Connect with us

Povijest

Veliki anglosaksonski kralj zove Hrvate Horritima, a glavni junak Epa o Gilgamešu ima titulu ban (podkralj)

Published

on

Izvor slike: HistoryFiles

Povijest hrvatskog naroda povijest je njihovog imena. Sami zapisi o Hrvatima koji se od davnina pojavljuju u brojnim povijesnim izvorima razbacanim po golemom teritoriju Euroazije svjedoče s velikom sigurnošću o postojanju, prapovijesti i podrijetlu (etnogenezi) Hrvata, te njihovim migracijama.

Tragovi imena HRVAT (Croat) mogu se naći u europskim imenima razasutim po širokom području, ali posebno su brojni u današnjoj Austriji i Sloveniji. Ime je to do danas sačuvano od prezimena u Bohemiji, Moravskoj, Slovačkoj, Makedoniji, Grčkoj, Crnoj Gori i Albaniji. U desetom stoljeću ime HRVAT moglo se naći u svakom narodu koji je danas poznat kao slavenski narod. Sredinom devetnaestog stoljeća skupina istočno pravoslavnih Ukrajinaca još se nazivala HORVATI (Hrvati).

Ruski lingvist i povjesničar Derzavin vjeruje da u samim temeljima ukrajinske nacije postoji staro rusko pleme, zvano Hrvati, iako se sumnja da je to više povezano s ruskom navikom usvajanja svega i proglašavanja “ruskim” ”.

>> RUSI DOKAZALI: ‘Velikaya Horvatiya’ – od Moskve do Crnog mora, od Kavkaza do rijeke Tise!

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća bijeli Hrvati su još uvijek živjeli oko Krakova (papa Ivan Pavao II. rođen je u Krakowu kao Karol Woytila. Matične knjige rođenih za njegovu majku govore o njenom državljanstvu kao “bijela Hrvatica”. Gospođa je rođena u Poljskoj pod kraj devetnaestog stoljeća i zapisi se mogu provjeriti).

>> Naša pradomovina Hvarèzm: Prahrvatska rana Uvarêzmya-Chorasmia prije Aleksandra Velikog

Različita su objašnjenja imena HRVAT (Horvat). Postoje oni koji smatraju da ime u početku nije imalo etničko značenje, već je jednostavno značilo društveni status. Danas se znanstvenici slažu da ime Hrvat nije staroslavenskog podrijetla; mnogi jezikoslovci smatraju da je ime Hrvat staro iranskog porijekla. Najstariji poznati zapis hrvatskog imena pronađen je u pisanim dokumentima Mittanjsko-urarskog kralja Tusratta (oko 1420. do 1400. godine prije Krista) koji se nazivao Velikim kraljem i kraljem Mittannija. Svoje kraljevstvo nazvao je Huravat Ehillaku – Hrvatskim kraljevstvom. Današnji naziv HRVAT prešao je iz naziva H (u) R (a) vat u naredne dvije tisuće godina. Staro se kraljevstvo Huravat nalazi u povijesnim izvorima pod različitim imenima:

Hetiti i Medijci nazivali su ga Mittanni, Egipćani su ga nazivali Naharijskim (zemlja rijeke ili korita rijeke), dok je u asirsko-babilonskim zapisima s druge strane poznato kao Haniagablat. Kraljevstvo se proširilo na golemom teritoriju, od Tigrisa do Sredozemnog mora, s jedne strane, i od rijeke Habure do asirske granice s Egiptom, s druge strane. U petnaestom stoljeću prije Krista bila je glavna sila na Bliskom Istoku. Na obali Sredozemnog mora, zapadno od današnje Sirije, i sjeverno od Tiberiadskog mora (Galilejsko more), gdje je nekada cvjetalo moćno Kraljevstvo Huravat, stajao je grad po imenu Arvat (Hrvat), sve do Arapa osvojili čitavo područje u sedmom stoljeću nove ere. Većinu stanovništva činili su Hurriti, poznati u povijesnim izvorima kao: Hurri, Harri, Horri i Horrijci. Mirno su prešli u Mesopotamiju prelazeći današnji Kurdistan iz kojeg je kasnije izrasla Armenija.

>> HRVATI – OSOBITI SINOVI ZAPADA…

Elitna klasa bili su indoeuropski-azijski ustrojeni ratnici i osvajači poznati kao Mariani (usput, prema latinskom dokumentu iz devetog stoljećam, starohrvatski ratnici oko rijeke Neretve nazivaju Mariani). Vladajuća klasa bila je poznata kao Mittanni i odatle se vrlo često čak i Kraljevina Huravat zvala Zemlja / država Mittanni. Arijevski Mittanni vjerojatno je jahali prema Mezopotamiji, prelazeći Iran, iz njihove arijske domovine koja leži oko Kaspijskog mora. U toj regiji postoji, čak i danas, mjesto poznato kao Kyzil Arvat (Crveni Hrvat). Mittanni je Hurritima donio poslovnu učinkovitost, što im je nedostajalo. Rezultat je bila pojava nove sile na Bliskom istoku. Ime Huravat vjerojatno je došlo od riječi Hurrit, koja je bila poznata kao kavkaška regija. Stari zavjet smješta Hurrite u Palestinu.

Veliki anglosaksonski kralj zove Hrvate Horritima, a glavni junak Epa o Gilgamešu ima titulu ban (podkralj)

Anglosaksonski kralj Alfred Veliki (871–901) u svom prijevodu Orosiusova Povijest svijeta koristi za Hrvate riječ Horritima. Vjeruje se da bi iranska pokrajina Horrati lako mogla biti domovina Hrvata. U današnjem Afganistanu, koji su Hurriti vjerojatno prešli na putu za Mezopotamiju, grupa ljudi govori jezikom koji i sami Afganistanci nazivaju hrvatskim (na francuskom: le croate). U arhivima glavnog grada Hetitskog kraljevstva Husa, danas turskog sela Bogazkoy u Maloj Aziji, još uvijek postoje ploče s natpisima na jeziku Hurrit (protohrvatski Huravat). Među ostalim tekstovima napisanim na tim pločama, nalazi se i dio prijevoda sumersko-babilonskog epa Gilgameša na, što bi trebao biti prethrvatski jezik. Heroj epa nosi naslov Ban (viceroy).

Huravati su naučili Hetite umjetnosti pisanja, a ovi su usvojili klinasto pismo koje su izmislili Sumerani.

Kraljevina Huravat postojala je od šesnaestog do četrnaestog stoljeća prije Krista kao samostalna država i tada je postala sastavni dio hetitske države. Hetiti su se već družili s Huravatima i obožavali su mnoge njihove bogove. Huravatski pisari i mađioničari također su primljeni u dvoru Hetita. Huravati su naučili Hetite umjetnosti pisanja, a Hetiti su usvojili klinasto pismo koje su izmislili Sumerani. Huravati su ih naučili zanatu rezanja kamena i ukrašavanju stojećih grobnih kamena. Dio Huravata povukao se iz Mezopotamije u današnju Armeniju. Tamo su pronašli svoje sunarodnjake, Hurrite. Njih dvoje zajedno tvorili su novu državu sa glavnim gradom i sjedištem na jezeru Van. Nova država, poput mezopotamske, zvala se Kraljevstvo Huravat; Perzijanci su ih poznavali po istome imenu. U drugim se stranim izvorima Kraljevstvo Huravat naziva Država Uruatu, a u svjetskim se knjigama o povijesti Carstvo Van.

Mitani ratnici s opremom i odorom sjeverne Mesopotamije

Prema povijesnim izvorima, ova druga hrvatska država postojala je od trinaestog do otprilike šestog stoljeća prije Krista. U vlastitim je izvorima poznat kao Bilaini; Biblija ga naziva Ararat. Kraljevina Huravat sa glavnim gradom Tushpom procvjetala je tijekom desetog stoljeća prije Krista i vrlo uspješno odolijevala svim asirskim napadima. Tijekom osmog stoljeća prije Krista, kada su Asirci bili prilično slabi, Kraljevina Huravat postala je vodeća sila u tom dijelu Azije. Zauzela je sjevernu Asiriju i proširila se do južnog Kavkaza, od jezera Urmia (u današnjem Iranu) do Crnog mora. Početkom šestog stoljeća prije Krista postao je dio Maad Harhvati.

Kultura Van Huravata, koja je osim mezopotamske kulture imala veze i s mediteranskom grčkom kulturom, kasnije je utjecala i na armensku i gruzijsku kulturu (arhitektura, oblikovanje ploča, stojeći nadgrobni spomenici – stećci, pismo).

Mitani kočije

U tekstovima asirskog kralja Tiglatapilestera III, ime Huravat pojavljuje se kao Araquttu. Lingvisti se slažu da je to isto što i stari iranski Harhavat, staro perzijski Hara(h)uvati, Avestski, Harah(v)aiti, indijski Sarasvati i grčki Arahozia. U svim tim primjerima i oblicima ime Harahvat znači (zemlja) bogata vodom, rijekama. Od trinaestog stoljeća prije Krista, kada je osnovano Kraljevstvo Van Huravat, vjeruje se da je na teritoriju današnjih Irana i Afganistana postojala još jedna hrvatska država koja se zvala Harahvati i Harahvatija u kojoj su živjeli protohrvatski Hurriti.

Ovu hrvatsku državu spominje Zaratustra, stari iranski učitelj, reformator i utemeljitelj Zoroastrizma, u svetim knjigama Avesta (Vendidat I, 12). U svojim knjigama Zoroaster piše da je jedna od šest besmrtnih vrlina Harvat – blagostanje. Avestanski oblik riječi isti je u hrvatskom čakavskom narječju: haravat.

>> Zaratustra i Hrvati

Proslavljeni perzijski pjesnik Firdusi u svojoj epskoj Knjizi kraljeva (koja je svojevrsna povijest Irana) kaže da je Zaratustrin otac bio Aurvat. Ova riječ odgovara hrvatskom obliku riječi Arvat, koji se vrlo često pojavljuje u starohrvatskim pismenim zapisima, kao i u govornoj narodnoj predaji (u muslimanskim narodnim pjesmama često se spominju: Arvatova Ajka; Mujo od Arvata; Arvatov Mujo.) Zoroaster je vjerojatno bio Harahvat-Hrvat (Hrvat), po podrijetlu. To se može zaključiti iz himne pronađene u Avesti koju je napisao u čast svojoj voljenoj Harahvaitiji: “Kao deseti među najboljim mjestima i naseljima, ja sam, Ahuramazda, stvorio prekrasnu Harahvaiti.”

U kamenom natpisu kralja Darija (522.-486.) spominje se narod Haruavat, kao jedan od 23 naroda kojim je vladao.

U blizini afganistanskog grada Kandahara, na mjestu bivše prijestolnice države Harahvaiti, nalazi se selo zvano Haravacia. U selu su ukrasi isti kao u Istri i na Krku, dok žene nose iste pregače koje se danas nalaze u nekim hrvatskim provincijama.

U glagoljici iz 1463. godine ugarsko-hrvatski kralj Matija Corvin Božjim milosrđem naziva Matiju, kraljem Ugarske, Dalmacije i Hrvacije! U žalbi koju su podnijeli plemići po imenu Gusetić i koja je upućena banu (Podkralju) Pavalu I Subiću iz Bribira, spominje regiju koja se zove Hrvatia u provinciji Like.

izvor: Historyfiles.co.uk

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Muzej Domovinskog rata (Karlovac – Turanj)

Published

on

By

Muzej Domovinskog rata Karlovac – Turanj povijesni je muzej koji svjedoči o nastanku suvremene Republike Hrvatske i borbi za neovisnost u Domovinskom ratu na karlovačkom području.

U Domovinskom ratu 1991. – 1995. Turanj je bio strateški važna točka u obrani grada, mjesto na kojem je zaustavljen pokušaj zauzimanja grada i presijecanja Hrvatske. Turanj je danas simbol pobjede, svjedok borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i trajni spomen na junake Hrvatske vojske koji su na Turnju obranili Karlovac i Hrvatsku.

U obnovljenoj zgradi, koju su branitelji nazvali Hotel California, uređen je suvremeni muzejski prostor. Ideju o  osnivanja muzeja na ovome mjestu inicirao je brigadir u miru Dubravko Halovanić koji je i prikupio prve predmete krupne vojne tehnike koji su na ovoj lokaciji postavljeni prije otvaranja muzeja.

Stalna izložba i programi Muzeja Domovinskog rata Karlovac – Turanj promiču temeljne vrijednosti Domovinskog rata, ideju domoljublja i humanizma.

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Pokolj u Skeli kod Gline, 29. kolovoza 1991.

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Skeli kod Gline (Radio Ljubuški)

Velikosrpske vojne postrojbe su 29. kolovoza 1991. ubile 10 hrvatskih civila u Skeli kod Gline, a selo su spalili. Većina stanovnika bili su Hrvati.

U Domovinskome ratu na području općine Glina poginulo je 396 osoba; od toga više od 300 civila (većinom osobe starije od 60 godina; život je izgubilo i petoro djece). Bio je to ratni zločin i etničko čišćenje za koji zločinci nisu odgovarali.

JNA je zaštitila pobunjenike kada su specijalci AT jedinice Lučko potjerali pobunjenike iz policijske postaje, ali nisu mogli osloboditi zarobljene policajce jer ih je u tome onemogućila JNA.

Istog 26. srpnja 1991. velikosrpske snage zarobile su i masakrirale hrvatske civile u Kuljanima, napale hrvatske policajce u Zamlačama i počinili masakr nad njima te napale Kozibrod.

Sljedećega dana, 27. srpnja 1991., pobunjeni Srbi koje je ohrabrila pomoć JNA, ponovno su napali policijsku postaju i naselje Jukinac i u tom su pokušaju okupirali cijeli grad Glinu. Istoga dana velikosrpske snage napale su obližnja hrvatska sela u Pounju, Strugu i Zamlaču. U Strugi su četnici masakrirali petoricu zarobljenih, ranjenih pripadnika MUP-a.

Zbog nedostatka ljudstva i oružja hrvatska policija napustila je policijsku postaju i zajedno s narodom krenula u progonstvo.

Srbi su počinili ratne zločine (ubijali su civile i ratne zarobljenike) nad Hrvatima u svim selima općine Glina: Ravno Rašće, Šatornja, Maja, Skela, Svračica, Donji i Gornji Viduševac, Donji i Gornji Selkovac, Novo Selo Glinsko, Marinbrod, Desni Degoj, Gornje i Donje Jame, Ilovačak, Mala Solina, Slatina, Gračanica Šašinečka, Slatina Pokupska, Zaloj, Gornje i Donje Taborište, Joševica, Dvorišće, Gornja i Donja Bučica, Stankovac, Velika i Mala Solina, Dolnjaki i Jukinac.

Srbi su prvi put topništvom napali Gornji Viduševac 16. srpnja 1991. godine. Nakon srpskog napada na policijsku postaju u Glini i na širem području organizirana je evakuacija civila preko Gornjeg i Donjeg Viduševca.

Prvoga listopada 1991. godine Srbi su okupirali Gornji Viduševac. Na području Gline i Viduševca počinjeni su ratni zločini protjerivanja stanovništva, ubojstava, pljačke i paljenja hrvatskih domova. Zločine se počinili pripadnici glinske terorističke skupine Šiltovi i JNA.  

Za počinjene zločine na Banovini bili su osumnjičeni Dušan Maslovar, Siniša Martić Šilt i Borislav Milašinović. Bili su osumnjičeni da su Anu Vučičević i Anu Nogić zatvorili u kuću i ubili (ubacili su eksplozivnu napravu u kuću, koja ih je ubila). Za druge zločine ih nisu teretili zbog navodnoga nedostatka dokaza. Nisu procesuirani jer je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu. Zakon o oprostu se ne odnosi na ratne zločine pa je zločince trebalo procesuirati.

Hrvatsko pravosuđe je tek 2006. godine raspisalo međunarodnu tjeralicu za Draganom Vasiljkovićem (kapetanom Draganom). On je bio zapovjednik četničke postrojbe za posebne namjene koji je planirao i vodio napade na Banovini. Odgovoran je za ubijanje i progon stanovnika, pljačku i paljenje hrvatskih domova. Odgovoran je i za smrt jednog stranog novinara (Egon Scotland).

Vasiljković je pravomoćno osuđen na 13 i po godina zatvora zbog ratnoga zločina u Kninu i Glini tijekom Domovinskoga rata. Osuđen je zbog zlostavljanja zarobljenika u kninskoj tvrđavi i za napad na Glinu 1991. godine kada je zapovijedao napadom koji je izvršila JNA.

Za počinje zločine sudilo se Đuri Solaru, Zoranu Duranu i Rodoljubu Baltiću. Dana 27. veljače 2017. godine suđenje je okončano oslobađajućom presudom za Đuru Solara zbog nedostatka dokaza, optužnica za Zorana Duruma je odbijena, a treći optuženi je u međuvremenu umro po je postupak bio obustavljen. Prvostupanjska presuda žurno je potvrđena već 30. svibnja 2017. Iz navedenoga vidljivo je da hrvatsko pravosuđe nije odradilo svoj posao i da nije kaznilo mnoge počinitelje zločina.

Izvori: HIC, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata 1991., DORH, Petar Horvatić

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Srpski napadi i zločini na gospićkom području

Published

on

By

Kronologija događanja

  • 3. veljače 1991. počinju pripreme za osvajanje Gospića. U Gospiću je održan „miting svih Srba Like i svijeta“, bilo je to okupljanje pobunjenih Srba (njih oko 5000) i priprema za zauzimanje Gospića.
  • 26. lipnja 1991. godine Srbi su proglasili ratno stanje.
  • 5. kolovoza 1991. četnici su odveli 5 Lovinčana u nepoznatom pravcu; kasnije su nađeni izmasakrirani uz željezničku prugu. Jedan od ubijenih imao je 72 godine!
  • 25. kolovoza 1991. godine postrojeni su gospićki dragovoljci za obranu grada.
  • 28. kolovoza 1991. velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik iz Novog Ličkog Osika (pretežno naseljeno Srbima).
  • 29. kolovoza 1991. napadnuti su Lički Osik, Perušić i Gospić. Početak je to bitke za Gospić. Na Gospić su „goloruki“ Srbi ispalili 43 granate. Strateški položaj Gospića je bio jako važan jer je prometno povezivao sjever i jug Hrvatske. U velikosrpskim planovima Gospić je dio Velike Srbije i trebao se zvati Teslingrad.
  • 4. rujna 1991. utemeljena je 118. brigada HV-a čiji je prvi zapovjednik bio Mirko Norac.
  • 5. rujna 1991. velikosrbi su ponovno granatirali Gospić i Stari Lički Osik. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog, brzo je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta. Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
  • 10. rujna 1991. vođene su teške borbe za obranu Gospića. Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom vodile su se od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
  • 14. rujna 1991. zauzeta je vojarna u Perušiću; branitelji dolaze do oružja za obranu grada.
  • 17. rujna 1991. godine slijede siloviti napadi na grad i velika razaranja.
  • 19. rujna 1991. branitelji osvajaju vojarnu u gradu i sprječavaju da grad padne u ruke agresora. Hrvatske su snage zarobile 35 časnika JNA, 170 vojnika te 30 civila. Zaplijenile su razna oklopna vozila, topove i ino oružje. Hrvatske su postrojbe došle do oružja kojim su se mogle braniti.
  • 21. rujna 1991. oslobođena su hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić – Medak –Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika pa su se Lovinčani morali izvlačiti preko Velebita da bi spasili svoj život. Pokušaj deblokade Lovinca nije uspio.
  • 26. rujna 1991. hrvatske snage pokrenule su oslobodilačku akciju „Medvjed“ radi deblokiranja najvažnije i skoro jedine kvalitetne cestovne prometnice kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. Otočac je bio strateški važan gradić pa su ga JNA i četnici napadali i pokušali osvojiti. Nalazio se na važnoj cestovnoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Akcijom „Medvjed“ hrvatske snage deblokirale su prometnicu Otočac – Žuta Lokva i sam grad Otočac.

Pobunjeni Srbi i četnici su na okupiranim područjima ubijali hrvatske civile i uništavali njihovu imovinu: Lovinac (8. listopada), Vaganac (9. listopada), Čorci, Perušićka Kosa, Široka Kula (13. listopada), Bukovac (16. listopada) i drugdje.

Oko Gospića i u samom gradu djelovali su „Beli orlovi“ i specijalne postrojbe iz Niša. Oni su vršili upade u grad i ubijali stanovnike. Na Lipovoj Glavici niški su specijalci ubili 7 osoba, a dva dana kasnije ubijene su još tri osobe na Marinu brdu.

  • 13. listopada 1991. četnici su izvršili pokolj u Širokoj Kuli; ubili su 41 civila.
  • 16. listopada 1991. godine hrvatske su snage izvele uspješnu akciju u Divoselu. Za osvetu četnici i JNA tukli su topništvom Gospić neprekidno 10 sati.
  • 16. – 18. listopada 1991. uslijedio je odgovor hrvatske strane na pokolj u Širokoj Kuli i stalne upade četnika u Gospić uz pomoć pete kolone u Gospiću. Stradalo je 50 „civila“, 24 su bila srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe provelo je postupak i izreklo kazne po zapovjednoj odgovornosti. Za zločine nad Hrvatima i za razaranje grada Gospića nitko nije odgovarao!

Forenzičari ICTY-a pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura.

Kontekst vremena bio je takav da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, što su istaknuli istražitelji UN-a u drugom slučaju s ličkog bojišta, zbog čega su držali upitnim svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Posvjedočili su o problemu naoružanih civila, jer su vidjeli civile da su bježali naoružani.

  • 1. studenoga 1991. godine general JNA Andrija Rašeta zaprijetio je da će Gospić biti sravnjen sa zemljom. Prijetnja je izvršena te je 2. i 3. studenoga Gospić napadnut minobacačima, topovima, tenkovima i zrakoplovima. Na grad je palo više od 1000 granata.
  • 16. studenoga 1991. godine četnici su pokušali ponovno zauzeti grad. Toga su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić – Karlobag. Hrvatske snage su ih odbile uz velike gubitke.

Grad Gospić, unatoč okruženju i silnoj agresiji, nikada nije pao u ruke agresora za što su zaslužni branitelji grada. U potpunosti je oslobođen operacijom VRO „Oluja“. Deveta gardijska brigada iz Gospića i lokalne domobranske postrojbe dale su veliki doprinos oslobađanju grada.

Prekomjerno i neselektivno granatiranje obilježilo je čitav rat u Gospiću. Tisuće projektila palo je na grad, a 70% stambenih i gospodarskih objekata je uništeno. Nikome nikada nije suđeno za to, ni na međunarodnom ni na domaćem sudu. Poslije Vukovara Gospić je drugi najrazoreniji grad u Domovinskome ratu.

Ovdje treba spomenuti činjenicu da hrvatsko pravosuđe, ni međunarodna zajednica, nisu osudili četnike, pobunjene Srbe ni pripadnike JNA za ubijanje hrvatskih civila i za razaranje grada Gospića. Poimence su nabrojena 82 ratna zločinca na koje je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu!

Foto: Lika Online

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved