Vijesti
Zdravko Mršić: Japan – militarizam na pola koplja
Published
11 mjeseci agoon
By
Uredništvo
GEOPOLITIČKO USMJERENJE JAPANA Ovaj se osvrt kao i svi moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Ovaj put to su političko stanje i novo geopolitičko usmjerenje Japana, koji je poslije Drugoga svjetskog rata imao važnu ulogu u razvitku tehnologije i u svjetskom gospodastvu, iako ne i u geopolitici i zaštiti ili obrani.
Tijekom minulog desetljeća uloga Japana u svijetu i njegova geopolitička silina ili dinamika vidno su se promijenile. Te promjene valja vezati uz novo američko uzimanje Kine kao gospodarskog suparnika i političkog protivnika Amerike i Zapada općenito. Japan je – kao dio „Zapada“, kojim je postao koncem devetnaestog stoljeća – od Amerike nedavno dobio novu zadaću.
Stanje i geopolitičko usmjerenje Japana ipak se ne mogu ocijeniti, ako se ne uvaži lom – doslovce lom, a ne slom – koji je Japan doživio 1945. godine. Japan je bio prelomljen ne samo teškim događajima, koji su ga naveli na vojnu predaju, nego i porazom od triju velikih sila (SAD-a, Sovjetskog Saveza i nacionalističko-komunističke Kine), koje je Japan prije napao te uvjetima mirovnog sporazuma, koji su mu nametnule SAD. Do tog loma je došlo malo više od godinu i pol otkad su prve japanske postrojbe dotaknule obale Australije kad se Japancima činilo, da će postati gospodarima Istočne Azije, Oceanije i Australije.
Kako je Japan nastao i kako je počeo? Oko trećeg stoljeća prije Isusa s azijskog kopna je na japansko otočje doselio narod Jajoi, koji je donio uporabu željeza i koji se bavio zemljoradnjom, u opreci sa zatečenim narodom Jomon, koji se bavio lovom. Narod Jajoi se zbog pouzdane ishrane brzo množio pa je brojevno daleko nadmašio zatečeno pučanstvo. Od četvrtog do devetog stoljeća u Japanu su se mnoge kraljevine i brojni narodi ujedinili pod jednom, usredištenom vlasti, koju je prividno obnašao car Japana. Carska loza koja je tad uspostavljena vlada Japanom i danas, iako joj je uloga bila i jest uglavnom obredna. Car je 794. godine počeo stolovati u mjestu Heiankyo, suvremenom Kyotu. To razdoblje Japana trajalo je do konca dvanaestog stoljeća. Iz tog „zlatnog razdoblja“ Japana potječe religija Japana, koja je smjesa izvornih običaja šinto i budizma.

U stoljećima koja su uslijedila vlast carske kuće bila je smanjena i djelomice prenesena prvo na građanske velikaše, a poslije na ratničke rodove i na njihove ratnike samuraje. U ratu 1180.-1185. godine između ratničkih rodova pobijedio je rod Minamoto, a predvodnik roda uzeo je naslov šoguna (nasljednog vojnog zapovjednika) i mjesto Kamakuru kao sjedište. Godine 1333. vlast je preuzeo rod Muromači. U tom su razdoblju ojačali područni gospodari rata, daimio. Japan je zapao u pravi građanski rat, iz kojega su ga izbavili daimio Oda Nobunaga i slijedno Tojotomi Hidejoši.
Po smrti Tojotomija 1598. godine vlast je preuzeo bajkoviti Tokugava Iejasu, koji je za sjedište uzeo Edo, današnji Tokyo i kojega je za šoguna postavio tadašnji car Azuči-Momojama. Šoguni iz roda Tokugava uveli su „plansko gospodarstvo“, održavali su mir i puku upriličili blagostanje, ali su uspostavili i održavali strogu podjelu na staleže te prekinuli gotovo sve doticaje Japana s vanjskim svijetom. [Tuđi trgovci su mogli trgovati samo na umjetnom otoku Cukišimi uz luku Nagasaki, a nadzor nad trgovinom su imali (protestantski) nizozemski trgovci, koji su odande uklonili (katoličke) portugalske i španjolske trgovce. U razdoblju vladavine Eda, velikaši su morali uzdržavati samuraje, koji su se morali pridržavati svojih pravila života i postupanja, ali koji nisu smjeli nositi oružje. Japan je imao 30.000 dobro odgojenih i dobro školovanih besposličara.]
Na ovom mjestu u osvrtu treba spomenuti Kinu ili Središnju kraljevinu. Kineska civilizacija uživala je velik ugled među okolnim narodima i vladarima. Ona je bila nedokučljiv uzor. Kinezi su se sa svoje strane ponosili svojom civilizacijom i vjerovali u svoj politički sustav. Kinezi su ostale narode vrjednovali po njihovoj sposobnosti svladavanja i uporabe kineskog slikovnog pisma. (Usto, Kinezi su uviđali, da bi pripadnici naroda koji su zemljopisno bili dalje od Kine mogli naučiti manje znakova složenog kineskog pisma, ali i to da su imali tamniju put.) Japanci su bili u prvom krugu oko Kine, ali su po drevnim Kinezima ipak bili manje vrijedni od njih. Japanske vlasti su sa svoje strane, unatoč gotovo potpunoj odvojenosti od svijeta pomno pratile što se događa u Kini, a nabavljene kineske knjige i prikupljeni kineski spisi su iz Nagasakija morali biti krijumice i žurno dopremljeni u prijestolnicu na uvid dužnosnicima.
Šoguni Tokugava su čvrsto držali vlast, iako su se nevolje množile u puku, ali i u političkom sustavu. Od Bitke kod Segahare 1600. godine i uspostave šogunata Tokugava do sredine devetnaestog stoljeća svijet se bio silno promijenio, bar utoliko što su europske pomorske sile bile kolonizirale svijet, uključujući Indiju i Kinu. Na red je bio došao i Japan. Američki pomorski zapovjednik Matthew Perry u srpnju 1853. godine doplovio je s četiri parna broda pred luku Edo (Tokyo) kao izaslanik američkog predsjednika Millarda Fillmorea i zatražio, da Japan otvori svoje luke za američke brodove. Perry se poslije prijema kod cara i prestolonasljednika povukao. Vratio se nakon šest mjeseci i uspio napraviti ugovor o pravu uporabe japanskih luka za američke brodove i trgovce.
(U morima oko Japana bilo je mnogo američkih kitolovaca, kojima bi dobro došlo uplovljavanje u japanske luke. Kitove se lovilo radi njihova ulja, koje je služilo kao gorivo za kućnu i javnu rasvjetu. Na nesreću lovcima na kitove, nafta je otkrivena u jednom potoku u državi Pennsylvaniji već 1858. godine, a proizvodnja nafte počela je 1859. godine, nakon čega je uglavnom prestala uporaba kitovog ulja za rasvjetu.)
Početkom devetnaestog stoljeća u japanske poslovne i učene krugove počela se uvlačiti nelagoda, zbog silnog napredovanja Europe putem industrijske revolucije. Stoge se i u Japanu tražila promjena, rekao bih, političkog sustava. Seišisai Aizava u djelu Nove postavke (1825.) najavio je procvat Japana. Seišisai je u konfucijskoj predaji preslikavao kinesko poimanje države na Japan. Seišasai je govorio, da posebnost Japana ne dolazi od staleža samuraja, nego od neprekidnosti japanske vladarske loze.
Japan se počeo pripravljati za obranu od moguće navale Zapada. Priprava je uključivala prikupljanje novog znanja i nove tehnologije, reformu staleža samuraja, imenovanje vojnih zapovjednika po sposobnosti a ne po položaju u zajednici, novi način poticanja vojnih zapovjednika i novi način financiranja obrane. Vodeći japanski „stručnjak za obranu“ bio je Sakuma Šozan, koji je kao bogat baštinik prodao sav imetak i dobivenim novcem financirao vlastitu privatnu političku školu, u kojoj se polaznike poučavalo i topništvo i kineske klasike.

U javnoj raspravi o budućem usmjerenju Japana kristalizirala se izvorna i spasonosna zamisao: prihvatiti zapadno znanje i tehnologiju, a sačuvati japansku mudrost, japanski način života i baštinjene ljudske vrijednosti. Japan je odlučio uključiti se u svijet, koji se sve više preplitao unutar sebe, ali je uključenje izvedeno na japanski, a ne na zapadni način. Godine 1867. u Japanu je ukinut šogunat, a 1868. godine vlast je predana petnaestogodišnjem caru Meiđiju. Japan se otad žurno industrijalizirao, a samuraji su postajali poslovnim, administrativnim i znanstvenim predvodnicima. Japan je u samo četvrt stoljeća od početka svoje industrijske revolucije postao područnom, a na prelasku u novo stoljeće i svjetskom velesilom. Tad su počele nevolje susjednih država s Japanom. Četrdeset godina kasnije počele su nevolje svijeta s Japanom. Japan se upustio u imperijalizam i kolonijalizam po europskom uzoru.
U središtu gospodarstva i industrije japanske Carevine od početka brze industrijalizacije u razdoblju Meiđi bili su zaibatsu, privatni „uspravni“ karteli, koji su pod jednim krovom okupljali osiguravajuću kuću, banku, proizvodnu korporaciju i korporaciju za prodaju napravljenih proizvoda, koji su bili financirani kapitalom nakupljenim osiguravateljskim poslom. Zaibatsu su presudno utjecali na japansku unutarnju i vanjsku politiku, posebice nakon pobjede Japana u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i nakon više pobjeda Japana nad Njemačkom tijekom Prvoga svjetskog rata u okršajima vezanim uz dotadašnje njemačke tihooceanske posjede. U vremenu između svjetskih ratova zaibatsu su pomagali japanski militarizam i imali korist od japanskog osvajanja Istočne Azije sklapanjem unosnih ugovora s državom. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)
Prostorno širenje i širenje utjecaja Japana počeli su u Koreji. Od 1910. do 1945. godine Koreja je bila dijelom japanske Carevine. Koreja je pala pod utjecaj Japana koncem devetnaestog stoljeća dokad je bila kineskom vazalnom državom. Japan i Koreja su do 1853. godine bili namjerno odijeljeni od svijeta. Koreja je ostala odijeljenom od svijeta do 1876. godine kad je s Japanom potpisala ugovor o svojem otvaranju. Poslije toga Japan se posvetio ratovanju protiv svojih obližnjih suparnika. Godine 1895. japanski obavještajci ubili su prkosnu kraljicu Koreje Min i uključili se u gušenje pobune korejskog seljaštva. Japan je pobijedio Kinu u Prvomu kinesko-japanskom ratu 1894.-1895. godine pa je Koreja nakratko postala samostalnom državom. Japan je potukao Rusiju u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine i postao jedinom područnom silom. Korejski car Gojong se 1907. godine odrekao prijestola pa je Koreja po sporazumu 1910. godine postala japanskom kolonijom.
Japan je sustavno provodio japanjenje (japanizaciju) Koreje. Zabranio je uporabu korejskih naziva i imena te uporabu korejskog jezika. Nebrojene korejske umjetnine bile su opljačkane i odnesene u Japan. Brojne povijesne zgrade bile su ili djelomice ili potpuno razorene. Japan je već u Koreji otkrio svoje pravo lice. Međutim, Japan je u Koreji napravio potrebnu prijevoznu podlogu i izgradio industriju, proizvodi koje su trebali poslužiti daljnjem japanskom osvajanju Azije. Od 1939. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata Japan je u Koreji unovačio pet i pol milijuna ljudi za potporu ratu. Mnogi Korejci su bili odvučeni iz vlastitih domova i stavljeni u vrlo teške radne ili ratne uvjete.
Poslije spomenutog Prvoga kinesko-japanskog rata Kina je Sporazumom u Šimonosekiju Japanu prepustila otok Tajvan i odrekla se prava na Koreju. Japan je pripojio Otočje Senkaku (kineski Diaoju) i pokušao uzeti poluotok Liaodong, ali su se tomu usprotivile Francuska, Njemačka i Rusija. U Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine Japan je Rusiji oduzeo Južni Sahalin. Mirovni sporazum potpisan je 1905. godine u Portsmouthu u Engleskoj nakon posredovanja američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, koji je 1906. godine za svoj trud dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dobro je na ovom mjestu u osvrtu pozabaviti se rusko-japanskim odnosno sovjetsko-japanskim odnosima. Prvo treba spomenuti japansko upletanje u Građanski rat u Rusiji, koji je trajao od siječnja 1918. do lipnja 1922. godine. Japanci su bili zauzeli velik dio ruskog Dalekog Istoka uključujući Sjeverni Sahalin. Sovjetske vlasti bile su uspostavile Daleko-istočnu Republiku, koja je slovila kao „samostalna“ država, ali koja je bila pod strogim nadzorom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) i Ruske socijaldemokratske radničke stranke (RSDRP kasnije KPSS) te koja je trebala biti međupodručje između RSFSR i japanskih osvajača. Sovjetske vlasti su potjerale japanske napadače u studenomu 1922. godine. Japanski upad u ruski prostor bio je sračunat na potporu Bijelima u ruskom građanskom ratu. Japanci su tim napadom preduhitrili združeni američko-britanski napad na ruski Daleki Istok. Iako je otprije postojao savez Japana i Britanije za suradnju u Tihom oceanu, Britanija je pripremala napad na Rusiju bez znanja Japanaca. Poslije Sovjetsko-japanskog sporazuma 15. svibnja 1925. godine japanske vojne postrojbe napustile su i Sjeverni Sahalin.
Valja spomenuti i Sovjetsko-japanski granični rat od svibnja do rujna 1939. godine. Japan je napao Sovjetski Savez, kako bi se dokopao južnog kraka Sibirske željeznice. Sovjetske postrojbe predvodio je budući maršal Georgij Žukov, koji je ranije kao bojnik bio časnik za vezu između Crvene armije i njemačkih tenkovskih postrojbi generala Heinza Guderiana, koje su i za Vajmarske republike u Sovjetskom Savezu uvježbavale „munjeviti rat“. Žukov je protiv Japana poveo i dobio prvi „munjeviti rat“ u povijesti ratovanja. Primirje je sklopljeno 15. rujna. Stupilo ja na snagu 16. rujna, a postrojbe Sovjetskog Saveza su 17. rujna 1939. godine ušle u Poljsku, 16 dana nakon ulaska njemačkih postrojbi. SSSR i Japan sklopili su 13. travnja 1941. godine Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Tim sporazumom Staljin je Japanu dao slobodu djelovanja u Aziji, a Sovjetskom Savezu vrijeme za pripravu obrane od očekivanog napada Trećeg Reicha.
Tijekom Potsdamske konferencije koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine američki predsjednik Truman je 26. srpnja u razgovoru nasamo obavijestio sovjetskog premijera Staljina, da SAD imaju „novo oružje iznimno velike razorne sile“ i da će to oružje uskoro uporabiti protiv Japana, kako bi skratile rat. Staljin se pretvarao da ne zna o čemu je riječ. Međutim, odmah po povratku u Moskvu Staljin se 3. kolovoza javio zapovjedniku sovjetskih snaga na Dalekom Istoku generalu Aleksandru Vasiljevskom i pitao ga koliko mu vremena treba za pripravu napada na Japan. Odgovor je glasio: „Jedan puni dan pa napad može početi 5. kolovoza!“ Dana 6. kolovoza SAD su svoje „novo oružje iznimno velike razorne sile“ spustile na Hirošimu.
Dana 8. kolovoza 1945. godine u 23 sata po prekobajkalskom vremenu sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov obavijestio je japanskog veleposlanika u Moskvi Naotake Satoa, da će od ponoći između osmog i devetog kolovoza SSSR biti u ratu s Japanom, iako je 5. travnja 1945. godine SSSR obavijestio Japan, da kani ponovo na godinu dana produžiti Sporazum o izbjegavanju međusobnog napada i o neutralnosti. Crvena armija je 9. kolovoza, na dan napada na Nagasaki, stupila u Mandžukuo, japansku paradržavu u Mandžuriji. Do 2. rujna oslobođeni su spomenuti dio Mandžurije, Unutarnja Mongolija i Sjeverna Koreja. SSSR je zauzeo cijeli Sahalin do 25. kolovoza, a Kurilske otoke do 1. rujna. Tako se SSSR temeljem Trumanove „povjerljive“ obavijesti Staljinu uvrstio među pobjed-nike rata i u Aziji.
U jesen 1945. godine Japan nije samo pretrpio slom, nego je doživio i golemo poniženje. Gospodarice japanske države poslije predaje japanske vojske bile su SAD. Upravitelj Japana sprva je bio general Douglas MacArthur, čiji su ljudi napisali novi japanski ustav, po kojemu je Japan smio imati samo slabu obrambenu vojsku. Japanski industrijski zavodi i pogoni bili su razoreni u ratu pa je neposredno poslije rata Japanu ostala samo mogućnost kućne proizvodnje ili „kućne radinosti“. General MacArthur bio je kanio raspustiti zaibatsu kao prijašnji oslonac japanskog militarizma.
Međutim, vodeći ljudi administracije predsjednika Trumana su uvidjeli, da je dotadašnju japansku opasnost zamijenila nova, sovjetska. SSSR je zavladao istočnom polovicom Europe, ali je svoj utjecaj nastojao proširiti na jug Europe, posebice na Balkan te na cijelu Aziju. Predvođeni prokušanim diplomatom Georgeom Kennanom, koji se dugo bavio sovjetskim pitanjem, američki vanjskopolitički ljudi su predložili jačanje zapadnoeuropskog i posebice njemačkog gospodarstva te gospodarstva Japana kao dviju brana daljnjem prodoru komunizma i širenju sovjetskog utjecaja.
Za Europu je bio upriličen Marshallov plan nazvan po Georgeu Marshallu, američkom državnom tajniku (1947.-1949.), koji je za rata pod predsjednicima Rooseveltom i Trumanom bio zapovjednik združenog stožera američke vojske. General MacArthur bio je prisiljen sačuvati zaibatsu, koji su ipak od obiteljskih korporacija postali javnim dioničkim družbama, a bili su i preimenovani u keiretsu. (Riječ „keiretsu“ znači prošireno ortaštvo ili proširena družba.) Ipak, unatoč promjeni američkog pristupa japanskom gospodarstvu, Japan je do danas ostao djelomice vojno i potpuno politički zaposjednut od SAD. Carevina izlazećeg sunca je poslušna Sjedinjenim Američkim Državama.
Japansko se gospodarstvo uz stvarnu pomoć Amerike brzo razvijalo i ono je u Americi imalo zajamčeno tržište. Japan je s vremenom postao svjetskom industrijskom radionicom. Japanci su postali vješti u stvaranju nove tehnologije, a bili su još vještiji u smišljanju („design“) proizvoda za tržišta. (Korporacije najčešće prodaju proizvode, a ne tehnologiju.) S vremenom su proizvodi japanske industrije bili preplavili i ostala tržišta počevši od europskog, koje je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća imalo golemu sposobnost kupnje proizvoda. Japansko gospodarstvo je putem izvoza svojih proizvoda nakupilo golem kapital, a japanska je država imala na raspolaganju zamjerne pričuve tuđeg novca. Amerika se koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela zaduživati u Japanu u godišnjim iznosima od oko 50 milijardi dolara. To je nastavila raditi i početkom osamdesetih godina. Japan je za Ameriku postao ozbiljnom opasnosti.
Američki predsjednik Ronald Reagan i predsjednik nadzornog odbora američkih Saveznih pričuva Paul Volcker počeli su voditi strogu novčarsku politiku s visokim temeljnim kamatnjakom, kako bi spriječili zaduživanje Amerike, na koje su Japanci bili računali. Međutim, na sastanku održanom 22. rujna 1985. godine u njujorškom hotelu Plaza sastali su se ministri financija Francuske, Japana, Njemačke, SAD i Ujedinjene Kraljevine. Ministri su „odlučili“, da se američki dolar obezvrijedi u odnosu na francuski franak, njemačku marku, britansku funtu i posebice u odnosu na japanski jen. Američko je tržište bilo gotovo zatvoreno za europske i posebice za japanske industrijske proizvode i stručne usluge. „Odluka“ ministara nazvana je Sporazum Plaza.
Posljedicom Sporazuma Plaza bio je poremećaj vrijednosti mnogog nacionalnog novca, što je nepovoljno utjecalo na svjetsku trgovinu i stvaralo potrebu za čestim ugovorima za stabilizaciju tog novca. Nazvana nenamjernom, a očito namjerna posljedica Sporazuma Plaza bilo je „Izgubljeno desetljeće“ u Japanu, koje je bilo označeno gospodarskom zbrkom i deflacijom ili ozbiljnim padom cijena. Sporazum Plaza pokazao je tko je gospodar Europi i posebice Japanu. Japan i danas mora slušati SAD.
Japan je pao u dodatne nevolje koncem devedesetih godina prošlog stoljeća neodgovornim ulaganjem u Jugoistočnu Aziju. U Istočnoj Aziji i u Jugoistočnoj Aziji 1997. godine izbila je financijska kriza, koja se iz Tajlanda brzo proširila cijelim područjem. Kriza je bila dosegnula i Jeljcinovu Rusiju. Poslovni ljudi područja bili su uzimali kratkoročne vanjske kredite, kako bi financirali dugoročne domaće poslove, kao što je podizanje stambenih i poslovnih zgrada. Krediti nisu bili uzimani za proizvodnju. Prije izbijanja krize mnoge japanske privatne banke ulagale svoj novac u tuđe nekretnine. Banke iz sustava keiretsu čupale bi zdrav novac iz svojih lanaca osiguranje-banka-proizvodnja-prodaja i isto ga ulagale u tuđe nekretnine. Kriza je jenjala do 2000. godine zahvaljujući golemom zahvatu Međunarodnog monetarnog fonda, ali je japanska država morala otkupiti dugove japanskih banaka pa je bila postala vlasnicom 70% (sedamdeset) japanskog bankarstva. Stoga je Japan i sad u velikoj strategijskoj i geopolitičkoj nedoumici. Japansko se gospodarstvo još nije oporavilo od dvaju spomenutih udaraca.
Američki političari razglašavaju, da je Amerika stalno ugrožena. U prvoj polovici prošlog stoljeća Ameriku je ugrožavao fašizam uključujući i japanski. Poslije sovjetske opće opasnosti došla je japanska gospodarska ugroza pa je Amerika tad morala prelomiti samo japansko gospodarstvo, a ne više i japansku državu. Sad je Amerika ponovo ugrožena. Najnovija opasnost za Ameriku je Kina.
Kad je riječ o razvikanoj trajnoj ugrozi Amerike valja naglasiti dvoje. Prvo, Amerika je navodno sad istovremeno oštro ugrožena od Irana i od nekih drugih islamskih država na Bliskom Istoku, od Rusije u Europi te od Kine svagdje u svijetu i posebice u Tihom oceanu. Okosnica obrane (probitaka) SAD na Bliskom Istoku je Izrael. To je u Europi Ukraji-na, a u Tihom oceanu Tajvan. Drugo, SAD su uvijek za svoju „obranu“ stvarale saveze kao što je sad Atlantski savez ili kao što su od pedesetih godina prošlog stoljeća bili CENTO (Bagdadski ugovor) u Južnoj Aziji i SEATO u Jugoistočnoj Aziji. Za napad na Afganistan 2001. godine SAD su rabile Atlantski savez, a za napad na Irak 2003. godine „savez voljnih“.
Stoga je Americi i za suzbijanje kineske opasnosti i za mogući vojni okršaj s Kinom potrebna „družba voljnih“. Države u Tihom oceanu, koje su voljne udružiti se s Amerikom protiv Kine su nedvojbeno Južna Koreja, Filipini i Australija. Među takve države uvijek i svagdje spada Ujedinjena Kraljevina. Japan je već unovačen u protivkinesku družbu, ali svijet još ne zna koliko je ta država voljno, a koliko nevoljko ili prisilno članica družbe. Japan i Južna Koreja moraju slušati Ameriku, jer su te države još uvijek vojno i politički zaposjednute od Amerike.
Međutim, izmišljena ili stvarna kineska ugroza Amerike nosi nove zadaće Japanu. Amerika treba saveznice, jer se sama ne ufa stupati u ratove. S druge strane, Japan dosad nije bio pod zaštitom svojega, nego američkog militarizma. Nedvojbeno je to, da SAD sad od Japana traže stanovitu mjeru militarizacije. Tu mjeru je teško odrediti i Japanu i SAD, a pogotovo je u tu mjeru teško proniknuti ostatku svijeta.
Zanimljivo je to, da u Japanu nema javne rasprave, unatoč dvojbama u pitanjima: (1) stupnja vojne suradnje sa SAD, (2) odnosa prema Kini koja je prva i u svemu dobromu golema susjeda Japanu i (3) ponovne militarizacije zemlje. Pogotovo nema silovite i široke javne rasprave, kakva se je u Japanu vodila od početka devetnaestog stoljeća do ukidanja šogunata. To je dokaz, da Japan nije slobodna i samostalna država. Možda je Japanu bilo lakše ukloniti šogunat i obnoviti carevanje, nego što će mu biti ukloniti američko gospodstvo. Nasreću, snaga Amerike brzo kopni.
Sudeći po mnogočemu, Japan objeručke prihvaća američki zahtjev. Taj zahtjev ipak stavlja Japan u veliku dvojbu. Međutim, japanska politika i geopolitika povijesno su podložne snažnim i naglim zaokretima. Dvojba političkih krugova Japana je u tomu, što oni ne znaju bi li novi snažan i nagao zaokret japanske geopolitike Japanu donio korist ili novu nevolju. Ako politički krugovi Japana ozbiljno uzimaju očito opće slabljene Amerike, možda prosuđuju, da bi im dobro došao vlastiti militarizam kad ozbiljno oslabi ili usahne američki.
Postupak militarizacije Japana tražit će toliko vremena, da bi tijekom tog postupka mogao nastati i novi svijet. Teško je očekivati, da bi u novom, vrlom svijetu bio prihvaćen ikakav i ičiji militarizam. Militarizam i ratobornost će pasti u prošlost čak i u Izraelu. Međutim, napast militarizma je u Japanu iznimno jaka, ako se uzmu u obzir japanska povijest i japanska politička misao, koja kao da zapovijeda snažne i nagle zaokrete i u unutarnjoj i u vanjskoj politici. Od Drugoga svjetskog rata u Japanu nije bilo takvog zaokreta.
Ipak, pri određivanju buduće japanske geopolitike treba uzeti u obzir to, da će se Japan kao i mnoge druge države uključujući SAD uskoro zateći usred Svjetske većine i da se Japanu prije toga valja osposobiti za opću, svjetsku suradnju naroda i država. Militarizam bi se ispriječio pred takvu suradnju.
Zdravko Mršić/HKV
You may like
-
Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri
-
Oligarhijski mediji o Milanovićevu proruskom narativu? On kaže da nema ruske prijetnje…
-
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?
-
Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu
-
TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane
-
V. Starešina: Enigma u Srbiji traje i dalje: Tko organizira prosvjede? Dosad najsličniji scenario je…
Vijesti
Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri
Published
2 sata agoon
27 ožujka, 2025By
Igor Matić
Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje – piše Zoran Milanović na svom face-u na drugi dan gostovanja u Crnoj Gori.
Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja. Ne će Hrvatska vojska ići u misiju, a jedan od razloga je taj što se ta misija neće nikada dogoditi, s Hrvatskom ili bez nje, jer za tu misiju nisu ispunjeni elementarni uvjeti – mirovni sporazum i suglasnost druge strane, a to je nažalost Rusija.
Dakle, kada je u pitanju hrvatsko sudjelovanje u misiji – mi u tome nećemo sudjelovati. Ako Vlada i dalje smatra da treba Ukrajinu pomagati materijalno i opremom neka tako nastavi.
Ja sam odgovoran za hrvatsku obranu, nacionalnu sigurnost i teritorijalnu cjelovitost, tako piše u Ustavu.
Orao i svinja kao metafora pregovora
Međutim na crnogorskim portalima planuli su urnebesni komentari, rugajući se crnogorskom predsjedniku da nije znao Njegoševu pjesmu, ‘koju mu je stari mangup Milanović’ izrecitirao.
Tako je portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”
Naime, kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.
U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.
Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.
Evo trenutka Milatoviću, kojeg predsjedniku CG, zamjera crnogorska javnost…
Vijesti
Oligarhijski mediji o Milanovićevu proruskom narativu? On kaže da nema ruske prijetnje…
Published
8 sati agoon
27 ožujka, 2025By
Igor Matić
Milanovićev proruski narativ? Prijetnje ruskim napadom na Europu su Carevo novo ruho… plaćenički mediji o predsjednikovom ruskom narativu
Milanović održao predavanje studentima Fakulteta političkih znanosti u Podgorici
Upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo “Carevo novo ruho”, rekao je u četvrtak crnogorskim politolozima predsjednik Zoran Milanović, kazavši da Rusija nema vojnika ni za osvajanje Ukrajine.
Milanović je drugog dana svog službenog posjeta Podgorici na Fakultetu političkih znanosti s crnogorskim kolegom Jakovom Milatovićem predavao na temu ‘Proširenje Europske unije kao geopolitički imperativ’.
Milatović o cilju članstva u EU do 2028.
U sklopu predavanja čiji je naslov Milanović opisao „haushoferovskim i mackinderovskim”, referirajući se na Nijemca i Britanca smatranima začetnicima geopolitičke misli, 38-godišnji crnogorski predsjednik rekao je da njegova zemlja ima „ambiciozan, ali realan” cilj članstva u EU-u do 2028. godine.
„Naše pridruživanje bilo bi dobar primjer svima drugima u regiji, da se vidi svjetlo na kraju tunelu, da je proces živ”, rekao je Milatović.
Milanović: Čuvajte samopoštovanje na europskom putu
Hrvatski predsjednik upozorio je Crnogorce da na tom putu moraju „čuvati samopoštovanje” jer im je država „najvrednije što imaju”.
„Nemojte dopustiti nikada da se zbog previše pokazane želje dovedete u situaciju emocionalne ili bilo koje druge ucjene od strane ‘providera’, onoga od kojih nešto očekujete”, rekao je Milanović.
Orao i svinja kao metafora pregovora
Kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.
U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.
Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.
Dio crnogorskih medija kritizirao je svog predsjednika jer nije znao za tu pjesmu. Portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”
Milanović: Rusija nema dovoljno vojnika
Studenti političkih znanosti potom su postavljali pitanja dvojici predsjednika, uključujući i ono o Rusiji.
Milanović je rekao da se dio zemalja sprema za ruski napad iako je to „zazivanje opasnosti koje nema”.
„Ja to ne vidim, i dok ne vidim ne mogu postati dio tog zbora koji pjeva tu priču”, rekao je Milanović, dodavši da ima hladan odnos prema Rusima, ali i odgovornost da istinu kaže.
„S kojom vojskom? Tamo nema mladih muškaraca, nema ih dovoljno ni da pometu Ukrajinu u tri godine, kako će Poljsku?”.
Cijela ta priča, zaključio je Milanović, podsjeća na priču danskog pisca o Carevom novom ruhu – „Car je gol i ružan”.
Kritika Ursule von der Leyen i EU obrambenog proračuna
Milanović je u govoru kritizirao predsjednicu EK Ursulu von der Leyen, rekavši da je na svoju funkciju stigla kao „izbor Angele Merkel” i da nije izabrana ni od koga.
EK je početkom ožujka predložila mobilizaciju 800 milijardi eura za obranu EU-a, uključujući 150 milijardi zajedničkog zaduživanja.
„Neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu. Odakle joj taj broj, kod kojeg astrologa je bila?”, pita se Milanović.
‘Savez’ Hrvatske, Albanije i Kosova nije prijetnja
Na pitanje o vojnom memorandumu između Hrvatske, Albanije i Kosova, Milanović je odgovorio da to nije savez nego politička gesta.
„To nije savez. To je jedno pokazivanje koje je u politici legitimno. Srbiji se nije dopalo, a predsjedniku Vučiću je poslužilo kao razlog ili izgovor za unutarnjopolitičke poteze.”
Dodao je da dokument „nema nikakvih praktičnih konzekvenci ni pravnu težinu”.
Milanović s hrvatskom zajednicom i gospodarstvenicima
Milanović se ranije u četvrtak sastao s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori te istaknuo da je njihov status najstabilniji među susjednim zemljama. Kasnije se sastao s Hrvatsko-crnogorskim poslovnim klubom.
Razgovaralo se o jačanju gospodarske suradnje jer je robna razmjena između dviju zemalja 2024. iznosila 382,8 milijuna eura, pri čemu Hrvatska ima značajan suficit.
Izvoz iz Hrvatske iznosio je 373,6 milijuna eura (porast 7,8%), dok je uvoz iz Crne Gore bio 9,2 milijuna eura (porast 13,2%). Hrvatska je ostvarila suficit od 364,4 milijuna eura.
Crna Gora je važan trgovinski partner jer 1,6% hrvatskog izvoza ide upravo toj zemlji.
Hina/Croativ.net
Vijesti
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?
Published
1 dan agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.
U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.
Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.
Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.
Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.
Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.
Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.
Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.
Istina o Hitlerovom kraju
Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.
Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.
Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.
Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.
Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.
Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.
Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.
Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.
Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.
Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.
Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.
Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.
Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.
Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.
Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.
Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.
Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.
Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.
Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.
JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku
Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.
Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.
Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.
Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.
Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.
Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.
Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.
Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.
U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.
Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.
Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera
Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.
Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.
Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.
Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.
Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.
Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.
Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.
Hitlerovo mračno podrijetlo
Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.
Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.
Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.
U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.
Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.
Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.
Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.
Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.
Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.
Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?
Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.
Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.
Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.
Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.
Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.
Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.
Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.
Financijska potpora Wall Streeta nacizmu
Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.
Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.
Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.
Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.
Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.
Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.
Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.
Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.
Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.
Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.
Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.
Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.
U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.
Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.
Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.
Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.
Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.
Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

Hrvati, Hrvatska i Trump

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

Hrvati, Hrvatska i Trump

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
Popularno
-
Vijesti2 tjedna ago
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti5 dana ago
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti1 tjedan ago
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti5 dana ago
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti1 tjedan ago
Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti2 tjedna ago
Američka odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti1 tjedan ago
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah