Katalog zanimljivosti o vezama Hrvatske i zemalja primateljica
prema prilozima iz diplomatsko-konzularnih predstavništava RH u Europi.

1. ALBANIJA

1. Milan Šufflay (1879.-1931.), hrvatski pisac i povjesničar, jedan je od utemeljitelja albanologije. U svojim istraživanjima albanske povijesti usko je surađivao s albanskim vlastima. Projekt Codex albanicus, na kojem je radio s Konstantinom Jirečekom i Ludwigom Thalloczyem, financirala je albanska Vlada. Šufflay je na temu ovog projekta čak održao predavanje u albanskom Parlamentu u Tirani, na albanskom jeziku. Zbog njegovog velikog doprinosa afirmaciji albanskog naroda u povijesno-literarnom spektru, 2002. albanska Vlada je Šufflaya posmrtno odlikovala visokim albanskim odličjem “Naim Frasheri d’or”, za vrijeme održavanja međunarodnog skupa u Tirani “Shuflaj dhe Shqiptaret”. Šufflay je bio je izuzetan poliglot i vrstan poznavatelj povijesti Balkana. Upravo albanologija, odnosno njegov veliki arhivsko-istraživački rad u odnosu na povijest albanskog naroda obilježili su njegov život. Studirao je, doktorirao i kasnije radio na Sveučilištu u Zagrebu, sve do 1918. kada mu je zbog njegovog znanstvenog albanološkog interesa zabranjen sveučilišni rad i napuštanje zemlje u znanstveno-istraživačke svrhe. U Kraljevini SHS 1921. potom mu je (i skupini drugih hrvatskih intelektualaca) u montiranom političkom procesu suđeno zbog veleizdaje. Šufflay je osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora.

Pomilovan je nakon izdržane polovine kazne zahvaljujući ustrajnom zalaganju međunarodnih znanstvenika. Po izlasku iz zatvora, u suradnji s Konstantinom Jirečekom i Ludwigom Thalloczyem dovršio je III. svezak arhivske građe Codex albanicus. Prva dva sveska objavljena 1913. i 1918. pokrivaju povijest albanskog naroda od 344. prije Krista do 1406. Bilo je planirano i IV. izdanje. Pripadnici režimske, velikosrpske nacionalističke organizacije Mlada Jugoslavija napali su ga 18. veljače 1931., teško ga ozlijedili i ukrali u rukopisu dovršen III. svezak Codex albanicus. Umro je dan kasnije od teških ozljeda glave. Nakon smaknuća Šufflaya, Albert Einstein i Heinrich Mann uputili su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu da se zauzme za suzbijanje režimskog nasilja u Jugoslaviji, izravno prozivajući jugoslavenski režim za ubojstvo Šufflaya.

2. Andrija Kačić-Miošić (1704.-1760.), franjevački svećenik, pučki pjesnik i povjesničar, uvelike je u hrvatskom puku i šire doprinio širenju mita o životu albanskog junaka Gjergja Kastriotia Skenderbega. Trajno mjesto u hrvatskoj književnosti Kačić Miošić je zauzeo knjigom stihova i proze “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (1756.), u 18. i 19. stoljeću najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom tzv. ‘narodnom pjesmaricom’, u kojoj je uz povijest naroda “slovinskoga”, od najstarijih vremena do njegovih dana, u prozi i stihom narodne pjesme na 37 stranica također opisao život i junaštvo Skenderbega koji je dva desetljeća uspješno branio Albaniju od prodora Turaka.

Pjesme Kačića Miošića o Skenderbegu preveo je na albanski jezik albanski franjevac fra Pashko Bardhi i objavio ih u časopisu „Shqiperia“ (Bukurešt, 1897.) i u časopisu „Albania“ (Bruxelles, 1899.-1901.). Albanac Esad Mekuli preveo je tri pjesme o Skenderbegu i objavio ih u časopisu „Jeta e re“ (Priština, 1967./68.) Cijelu poemu Andrije Kačića Miošića o Skenderbegu na albanski jezik preveo je 2012. Ismail Smaku iz Prištine, a početkom 2013. izdala izdavačka kuća UEGEN sa sjedištem u Tirani.

2. BELGIJA

1. Najstariji vidljivi hrvatski grbovi u Belgiji nalaze se u zbornoj crkvi Sainte-Waudru u Gradu Monsu, današnjem sjedištu NATO-a. Ukrašavaju vitraže kora crkve i datiraju iz godine 1511. Hrvatski grb, ali ispod s natpisom «Vojvodstvo», nalazi se iznad grba vojvodstva Brabanta. Najstariji hrvatski grbovi u Belgiji datiraju između 1485.-1487. godine, te su prikazani u bibliji Matije Korvina, djelo firentinskog sitnoslikara Attaventea, koja se čuva u Kraljevskoj biblioteci Albert I. u Bruxellesu. Drugi hrvatski grbovi su vidljivi, između ostalih, u Bruxellesu, Gentu, Antverpenu, Mechelenu, Bruggeu itd. Mnogo od njih potje č u iz razdoblja vladavine Marije, kraljice Ugarske, Hrvatske i Češke i sestre cara Karla V., koja je kratko prije smrti njezinog supruga, Ljudevita II. Jagelovića, koji je u kolovozu 1526. poginuo u bitci na Moha č kom polju protiv osmanske vojske, postala upraviteljica Austrijske Nizozemske (otprilike današnja Belgija).

2. Grb belgijske kraljevske kuće na otoku Lokrumu kod Dubrovnika nalazi se pored grba Habsburške kuće, gdje su Maksimilijan I., cara Meksika, i njegova supruga, Charlotte od Belgije, kćerka prvog kralja Belgijanaca, imali ljetnikovac s raskošnim vrtovima. Nije dakle slučajno što je zadnjih godina dalmatinska obala postala omiljeno ljetno odredište belgijske kraljevske obitelji.

3. Krumpir na valonskom narječju riječ „krumpir“ kaže krompir.

3. BUGARSKA

1. Međudržavni ugovor Dubrovačke Republike i Bugarske – O političkim i trgovačkim vezama između Hrvata i Bugara u srednjem vijeku – U XIII st., (1230.g.) bugarski car Ivan Asen II., koji je smatran za jednog od najvažnijih i najuspješnijih vladara u povijesti Bugarske, dubrovačkim je trgovcima dopustio trgovanje i kretanje po cijelom teritoriju bugarskog carstva. Uz prethodno, jedan od najstarijih sačuvanih hrvatsko-bugarskih ugovora je međudržavni ugovor iz 1253. godine između Dubrovačke Republike i Bugarske sklopljen u vrijeme bugarskog cara Mihajla Asena, nasljednika cara Ivana Asena II. Ugovor iz 1253. godine izvorno je pisan na hrvatskom jeziku u samom Dubrovniku i regulirao je sva područja suradnje između Dubrovčana i Bugara. Danas ovaj ugovor predstavlja važan izvor povijesnih informacija za dubrovačku i bugarsku srednjovjekovnu povijest.

2. Franjo Rački velik hrvatski političar i povjesničar 19. stoljeća značajna je povijesna ličnost u Bugarskoj budući da je svojim djelima dao veliki doprinos bugarskoj historiografiji – Njegova knjiga Borba južnih Slavena govori o borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvata, Bugara i drugih naroda, a knjiga Bogumili i patareni govori o bugarskim bogumilima i bosanskim patarenima. Franjo Rački autor je knjige „Povijest Bugarske“ napisane u periodu između 1863.g. – 1866.g., koja se smatra jednim od prvih ozbiljnih pokušaja istraživanja bugarske prošlosti na temelju znanstvene analize literature i drugih izvora. „Povijest Bugarske“ čuva se u Hrvatskom državnom arhivu, a 1999. godine je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske prevedena i objavljena u Bugarskoj. Počast Franji Račkom odala je i Bugarska akademija nauka podigavši mu bistu u svojoj zgradi u Sofiji.

3. Obitelj Pejačević i Bugari – Veza Bugarske i hrvatske grofovske obitelji Pejačević – U XIV stoljeću hrvatska plemićka obitelj Pejačević, izgubivši posjede u Bosni zbog prodora Turaka, nastanjuju se u gradiću Čiprovac na sjeverozapadu Bugarske. U Bugarskoj obitelj dobiva ugledan društveni status, a Čiprovac ubrzo postaje sjecište povezanosti i preplitanja hrvatske i bugarske kulture. Georgi Pejačević bio je jedan od vođa Čiprovačkog ustanka (1688.g.), za oslobođenje Bugarske od Turaka. Nakon gušenja ustanka Georgi Pejačević bježi u Slavoniju gdje se obitelj nastanjuje. Potomci Georgi Pejačevića poznata je hrvatska grofovska obitelj Pejačević, među kojima je i istaknuta hrvatska skladateljica Dora Pejačević (1885. – 1923.g.).

4. Starobugarska pismenost i hrvatska glagoljica – Zajedništvo starobugarske pismenosti i hrvatske glagoljice na čijoj je osnovi izgrađena čvrsta veza u razvoju bugarske i hrvatske književnosti – 24. svibanj u Bugarskoj se slavi kao dan slavenske pismenosti i svete braće Ćirila i Metoda, utemeljitelja slavenske pismenosti. Ćiril je sredinom 9. st., sastavio prvo slavensko pismo glagoljicu. Braća su tada na osnovi jezika Slavena iz okolice Soluna sastavili prilagođeno pismo te prevodili crkvene knjige. Na taj je način stvoren prvi slavenski književni jezik čime su postavili temelje slavenskoj književnosti. Glagoljica se u hrvatskim krajevima zadržala sve do 19. st.

4. DANSKA

1. Knez Ivan VI. Anž Frankopan – upravitelj Istočnogotlandskog danskog kraljevskog lena u Švedskoj Dana 17. lipnja 1397. u Kalmaru je Erik VII. Pomeranski krunjen kao kralj Danske, Norveške i Švedske. Time je počelo novo razdoblje u povijesti ovih triju nordijskih država koje je u početku imalo svoj raison d’etre, no koje je uskoro dovelo do nemira i rata između Švedske i Danske. Unatoč tome što je danska kraljica Margareta I. na plemićkom saboru u Soderkopingu početkom XV. stoljeća dala svoju riječ da neće postavljati njemačke i danske namjesnike na kraljevskim lenima u Švedskoj, njezin nasljednik Erik Pomeranski postavljao je na ta važna mjesta umjesto švedskih, danske i njemačke plemiće. Od njih je očekivao veću lojalnost i učinkovitije ubiranje poreza od švedskih malih zemljoposjednika i seljaka.

Među stranim namjesnicima na lenima Erika Pomeranskog u XV. stoljeću, posebno mjesto ima plemić Johanes Franchi iz Južne Europe, kojeg su švedski povjesničari do nedavna smatrali Mlečaninom. Istraživanja dr. Mladena Iblera – svojedobno hrvatskog veleposlanika u Švedskoj – dokazala su da se ustvari radi o knezu Ivanu VI. Anžu Frankopanu, sinu hrvatskog bana i moćnog kneza Nikole III. Frankopana. Zanimljivo je, na koji način i zbog čega je mladi knez Ivan Anž uopće došao u Švedsku.

U lipnju 1424. se je mladi knez našao na saboru europskog plemstva u Budimpešti, kako bi nakon umorstva svoje tetke Elizabete Frankopan udate za Fridriha Celjskog, ubojice, obranio čast obitelji Frankopan. Pozvao je Fridriha na dvoboj, kojeg je ovaj pokušavao izbjeći pri čemu mu je pomogla sestra udata za cara Sigismunda. Budući da se tada u Budimpešti nalazio i nordijski/danski kralj Erik Pomeranski, car Sigismund je odredio da taj bude sudac i pregovarač, koji će pokušati da se dvoboj – zbog više razloga – izbjegne. To mu je pošlo za rukom, te je kralj Erik Pomeranski pozvao Ivana Frankopana da ga prati na putu u Svetu Zemlju. Erik Pomeranski je na putu iz Ugarske u Hrvatskoj posjetio Senj i bana Nikolu Frankopana te s njim Veneciju i nastavio svoj put preko Dubrovnika, Krete i Cipra do Palestine.

Na povratku je Kralj Erik sa Ivanom Anžom odsjeo u Dubrovniku, te preko Omiša i Senja preko Sjeverne Hrvatske, Balatona i Budimpešte nastavio put do Švedske. Iz mletačkih, švedskih i hrvatskih povijesnih izvora prvog reda saznajemo da je Ivan Anž Frankopan bio cijenjen plemić u kralja Erika, koji mu je dodijelio položaj namjesnika u jednom od najvažnijih svojih lena – Istočnom Gotlandu (0stergotland), dijelu današnje Švedske koji je tada pripadao danskom kraljevstvu, gdje je od 1426. stolovao u dva dvorca, najprije u Kopingshusu te zatim u povijesnom švedskom dvorcu Stegeborg. Tamo je vrlo širokogrudno i ljubazno primio mletačke brodolomce na putu za domovinu, o čemu postoji detaljan opis u mletačkom arhivu.

Njemački i danski namjesnici bili su vrlo grubi u ubiranju poreza te među pučanstvom, a kasnije i švedskim plemstvom, predvođeni Engelbrekt Engelbrektsonom dolazi do pobune. Ivan Anž Frankopan je odlučio da se ne protivi pobunjenicima, te je nakon smrti svog oca, bana Nikole III. odlučio vratiti se u Hrvatsku i preuzeti čast bana Dalmacije i Hrvatske.

5. FRANCUSKA

1. Posjet biskupa Donata Karlu Velikom – Kulturne veze Hrvatske sa Svetim rimskim carstvom pod vodećom ulogom franačkih vladara još imaju prvenstveno obilježje veza sa zapadnom kulturom ekumenom uopće koja, iako nova i autentična, nema neko uže nacionalno obilježje. Međutim, takvim se vezama može pripisati i značenju posjete zadarskog biskupa Donata Karlu Velikom (805-6) koja se reflektirala i na gradnju same crkve sv. Donata u Zadru, po uzoru na graditeljska rješenja Karlove kapele u Aix la-Chapelle.

2. Francuski benediktinci na hrvatskoj obali – Francuske kulturne dodire zapravo najprije prenose francuski benediktinski redovnici čijom se djelatnošću u Hrvatskoj grade mnogi samostani. I kad se osniva Zagrebačka biskupija (1094) obredne knjige i relikvijari dolaze iz francuskih krajeva. Učeni redovnik Hugo de la Scura de Franza je opat benediktinskog samostana na Mljetu, a rasprave francuskog dominikanca Laurenta d’Orleansa (Somme le roi) iz 13. st. nalaze se i u glagoljaškim prjepisima. Ako littera francigena još znači karlolinško pismo, lingva francigena počinje značiti francuski jezik. Tim (starofrancuskim) jezikom piše i Geoffroi de Villehardouin, nažalost u povodu križarskog osvajanja Zadra 1204. za Veneciju, pod cijenu plaćanja puta križara do Konstantinopola. U njegovom opisu tog događaja (La conquete de Constantinople) on navodi da je Zadar »jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu (…) da se ne može naći ljepših, ni jačih ni bogatijih«.

3. O imenu Vlaške ulice u Zagrebu – Francuskim jezikom u 14. st. već uživo govori i dio stanovnika obrtničke Vlaške ulice u Zagrebu, gdje se u povodu gradnje katedrale nastanjuju i francuski (i talijanski) klesari; za govornike romanskih jezika tada se općenito kod zapadnih Slavena rabio naziv Vlasi, pa odatle i naziv te i danas žive zagrebačke ulice.

4. Hrvatski znanstvenici i književnici u Francuskoj – Uz šire poznatog hrvatskog teologa i prevoditelja s arapskog na latinski, Hermana Dalmatinca u 12. st. te još nekolicinu plemića, i siromašni hrvatski glagoljaš Juraj iz Slavonije na Sorbonni stječe titulu magistra, a 1401. postaje i izaslanik Sveučilišta kod kraljice Elizabete Bavarske. Sistematičnije se u Francuskoj javljaju najprije Dubrovčani. Prvi od njih koji studira na Sorbonni je Ivan Stojković (15. st.), a tada u Parizu djeluje i hrvatski latinisti Ilija Crijević (Cervinus). Također Dubrovčanin Saro Gučetić pregovara u ime francuskog kralja Franje I. sa Sulejmanom Veličanstvenim te ima ovlasti sklapati tajne ugovore. Prvi poznati prijevod nekog hrvatskog pisca na francuski su soneti petrarkiste Dinka Ranjine koje prevodi Ph. Desportes (1546-1606). Kotruljevićevo djelo O trgovini nakon venecijanskog izdanja prevodi se na francuski i tiska u Lyonu 1613. Najprevođeniji je na francuski splitski hrvatski latinist Marko Marulić sa 7 izdanja francuskih prijevoda njegovih De Institutione. Dubrovčani djeluju i na dvoru i u kulturnom i znanstvenom životu Francuske. Najistaknutiji je Ruđer Bošković koji dolazi u Francusku 1773. te postaje glavni optičar pri francuskoj mornarici, a 1748. je i dopisni član Academie des Sciences.

5. Francuzi i Dubrovnik – Istodobno s diplomatskom djelatnošću Dubrovčana u Francuskoj, Francuska u Dubrovniku otvara konzulat. Jedan od kozula se u Dubrovniku i oženio (Bruere) te je i otac poznatog pjesnika M. Bruerovića. Prava opsjednutost francuskom književnošću, pa i svojevrsnim stilom života, u Dubrovniku se naziva frančezarije. Od početka 18. st. sam Moliere preveden je sa 24 naslova njegovih kazališnih djela, u koje Dubrovčani ubacuju i vlastite spletke. Međutim, prvi koji je započeo s prijevodom Molierea dolazi sa sjevera; to je hrvatski knez F. K. Frankopan, koji prevodi Georgea Dandina na kajkavsko narječje, očekujući izvršenje smrtne kazne zbog navodne urote protiv cara (1670).

6. Grof Ivan Drašković – Mnoge nove ideje, pa tako i prve masonske lože u Hrvatskoj šire se iz Francuske. Tako grof Ivan Drašković, značajni prosvjetiteljski pisac osniva L’amitie de guerre u Glini 1769. Ideje prosvjetiteljstva i francuske revolucije sve su prisutnije te se nakon Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789) kao i proglasa Konventa da će podržati sve europske potlačene narode, u Zagrebu i Dubrovniku osnivaju klubovi jakobinaca.

7. Dodiri hrvatske i francuske književnosti – U vrijeme Napoleonovih Ilirskih provincija kulturne veze jačaju, pa i u hrvatski jezik ulaze brojni francuski termini, posebno iz uprave. Francuski pisac Ch. Nodier zanima se za hrvatsku literaturu, a i njegov roman Jean Sbogar (1818) koji postiže veliki uspjeh u Francuskoj, nadahnut je likom istarskog buntovnika. Uz tiskanje prvih novina na hrvatskom (Kraglski Dalmatin, 1806), te pretežno talijanske rječnike „ilirskog“ jezika, lički župnik Šime Starčević piše prvi hrvatski priručnik za francuski: Nova ričoslovnica iliričko-franceska (1812). Kako u europsku modu ulaze putovanja na egzotični Istok, pa i na „divlji Balkan“, niz francuskih pisaca objavljuje svoje zapise i utiske iz hrvatskih krajeva. Najpopularniji su od ranijih luksuzno opremljen Voyage L. F. Casasa (1802), a od kasnijih, putopis po Jadranu i unutrašnjosti francuskog plemića baskijskih korijena Ch. Yriartea (1878), opremljen i sa 257 izvanrednih gravura. Najveću je popularnost stekao P. Merimee u djelu La Guzla (1827) nazvanom po hrvatskom (i balkanskom) žičanom instrumentu (gusle) kojim narodni pjevač prati svoje epske ili lirske pjesme. Merimee je u dijelo unio raniji Fortisov autentičan prepjev Tužne balade plemenite supruge Hasan-age. Ali on, koji inače nikada nije bio u Hrvatskoj, je i neke vlastite pjesme predstavio kao „iliričke“, skupljene u „Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini“. Od prijevoda hrvatskih književnih djela na francuski, najznačajniji je prijevod Gundulićevog Osmana (1838).

8. Francuzi i Ilirski preporod – Za Ilirskog pokreta i narodnog preporoda, Francuzi su za Hrvate „prvi narod Europe“ (A. Veber Tkalčević). Na College de France, A. Mickiewicz popularizira južnoslavenske teme, a njegov nasljednik Cyprien Robert dolazi u Zagreb gdje se sastaje s hrvatskim političarem i kulturnim djelatnikom Lj. Gajem. U Francuskoj Ilirski, zapravo hrvatski nacionalni kulturni i politički pokret, posebno zagovara Hippolyte Desprez (u Hrvatskoj boravi 1845) djelatnosšću i knjigom Narodi Austrije i Turske, s uvodnom studijom La Croatie et le mouvement illyrien.

9. Francuski jezik u Hrvatskoj – Hrvatski sabor nastoji od 1861. uvesti francuski jezik u hrvatske škole, a s tim i uspijeva1876. Također, na Sveučilištu se osniva lektorat za francuski jezik pa se tiskaju i već solidni francusko-hrvatski rječnici i gramatike. Postaje tradicija da se istaknuti francuski slavisti biraju za dopisne ili počasne članove Akademije (JAZU/HAZU), kao i obratno. Hrvatski teatrolog S. Batušić navodi da je u razdoblju od 1840. do 1940. u Hrvatskoj prevedeno te izvedeno 553 francuskih kazališnih djela. Između ostalih, uz nezaobilaznog Molierea, izvode se Corneille, Racine. Širokom prihvaćanju francuske literature najprije utire put hrvatski književni klasik A. Šenoa koji u listu Vijenac objavljuje niz francuskih autora. I on je sam donekle pod Balzacovim utjecajem. Također, od 1879. i Šenoini se romani prevode na francuski. Balzakov roman Eugenie Grandet preveden je na hrvatski 1887. Kasnije književne prijevode teško je nabrojati; na hrvatski su prevedeni svi znameniti francuski pisci; najveću popularnost stekao je V. Hugo, koji se shvaća i kao branitelj ljudskih prava, ali tu su i drugi Francuzi koji utječu na domaće pisce; napose G. Flaubert i E. Zola (čiji je otac potomak venecijansko-zadarske obitelji Colići). U Rječniku stranih riječi V. Šeringera (1889) bilježi se 780 hrvatskih riječi francuskog podrijetla.

10. Glasoviti Hrvati u Parizu – Kako Pariz i inače postaje vodeći kulturni centar Europe, i hrvatski se umjetnici sve više otklanjaju od njemačkih i drugih centara prema Francuskoj. Najznačajnija je pariška pojava A. G. Matoša koji od 1898. boraveći u Parizu, svojim golemim utjecajem na hrvatsku književnost toga doba, uvelike prenosi duh ne samo francuske književnosti nego i načela književne kritike (J. Lemaitre, A. France). Njegovim putem krenuli

su i drugi važniji hrvatski pisci (T. Ujević, J. Kosor, J. Polić Kamov i dr.), koji se i sastaju i dijele atmosferu Cafe du Dome i La Rotonde. Neki se i posve uklapaju u svoje francuske umjetničke sljedbe, kao R. Ivšić u Bretonov nadrealizam. U likovnoj umjetnosti, Vlaho Bukavac višekratno izlaže na Pariškom salonu gdje dobiva i nagrade, a najznačajniji hrvatski slikari V. Becić, M. Kraljević i J. Račić slikaju pod znatnim utjecajem Maneta, dok veliki hrvatski kipar svjetskoga glasa Ivan Meštrović i sam pohađa Rodinovu školu.

11. Francuski institut i Francuska alijansa u Zagrebu – Djelatnošću Francuskog instituta u Zagrebu (osnovan 1924.) započinje i ozbiljan rad upoznavanja francuske javnosti s hrvatskom kulturom. Već 1928. piše se o Krležinom književnom radu i izvedbama njegovih drama. U svojoj bibliografiji djela koja su s hrvatskog prevedena na francuski (1813-1968) Stanko Lasić registrira 312 prevedenih autora. Za jačanje jezičnih veza osobito je značajno osnivanje društva Francuska alijansa – lAlliance Frangaise u Zagrebu 1952. u čemu značajnu ulogu ima Petar Guberina inače i tvorac priznatog sustava razvijanja sposobnosti govora čija je poznata kratica SUVAG izvedena prema francuskom: Systeme universel verbotonal d’audition – Guberina.

12. Dražen Grmek – U vrijeme borbe za priznanje Hrvatske i pokušaja istinitog prikazivanja događaja vezanih uz raspad Jugoslavije, značajnu su ulogu odigrali francuski intelektualci, a napose izuzetna kulturno-znanstvena pojava, Mirko Dražen Grmek (1924 – 2000), rođeni Hrvat i naturalizirani Francuz, nasljednik ostavštine fiziologa Claude Bernarda i katedre za povijest biologije na Ecole Pratique des Hautes Etudes (u Hrvatskoj, između ostalog pokretač i glavni urednik velike Medicinske enciklopedije). Njegova je svjetska znanstvena reputacija u povijesti biomedicinskih znanosti, te ozbiljna publicistička i javna angažiranost (s M. Gjidarom, N. Šimcem i dr.), privukla i takve ličnosti francuske kulture kao što su povjesničar Jasques Le Goff, filozof Alain Finkelkraut, spisateljica Louise Lambrichs i dr. U takvom i širem okružju u Parizu je u ožujku 2000. održana i promocija francuskog izdanja velikog enciklopedijskog djela HAZU Hrvatska i Europa.

Pripremio: Zvonimir Mitar | Kornelij