I ove 2025. godine kao i prijašnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja.

Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili i poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja – donosi hrvatski arhiepiskop Aleksandar.

U srednjem vijeku svi kršćani koriste Julijanski kalendar u svjetovnoj i crkvenoj uporabi pa tako i Srbija, koja ne postoji kao samostalna država nego samo kao nečiji vazal – najprije Bugarskog carstva, zatim Hrvatsko-mađarskog kraljevstva. Godine 1582. stupa na snagu novi Gregorijanski kalendar i briše nagomilanu pogrešku od 10 dana u usporedbi s astronomskom godinom. U narednim godinama i stoljećima taj kalendar postupno prihvaća cijela Europa.

U Kraljevini SHS novi Gregorijanski kalendar službeno je usvojen Zakonom o izjednačavanju starog i novog kalendara od 10. siječnja 1919.[1] Ovaj zakon propisuje da stari Julijanski kalendar (kojim je ranije zamijenjen hidžretski) i koji je bio na snazi u Srbiji tek 35 godina (od 1881.), prestaje vrijediti u cijeloj zemlji 15. siječnja 1919. godine te da se 28. siječnja 1919. uvodi izračun vremena prema novom kalendaru. Novi gregorijanski kalendar, koji je bio nov samo za dio teritorija nove države, onaj koji je prije toga bio Srbija.

Iz svega navedenog slijedi da je po prvi put novoosnovana Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca službeno slavi Božić 7. siječnja 1920. ali niti je ta crkva SPC u suvremenom smislu, niti je Srbija država jer tad je jedina država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

U Hrvatskoj je pravoslavnoj tradiciji proslava Božića 25. prosinca još od vremena hrvatske Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920.

U obnovljenoj hrvatskoj državi (NDH), čiji teritorij uključuje i povijestni hrvatski teritorij (na kojem su kasnije komunisti stvorili svog izuma Bosnu i Hercegovinu), se godine 1942. sve vraća na staro uvođenjem ponovno gregorijanskog kalendara u skladu s hrvatskom tradicijom.

Niti jedna Jugoslavija nije bila hrvatska država zato i novoj komunističkoj vlasti nije bila bitna hrvatska tradicija nego jugoslavenska. U novoj su komunističkoj Jugoslaviji pravoslavni vjernici po prvi put nakon četiri godine javno proslavili Božić po julijanskom kalendaru, što je bilo naređeno odlukom Vlade NR Hrvatske 2. siječnja 1946. godine, kojom pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti na Božić 7., ali i 8. i 9. siječnja nisu bili dužni dolaziti na posao, a isto je vrijedilo i za Novu godinu tj. 14. siječnja te blagdan Bogojavljanja 19. siječnja.[2]

Mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u više smo navrata u našim člancima pisali da proslava Božića 7. siječnja nije niti u hrvatskoj, niti u srpskoj nego u jugoslavenskoj tradiciji. Oni pismeni, koji su naše članke pročitali shvatili su o čemu je riječ. A svi ostali (pa i cijeli državni vrh RH) govore o proslavi „pravoslavnog” Božića 7. siječnja. Nije bitno da sam pojam pravoslavni Božić ne postoji jer ne slave ni svi pravoslavci na isti nadnevak.

Već dva dana hrvatski mediji, koje nisu primijetili kako je HPC proslavila Božić 25. prosinca 2024. i Bogojavljanje 6. siječnja 2025. istovremeno s Carigradskom patrijarhijom, uporno pišu o nekim domjencima povodom „pravoslavnog” Badnjaka uoči nadolazećeg „pravoslavnog” Božića.

Vjernici znaju da je zadnji dan prije Božića po bilo kojem kalendaru strogi post kad se ne smije skoro ništa jesti, nikako piti alkohol ili sudjelovati u nekim veselicama jer se mora molitveno pripremiti za božićnu liturgiju.

Mi se izbjegavamo oglašavati o političkim događajima, ali ovih su dana baš oni koji jesu vjernici, od nas to zatražili jer su bili zbunjeni povodom najavljenih domjenaka uoči „pravoslavnog” Božića.

Tako je 6. siječnja u hotelu The Westin u Zagreb u organizaciji Srpskog narodnog vijeća održan domjenak povodom „pravoslavnog” Badnjaka (po dvadeseti puta), na kojem su bili prisutni i predstavnici SPC – Jovan Čulibrk, administrator (nije mitropolit nego vršitelj dužnosti) i episkop Kirilo, administrator Zagrebačko-Ljubljanske mitropolije (nije mitropolit nego vršitelj dužnosti), koji je tim povodom doputovao iz Argentine jer on je Buenosarieški mitropolit.

U isto vrijeme je Predrag Mišić, koji je vjerojatno nadahnut idejom da ukrade „show“ Miloradu Pupovcu (koji mu je uzor po pitanju organizacije domjenaka), u nekom mjestu pored Splita već drugi put organizirao alternativni domjenak na istu temu – povodom „pravoslavnog” Badnjaka. Mišić je nedavno uglednom dobrotvoru iz Australije rekao da je on već registrirao HPC (igra riječi, u stvarnosti je osnovao Udrugu Hrvatski pravoslavni centar – UHPC) što ja, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar ne želim učiniti (jer je nepotrebno). 

Kad sam već davne 2016. povodom podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju vjerskih zajednica RH započeo prikupljati potpise, nazvao sam Mišića i zamolio da za registraciju HPC prikupi potpisa u Vukovaru koliko može. Odbio je, rekavši da strahuje da će ga četnici ubiti. Ne samo da nije prikupio ni jedan potpis, nego se nije ni sam usudio potpisati.

Mišić, koji nikad nije bio član HPC, iznenada se prije godinu i pol ohrabrio i objavio da započinje prikupljati svećenike, koje će on sam educirati. Kako će to on, koji po struci izgleda zidar(?) učiniti, nije jasno, ali ga nitko ni ne pita. Možda će Hrvatska ući u svjetsku povijest kad joj građevinac stvori crkvu?!

Sad je Mišić najavio kako će se on odvojiti od SPC što implicira da je on još uvijek jedan od članova te tzv. SPC u Hrvatskoj …

Ups…

Ovo sam pisao prošle godine.

KRATKO PAMĆENJE

Objavljujem ponovo ono što sam bio objavio prošle godine ne zato što sam ja zaboravio što sam tad pisao nego kako bih napomenuo hrvatskim političkim vrhom i medijima, koje su već zaboravili što je bilo prošle godine!?

Priznajem jednu pogrešku: napisao sam da je možda Predrag Mišić zidar misleći da ima završenu srednju građevinsku školu, ali pogrešio sam – nije – ima završenu samo osnovnu školu.

Izgleda da nitko nije zapamtio da je baš na prošlogodišnjem „božićnom” domjenku u organizaciji Predraga Mišića sklopljena koalicija HDZ – DP i zatim su na parlamentarnim izborima svi bili iznenađeni.

Nitko ne pamti što je bilo prošle godine pa tako ni Pupovac ne pamti ne samo što je bilo prošle godine, a tako niti što je bilo već davne 2017. povodom Velikog posvećivanja vode koje smo mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar održali povodom Bogojavljenja 6. siječnja 2017. na Cvijetnom trgu.

U svom biltenu za 2017. tjednik Novosti (koji izdaje SNV, čiji je predsjednik Milorad Pupovac), prikazuje djelovanje HPC kao prijetnju za Srbe u RH (Bogojavljenje 2017.).[3]

Svi su zaboravili presudu Visokog upravnog suda Poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. godine. VUS je u svojoj presudi u korist tužitelja Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra ispred Hrvatske pravoslavne crkve ustvrdio da je „on u upravnom sporu uspio u cijelosti”. Odnosno, svi naši argumenti i dokazi u potpunosti su valjani i u skladu sa zakonom, a nijedan argument ni dokaz Ministarstva nije bio valjan ni na koji način. VUS je također ocjenio da su „rješenje Ministarstva uprave i prvostupna presuda Upravnog suda koja ga potvrđuje, u potpunosti nezakoniti“, tj. HPC mora biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica.

Sada je gosp. Pupovac za TV N1 izjavio: „SPC je jedan od stubova našeg identiteta”.

Gosp. Pupovac se je jako potrudio (suprotno zakonu) da se na Popisu stanovništva 2021. nitko ne može izjasniti kao pripadnik HPC i da se što više ljudi može izjasniti za SPC kako bi time povećao broj Srba u RH i dao nekakav značaj SPC-u.

Vrijedi napomenuti da se broj vjernika SPC kojih je na popisu iz 2001. bilo 43.440, u sljedećih 20 godina smanjio čak 26 puta, pa ih je 2021. bilo samo 1.518. Ovih 1.518 članova SPC čine samo 1,18 % pravoslavaca u Hrvatskoj.

Kad je po Pupovcu član SPC = Srbin, što sad to znači u svjetlu tih novih činjenica? Ispada da je pravih Srba u RH samo 1.518? Tko su onda ostali pravoslavci? Je su li oni možda Hrvati?

Uvijek se o HPC oglasi prvo Hrvoje Klasić (na koga se Novosti pozivaju), koji uvijek daje „stručno” mišljenje o HPC i kako je ona postojala samo u NDH. Čak i kod njega ipak ima nekih pozitivnih pomaka – već spominje pojam autokefalnost i to da su PC vezane za državu (granice države su granice crkve). Klasiću se ipak mora priznati da što se tiče sadašnjosti on je uvjerljivo korektniji od svih koje sada govore o „osnivanju” HPC, navodeći da mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar već godinama održavamo redovita bogosluža u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.

Ne mogu se ne složiti i s gosp. Pupovcem kad kaže da su oni iz DP otvorili temu o HPC kako bi si osvjetlili obraz. Meni cijela priča izgleda kao unaprijed dogovorena između DP i Pupovca – oni će tu temu otvoriti a on će odmah uskočiti u ulozi ugroženog Srbina. Tako „profesionalni” Srbi dok se u javnosti međusobno prepucavaju zapravo pomažu jedni drugima.

Ovdje zaključno vrijedi objaviti jedan komentar, koji sam dobio u poruci:

„Još jedan “vašar” tragikomedije u Hrvatskoj! Badnjak, Badnja večer ili sveta večer provodi se i proslavlja u kući sa svojom obitelji i odlaskom u crkvu na svetu misu iliti službu Božju, a ne u nekakvom hotelu. To je lakrdija i ruganje sa slavljenjem Božića. Naravno da je kršćanstvo, u ovim kontekstima puka farsa. Pozivanje na kršćanstvo u ovim slučajevima je svetogrđe. Ali, ne treba se čuditi jer od ateista, komunista i velikosrba ne može se ni očekivati istinsko slavljenje kršćanskih blagdana. Komunisti, partizani, antifašisti, platformaši Možemo!, bili su prosrbski i ateistički odgojeni. Zašto? Zato što za ISTINSKO kršćansko slavljenje treba biti odgojen i poučen u svojoj kršćanskoj vjeri. Ni u samoj Srbiji se ne radi “predstava” takva kakvu već godinama režira Milorad Pupovac, a glavni su glumci hrvatski političari! Ovaj igrokaz i praznovjerje nije potrebno normalnim hrvatskim građanima pravoslavne vjeroispovijesti. Valjda će doći i HPC jednoga dana i prestanak ovakvih ismijavanja s vjerom.”

„Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”(Mt. 5 :11-12)

Autor: Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

---

[1] Anđelković, Nataša. „Srpska nova godina: Julijanski, gregorijanski i svetosavski kalendar – kako je sve Srbija merila vreme”. bbc.com.

[2]      HDA, f. 310 KOVZ, br. 3/46, kut. 126.

[3]      https://snv.hr/file/bilten/file/snv-bulletin-14-web.pdf

U posljednje vrijeme sve je češća tema uloga stranim novcem plaćenih udruga u Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama. Te udruge, koje se financiraju iz inozemnih izvora, često djeluju pod krinkom promicanja demokracije, ljudskih prava i građanskog obrazovanja.

Međutim, mnogi kritičari upozoravaju da se iza tih plemenitih ciljeva krije opasna manipulacija javnim mnijenjem, nametanje stranih vrijednosti i poticanje ideologija koje su u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva – donosi Saša F. na Logicno.com.

Woke propaganda, rodna ideologija i radikalna inkluzivnost

Jedan od najkontroverznijih aspekata djelovanja tih udruga je promicanje tzv. “woke” kulture, rodne ideologije i radikalne inkluzivnosti. Ovi koncepti, koji potječu iz zapadnih zemalja, često su u suprotnosti s prirodnim društvenim vrijednostima i tradicijom.

Na primjer, rodna ideologija, koja negira biološku osnovu spola i potiče ideju da je spol društveni konstrukt, smatra se od mnogih protuprirodnom i štetnom za razvoj djece i mladih.

Udruge poput Gonga, koje se pozivaju na građansko obrazovanje i demokraciju, često koriste svoje programe za indoktrinaciju mladih. Naizgled plemeniti ciljevi, poput učenja o demokraciji i ljudskim pravima, često se pretvaraju u platformu za promicanje ideologija koje su strane većini hrvatskog stanovništva.

Primjerice, GONG je nedavno pozvao Ministarstvo obrazovanja da omogući svim učenicima učenje o demokraciji, istovremeno kritizirajući smanjenje sati predmeta “Politika i gospodarstvo” u strukovnim školama. Iako se to može činiti kao borba za bolje obrazovanje, mnogi smatraju da je riječ o pokušaju nametanja određenih vrijednosti koje nisu u skladu s hrvatskim društvenim kontekstom.

Indoktrinacija mladih: Slučaj Gonga

GONG, kao jedna od najaktivnijih udruga u Hrvatskoj, često se poziva na europske prakse i komparativne analize kako bi opravdao svoje aktivnosti. Međutim, njihovi prijedlozi, poput uvođenja međupredmetnog modela građanskog obrazovanja, mogu se protumačiti kao pokušaj da se kroz obrazovni sustav prodre u svijest mladih i nametnu im određene vrijednosti. Primjerice, u Italiji, koju GONG navodi kao primjer dobre prakse, građansko obrazovanje se provodi kroz druge predmete, što može dovesti do toga da učenici ne primjećuju kako im se određene ideje nameću.

Ova strategija podsjeća na metode koje su koristili totalitarni režimi u prošlosti, poput nacističke indoktrinacije njemačke mladeži. Iako se GONG i slične udruge pozivaju na demokraciju, njihove metode i ciljevi mogu biti jednako opasni za slobodu mišljenja i nacionalni identitet.

Strani utjecaji i cenzura

Osim indoktrinacije, strane udruge često sudjeluju u cenzuri i manipulaciji javnim mnijenjem. Kroz financiranje medija, obrazovnih programa i nevladinih organizacija, te udruge mogu kontrolirati što će se prikazivati u javnom prostoru, a što će biti potisnuto. Na taj način, one stvaraju narativ koji odgovara njihovim interesima, često na štetu nacionalnih interesa i društvenih vrijednosti.

U Hrvatskoj, gdje je na desetine, ako ne i na stotine takvih udruga, ovakav utjecaj može imati dalekosežne posljedice. Umjesto da se promiče istinska demokracija i sloboda, te udruge često potkopavaju temelje društva namećući ideologije koje su u suprotnosti s prirodnim razvojem i vrijednostima većine.

Potreba za reakcijom

S obzirom na sve navedeno, postaje jasno da je potrebno poduzeti mjere kako bi se spriječio daljnji utjecaj stranih udruga u Hrvatskoj. To uključuje strožu kontrolu financiranja nevladinih organizacija, transparentnost u njihovom radu te zaštitu nacionalnog identiteta i vrijednosti. Obrazovni sustav treba biti oslobođen stranih utjecaja koji nemaju za cilj dobrobit hrvatskog društva, već promicanje ideologija koje vode u sukobe i destabilizaciju.

Hrvatska, kao suverena država, mora zaštititi svoje građane od manipulacije i cenzure. Vrijeme je da se prepozna opasnost koju predstavljaju strane udruge i poduzmu odgovarajući koraci kako bi se osigurala budućnost koja će biti izgrađena na temeljima hrvatskih vrijednosti, a ne na nametnutim ideologijama koje vode u propast (Logicno)

Iran Chamber Society, neprofitna i nedržavna organizacija objavila je zanimljiv tekst o iranskom porijeklu Hrvata. Te su teorije poznate i ranije, ali u hrvatskom prostoru nisu u potpunosti znanstveno dokazane – donosi Hrvatska-danas.

Povijest Irana

Identitet Hrvata u starom Iranu

Do danas je 120 hrvatskih i nehrvatskih sveučilišnih profesora i nekoliko akademika prikupilo 249 istraživačkih radova od kojih su mnogi tiskani u raznim publikacijama i time dokazali da su Hrvati iranskog podrijetla.

Postoji mnogo stvarnih dokaza o identitetu starih Hrvata koji svi odbacuju teoriju da su Hrvati slavenskog podrijetla. Iako istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata nisu mogla biti publicirana zbog cenzure koja je bila uvelike prakticirana u vrijeme bivšeg režima u Jugoslaviji, međutim, dostupni dokumentirani dokazi otkrivaju da je inicijator istraživanja o iranskom podrijetlom Hrvati živjeli prije dva stoljeća.

SENZACIJA zvana HRVATSKA GLAGOLJICA

U svojoj disertaciji 1797. godine istraživač je izradio studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i došao do zaključka da su današnji Hrvati migrirali iz zapadnog dijela starog Irana.

Nakon formiranja Jugoslavije 1918. godine, veliki Slaveni zvani “vukovi” prikupili su originale istraživačkog rada i uništili ih u pokušaju da prikriju istinu o iranskom podrijetlu Hrvata. Do danas je dostupan samo dio istraživačkog rada koji je citiran u izvješću koje je izradila Akademija znanosti bivše Jugoslavije 1938. godine.

Jedan od članaka citira neka policijska izvješća da je tadašnja vlast u bivšoj Jugoslaviji vršila pritiske na iranologe u razdoblju od 1918. do 1990. Članak dalje dokazuje da su prema službenim uputama tadašnje vlade Hrvati morali biti smatrani srednjovjekovnim Slavenima. Iz istog su razloga svi istraživački radovi o podrijetlu Hrvata smatrani kaznenim djelima i zabranjeni na razdoblje od 70 godina. Svi istraživački radovi koje su sastavili iranolozi zaplijenjeni su kao dokumenti protiv državnih interesa, a istraživači su zatvoreni ili poslani u logore. Čak četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija zbog istrage o tom pitanju.

No, postoje i druga istraživanja koja dokazuju da je 75 posto Hrvata drugačijeg podrijetla od Slavena i genetski sličnije Kurdima i Armencima. S druge strane, studije pokazuju da postoji manje sličnosti između domaće stoke, peradi i biljaka u staroj Hrvatskoj s onima u Europi, što dodatno potvrđuje činjenicu da su Hrvati najvjerojatnije migrirali iz regije blizu Azije u svoje današnje područje.

Bivša domovina Hrvata i njihova seoba

Rukopis koji datira iz 1370. godine prije Krista je današnje Hrvate i njihov jezik nazvao Hurrvuhe (nalik Hrvatima).

RAĐANJE BYELE HARAUVATIJE (514. – 313. g. pr.Kr.) – Bijele (zapadne) Hrvatske

U doba Ahemenida, osobito u vrijeme Kira II. i Darija I., ime istočnoiranske pokrajine Harauvatya i Hrvata starog Irana Harauvatis i Harahvaiti spominje se čak 12 puta. Osim toga, otkrivena su i dva rukopisa Hrvata koji su živjeli u drugom i trećem stoljeću prije Krista u starom Iranu odnosili su se na stanovnike Horooouathosa i Horoathoija. Godine 418. Arijevci su prozvani Horitima i Zachariasrhetorima, 559. arijski jahači na konjima Hrwti koji su živjeli u okolici Krima i Azova, a u 7. stoljeću Hrvati su prozvani Slavenima.

Ostali članci ponuđeni simpoziju govorili su o formiranju carstva u vrijeme Kira Velikog, povijesti Hrvata u starom Iranu i razvoju Hrvata do vremena njihove seobe u srednjem vijeku s Kavkaza preko Perzije do današnjeg Jadrana i pojava prvih tragova Hrvata koji bi se mogli klasificirati na sljedeći način:

Harahvaiti i Harauvati u Iranu i Afganistanu
Hurravat i Hurrvuhe u Armeniji i Gruziji
Horoouathos u Azovu i Crnom moru
Današnji Hrvati Horvati i Hrvati uz Jadran

Prvi kontakti starih Slavena i Hrvata starog Irana

Provedena su istraživanja o odnosu jezika kojim govore Hrvati i jezika današnjih Slavena s ciljem utvrđivanja mogućih sličnosti. Međutim, studije ne odbacuju mogućnost da su stari Hrvati bili dio starog Irana u vrijeme Perzijskog Carstva koji su kasnije migrirali u Europu i njihov jezik promijenjen u slavenski.

U međuvremenu, istraživanja o Hrvatima pokazuju da stari Slaveni nisu bili iste rase s istočnoeuropskim narodima te da su doseljavanjem Hrvata iranskog podrijetla uspostavili međusobne zajedničke kulturne i jezične veze.

Veze sa starim Slavenima u 4. stoljeću najprije su uspostavljene u Crvenoj Hrvatskoj pod nazivom Sarmatskim-Horitima, a nakon 6. stoljeća na području Karpata u granicama Velike, ili Bijele, Hrvatske pod pokroviteljstvom iranskih Hrvata koji su zbog toga postali Slaveni zbog brojnosti stanovništva Slavena.

Iranologija i stari jezik Hrvata

Studije pokazuju da je bilo različitih faza u kojima su Hrvati bili pod pritiskom da prihvate jezik Slavena i pripojenju bivšoj Jugoslaviji. Ideju je realizirao srpski nacionalist Karadžić (Vuk Stefanović pr.ur.) čiji je slogan bio “Srbi svi i svuda”. Pozvao je sredinom 19. stoljeća sve zadrte Srbe slaviste na Bečki kongres radi političkog i jezičnog konsenzusa i donošenja politike za budućnost bivše Jugoslavije.

ŠOKANTNO OTKRIĆE: HRVATI – BAŠTINICI CIVILIZACIJE SARASWATI?

Nakon dogovora postignutih na skupu i od 1890. godine, prokaradžićevski slavisti pokrenuli su aktivnosti za uklanjanje svih znakova kulturnih i jezičnih razlika između Srba i Hrvata. U tu su svrhu izmijenili prošlost Hrvata i eliminirali sve pojmove s indoiranskim korijenom koji nisu postojali u srpskom jeziku. Takav se trend nastavio sve do 1918. godine kada je nastala Jugoslavija.

Proces promjene govornog jezika staroiranskih Hrvata na jezik Slavena koji je započet u 7. stoljeću nastavio se sve do 20. stoljeća, a snažno ga je slijedila bivša Jugoslavija.

Mazdaizam, antički mitovi i vjera Hrvata

Osim sličnosti u jeziku, mogu se istaknuti i zajedničke kulturološke točke. Na primjer, mogu se pozvati na simbole starih kršćana koji su nalikovali simbolima mazdaizma u starom Iranu.

Studija s tim u vezi povukla je paralelu između jezika koji se koristi u Bosni i primorskim državama i otocima Jadranskog mora u dva odvojena dijela. Studija dalje razrađuje kako su se sljedbenici Mazde u starom Iranu obratili na kršćanstvo u Europi te kako se mazdaizam proširio Europom migracijom stanovnika gore navedenih područja.

Drugi istraživački radovi proučavali su utjecaj tradicije u starom Iranu na simbole korijena starog kršćanstva od antičkog vremena do srednjeg vijeka.

Identitet starohrvatskih plemena

Istraživanja provedena u proteklom desetljeću govore o sličnostima između imena i obitelji korištenih u antičkom Iranu i imena i obitelji u današnjoj Hrvatskoj. Neka od tih istraživanja ukazivala su na korijene abecednih slova u hrvatskom jeziku i naglašavala da su, suprotno tvrdnjama Slavena, korijeni tih slova potpuno orijentalni i široko korišteni u antičko doba. Mnogi rukopisi pisani tim slovima datiraju prije 9. stoljeća.

Istraživanja o stilu odijevanja Hrvata pokazuju da su bili odjeveni kao Sassanidi i da je većina lokalnih ženskih nošnji bila potpuno slična onima koje su nosile žene u vrijeme starog iranskog carstva.

Studije o drugim obilježjima Hrvata, poput plovidbe, odbacuju slavensku pretpostavku da Hrvati prije nisu plovili, već da su to umijeće naučili od Talijana. Prema studijama, postoje dokazi da su Hrvati bili upoznati s plovidbom i prije Slavena te da vrijeme njihove plovidbe Jadranom seže u 6. i 7. stoljeće. Valja napomenuti da su domaći hrvatski moreplovci bili poznati kao “Indoiranci” i “Slaveni” na Jadranu.

O Iran Chamber Society

U nedostatku dobro dokumentiranog, sveobuhvatnog i trajnog izvora informacija o Iranu, ili ranije i naširoko poznatom kao Perzija, koji bi mogao udovoljiti potrebama i željama mnogih gledatelja, odlučili smo stvoriti izvor koji bi mogao pružiti informacije o svim aspektima Iransko/perzijska povijesti, umjetnosti i kulture. Stoga je, u skladu s potrebama onih koji se bave Iranom/Perzijom i njegovim problemima, u travnju 2001. godine osnovana “Iran Chamber Society” kao nestranačka i neprofitna organizacija s ciljem promicanja iranske kulture i povijesti. Aktivnim objavljivanjem povijesnih i kulturnih otkrića i pitanja u formatu koji je dostupan široj svjetskoj zajednici, Iran Chamber Society ima za cilj stvoriti globalnu svijest o iranskom društvu i iskorijeniti nesporazume i zablude o iranskom društvu, pišu na stranici te organizacije.

Zlatna formula ča-kaj-što

Zlatna formula ča-kaj-što hrvatskoga jezika prije 5 godina proglašena je kulturnim dobrom naše zemlje i uvrštena je na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, a ove je godine zaštićena i Zakonom o hrvatskom jeziku koji je donesen nakon burnih rasprava, pisao je HRT u kolovozu prošle godine.

Selca na Braču su bila domaćin 34. svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što, a iza svega stoji – akademik, liječnik, književnik, prevoditelj i diplomat Drago Štambuk.

Štambuk je izjavio i da je upravo Iran pradomovina Hrvata.

– Postoje te razne staro iranske teorije. Sklon sam tom vjerovanju. Jako puno indicija u tom smislu postoji. Recimo, naziv Hrvati je staroiranska riječ. To je stopostotno dokazano. Mi smo jedan od rijetkih naroda koji zove svoje lidere ban. Ban u staroiranskom znači vođa, čuvar. Dakle, vođa zajednice ili neka vrsta lidera. Također, jako puno riječi, osobito staročakavskih na otocima, na Krku jako blisko, gotovo identično staroiranskim riječima. Dakle, postala je nekakva država koja se zvala Harvatija ili Harahvatija ili Arahozija na grčkome koja je bila u jugozapadnom Afganistanu. Išla na Hamunsko jezero i širila se prema Iranu, a Vivana kralj te Harvatije bio vođa vojske Darjuša Velikoga. Jako puno indicija koje ukazuju da su Hrvati ipak došli iz tog djela svijeta, objašnjava Štambuk.

Već 34 godine za redom Štambuk organizira i stojite kao utemeljitelj je Hrvatska Redi Viva, gdje je cilj te manifestacije očuvati i promovirati hrvatski jezik.

– Izdržati 34 godine je stvarno u Hrvatskoj, koja nema velikog strpljenja i u kojoj stvari vrlo brzo završavaju i gase se, veliki uspjeh. Ja uvijek kažem da sam između upornosti i ustrajnost. Ja izabirem ustrajnost. Upornost je neka vrsta fizičke kategorije, dok je ustrajnost metafizička kategorija i ja vjerujem da sam tu ustrajnost naslijedio od svojih pređa. Puno je prepreka, puno je logističkih problema, ali nekako to traje. Nikada nije bilo prekida, ni za vrijeme pandemije, ni za vrijeme rata, kada je bilo i teško doći na Brač, za vrijeme okupacije Hrvatske. Ta smotra ide dalje, sve je snažnija. Ja sam predložio tu zlatnu formu na kojoj je ona bazirana; čak, kaj i što hrvatskog jezika, kao kulturno dobro i ona je prihvaćena 2019. kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Stavljena je na nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, zaključio je tada Štambuk, javio je HRT.