Kultura
‘Ustaša’ Charles McLean i Noćobdija
Primjenjujući njegovu priču kao formulu, kao paradigmu, mislim da je Charles McLean u svojem romanu NOĆOBDIJA, i ne znajući, najbolje obradio hrvatsku povijest, barem nedavnu!
Da određene strukture u državi RH znaju čitati i da su ikada i čuli za njega, sigurno bi američkog novinara i senatorovog sina optužili da je nazadnjak i Ustaša, iako ni u tome nema ništa loše, osim demagogije same po sebi, koju ionako ne razumiju, osim što je reproduciraju, pokazujući se na nivou CD-a ili USB štapića!
Mnogi bi ga „vrli povjesničari“ optužili za revizionizam i savjetovali da se ostavi prošlosti. Svakako, kaže on, ili sam ga barem ja tako razumio, osjećajući konstantnu smušenost i nelogičnost, nepovezanost životnih isječaka i apsurdnost događaja u sadašnjosti, glavni se junak vraća u povijest, sve dublje i dublje, razotkrivajući njenu istinitost s neizbježnom refleksijom na sadašnji trenutak, logičnost i kauzalnost. I, u konačnici, na ishodištu pronalazi temelje uzroka svojih i tuđih postupaka u sadašnjosti.
Na kraju, bitka nikada ne prestaje osim povremene prevage – I kome ću reći i tko će mi vjerovati da ga nisam ubio i da ćemo se mi opet sresti…(nije citat)? Kao što zajedničarstvo, komunizam i globalizacija od dolaska čovjeka na Zemlju vode vječnu borbu sa onima koji ne daju da im drugi gospodare u njihovu dvorištu i u njihovoj kući propisuju tuđa pravila.
Stoga nema načina budućnosti bez rasvjetljavanja povijesti da bi se izložila opravdanost postupaka. A zna se tko to priječi. Hrvati sigurno ne! S druge strane, koliko li je istinitosti i tragedije kod Bočeka i njegova PRESTOLONASLJEDNIKA koja se u svakom djeliću može primijeniti na Hrvatsku i njene protivnike!
Dok sa jedne strane Hrvati uporno kroz svoju baštinu čuvaju i pronose tajnu koje uglavnom nisu ni svjesni i ne odričući se svojih naučenih temeljnih vrijednosti koje definiraju jedan (ponosni) narod, dotle njihovi oponenti složno napadaju te iste vrijednosti i ne znajući točno zbog čega, osim da im je tako rečeno, osim onih koji su se time direktno i okoristili!
Ono što uokviruje taj antagonizam, daleko je veće i kompleksnije od partizana i Ustaša i ulazi u sferu metafizike, teologije, znanosti i znanstvene fantastike a svedeno je na dokidanje religije kao takve, ne spominjući je kao loše prevedenu znanost koja sada, relativno razvijena, ima nove temelje i nove odrednice i čvrsto uporište pa prethodno ustupa mjesto novom!
Maksimilijan je bio tužan, Katarina se posipala pepelom a naši komunisti uporno šute iako se svakodnevno zbog toga slijevaju rijeke krvi! A krajnja svrha je dobiti hibridnog, čipiranog svijetlosmeđeg čovjeka, Zemljanina bez nacionalne povijesti a poglavito teološke i religijske.
O duhovnoj strani, uočavamo već danas. Koliko su tome bliske komunističke parole o tome kako će u budućnosti strojevi raditi za čovjeka koji će se kulturno uzdizati možemo lako nazrijeti.
Cogito, tko ne razumije tekst i misao, neka radije izbjegne dosege demokracije… kojoj je jedina svrha da u gomili zaguši glas razuma!
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina
Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.
Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.
Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.
U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.
U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).
„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.
Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.
Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.
HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).
Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni
Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.
Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat, zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.
Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju. Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.
U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.
Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.
Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke
Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.
Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.
Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.
Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.
-
Vijesti6 dana ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti19 sati ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti1 tjedan ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!