Društvo

Umnici, maloumnici i bezumnici

Published

4 godine ago

12 svibnja, 2020

Glavni episkop Srpske pravoslavne Crkve (SPC) u Hrvatskoj naziva se mitropolit Zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije. A kada svojim vjernicima čestita neki praznik onda spominje vjernike u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj – donosi Tihomir Čuljak u NoveNews.

Iz toga se najbolje vidi kako je za Srpsku pravoslavnu Crkvu Hrvatska prostor oko Zagreba. Sve ostale hrvatske regije su za Srbe još uvijek nešto izvan Hrvatske.

Na isti način su prema Hrvatskoj postupali svi ostali bivši okupatori; Austrijanci, Mlačani, Mađari i Turci. Kako bi oslabili hrvatski identitet nastojali su jačati regionalne identitete poput dalmatinskog, slavonskog, ličkog, zagorskog, istrijanskog, hercegovačkog, ili bosanskog. Veliki hrvatski umnik, ratnik i državnik Franjo Tuđman je kao povjesničar sve to vrlo dobro znao, te je u cilju slabljenja regionalnih identiteta odlučio osnovati 20 županija koje su previše male da bi se u njima mogle pojaviti autonomaške ambicije pojedinih lokalnih političara.

Uz 20 županija podijelio je i bivše velike općine na puno veći broj manjih gradova i općina kako bi mali gradovi i općine mogle ojačati svoj društveni standard, te kako se ne bi razvijala samo sjedišta velikih općina.

Sve to je vremenom počelo davati poželjne rezultate.

Regionalne stranke i regionalni separatizmi su najvećim dijelom nestali sa političke scene, a mnoga bivša sele su se pretvorila u urbana naselja pogodna za ugodan život.

Kakav razvoj lokalnih zajednica bi smo imali da su ostale bivše velike općine možemo vidjeti najbolje na primjeru BIH gdje su ostale bivše velike jugoslavenske općine u kojima su sva naselja izvan sjedišta općina potpuno urbanistički i demografski propala.

Do porasta značaja i moći sjedišta bivših općina počelo je ponovno dolaziti sa ulaskom na tržište velikih robnih lanaca koji su svoje velike robne kuće počeli raditi na teritorijima kojima gravitira veći broj stanovnika. Zahvaljujući velikim poticajima koje su ti robni lanci dobivali od svojih matičnih državnika, te zahvaljujući pomoći lokalnih političkih maloumnika ovi robni lanci su uspjeli uništiti gotovo svu mrežu malih trgovina, a sa njima su počeli propadati i sitni proizvođači koji su ostali bez posla, te su krenuli na rad u inozemstvo. Time su i male općine počele naglo propadati i gubiti izgled urbanih mjesta.

A kako bi se ti negativni trendovi još i povećali mnogi naši politički bezumnici pokušavaju svojim politikama uništiti najvažnije Tuđmanove dugoročne strateške odluke o državnoj upravi i samoupravi.

Pokušavaju ukinuti Županije i vratiti stare velike općine.

I sve to rade pod parolom navodnih velikih i nepotrebnih troškova županija i općina.

Oko 450 općina i gradova, bez Grada Zagreba imaju troškove koji su manji od troškova raznih vladinih i nevladinih udruga i agencija. A čak i te općine i gradovi po zakoni moraju veliki dio svojih sredstava izdvajati za neke od tih udruga i agencija.

Ali naše političke bezumnike statistički podaci ne zanimaju. Oni razmišljaju samo o svojim kratkoročnim političkim interesima. Primijetili su kako na izborima u nekim gradovima oni ponekad znaju pobijediti, dok u većini općina i županija pobjeđuju desničari. Najčešće HDZ u koaliciji sa manjim desnim strankama. Računica im je jasna. Ako bi ukinuli županije i uveli regije oko gradova u kojima oni ponekad znaju pobijediti mogao bi ojačati njihov utjecaj. Ukidanjem malih općina smanjio bi se broj i jedinica lokalne samouprave u kojima pobjeđuje desnica.

Međutim, ta računica im je utemeljena na čistim snovima, a ne na statističkim podacima.

U većini Županija župani postaju oni koji dolaze sa desnice, ali ne zahvaljujući glasovima stanovnika velikih gradova već stanovnicima sela. A i u gradovima gdje ljevica i lokalni regionalisti ponekad znaju pobijediti stvari bi se promijenile ukidanjem malih općina. Stanovnici tih malih općina bi i nakon ukidanja glasali desno, te bi i u većini gradova postotak desnih glasova porastao.

Često obični birači puno bolje znaju ocijeniti argumente i prave ciljeve zagovornika ukidanja županija i malih općina nego što to znaju saborski zastupnici desnice u saborskim raspravama. Birači znaju prepoznati ovakve strateške neprijatelje hrvatske države ponajviše po tome što se oni osim za ukidanje županija i malih općina vrlo žestoko zalažu i za smanjenje troškova obrane.

Koliko su argumenti ovih hrvatskih bezumnika koji rade protiv interesa svoje države najbolje se može vidjeti na primjeru Švicarske.

Švicarska ima puno više kantona nego Hrvatska županija, a ti kantoni imaju i puno veće ovlasti nego naše županije. Osim tog Švicarska ima puno više općina, i to ne ukupno već po glavi stanovnika.

Jedina razlika između naših i njihovih općina je u tome što kod nas svi načelnici općina imaju visoke plaće dok u švicarskim malim selima načelnici općina najčešće rade volonterski. Kada bi se i u naše zakone uvela zabrana isplate plaća ako općina za to nema novca na lokalne izbore bi se više javljali umirovljenici i poduzetnici, a puno manje nezaposleni koji se kroz politiku pokušavaju zaposliti.

Iako znaju štedjeti na plaćama političara Švicarci vrlo dobro znaju na čemu se ne smije štedjeti, a to je obrana. A znaju i kako jačanjem obrane dodatno jačaju svoje gospodarstvi i poništavaju nezaposlenost.

Od svih europskih zemalja najviše za obranu troši Švicarska koja zbog toga nije osiromašila, već naprotiv upravo je proizvodnja za obranu jedan od osnovnih izvora njezinoga bogatstva.

Švicarska obrana se sastoji iz tri dijela; vojna obrana i civilna obrana, te privredna obrana koja osigurava proizvodnju opreme i materijalnih dobara neophodnih za vođenje rata i koja povezuje vojnu i civilnu obranu.

Poduzeća koja su osobito značajna za obranu i u miru funkcioniraju koristeći se isključivo domaćim resursima bez obzira na ekonomsku opravdanost.

Vojska i civilna zaštita su ustrojene na teritorijalnom principu. Zahvaljujući tome što osobno naoružanje drže kod kuće i što često vježbaju mobilizacija pričuvnih brigada traje od nekoliko sati do naviše 48 sati.

Osim vojske, sve općine veće od 1.000 stanovnika, dužne su nabaviti opremu i obučiti terenske odrede civilne obrane, te izgraditi građevinske objekte neophodne za zaštitu stanovništva. Iako imaju puno više općina po glavi stanovnika nego Hrvatska to za njih nije problem, te imaju svoje vatrogasce i druge postrojbe za zaštitu.

Poduzeća koja zapošljavaju više od 100 radnika, te bolnice i zdravstvene ustanove, koje imaju više od 50 kreveta, obavezne su organizirati i opremiti svoje odrede civilne obrane.

Svi vlasnici zgrada također moraju izraditi skloništa, a postoje i javna skloništa u velikim gradovima i na svim mjestima gdje je velika koncentracija stanovništva. Ova skloništa moraju imati mjesta za najmanje 100 ljudi. Sve to puno košta pa Švicarci po glavi stanovništva za vojnu obranu i civilnu zaštitu izdvajaju daleko najviše među razvijenim zemljama. Budući da gotovo sav novac izdvojen za obranu i zaštitu završava na računima domaćih poduzeća upravo su ulaganja u obranu veliki izvor radnih mjesta i visokog standarda.

A kod nas se za plaće načelnika i njihovi pomagača troši puno više nego je potrebno za općinske vatrogasne postrojbe, ili postrojbe civilne zaštite.

Kada bi naši bezumni zagovornici ukidanja po njima nepotrebnih troškova doista imali dobre namjere mogli bi predložiti zabranu izdvajanja za plaće općinskih načelnika tamo gdje novca za to nema, te preusmjeravanje novca u lokalnu infrastrukturu, zaštitu i obranu. Umjesto toga oni uporno sve one koji predlažu manje za udruge, a više za obranu uz pomoć svojih medijskih glasnogovornika nazivaju militaristima i retrogradnim agresivnim desničarima. Tihomir Čuljak/ NoveNews.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić