji…”, rugao mi se.

“Ok. Živ si. I tu si, u Rusiji. Iako si mrtav. Umro. I pokopan si na Mirogoju… Daj mi objasni o čemu je riječ?”, pogledao sam ga ispitivački.

“Čuj, inscenirao sam vlastitu smrt, pokop, i zdimio u Rusiju i tu se skrasio. I tu namjeravam ostati do kraja svog, nadam se još dugog, života”, započeo je, a Nataša nam je prišla, napunila nam ponovno čaše, pa ga nježno pogladila po obrazu.

“Miša, za koliko da vam serviraju jelo? I što ćete?”, pitala je umiljato na ruskom.

“Sigurno si gladan. Što bi jeo? Zagrebački? Pašku janjetinu? Odojka? Ili si za neku ribu? Dopremili su mi jučer svježeg zubaca i škarpinu. A imam i odlične tune. Gotovinine!”, nabrajao je.

“Može riba…”, zbunjeno sam odgovorio. Nataša je tiho nestala, a Milan je nastavio: “Bunkerirao sam ovdje u Rusiji nekoliko godina lovu, s ljudima od povjerenja sve dogovorio i samo čekao pravu priliku da odigram igru”, zadovoljno je nastavio svoju ispovijest.

Veći realist

“Samo malo… Ali… Zašto sam ja sada tu, kod tebe? Zašto mi to sve pričaš? Pa zar nije sve to u strogoj tajnosti? Ili…”, pomislio sam da će me možda likvidirati kako ne bi riskirao da se njegova tajna dozna.

“Prvo, pratio sam tvoje tekstove u 7dnevno i shvatio da si tu, u Moskvi. Čak sam čitao i tvoje Facebook statuse. Nisi loš… Iskreno, nisam ni s kim razgovarao na hrvatskom već gotovo dvije godine – ne družim se ni s kim od naših. Uostalom, sad sam Rus. Zovem se Mihail Banditov, a zovu me Miša. Drugo, drag si mi, znamo se više od 20 godina. I treće, što ćeš s informacijom da sam živ i da živim u Rusiji? Pa novinar si, čovječe! Vama ionako nitko ništa ne vjeruje, hahahahaha…”

Odjednom mi je sve postajalo sve logičnije. Ovima koji su me doveli odmah sam morao dati mobitel. Dakle, nisam ga mogao fotografirati. Nakon večere odvest će me natrag kući i što?

Što bih mogao? Javiti nekomu u Zagreb da sam bio na večeri kod Milana Bandića? Pa nitko me neće ozbiljno shvatiti, reći će da se zajebavam ili da sam se oblio votkom pa haluciniram. Ima pravo stari lisac. Sve je isplanirao.

“Nego, ova viletina, osiguranje, auti, sva ova raskoš… Pa koliko si to love popalio i kako si sve uspio iznijeti iz države?”, pokušao sam biti drzak dok je Nataša ulazila njišući bokovima da bi nas pozvala da se preselimo u blagovaonicu gdje je hrana već bila poslužena.

“Čuj, sve one priče po medijima – Bandić lopov, kriminalac, bla, bla, bla… Sve su to bile najobičnije pizdarije. Pa da sam stvarno krao toliko koliko su pisali, ne bi li mi nešto našli? Ta nisam ja Supermen da skrivam sve tragove. I kaj je najbolje, najviše su me napadali i lagali o meni tvoji kolege kojima sam davao gradske stanove na korištenje, mediji koji bi krepali da im iz gradskog proračuna nisam trpao… Zamisli, govnu sredim gradski stan, i to u dobrom kvartu, na Prisavlju. Trosobni. Prvi me razvaljivao u svojim usranim novinama. I to znam po čijoj narudžbi. Još je lovu uzeo za to! Ali neka… Svi ćemo jednom doći pred lice dragog Boga i odgovarati za učinjeno. Ja ću, ako ikada umrem, doći gore spokojan, čiste savjesti. A sve ovo? Pa rekao sam ti, štedio sam cijeli život, pametno ulagao. Pomalo. Ok, bilo je tu i malih znakova pažnje, no vjeruj mi, predsjednik neke usrane provincijske općine mazne puno više za jedan mandat nego što sam ja za više od 20 godina koliko sam vodio Zagreb. Osim toga, radim. Bar tri puta tjedno sam u Moskvi, angažiran sam kao specijalni savjetnik moskovskoga gradonačelnika Sergeja Sobjanina. A i kad nisam u moskovskom uredu, na vezi sam s njim 24/7. Ne bi vjerovao koliko sam tu posla već odradio. Jesi li vidio po Moskvi hrpetine vreća za smeće? Jesi vidio kako funkcionira javni prijevoz? A kako vam je sada u Zagrebu s ovima…, ma ne znam kako da ih nazovem… Vjeruj, ne mogu više ni gledati na internetu vijesti o mom Zagrebu. Srce me zaboli kad to vidim. A moram čuvati srce. Još mi treba, kaj ne”?, nasmijao se i potapšao Natašu po stražnjici dok nam je posluživala hranu i točila vino u kristalne čaše.

Jesi siguran?

“Moskva je velika. Zagreb ima… koliko sada? 700, 800 tisuća stanovnika? U Moskvi ih je službeno oko 17 milijuna, Valdec moj. U stvarnosti i više od 20 milijuna. A taj broj rapidno raste kako se granice grada šire. Gradi se nemilo… Tu ima posla za još barem deset Milana Bandića, dragi moj. Ali, treba delati!”, rekao je uzbuđeno i prihvatio se jela.

I ja sam se posvetio svom tanjuru. Slasna škarpina, baš taman pečena, blitva i kuhani krumpir… Vilicom sam prinio ustima veliki zalogaj ribe. Okus je bio božanstven. No onda me probolo u grlu. Kost! Počeo sam se gušiti u kašlju. Milan je poskočio i stao me udarati dlanom po leđima, ali nije pomagalo. Potom mi je prišao otraga, obujmio me rukama i šakama stisnuo pleksus kako bi, nadao se, izbacio prokletu riblju kost iz grla. Nije pomoglo. Zacrnjelo mi se pred očima, a on me je nastavio udarati po leđima.

Odjednom, otvorio sam oči, ugledao poznatu vizuru svoga moskovskog dnevnog boravka. Po leđima me je sada udarala žena.

“Što ti je!? Što ti je? Zašto kašlješ?”, vikala je. Došao sam malo k sebi, sjeo na kauč dok me je palilo u grlu. Proklete cigarete, pomislio sam. Pa se odmah potom stao izbezumljeno osvrtati oko sebe…

“A Milan? Gdje je Milan? Gdje je Nataša?”, ponavljao sam, kao u bunilu.

“Kakva Nataša? Koja ti je to? Koji Milan? Sanjao si, budalo!”, vikala je žena na mene. Ustao sam i odgegao se u kupaonicu, stao iznad umivaonika i umio se hladnom vodom da se priberem. U ogledalu sam ugledao samog sebe.

“Sanjao si sve, budalo!”, promrmljao sam. Ovaj u ogledalu se samo nasmijao i odgovorio:

“Jesi li siguran? Vama novinarima ne treba vjerovati!”

Autor: Robert Valdec/7dnevno