Jednog vedrog, ali oblačnog jutra 9. kolovoza 1945., bombarder B-29, nazvan “Bocks Car”, američkih vojnih zračnih snaga, preletio je japanski lučki grad Nagasaki i ispustio visoko radioaktivnu plutonijsku implozijsku bombu na grad, 300 metara od druge najveće rimokatoličke katedrale na Dalekom istoku, Urakami katedrale Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – donosi James Bogle u OnePeterFive.

Gore: Katedrala Urakami, 7. siječnja 1946.

Bombardiranje je osobno naredio američki predsjednik i čelnik Demokratske stranke, Harry Truman.

Priča je sada djelomično tema velikog novog filma nazvanog po američkom znanstveniku koji je vodio program atomske bombe – pod nazivom Projekt Manhattan – a to je dr. J Robert Oppenheimer.

Rečeno je da pilot Bocks Cara, bojnik Charles Sweeney, Amerikanac irskog podrijetla, odgojen kao rimokatolik, nije imao jasan pogled na početnu metu, Kokuru (sada Kitakyushu), i pošto mu je ponestalo goriva, krenuo je natrag iznad Nagasakija kada je ugledao tornjić Katedrale. Zaključivši da to mora značiti da su u blizini bili ljudi, odlučio je baciti bombu više-manje na vrh.[1]

Nije jasno da li je znao da je to rimokatolička katedrala ili ne. Jasno je da je Sweeney zauvijek nakon toga, i dugo nakon što je saznao da je katedrala Urukami katolička, nastavio tvrditi da je bacanje bombe nužno i dobro.

Bomba je eksplodirala u 11:02 ujutro i raznijela veći dio katedrale, veći dio grada i većinu njegovih stanovnika u paramparčad u zasljepljujućem bljesku.

Ostatke grada progutala je ogromna emisija, a posljedični oblak prašine toksičnog zračenja prouzročio je da veliki broj onih koji su preživjeli eksploziju umru tijekom sljedećih dana, mjeseci pa čak i godina – neki čak i 20 godina kasnije – od akutne trovanje radijacijom.

Bocks Car je ispustio ono što je u nuklearnoj trgovini poznato kao “prljava” bomba, što znači da će, nakon eksplozije, ispustiti vrlo visoku emisiju otrovnog nuklearnog zračenja.

To je bila nuklearna bomba koja je djelovala godinama nakon što je bačena – dajući ljudima Nagasakija užasne posljedice nuklearnog zračenja koje godinama polako ubija žrtve.

Velika većina ljudi izbrisanih i isparenih ovim strašnim oružjem bili su civili, djeca, žene, starci – od kojih gotovo svi nisu imali nikakve veze s ratom osim što su podnosili stalne zračne napade savezničkih bombardera i gubitke svojih muževa, očevi, braća i sinovi u sukobu. Ogromna bomba koja je bačena ravno na njih raznijela je djecu na sićušne komadiće unakaženog mesa i slomljene kosti

Američki ciljni odbor, kojim je predsjedao brigadni general Leslie Groves nakon imenovanja generala Georgea C. Marshalla, tadašnjeg načelnika stožera američke vojske, sastojao se dijelom od vojnih časnika, a dijelom od znanstvenika iz Projekta Manhattan.

Bili su krajnje nekvalificirani za odabir ciljeva u Japanu za bilo koju vrstu bombe, a kamoli za atomsku bombu. Međutim, Kyoto je prvotno bio na popisu meta, ali je skinut po nalogu američkog državnog tajnika, Henryja L. Stimsona.

Prema Edwinu Reischaueru, obavještajnom časniku američke vojske i japanologu, “jedina osoba zaslužna za spašavanje Kyota od uništenja je Henry L Stimson, ministar rata u to vrijeme, koji je poznavao i divio se Kyotu još od svog medenog mjeseca tamo nekoliko desetljeća ranije.” Stimson je otkrio da je povijesni grad Kyoto jedno od velikih umjetničkih središta svijeta.

Ali do toga je došlo pukim slučajem. Ciljni odbor inače nije bio opremljen za razumijevanje takvih pitanja i usredotočio se samo na veličinu grada i broj stanovnika.

Bilo je potrebno vrlo malo istraživanja da bi se otkrilo da je grad Nagasaki bio jedini grad u Japanu koji je najvjerojatnije bio prijatelj zapadnih saveznika, ne samo zato što je bio lučki grad u kojem su, čak i kad je Japan bio zatvoren i izoliran, stranci još uvijek ući i posjetiti, ali i zbog vitalno važnog kulturnog razloga.

Taj ključni razlog bio je taj što je grad Nagasaki bio sam epicentar japanskog katolicizma.

Brigadni general Leslie Groves pregledava kartu Japana kako bi odabrao ciljeve za atomske bombe
To je postalo nakon dolaska europskih misionara, poput svetog Franje Ksaverskog, u 16. stoljeću. Smatrali su da su Japanci prijemčivi za kršćanstvo i izjavili da su Japanci prirodno religiozan narod. Čak su i slavni samuraji (feudalni vitezovi) i Daimyo (feudalci) počeli prelaziti na kršćanstvo. Toliko se ljudi obratilo da se vlast uplašila i počela progoniti kršćanstvo kako bi zaustavila njegovo širenje.

Ne samo da je Nagasaki bio središte japanskog kršćanstva, nego je bio grad u kojem su japanski katolički mučenici, sveti Pavao Miki (blagdan 6. veljače) i njegovi drugovi, 1597. ubijeni razapinjanjem na križ i probadanjem kopljima tijekom široko rasprostranjenog progona kršćana pod Tokugawom Šogunat Tokugawa Ieyasu, car Ogimachi i carski namjesnik, Toyotomi Hideyoshi.

Nakon toga, kršćani Nagasakija bili su prisiljeni skrivati svoja vjerska uvjerenja tijekom dugog razdoblja progona koji je pratio politiku izolacije japanske vlade koja je Japan odsječila od ostatka svijeta na nekih 250 godina.

Ti su podzemni kršćani kasnije postali poznati kao Kakure Kirishitan (“skriveni kršćani”), tj. japanski katolici koji su otišli u ilegalu na početku razdoblja Edo početkom 17. stoljeća zbog progona.

Od početka izolacije Japana do ponovnog otvaranja Japana u 19. stoljeću, ovi Kakure Kirishitan zadržali su katoličku vjeru, lukavo je prikrivajući pod prividnim budizmom, bez ijednog katoličkog svećenika koji bi im pružio sakramente ili katehizirati svoju djecu.

Tajno su čuvali vjeru, čineći da njihove mise i službe bez svećenika izgledaju kao budističke službe, a njihovi kipovi Djevice Marije i svetaca izgledaju kao budistički kipovi kako bi izbjegli progon od strane vlasti.

Vlasti bi ih, kad god bi otkrile tajnog kršćanina, prisilile da zgaze ili pljunu na križ ili na sliku Djevice Marije, pod prijetnjom smrti onima koji bi odbili. To je rezultiralo s mnogo više japanskih kršćanskih mučenika koji su, nakon što su odbili oskvrniti kršćanske simbole, potom pogubljeni, često razapinjanjem na križ.

Kada su 1863. dva francuska svećenika iz Société des Missions Étrangères, otac Louis Furet i otac Bernard Petitjean, sletjeli u Nagasaki s namjerom da izgrade crkvu u čast glavnih mučenika Japana, bili su zapanjeni otkrivši desetke tisuća Kakurea. Kirishitan živi u Nagasakiju, veliki broj živi u selu Urukami (okrug Nagasakija gdje je kasnije izgrađena katedrala).

Crkva je dovršena 1864. i kasnije je postala Katedrala Oura posvećena japanskim mučenicima. Ubrzo su deseci tisuća podzemnih kršćana izašli iz skrovišta kako bi prisustvovali misama i službama koje su se održavale u novoizgrađenoj crkvi u Ouri.

Otprilike 30 000 tajnih kršćana izašlo je iz skrovišta kada je vjerska sloboda ponovno uspostavljena 1873. nakon Meiji obnove. Ovi Kakure Kirishitan također su bili poznati kao Mukashi Kirishitan (“drevni kršćani”).

Kad je vijest o tome stigla do blaženog pape Pija IX. u Rimu, on je to proglasio “čudom Orijenta”.

Izgradnja katedrale Urakami započela je 1895. godine, nakon što je ukinuta dugogodišnja zabrana kršćanstva.

Misionarsko svećenstvo kupilo je od seoskog poglavice zemlju na kojoj su se dva stoljeća odvijala ponižavajuća ispitivanja skrivenih kršćana.

Kada je dovršena 1925., bila je najveća kršćanska građevina u azijsko-pacifičkoj regiji sve do izgradnje još veće katedrale Bezgrešnog začeća u Hong Kongu.

Postala je sukatedrala u Nagasakiju zajedno s katedralom Oura.

Obje su katedrale bile raznesene u komadiće kada je Bocks Car bacio svoj smrtonosni teret na ništa ne sluteći glavni grad japanskog kršćanstva, jedini dio Japana za koji se razumno moglo očekivati da će biti najnaklonjeniji zapadnim saveznicima. Nolan bilježi ove brojke:

Od otprilike 12.000 kršćana koji su u to vrijeme živjeli u Urakamiju, 8.500 je ubijeno, uključujući nekoliko desetaka župljana i dva katolička svećenika, koji su tog jutra slušali ispovijedi u katedrali.

James Nolan, Atomic Doctors: Conscience and Complicity at the Dawn of the Nuclear Age (Harvard University Press, 2020.), 115.

Kao što je pokojna i svjetski poznata katolička filozofkinja na Sveučilištu Oxford, profesorica Elizabeth Anscombe, napisala sljedeće kada je 1956. prosvjedovala na svom fakultetu dajući Trumanu počasnu diplomu:

…bombe su bačene na Hirošimu i Nagasaki. Odluka da ih se koristi protiv ljudi bila je Trumanova. Za ljude koji odluče ubiti nevine kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva uvijek je ubojstvo, a ubojstvo je jedan od najgorih ljudskih postupaka… Prilikom bombardiranja ovih gradova, sigurno je odlučeno da se ubijaju nevini kao sredstvo za postizanje cilja. I vrlo velik broj njih, odjednom, bez upozorenja, bez međuprostora za bijeg ili šanse za sklonište, koji su postojali čak i u ‘područnim bombardiranjima’ njemačkih gradova.[2]

Niti jednim moralnim standardom poznatim čovjeku ovaj se užasni ratni zločin nikada ne bi mogao opravdati. Namjerna odluka da se u paramparčad bombardiraju neborbena djeca, žene i starci uvijek je i posvuda sraman oblik masovnog ubojstva jednako nemoralan kao i masovno ubijanje Židova i drugih neborbenih manjina u koncentracijskim logorima.

Ta djeca, žene i starci nisu imali nikakve veze s objavom i vođenjem rata, što je od početka bila odluka samo njihove vlasti, a ne njih. Stoga je namjerno gađanje tih neboraca bio, i jest, očito nemoralan ratni zločin.

Ali odabrati Nagasaki kao metu za bacanje atomske bombe bio je čin, ne samo teškog kriminala i nemorala, već i intenzivne gluposti i strateške ludosti.

Ali koliko ljudi zna pravu priču o odluci da se baci atomska bomba na središte japanskog katolicizma? Vrlo malo, prema mom iskustvu.

Kao i kod podjednako nemoralnih bombardiranja civila u Njemačkoj, brojke ubijenih uvelike su podcijenjene od strane zapadnih vođa i povjesničara, uglavnom, sumnja se, iz pokušaja da se umanji sramota zbog onoga za što oni moraju znati da su bila ozbiljno nemoralna djela.

Pokojni član britanske Laburističke stranke u Domu lordova, Lord Snow, i sam vrsni znanstvenik i državni službenik, iznio je u Godkinovim predavanjima 1960., kasnije prikupljenim u knjigu pod naslovom Znanost i vlada, s preciznim detaljima, žalosnu priču gotovo potpunog neuspjeha savezničke kampanje bombardiranja Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata, koja je dosegla svoj vrhunac 1944.

Cijeli članak pročitajte ovdje