Connect with us

Povijest

Zaratustra i Hrvati

Published

on

Spiritus intus alit (Duh sve krijepi ) 
Vergilije 

Od pamtivijeka je poznato, kada koji narod dođe do samoga ruba svoje propasti – kako se to Hrvatima događa danas – onda  se u tom narodu poneki pojedinci i skupine dosjete kako je za spas ponajprije potrebno probuđenje, obraćenje i obnova duha toga naroda. U povijesti svijeta bilo je naroda koji su iz svog  duhovnog probuđenja ojačali i procvjetali, a bilo ih je još i više koji su duhovno kolabirali i zauvijek nestali iz povijesti. Čeka li takav nestanak uskoro i Hrvate, ovisi o tome hoće li uspjeti prepoznati i obraniti supstrat svojih etičkih vrijednosti i okosnicu svojih transcendentnih izvora, odnosno, hoće li se htjeti i moći ‘obratiti’ k onim prvotnim svetinjama što su ih dobili u baštinu.

No, koje su to ‘prvotne svetinje‘ i u kojem bi se smjeru današnja Hrvatska trebala obratiti i ‘probuditi’,  otkuda bi to probuđenje trebalo doći i tko bi ga i kako trebao provesti, o tome vlada prava kakofonija zamisli. Moguće je danas ugrubo razabrati tri ”tabora” koji polažu pravo na hrvatsku duhovnu obnovu: to su, reklo bi se, marksističko-socijalistički tabor, newageovsko-‘alternativni’ te kršćanski sa središnjom Katoličkom crkvom i njenim ekumenskim, reformiranim i pseudokršćanskim satelitima.  Ostavit ćemo zasad po strani kako svaki od njih ima poprilično drugačiju viziju krajnje svrhe tog ‘obraćenja i spasenja’:, marksisti u rastvaranju nacije u ‘ljudski rod‘, alternativci  u anacionalnom individualizmu, a Crkva u budnom nadzoru kako nikad ne bi došlo do predoziranja nacionalnog mimo i izvan njene vlastite svrhe[1]. Jednako tako ćemo ovdje zanemariti i pitanje treba li uopće spašavati ‘hrvatstvo’, i zašto, i zadržat ćemo se na jednostavnim činjenicama, da smo ovdje gdje jesmo, da nestajemo, i da smo izloženi određenim sferama duhovnih utjecaja koje, svaka u svome modu, iskazuju prema nama dušobrižničke namjere.

>> Je li Zaratustra osnivač najpoznatije i najstarije poznate religije u Hrvata!?

Svaki od ta tri ‘tabora’ nudi u svrhu neke moguće duhovne obnove određeni set vrijednosti koji čini više ili manje zatvorenu ideološku strukturu., nužno partikularnu u odnosu na neko univerzalno, i po naravi stvari ‘otvoreno’,  poimanje ‘istine’ o svijetu i čovjeku. Ovdje ne treba posebice tumačiti zašto, na primjer, obični kršćani nipošto ne mogu prihvatiti ‘bezbožni’ marksizam[2], ili zašto newageovci nipošto ne prihvaćaju ‘crkveni dogmatizam’, itd. Upravo uslijed toga nastaje ‘u narodu’ jedna vrst kognitivne zbunjenosti, zasnovana na nejasnom dojmu kako u svakom od tih tabora postoje pojedine vrijednosti, na izvjestan način čak i ‘sakralne’ naravi koliko god u danom surječju bile ‘desakralizirane’, koje dubinski rezoniraju s bićem našeg naroda. No, kako i gdje im je naći zajednički nazivnik ako su se svi utaborili u svoja tumačenja ‘univerzalija’, što u konačnici može dovesti, i dovodi, jedino do nominalizma, gdje svaka riječ može značiti bilo što te stoga u zbilji ne znači ništa? Jesu li pravda, istina, dobrota, pa eto i ‘humanizam’-  istoznačne za marksista, kršćana, newageovca? I ako nisu, kao što nisu, može li tu biti nekog dubljeg dogovora, dubljeg u smislu da se dopre bliže do te stvari same?

Vidljivo je, već iz dosad rečenog i prije ikakve pobliže analize, kako nijedan od navedenih ‘tabora’ ne može i neće nikada imati odlučujuć ni glavni ni presudni utjecaj na ”duhovnu obnovu’ našeg naroda, ma za kojim sredstvima koji od njih posegnuo, koliko god u to potrošili novca, i kakvim god se pranjem mozga ili opsjenama ili čak terorom poslužili. Ako je, na primjer, Partija u nas ikada oslabila Crkvu, onda je to bilo tek tako što je razotkrila njena ionako postojeća ‘slaba mjesta’, dok su se zauzvrat njih dvije  uzajamno ‘ojačavale’ upravo na mjestima gdje su i jedna i druga odstupile od svoje ‘tradicije’. Ili, ako su newageovci i prvima i drugima u nekom trenutku stali ‘otimati vjernike’, onda je to ponajprije zato što su se ‘duhovna obećanja’ –  npr. ”novoga čovjeka” komunizma vs. ”ponovnog rođenja” kršćanskog redukcionizma – pokazala vremenom ispražnjena od sadržaja i kao takva pogodna za  novo ”ispunjenje” jednako neučinkovitim psihologizacijama sakralnih sadržaja. Zajedno disonantni, a odvojeno disparatni, svi ovi naši ”centri duhovne obnove” samo unose nered i pomutnju, što se onda manifestira kao ”hrvatska nesloga”, ”dva Hrvata tri stranke”, i na koncu kao duhovna apatija i blokada.

>> Sedam propovijedi mrtvima

Pa dobro, ima li tomu lijeka? Je li suvremeni duhovni nered, nepopravljiv, i hoće li se, kako to misle na primjer kabalisti, od tog nereda na zemlji na kraju i samo nebo unerediti, tijekovi univerzuma poremetiti , i ono što danas nazivamo ‘prirodnim zakonima’, prestati vrijediti? To jest, kako to Isus opisuje u Mateju 24, ”s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati”. Izgleda kako cijela ezoterijska tradicija smatra da  ljudski um ima tu moć, bilo načiniti kaos  ”kako na zemlji tako i na nebu”( crnomagijski princip) bilo dovesti sebe i svoje djelovanje u sklad s jednim redom koji izvjesno nije vječan, ali koji se ravna i temelji na nekim bezvremenskim principima. I ne samo da se uskladi s njime, nego da taj red razvija i promiče dalje, tako što će ta načela spoznati i primjenjivati.  

Otprilike takva jedna etička kozmogonija, nazovimo to tako, o univerzumu, svijetu i čovjeku koji je u stalnom napredovanju, širenju i razvijanju uređenosti svijeta zasnovane na, vidjet ćemo, u biti etičkim principima, bila je, izgleda, najranije formulirana u učenjima Zaratustre, legendarnog iranskog- arjanskog vjerskog reformatora. Grčki povjesničari i filozofi datirali su Zaratustru u rasponu od 6. tisućljeća pr. n.e., 5000 g. prije Kserksa (tako piše grčki povjesničar Xanthos), dok je za pitagorejce Zaratustra bio suvremenik Pitagorin, štoviše i njegov učitelj tijekom Pitagorina boravka u Babilonu u 6. st. pr. n.e.  Naš renesansni filozof  Franjo Petrić svoju je Novu sveopću filozofiju zasnovao na ‘kaldejskim proroštvima” pripisanima Zoroastru (grčko ime za Zaratustru), te ga je svrstavao u red ‘prisci theologi’, drevnih teologa, i smatrao ga je ‘starijim od Mojsija’, suvremenikom biblijskog  Abrahama i Hermesa Trismegista.[3] Petrić, isto kao i pojedini ranokršćanski oci  na tragu novoplatonizma, smatrali su zaratustranstvo objavljenim naukom jednako koliko je to i židovska Tora. Uostalom, i samom Mojsiju se Bog objavio prvi put u posve zaratuštranskoj maniri, u vidu gorućeg grma koji nikada ne izgara, vatra vječno živa, poput  kozmičkog ognja  iz kojeg isijava životna sila i energija univerzuma i koji predstavlja simboličko središte zaratuštranskoga kulta. Tako su stari arjanci zapravo bili i prvi ”ognjištarci”.

>> HRVATI – OSOBITI SINOVI ZAPADA…

Nije nimalo slučajno što je upravo jedan Hrvat, nakon gotovo tisuću godina ‘zastare’ od vremena kasne antike, u 16. st. ponovno iznio na svjetlo dana ime i naučavanja Zaratustre, u njihovoj doduše novoplatoničkoj povijesnoj verziji, no i takvoj  još dostatno snažnoj da zakratko oživi jednu prilično nepoželjnu temu, o ”kršćanstvu prije kršćanstva”. Da je nepoželjna, vidimo primjerice po tome što su iz evanđelja netragom nestala ”tri maga” koji dolaze vidjeti i darivati novorođenog Spasitelja, a pri čemu je u svim ‘originalnim’ tekstovima nedvojbeno da je riječ o perzijskim-iranskim  ‘magima’-zaratuštranskim svećenicima. Zaratuštranska baština esencijalni je temelj kršćanstva, i tu duboku rezonancu na Zapadu ponajbolje mogu osjetiti i prepoznati izričito Hrvati. Stare zaratuštranske vrijednosti mnogo su dublje usađene u hrvatski duh nego tekovine novovjekog, moderniziranog kršćanstva čije kvarenje je počelo još mnogo prije Drugog vatikanskog koncila. I kada su danas s punim pravom ”papskiji od pape”, Hrvati zapravo, često i ne znajući, stoje za neko drugačije, iskonskije, ‘pretkršćansko kršćanstvo’, istinske istine, prave pravednosti i pobjedonosnog  junaštva. Možda bi se čak cijela duhovna povijest hrvatstva mogla opisati kao povijest upornog opiranja stalnom srozavanju prvotnih vrhovnih načela. Baš to nas čini ”konzervativnima” i ”tradicionalnima”, to instinktivno obraćenje k  prvim principima i izvorima.

Mi više volimo heroje vjere nego mučenike.  Tako isto kada je riječ o žrtvi, nesrodna nam je zamisao da bi se netko drugi trebao žrtvovati i plaćati naše dugove. Povijesni Zaratuštra je prvi u svijetu zabranio prinošenje žrtava, osobito krvnih. Koje li razlike od starozavjetnoga Abela!  Mi se više divimo ratniku negoli nekom poluprisebnom mistiku. To je zaratuštranizam, duh pobjede, napretka, otkrića, uvođenja reda u ovome svijetu, stvaralački duh izobilja a ne duh poraza, samosakaćenja i siromaštva. Zaratuštranski duh je ono što Hrvati trebaju obnoviti, da bi opstali. A još više bi obnova toga duha bila potrebna suvremenom kršćanstvu, ako za takvu reviziju već nije prekasno.

No, a otkuda Hrvatima taj perzistentni unutarnji otpor prema martirskim, žrtvoslovnim i nejunačkim vjerskim naglascima, koji u biti znače dići ruke od pravednog i istinitog uređenja ovoga svijeta? Nomen est omen, kaže stara poslovica, i doista je poučno pogledati s kojim žestokim pregnućem Hrvati vjekovima  brane svoje ime. Apsolutno je neosporno, svim ‘slavenskim’ akademijama unatoč, da je to ime iransko-arjanskog podrijetla te u originalu glasi Haurvatat (čita se Horvatat ) – i označuje peto od sedam glavnih načela zaratuštranske hebdomade – ‘sedmice’ – sedam Ameša Spentas(‘besmrtni sveti”= nepromjenjivi i besmrtni principi napretka) – zapisanih u Gathama[4].  Iz ‘sedmice’ dolazi i broj dana u tjednu, i kalendar, i brojevi planetarnih sfera, i faraonovi snovi o kravama, i strune Orfejeve lire, i još mnogošto u misaonoj konstrukciji Zapada. Načelo Haurvatat  označava cjelinu, cjelovitost, i povezano je s elementom vode. Cjelovitost prije svega znači zdravlje, integralno mentalno i tjelesno zdravlje, a vitalnost  tijela odraz je zdrave duše koja napreduje u mudrosti, umnosti i uskladbi s vječnim principima. To zdravlje simboliziraju svete vode, rijeke, jezera, izvori, zdenci.. koje je stoga potrebno čuvati čistima od zagađenja i zatrovanja. Na to upućuje i simbolizam ”Gospe od jezera”, djevice Anahite koja gospodari vodama i brine se za čistoću i cjelovitost  duha i tijela.[5] Kult Gospe u našem narodu neosporno ima arjanske korijene.

Ne treba biti osobito maštovit da bi se odmah i izravno povezalo ”svete vode” i njihovu ozdravljujuću metaforičku i stvarnu funkciju, sa zemljicom hrvatskom, makar i ponešto teritorijalno smanjenom no još uvijek prebogatom vodama, osobito pitkim vodama po čemu zauzimamo vrlo visoko mjesto u svijetu. Hrvatska je zemlja koja obiluje svetim vodama i po tome je dobila svoje iransko-perzijsko ime. Ne, nećemo se ovdje upuštati u intrigantnu temu iranskog podrijetla Hrvata. To čak nije ni najbitnije, s obzirom na to da smatramo kako zaratuštranstvo prožima religijsku, ezoterijsku i kulturnu povijest cijele Europe[6]. Ipak, činjenica je da je Perzijsko carstvo u doba Darija Velikog krajem 6. st. pr. n.e.najvjerojatnje doprlo i do krajeva današnje Hrvatske, te da su iranski osvajači nadjenuli toj čudesnoj zemlji Plitvičkih jezera, slapova Krke, Cetine, Zrmanje, izvora Kupe i Une… njezino ime. Hrvatsko ime zapisano je prvi puta u povijesti naBehistunskoj stijeni gdje su nabrojani Darijevi vojni pohodi i osvajanja. Tanajske ploče  s Azova na Crnom moru iz 2. st. n.e. svjedoče o iranohrvatskoj državi prije sarmatsko-gotsko-alanskog kretanja na Zapad.[7]Brojni toponimi, patronimi, pojmovi[8], glazba, no nadasve etos – upućuju na arjansku podlogu hrvatske etnogeneze. Narativ o ”Hrvatima od stoljeća sedmog” već odavno nema nikakve veze s istinom.

Zaratuštranska zamisao ljudskog društva počiva na istini i pravednosti. Još Herodot piše kako Perzijanci odgajaju svoju djecu od 5-12-te godine samo u tri stvari: jahanju konja, gađanju lukom i strijelom, i tome da govore istinu i samo istinu. Hrvatske majke su, koliko znam, do danas sačuvale ovu potonju odgojnu vertikalu – ustrajavanja na objektivnoj istini. Novovjeko kršćanstvo ima, naprotiv, velikih problema s istinom: najkasnije od reguliranja isusovačkog reda, novovjekom kršćaninu omogućeno je ustima izgovarati i laž, ako je to potrebno, samo ako ”u srcu” ispovjeda ”istinu”. Relativizacija istine možda je najtragičnije opisana u Braći Karamazovima, gdje Aljoša tumači Ivanu: ”čak ako bi se kako i matematički dokazalo da u Isusu nema istine, ja bih i opet krenuo za Isusom a ne za istinom”. Psihologizacija istine ovdje se odvija pod plaštom ”ljubavi”, kao da bi ”ljubav” na neki način, ‘ako je potrebno’, isključivala istinu. Nije vjerojatno da će Hrvati ikada, u svom unutarnjem biću, pristati uz ovakve metafizičke distorzije. Dapače, upravo i samo ‘ljubav prema istini’, Spenta Armaiti-četvrto besmrtno načelo zaratuštranstva, omogućava održanje reda i poretka u univerzumu i napose u ljudskom društvu, te donosi sve dublju vedrinu i spokojnost kao rezultat usklađenosti riječi i djela s mislima i savješću pojedinca. Istina je uvijek jednostavna i prizemna, zemaljska, ne u nikakvim oblacima koje vjetar nosi kako hoće i kuda hoće. Istina o Bleiburgu, istina o Vukovaru, istina o Domovinskom ratu – to su, recimo tako, suvremene istine od kojih Hrvati nikada neće odustati, koliko god infuzije ‘oprosta i pomirbe’ morali primiti. Metla  tkz. ”ljubavi” kojom bi se pod tepih pomelo istine, prije će se pohabati nego obaviti taj zadatak.

Treći besmrtni nepromjenjivi princip, Arta Vahišta, ‘najbolji kozmički red i poredak” zasnovan na istini i pravdi, isto tako ne ostaje lebdjeti u zraku nego traži svoje ostvarenje ovdje na zemlji, u obliku Kašatra Vairja – pravedne vladavine, pravednog kraljevstva-carstva. ‘Vairja’ ovdje označava  vlast koja je ‘najpoželjnija’, najdostojnija biti izabrana, takva da bi ju svaki narod poželio imati. To načelo vodilo je Kira Velikoga u njegovim osvajanjima, i nije nepoznato da su narodi Bliskog istoka i male Azije često bez ikakvog otpora prihvaćali Kirovu vlast. Čak i istinoljubivi židovski prorok Izaija, odnosno njegovi nasljednici u naknadno dodanom tekstu Deutero-Izaije, naziva Kira ‘pomazanikom’ – ‘mesijom’ – ‘kristom’ Božjim. Najpoželjnija, najbolja vladavina nema dakako nikakve veze s današnjim koruptivnim ‘demokracijama’. Ona je ‘arja’ – ‘dobro iskovana, vješto i mudro sačinjena, ‘, i u njoj se prvo pita kakvoga je tko ‘kova’, karaktera, koliko je ‘plemenit’ vladarski pretendent  i hoće li biti u stanju urediti vladavinu u skladu s ‘arta’ najvišim vrlinama istine i mudrosti. Ukratko, to je vladavina najboljeg i najboljih, prava ‘aristokracija’, o kojoj nipošto ne može odlučivati pûk na lokalnim izborima. Pravedna i najbolja vladavina jednostavno isključuje egalitarizam, isto koliko isključuje i kastinski sistem ”dinastičkih rodoslovlja’ i isto koliko isključuje svaki rasizam. Najbolji, plemeniti, ljudi ‘od kova’ su oni koji su iskovali svoj karakter, prekalili ga u vatri, u životnoj borbi za zadobivanje i za provedbu ‘najizvrsnijeg mišljenja’, na opću dobrobit i korist svih žitelja te zajednice.

Utopijska zaratuštranska zamisao pravednog društvenog uređenja upravo ovdje, na stvarnoj zemlji, odjekuje civiliziranim svijetom već tisućljećima, i neprihvatljiva je kako abrahamskim religijama koje  tu pravednost vide konačno ostvarenu onostrano, na nebu odnosno u raju, tako i istočnjačkim dharma kozmozofijama koje ‘iluziju postojanja’ razrješavaju samoponištenjem ‘jastva’. Tvrdoglavi Hrvati, međutim, vrlo teško će se dati potkupiti bilo kakvim ‘onostranim’ ispunjenjem svojih pravednih zahtjeva, preduvjet čega je suverena država za koju je 15.000 ljudi nedavno spremno položilo život, po tko zna koji puta u povijesti. Smicalicama, prijevarama i lažima Hrvatima je najkasnije od stoljeća 12.-og i tkz. ‘pacta conventa’ onemogućeno da obrazuju, postavljaju i biraju između sebe najodličnije narodne vladare.[9]  Nećemo zaboraviti ni katastrofalnu prijevarnu pogibiju Zrinskog i Frankopana koji su glave izgubili na pravdi Boga, uz pomoć i na korist Kaptola (nevjerojatni crkveni posjedi u Hrvatskoj potječu upravo iz tog vremena, izvlaštenja zrinsko-frankopanskih posjeda.[10]  Neodoljivu privlačnost ideje pravednosti iskoristio je na svoj osobit način i marksističko –socijalistički ”tabor”, što djelomice objašnjava njihov i dalje primjetan utjecaj na hrvatsku zbunjenu duševnost. Njima u svakom slučaju pogoduje i naopak izborni ‘demokratski’ sustav, budući da je očito kako će dio puka rado glasati za geslo ‘svima jednako’, što dakako nema nikakve veze s pravom pravednošću. Marksisti usto imaju danas i pune ruke posla s preimenovanjem ‘radničkih prava’ u raznorazna ‘ljudska prava’ (kud nestade ‘klasna borba’?) te su preko noći postali velikim zagovornicima opće tolerancije ma čijih hirova i utvara pod jedinim uvjetom da nisu nacionalnog predznaka.  Zaratustranska ‘najpoželjnija vlast’ nipošto ne podrazumijeva uravnilovski internacionalizam-globalizam marksističkog tipa nego homolognu provedbu istih najviših principa u skladu s različitim tradicijama, povijesnim okolnostima i različitim pozvanjima narodâ uključenih u neko svjetsko ‘carstvo’. Pravednoj vlasti sigurno ne bi palo na pamet zabranjivati hrvatski grb, prepirati se i obmanjivati oko srebrnog ili crvenog prvog polja, niti zatvarati u kaznionice ljude zbog pjevanja ‘Vile Velebita’ ili pozdrava ‘za dom spremni”. Pravedna uređenost ne podrazumijeva sveopću snošljivost, nego stalnu kultivaciju duha i nesnošljivost prema svemu što narušava nepromjenjive i vječne principe – ameša spentas – zajedničke dobrobiti.

Pa dobro, mogu li se Hrvati ikako ‘othrvati’ novo-staroj navali njima tuđih duhovnih vođa, učitelja i dušobrižnika? Mogu pod jednim uvjetom, a to je da se uhvate čvrsto drugog besmrtnog načela, a to je Vohu Mana, ”najbolje mišljenje”, ”najizvrsnija misao”, ‘najodličniji um”, što traži stalno vježbanje i izoštravanje inteligencije i intelekta. Za zaratuštijanca, ovaj svijet u svojoj sveukupnosti je inteligibilan, stvoren i načinjen tako da ga je moguće dokučiti i shvatiti umnim naporom. Kultiviranje uma prva je i osnovna zadaća ljudskog bića, pa zato oni koji odluče ostati trajno u ignoranciji nikada i ne dosegnu pravu razinu humaniteta – čak i sam pojam ‘humanosti’ dolazi po svoj prilici iz arjanskog pojma vohu-mana . Čini se da je ulaganje intelektualnog napora najslabija točka hrvatskog nacionalnog bića koje je sklono uvjerenju kako je ‘zdrava pamet’ dostatan nadomjestak za naporniju kultivaciju uma. A upravo i samo je um, ono što otvara čovjeku mogućnost pristupa najvišem principu, Spenta Manyu, rekli bismo ”Duhu Svetom” ali pretkršćanskoga tipa:  duhu dinamičkom i pokretačkom, otvorenom novim spoznajama, duhu napretka, inovacija, otkrića, za koga je budućnost uvijek potencijalno bolja od sadašnjosti. Taj i takav duh, vatreni, izgarajući, neugasli, esencijalna je odlika ”Ahura Mazde”, divovske Mudrosti, koja poziva ljude na prijateljstvo i suradnju u stvaranju jednog  zajedničkoga uređenoga svijeta koji bi mogao biti ugodno i blagotvorno boravište svima.

Za kraj, potrebno je istaknuti da je daleko od toga da bismo zagovarali nekakvu ‘obnovu’ zaratuštranizma – u Hrvata. Ono što je u tom sustavu bilo najvrijednije, to se tako i tako do danas u nekom sublimnom obliku zadržalo. Bitno je osvijestiti, i ne odustati, ustrajati na  sadržaju navedenih principa, njih u stvarnom životu razvijati i primjenjivati, te ne podleći nominalističkim izvrtanjima i relativističkim obratima. Objektivna istina i ostvarena pravednost postoje i mogući su, tamo gdje boj bije ”um i srce u junaka”.

U Zagrebu, 3. prosinca 2018.                                                           Marina Kralik


[1] Dosta je podsjetiti na tragičan fijasko Francuske katoličke akcije pod vodstvom Ch. Maurrasa koja je na prijelazu stoljeća 19/20. tražila revindikaciju nacionalnog duha kroz katoličanstvo i rojalizam nasuprot galopirajućem liberalnom modernizmu/republikanizmu u duhu francuske Revolucije, a koju su faktički minirali isusovci. (v. naš pogovor u knjizi ‘Anđeoski naučitelj’ J. Maritainea, objavljeno separatno i na međumrežju).

[2] Istini za volju, vrijedi spomenuti dijalog marksizam-kršćanstvo koji je u Hrvatskoj sedamdesetih godina pokrenula skupina oko Kršćanske sadašnjosti, mahom zaređenih profesora RKC bogoslovije i vrhunskih intelektualaca, a nakon posjete J.B. Tita Vatikanu 1971. godine gdje ga je papa Pavao VI. okitio titulom počasnog kanonika crkve Sv. Jeronima u Rimu i dodijelio mu privilegije koje je imao austrijski car nad Hrvatima. Taj dijalog, međutim, od začetka je bio usmjeren k nalaženju zajedničkih točaka marksizma i kršćanstva na planu liberalnog humanizma, i zapravo okrenut protiv bilo kakvog tradicionalizma osim folklorno-slavenskog, posve na tragu Strossmayera. 

[3] Vidi ”Frane Petrić – Zoroaster i njegovih tristo dvadeset kaldejskih proroštava”, trilingvalno izdanje latinski-grčki-hrvatski jezik, ur. Erna Banić-Pajnić, Institut za filozofiju, Zagreb, 2011., iz uvodne studije urednice, str. 24-26.

[4] Himne iz Yasne, najstarijeg dijela Aveste. Nije na odmet spomenuti ovdje Ivanu Brlić Mažuranić čije su Priče iz davnine prepune zaratuštranske mitologije, od ‘domaćih’ koji iskaču iz vatre i opiru se zlu do zadnje iskrice, do fantastičnog svjetlosnog mosta kojim Potjeh prelazi na drugi svijet da bi porazgovarao s djedom. Ostatci knjižnice I.B.M. i uopće njena operušana ostavština nalaze se u nekoj spomen-kući u Rijeci, no čini se da ‘akademsku zajednicu’ slabo zanima otkuda je ta književnica crpila svoje nadahnuće neprolazne vrijednosti. 

[5] Manje-više sva tumačenja zaratustranskih načela preuzeta su iz odličnog niza eseja dr. Jasona Reze Jorjanija objavljenih pod zajedničkim nazivom ‘Povratak Zaratuštre’ na nekoliko portala, npr. : https://altright.com/2016/07/19/the-return-of-zarathustra-part-i/ te na you tube-u npr. :

[6] Navedimo tek nekoliko primjera, legenda o Svetom Gralu, vitezovi okruglog stola, romantična ljubav, viteštvo, kult Gospe – sve je to poteklo iz iranske zaratuštranske kulture. Legenda o pravednom kralju Arturu s razlogom je odnedavno ponovno zaživjela u Podstrani, gdje pripada mnogo prije negoli na Britansko otočje. Hrvatska  tkz. ‘šahovnica’ također je arjanskoga-iranskoga podrijetla, baš kao i kraljevska strateška ‘igra’ šaha, i danas neusporedivo oruđe za razvoj logičkog mišljenja.  

[7] Vidi dr. Ivan Biondić, Tanajske ploče, i njegove solitarne napore oko hrvatske povijesne istine. Iransko-sarmatski Goti i Alani dopli su sve do Pirineja i ondje osnovali Goth-alaniju, današnju Kataloniju. Velebitski prijevoj Alan i popularnost imena Alan među Hrvatima svjedoče o tim migracijama. Vidi također i A. V. Majorov, Velikaya Horvatiya, St. Peterburg 2006., prevedeno na hrvatski uz uredničke ‘preinake’ u izdanju Braće hrvatskog zmaja, s doziranom i ciljanom distribucijom ne odviše na oku javnosti.

[8] O ovoj, uostalom opasnoj temi pisali su dr. M. Šufflay (Zaratustra u Južnoj Hrvatskoj, 1931), dr. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Pilar, i u novije vrijeme A. Lovrić i M. Lovrić. Vidi: Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb-Tehran 1999.

[9] O tome je npr. neumorno pisao danas ‘pometen pod tepih’ pravaš Eugen Kumičić, v. Kraljica Lepa i dr.

[10] O tome dr. Julije Makanec, vidi citate i sažetak na mom blogu : http://beatrice-suma.blogspot.com/. Makanec je, isto kao Šufflay, Pilar i Šegvić, svoju presmionost platio glavom.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Muzej Domovinskog rata (Karlovac – Turanj)

Published

on

By

Muzej Domovinskog rata Karlovac – Turanj povijesni je muzej koji svjedoči o nastanku suvremene Republike Hrvatske i borbi za neovisnost u Domovinskom ratu na karlovačkom području.

U Domovinskom ratu 1991. – 1995. Turanj je bio strateški važna točka u obrani grada, mjesto na kojem je zaustavljen pokušaj zauzimanja grada i presijecanja Hrvatske. Turanj je danas simbol pobjede, svjedok borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i trajni spomen na junake Hrvatske vojske koji su na Turnju obranili Karlovac i Hrvatsku.

U obnovljenoj zgradi, koju su branitelji nazvali Hotel California, uređen je suvremeni muzejski prostor. Ideju o  osnivanja muzeja na ovome mjestu inicirao je brigadir u miru Dubravko Halovanić koji je i prikupio prve predmete krupne vojne tehnike koji su na ovoj lokaciji postavljeni prije otvaranja muzeja.

Stalna izložba i programi Muzeja Domovinskog rata Karlovac – Turanj promiču temeljne vrijednosti Domovinskog rata, ideju domoljublja i humanizma.

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Pokolj u Skeli kod Gline, 29. kolovoza 1991.

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Skeli kod Gline (Radio Ljubuški)

Velikosrpske vojne postrojbe su 29. kolovoza 1991. ubile 10 hrvatskih civila u Skeli kod Gline, a selo su spalili. Većina stanovnika bili su Hrvati.

U Domovinskome ratu na području općine Glina poginulo je 396 osoba; od toga više od 300 civila (većinom osobe starije od 60 godina; život je izgubilo i petoro djece). Bio je to ratni zločin i etničko čišćenje za koji zločinci nisu odgovarali.

JNA je zaštitila pobunjenike kada su specijalci AT jedinice Lučko potjerali pobunjenike iz policijske postaje, ali nisu mogli osloboditi zarobljene policajce jer ih je u tome onemogućila JNA.

Istog 26. srpnja 1991. velikosrpske snage zarobile su i masakrirale hrvatske civile u Kuljanima, napale hrvatske policajce u Zamlačama i počinili masakr nad njima te napale Kozibrod.

Sljedećega dana, 27. srpnja 1991., pobunjeni Srbi koje je ohrabrila pomoć JNA, ponovno su napali policijsku postaju i naselje Jukinac i u tom su pokušaju okupirali cijeli grad Glinu. Istoga dana velikosrpske snage napale su obližnja hrvatska sela u Pounju, Strugu i Zamlaču. U Strugi su četnici masakrirali petoricu zarobljenih, ranjenih pripadnika MUP-a.

Zbog nedostatka ljudstva i oružja hrvatska policija napustila je policijsku postaju i zajedno s narodom krenula u progonstvo.

Srbi su počinili ratne zločine (ubijali su civile i ratne zarobljenike) nad Hrvatima u svim selima općine Glina: Ravno Rašće, Šatornja, Maja, Skela, Svračica, Donji i Gornji Viduševac, Donji i Gornji Selkovac, Novo Selo Glinsko, Marinbrod, Desni Degoj, Gornje i Donje Jame, Ilovačak, Mala Solina, Slatina, Gračanica Šašinečka, Slatina Pokupska, Zaloj, Gornje i Donje Taborište, Joševica, Dvorišće, Gornja i Donja Bučica, Stankovac, Velika i Mala Solina, Dolnjaki i Jukinac.

Srbi su prvi put topništvom napali Gornji Viduševac 16. srpnja 1991. godine. Nakon srpskog napada na policijsku postaju u Glini i na širem području organizirana je evakuacija civila preko Gornjeg i Donjeg Viduševca.

Prvoga listopada 1991. godine Srbi su okupirali Gornji Viduševac. Na području Gline i Viduševca počinjeni su ratni zločini protjerivanja stanovništva, ubojstava, pljačke i paljenja hrvatskih domova. Zločine se počinili pripadnici glinske terorističke skupine Šiltovi i JNA.  

Za počinjene zločine na Banovini bili su osumnjičeni Dušan Maslovar, Siniša Martić Šilt i Borislav Milašinović. Bili su osumnjičeni da su Anu Vučičević i Anu Nogić zatvorili u kuću i ubili (ubacili su eksplozivnu napravu u kuću, koja ih je ubila). Za druge zločine ih nisu teretili zbog navodnoga nedostatka dokaza. Nisu procesuirani jer je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu. Zakon o oprostu se ne odnosi na ratne zločine pa je zločince trebalo procesuirati.

Hrvatsko pravosuđe je tek 2006. godine raspisalo međunarodnu tjeralicu za Draganom Vasiljkovićem (kapetanom Draganom). On je bio zapovjednik četničke postrojbe za posebne namjene koji je planirao i vodio napade na Banovini. Odgovoran je za ubijanje i progon stanovnika, pljačku i paljenje hrvatskih domova. Odgovoran je i za smrt jednog stranog novinara (Egon Scotland).

Vasiljković je pravomoćno osuđen na 13 i po godina zatvora zbog ratnoga zločina u Kninu i Glini tijekom Domovinskoga rata. Osuđen je zbog zlostavljanja zarobljenika u kninskoj tvrđavi i za napad na Glinu 1991. godine kada je zapovijedao napadom koji je izvršila JNA.

Za počinje zločine sudilo se Đuri Solaru, Zoranu Duranu i Rodoljubu Baltiću. Dana 27. veljače 2017. godine suđenje je okončano oslobađajućom presudom za Đuru Solara zbog nedostatka dokaza, optužnica za Zorana Duruma je odbijena, a treći optuženi je u međuvremenu umro po je postupak bio obustavljen. Prvostupanjska presuda žurno je potvrđena već 30. svibnja 2017. Iz navedenoga vidljivo je da hrvatsko pravosuđe nije odradilo svoj posao i da nije kaznilo mnoge počinitelje zločina.

Izvori: HIC, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata 1991., DORH, Petar Horvatić

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Srpski napadi i zločini na gospićkom području

Published

on

By

Kronologija događanja

  • 3. veljače 1991. počinju pripreme za osvajanje Gospića. U Gospiću je održan „miting svih Srba Like i svijeta“, bilo je to okupljanje pobunjenih Srba (njih oko 5000) i priprema za zauzimanje Gospića.
  • 26. lipnja 1991. godine Srbi su proglasili ratno stanje.
  • 5. kolovoza 1991. četnici su odveli 5 Lovinčana u nepoznatom pravcu; kasnije su nađeni izmasakrirani uz željezničku prugu. Jedan od ubijenih imao je 72 godine!
  • 25. kolovoza 1991. godine postrojeni su gospićki dragovoljci za obranu grada.
  • 28. kolovoza 1991. velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik iz Novog Ličkog Osika (pretežno naseljeno Srbima).
  • 29. kolovoza 1991. napadnuti su Lički Osik, Perušić i Gospić. Početak je to bitke za Gospić. Na Gospić su „goloruki“ Srbi ispalili 43 granate. Strateški položaj Gospića je bio jako važan jer je prometno povezivao sjever i jug Hrvatske. U velikosrpskim planovima Gospić je dio Velike Srbije i trebao se zvati Teslingrad.
  • 4. rujna 1991. utemeljena je 118. brigada HV-a čiji je prvi zapovjednik bio Mirko Norac.
  • 5. rujna 1991. velikosrbi su ponovno granatirali Gospić i Stari Lički Osik. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog, brzo je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta. Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
  • 10. rujna 1991. vođene su teške borbe za obranu Gospića. Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom vodile su se od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
  • 14. rujna 1991. zauzeta je vojarna u Perušiću; branitelji dolaze do oružja za obranu grada.
  • 17. rujna 1991. godine slijede siloviti napadi na grad i velika razaranja.
  • 19. rujna 1991. branitelji osvajaju vojarnu u gradu i sprječavaju da grad padne u ruke agresora. Hrvatske su snage zarobile 35 časnika JNA, 170 vojnika te 30 civila. Zaplijenile su razna oklopna vozila, topove i ino oružje. Hrvatske su postrojbe došle do oružja kojim su se mogle braniti.
  • 21. rujna 1991. oslobođena su hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić – Medak –Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika pa su se Lovinčani morali izvlačiti preko Velebita da bi spasili svoj život. Pokušaj deblokade Lovinca nije uspio.
  • 26. rujna 1991. hrvatske snage pokrenule su oslobodilačku akciju „Medvjed“ radi deblokiranja najvažnije i skoro jedine kvalitetne cestovne prometnice kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. Otočac je bio strateški važan gradić pa su ga JNA i četnici napadali i pokušali osvojiti. Nalazio se na važnoj cestovnoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Akcijom „Medvjed“ hrvatske snage deblokirale su prometnicu Otočac – Žuta Lokva i sam grad Otočac.

Pobunjeni Srbi i četnici su na okupiranim područjima ubijali hrvatske civile i uništavali njihovu imovinu: Lovinac (8. listopada), Vaganac (9. listopada), Čorci, Perušićka Kosa, Široka Kula (13. listopada), Bukovac (16. listopada) i drugdje.

Oko Gospića i u samom gradu djelovali su „Beli orlovi“ i specijalne postrojbe iz Niša. Oni su vršili upade u grad i ubijali stanovnike. Na Lipovoj Glavici niški su specijalci ubili 7 osoba, a dva dana kasnije ubijene su još tri osobe na Marinu brdu.

  • 13. listopada 1991. četnici su izvršili pokolj u Širokoj Kuli; ubili su 41 civila.
  • 16. listopada 1991. godine hrvatske su snage izvele uspješnu akciju u Divoselu. Za osvetu četnici i JNA tukli su topništvom Gospić neprekidno 10 sati.
  • 16. – 18. listopada 1991. uslijedio je odgovor hrvatske strane na pokolj u Širokoj Kuli i stalne upade četnika u Gospić uz pomoć pete kolone u Gospiću. Stradalo je 50 „civila“, 24 su bila srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe provelo je postupak i izreklo kazne po zapovjednoj odgovornosti. Za zločine nad Hrvatima i za razaranje grada Gospića nitko nije odgovarao!

Forenzičari ICTY-a pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura.

Kontekst vremena bio je takav da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, što su istaknuli istražitelji UN-a u drugom slučaju s ličkog bojišta, zbog čega su držali upitnim svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Posvjedočili su o problemu naoružanih civila, jer su vidjeli civile da su bježali naoružani.

  • 1. studenoga 1991. godine general JNA Andrija Rašeta zaprijetio je da će Gospić biti sravnjen sa zemljom. Prijetnja je izvršena te je 2. i 3. studenoga Gospić napadnut minobacačima, topovima, tenkovima i zrakoplovima. Na grad je palo više od 1000 granata.
  • 16. studenoga 1991. godine četnici su pokušali ponovno zauzeti grad. Toga su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić – Karlobag. Hrvatske snage su ih odbile uz velike gubitke.

Grad Gospić, unatoč okruženju i silnoj agresiji, nikada nije pao u ruke agresora za što su zaslužni branitelji grada. U potpunosti je oslobođen operacijom VRO „Oluja“. Deveta gardijska brigada iz Gospića i lokalne domobranske postrojbe dale su veliki doprinos oslobađanju grada.

Prekomjerno i neselektivno granatiranje obilježilo je čitav rat u Gospiću. Tisuće projektila palo je na grad, a 70% stambenih i gospodarskih objekata je uništeno. Nikome nikada nije suđeno za to, ni na međunarodnom ni na domaćem sudu. Poslije Vukovara Gospić je drugi najrazoreniji grad u Domovinskome ratu.

Ovdje treba spomenuti činjenicu da hrvatsko pravosuđe, ni međunarodna zajednica, nisu osudili četnike, pobunjene Srbe ni pripadnike JNA za ubijanje hrvatskih civila i za razaranje grada Gospića. Poimence su nabrojena 82 ratna zločinca na koje je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu!

Foto: Lika Online

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved