Smrt ove mlade žene u našem je narodu i domovini izazvala sve ono što je u nama, a posebno ono sebično, uspavano i trulo. Izazvala je duh vremena, prozvala ga, pozvala na red, i to je ono što je ‘zapeklo’. Otuda tolika reakcija. Njena priča pokazuje takvu nutarnju slobodu koja počinje nadilaziti i sva zemaljska dobra koja imamo

Prije godinu dana u glavnom hrvatskom gradu umrla je jedna supruga i majka. Na njen sprovod slile su se rijeke ljudi, od onih koji su je poznavali do onih koji ju nikada nisu ni vidjeli, ali su u svom srcu osjetili poriv da trebaju tada biti ondje. Kroz čitavu godinu mnogi su se divili, razgovarali o tome, spontano u srcu molili, a ne možemo zaobići ni fenomen svjedočanstava koja su ljudi počeli kazivati i zapisivati nakon što su se susreli s pričom Maje Tenšek – piše Anja Mihanović u Bitno.net.

Poznato je da je sestra Lucija iz Fatime u pismu bolonjskom nadbiskupu kardinalu Carlu Caffarri obznanila da će se „posljednja bitka između Gospodina i vladavine Sotone voditi oko braka i obitelji“. Nastavno na ovo, bilo mi je zanimljivo negdje pročitati da će se završna bitka voditi i za ženu. Žena je, naime, ta koja donosi život i ako neprijatelj ubije nju, ubija i život (usp. Knjiga Otkrivenja).

Iščitavajući životopise svetih žena koje su davno živjele, od kojih ću nabrojiti samo neke više vezane za naša područja – Marica Stanković, bl. Drinske mučenice, Danica Širola… – kod svih uočavamo krjeposti i vrijednosti koje kao da je duh vremena zatro i koje se danas promatraju kao veoma zastarjele. Jesu li Drinske mučenice baš morale skočiti kroz prozor, a je li jedna Danica Širola bila toliko nezrela da je svaku pogrdu jedino htjela tiho izlijevati pred Gospodinom, ne spavajući noćne sati od tolike ljubavi prema njemu?

Duh vremena uzeo je svoj danak i promijenio mentalitet i shvaćanje svega oko nas, a da toga nismo bili ni svjesni. Ta mijena još uvijek traje. Duh je vremena tako suptilno i perfidno prezentirao da se treba dobro brinuti za sebe, da pošto-poto moramo biti zdravi do mjere da nam zdravlje postaje božanstvo, da u našim brakovima tražimo svoju pravdu, itd. I u pitanju duhovnosti sve manje je primjera ljudi koji potiho poste, razborito se trape i žive taj kršćanski život sa žarom i radošću na licu pa nas ništa od toga ne može oduševiti. Nekako se sve rastače, razvodnjava, na mala vrata posvuda ulaze ‘lisice’ koje kradu revnost, gorljivost i siju mala zrna duhovne tromosti.

Današnji duh vremena na svakom uglu donosi svakojake samopomoći i najrazličitije „zone komfora“ za naša osjetila, a posebno je to moderno i za psihološki i duhovni dio čovjeka. Više nego ikada, naš je duh pred čitavom lepezom brige za njega pa se ponuda sastoji od meditacija do stručnjaka i terapeuta svih vrsta koji ga vode prema samo jednom izabranom dijelu kršćanske poruke uzimajući što im odgovara, a nerijetko usmjeravaju naš duh i ‘miluju ga’ porukom: „Jedi, pij i uživaj“. Na taj način punina kršćanske poruke ostaje neotkrivena i još gore, iskrivljuje se njen nauk i maše s njim dok cijelo vrijeme gubimo istinski zdrave, radosne i autentične kršćane koji čvrsto stoje u nauku te su radosno i spremno voljni umirati za njega.

Ne kažem da svi trebaju spavati na kamenu umjesto na jastuku ili da trebamo kruh posipati pepelom i postiti o kruhu i vodi triput tjedno, no mislim da je previše “ja” u središtu te da su kršćanska otvorenost i želja za suobličavanjem s Kristom preko trpljenja ostali arhaizam koji nailazimo u starim knjigama rezerviran za neke prijašnje svece.

Ima li gdje danas mjesta za priču o trpljenju, o svetoj poslušnosti, poniznosti duše, o ljubavi koja se daje do kraja i nadilazi čak i ono zemaljsko dobro: obitelj, posao, zdravlje, djecu? Mislim da kad ljudi to danas vide, zastanu i gledaju: jednima je toliko odbojno da će, ne samo od toga pobjeći nego će se protiv toga i boriti, dok će se drugi u istom trenu zaljubiti i poželjeti isto.

Prije je puhao neki drugi duh vremena, a barke ljudskih života drugačije su se borile s njegovim naletima. Danas zastanimo i sagledajmo da smo upravo sada dionici jednog novog vremena o kojem će netko isto jednom pisati.

Vrijeme je najnovijih tehnologija i u modi više nikako nije ne ozdraviti i umrijeti. Trpjeti u vremenu u kojem je sve lako dostupno i digitalizirano, neobično je. No čovjek je ostao isti, Krist je ostao isti i poziv je isti. Čak i čovjek koji traga za Bogom; i mi, ta putujuća Crkva, gubimo se i sudaramo, tapkamo i tražimo. Naučili smo dobro sve vjerničke rečenice kojima se često razbacujemo među sobom, a na to smo spremni i među nevjernicima.

Pitam se, vjerujemo li uopće u ono što govorimo? Jesmo li ikad, mi koji se zovemo Kristovi, uistinu bili sigurni da ne volimo zdravlje više od bolesti, uspjeh od neuspjeha, pohvalu od pogrde (usp. Duhovne vježbe svetog Ignacija)? Jesmo li ikada plakali što to možda još ne možemo prigrliti?

U vremenu smo migracija, virusa, potresa i novih ratova, na nekoj novoj stranici povijesti. Što Bog govori – ne jučer i ne sutra – već danas? Gdje se objavljuje? Što poručuje preko smrti jedne žene i zašto o njoj mnogi i dalje pričaju? Na kraju krajeva, u tjednu uoči prve obljetnice njene smrti skupljaju se u tisuće i mole je za zagovor. Što njena smrt donosi našem narodu u ovom trenutku?

Da bismo dobro i dubinski ovo razumjeli, moramo postati mistici. To više nije ideal, to je prijeka potreba. Veliki teolog Karl Rahner rekao je da ćemo ili biti mistici ili nas više neće biti. Oni koji to nisu, u smrti mlade supruge i majke Maje i dalje će vidjeti samo bol, jad i tugu te govoriti o njenoj sirotoj djeci, ne znajući da su zapravo oni ti siročići.

Ne smijemo čak ni samo ljudski gledati u ovo, jer ćemo negdje ‘zapeti’. Ispravno je gledati jedino nebeski.

Smrt ove mlade žene u našem je narodu i domovini izazvala sve ono što je u nama, a posebno ono sebično, uspavano i trulo. Izazvala je duh vremena, prozvala ga, pozvala na red, i to je ono što je ‘zapeklo’. Otuda tolika reakcija. Njena priča pokazuje takvu nutarnju slobodu koja počinje nadilaziti i sva zemaljska dobra koja imamo.

Foto: snimka zaslona

Takav život i smrt Božje je proroštvo današnjem modernom duhu vremena koji ima nove ‘Herode’, vrlo perfidne i lukave, i ako ne budemo jaki u duhu Kristovu, nećemo ih primijetiti. Jer oni nas neće goniti niti prijetiti, nego će nam služiti da se što više ‘uljuljamo’.

U današnjem je dobu žar i volja za odricanjem, izgaranjem, poniznošću, poslušnošću i stavljanjem sebe po strani zamrla. Izišlo je iz mode. Nije u skladu s našim vremenom. Čak i žena, Božji genij, sustvarateljica svijeta, prevarena je da se u svom domu uz djecu, bez izgrađene ambiciozne i zavidne karijere, najvjerojatnije gubi i umire u besmislu.

Prihvaćati trpljenje i križeve do te mjere da ih radosno želimo prikazivati, tako umrijeti i pozdraviti djecu, u najmanju ruku čini nam se kao mazohizam. No to je ono pred čim su tisuće ljudi zastali, osjetili i vidjeli Božje proroštvo i Božji govor današnjem vremenu.

Nekako mi se sve više čini da – kao što se ljudima ponovno počinju sviđati starija hrvatska imena te kao što se i u modi često opet cijeni i vraća nešto što se do jučer činilo zastarjelim – tako nekako i ljudi shvaćaju da ih tolika količina ugode i komfora počinje gušiti u duhu ovoga vremena te da ih iznova privlači smisleno trpljenje i život gdje bol možemo nositi i prikazivati u zdravoj kršćanskoj radosti. Shvaćaju da čeznu za tim da budu sve ili ništa.

A Gospodinu se možda svidi po nekima ljudima ponekad lomiti egoizam, nevoljkost primanja novih života u našem narodu, strah od trpljenja, bolova i smrti, idole i kumire vanjštine i zdravlja koji su po nama od glave do pete, uništiti sliku lažne brige o nama koja se možda i sagradila na urušenim kulama naše pogrešno oblikovane savjesti pa se sad ljulja tamo-amo i pleše u ritmu vjetrova koji pušu, sve pod izlikom plemenitih motiva.

Gospodinu se možda svidi u vremenu tableta, videoigrica, e-dnevnika, minipolisa i TikToka po nekome govoriti da, kad te nešto boli i mori, nije zastarjelo prikazivati to trpljenje.

Gospodinu se možda svidi po nekima pokazati i potaknuti da iznova ljubiš svoga supružnika ljubavlju koja je kadra potpuno zaboraviti sebe i da to neće biti ona surova i hladna podložnost iz koje želiš pobjeći da te ne uguši.

Gospodinu se možda svidi po ovoj priči podizati tužne i usamljene majke koje su uistinu povjerovale da će ih njihovih više djece zarobiti u zidove besmisla, gdje će im se mozak usporiti od nekorištenja, a psiha popucati dok ne podignu nejaku čeljad.

Možda, samo možda, Bog želi progovoriti da je on iznad svega što nam je sada toliko dobro i drago, jer ćemo možda jedino tako povjerovati.

I uvijek na kraju, pođimo od sebe. Od kada sam se susrela s pričom Maje Tenšek prestala sam se bojati smrti i rastanka sa svojom djecom. A to je bila moja tajna i moj najveći strah. Ta sloboda je najveće čudo, čudo za koje se nekad boriš cio život.

Ništa pritom nije postalo lakše, ali smisleno jest. Sve mi je postalo crno-bijelo. Shvatila sam da nema mjesta filozofijama i komplikacijama. U Božjoj perspektivi život je jasan i jednostavan. Ne lagan, izuzetno težak, ali izbor je jednostavan: ili smo Kristovi ili nismo. Ili živimo za Nebo ili još ni u što nismo povjerovali.

Nemoj predugo čekati. Pusti floskule. Uzmi jednu misao iz Biblije ili Katekizma i pitaj se vjeruješ li u nju. Traži iskustvo, ne živi samo od teorije. Traži ono što ti uzima cijelo srce. To uvijek boli, ali to je jedino ispravno.

I zato su tisuće ljudi i godinu dana poslije Majine smrti molili uoči ove prve godišnjice. Slutim da su vidjeli tračak nade koji prkosi duhu vremena i morali su si priznati da su čeznuli da tako nešto vide. Samo su najhrabriji na to spremni i samo će najhrabriji nastojati protumačiti znakove vremena.

Zatim je govorio mnoštvu: „Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ (Lk 12, 54-56).

Objavljeno: 25. veljače 2024.

izvor: Anja Mihanović/Bitno.net.