Žene koje ne ustraju na sklapanju braka smatram glupačama, da ‘prostite!

Ako ne iskoriste razdoblje obostrane zaljubljenosti kako bi osigurale statistički najbolje šanse svojem potomstvu (a i samoj vezi), onda su si same krive za sve što će im se dogoditi.

Netko im je napunio glave sa statistikom da se brakovi raspadaju. Stoga, što će mi, tako naprednoj, taj “papir”. Ali im taj netko nije pokazao istu takvu statistiku za tzv. “životno partnerstvo” (tj. “cimerstvo s ‘pogodnostima’”). Razlika je kao nebo i zemlja, odnosno kao 24 i 69.

Od 100 parova 24 vjenčana para (vjenčana prije nego dobiju djecu) će se rastati prije djetetova 16.rođendana. Ali će se čak 69 od 100 adekvatnih “partnerskih/cimerskih” parova razići prije 16.rođendana ploda njihove ljubavi.

24 ili 69 – nije mala razlika, pa si ti misli u kojoj grupi bi željela biti!

Nakon tih cca 3/4 razlaza (u odnosu na 1/4) prije djetetove 16.godine – neminovno ide 2,8 puta (180%) vjerojatnija samohranost. A to ti ga onda statistički uzrokuje “Life Without Father = less college, less work, and more prison“.

Razmisli malo o svemu tome za vrijeme tetoviranja, pirsingiranja ili bojanja kose u ludo-progresivnim bojama (barem je takav moj zamišljen stereotip napredne urbane “cimerice sa seksualnim pogodnostima” – a koja će se onda, nesretnog i neispunjenog života, politički aktivirati u Soroševom “Možemo”, te učinkovito dijeliti svoju žuč svima ostalima u društvu).

O temi braka je već bilo ovdje govora: https://homunizam.wordpress.com/category/brak/. Danas prenosim još jedan članak slične temetike:

Brak ne ovisi o našem pravnom sustavu, već mu prethodi . Želja za nekom vrstom sjedinjenja s osobom suprotnog spola, simbolizirana ritualom, ljudska je univerzalija. To je jedna od najdublje osjećanih ljudskih potreba [bit će da je zbog kompatibilnosti genitalija i prirodnog nagona za produljenjem vrste – za razliku od novonormalnog “istospolnog” uljeza pristiglog iz psihijatrije. Dakle, pod brakom ovdje smatramo isključivo ono što je postojalo od pamtivijeka, pa sve do “Velikog ludila“].

Prednosti braka za pojedinca

Zakon je do nedavno odražavao naš nepisani i nepromjenjivi prirodni zakon. Postoje opsežni dokazi da brak koristi osobama u braku, te njihovoj djeci na razne načine.

• Utvrđeno je da brak najviše pridonosi zadovoljstvu životom (u Britaniji je odmah iza zdravlja) .
• Brak utječe na zdravlje. Neki sugeriraju da je učinak velik kao prestanak pušenja.
• Povoljan učinak braka na mentalno zdravlje procijenjen je u vrijednosti 100 000 dolara godišnje.
• Brak povećava dugovječnost .
• Bračni parovi dobivaju financijski .
• Ono što je možda najvažnije, brak ima značajne prednosti za djecu vjenčanih roditelja, za koja je manja vjerojatnost da će patiti od psihičkih problema koji inače mogu baciti dugu sjenu na život djeteta.

Prednosti braka za društvo

To su sve bile dobrobiti braka za pojedinca. Ali ovdje želim prvenstveno govoriti o prednostima braka za društvo.

Britanski antropolog JD Unwin je proveo iznimno rigorozna istraživanja odnosa između seksualne slobode i kulturnog razvoja u 86 različitih društava, a 1934. objavio je knjigu Seks i kultura. 

Otkrio je da monogamni brak “jedan muškarac i jedna žena” utječe na društvo na temeljne načine. Otkrio je da postoji strog odnos između onih društava koja su prakticirala apsolutnu monogamiju i kulturnog procvata u tim društvima. Ispostavilo se da je seksualna suzdržanost povezana s iznimno produktivnom kulturnom energijom.

Čini se da je ključni čimbenik predbračna čistoća. Društvo koje prakticira predbračnu čistoću ima mnogo veću vjerojatnost da će održati i monogamiju, ključnu za kulturni procvat. Jednom kada čistoća nestane, slijedi ju ubrzo nestanak monogamije.

Unwin je otkrio da

• seksualna ograničenja uvijek vode ka kulturnom procvatu, dok
• seksualna sloboda uvijek dovodi do kolapsa kulture tri generacije kasnije. 

Nije bilo izuzetaka.

Sada njegovu teoriju možemo staviti na test. Seksualno oslobođenje počelo je u našoj kulturi 1960-ih. Unwin je procijenio da generacija traje 33 godine. Ako je u pravu, do sredine 21. stoljeća možemo očekivati ​​da ćemo biti u stanju potpunog kulturnog kolapsa…

Brak i stvaranje društva

Zašto monogamni brak dovodi do kulturnog procvata? Jedna od značajki suvremenog društva je da se individualni osjećaji, potrebe i želje smatraju legitimnim kompasom koji vodi naše postupke i razumijevanje. Ali tamo gdje je svaki čovjek sam sebi najviši autoritet, to neće dovesti do skladnog života.

Brak je prvi korak u nadilaženju pojedinca, a upravo ovaj aspekt braka čini kamen temeljac društva.

Biblija nam govori da čovjek ostavlja svoju majku i oca i sjedinjuje se sa svojom ženom, te zajedno postaju “jedno tijelo”. Oni više nisu pojedinci; brak ih pretvara u veću cjelinu.

Tako brak, putem ugovora, stvara jedinicu koja je veća od uključenih pojedinaca. Brak stvara situaciju u kojoj drugu osobu stavljamo na prvo mjesto. Na taj način brak postaje gradivni blok za šire društvo.

Unwin primjećuje da se deizam razvija pod kulturnim procvatom koji slijedi nakon apsolutne monogamije. Dok muškarci i žene uče drugoga stavljati ispred sebe, društvo se razvija. Kao i vjera u Boga .

Podvrgavanje braku, a potom i djeci, značilo je da je obitelj, a ne pojedinac, ono što uređuje svijet. Pravni sustavi, sustavi nasljeđivanja i političkog predstavljanja uređeni su za potporu obitelji. Za obitelj su muškarci i žene podredili svoje interese i naporno radili.

Brak i očinstvo

Druga stvar koju samo brak može učiniti je stvoriti očinstvo. Dok bi biološke veze postojale i bez braka, društvo bi se svelo na jedinice “majka+dijete”. 

Zašto je brak toliko bitan za očinstvo? Brak veže muškarca za ženu, i samo kroz ovu formaliziranu vezu sa ženom može se ostvariti očinstvo u svojoj punini.

Primat veze majka-dijete

To je zbog primata veze majka-dijete. Na primjer, sociolog Andrea Doucet istraživao je tate koji ostaju kod kuće u Kanadi i bio je zapanjen mjerom do koje je čak i među ovom skupinom očeva postojalo vjerovanje u primat veze majke i djeteta. Stoga, ako se roditelji raziđu, očev odnos s djecom može biti ozbiljno oslabljen ili čak prekinut. Da su majke čuvarice potvrđuju brojna istraživanja .

Brak također stvara uloge i odgovornosti koje održavaju očinstvo.

Institucija braka potiče muškarce da preuzmu obveze opskrbe. Oženjeni muškarci prihvaćaju trajnu obvezu zbrinjavanja i zaštite bilo koje djece rođene u zajednici i svoje zaposlenje vide pod ovim uvjetima.

To nije slučaj sa “partnerstvom”, gdje vladaju jednakost i natjecanje, a ne razlike i komplementarnost.

Brak je tradicionalno definirao ulogu muža kao glave obitelji. Tako je primjerice 1993. godine 91% udanih žena definiralo muža kao glavnog domaćina, odnosno osobu preko koje se kuća posjeduje ili iznajmljuje. Dok su feministički zakoni sustavno nagrizali pravne učinke braka, tradicija je i dalje prisutna. Tamo gdje par suprotnog spola živi zajedno, muškarac se do danas računa kao glava kućanstva .

Istraživanja pokazuju da očevi ne moraju provoditi jednako vrijeme kao majke da bi bili nevjerojatno važni svojoj djeci. Ljubav, poštovanje i privrženost očevima stvaraju se čak i tamo gdje očevi provode cijele dane na poslu. 

Brak i identitet

Brak je ključan za identitet, jer brak je osnova obitelji – i obitelj je ta koja nam govori tko smo.

Mary Eberhardt raspravlja o tome u svojoj knjizi Primal Screams . Objašnjava kako je velika pažnja koja se pridaje politici identiteta posljedica toga što se obitelj, primarna institucija koja stvara identitet, gotovo nepovratno raspala.

Ona pokazuje kako djeca iz netaknutih i razvedenih obitelji pokazuju izrazito različite koncepte identiteta. Djeca rastavljenih roditelja osjećala su se kao druga osoba sa svakim od roditelja. Osjećaju se kao da imaju dvije obitelji. Dokazi su upućivali na samorascjepanje na dva dijela.

Poznavanjem svoje rodbine razvijamo svoj identitet. Ali kada toliko mnogo njih živi u obrascima s promjenjivim skupovima članova obitelji, to postaje sve teže učiniti.

Brak nam ne pomaže samo identificirati “naše ljude”. Brak je ključ identiteta, jer brak leži u središtu uspostavljanja spolnih razlika. A temeljni element identiteta je poznavanje vlastitog spola.

Važnost spolnih razlika je katastrofalno pogrešno shvaćena. Zadnje tri generacije, radili smo u iluziji da je svako izražavanje spolnih razlika proizvod diskriminacije i ugnjetavanja žena.

Znati jesmo li muško ili žensko bitno je za zdrav ljudski razvoj na više načina. Vidljive spolne razlike ili stereotipi igraju bitnu ulogu u pomaganju djeci da razviju svoju svijest o ” konstantnosti spola “.

Seksualna postojanost je razumijevanje da stvari ne mijenjaju svoju bit kada promijene svoj izgled. I zapravo, treba puno vremena da dijete to postigne. Ali kada postoji stalno poricanje da su muškarci i žene zapravo različiti, bit će vrlo teško pronaći tu bit.

Identitet se formira kroz proces identifikacije i diferencijacije. Ali kako djeca mogu znati trebaju li se identificirati ili razlikovati od majki, očeva, braće i sestara i tako dalje, kada namjeravamo poreći sve tragove koji nam pomažu identificirati spol?

Ovdje brak igra tako presudnu ulogu. Razlike između muškaraca i žena vjerojatno će biti očitije u kućanstvu nego u drugim okruženjima. To je zato što je javno područje rada izgrađeno po modelu pojedinca, koji nadilazi naše spolne razlike. Ali budući da se obitelj koja se temelji na braku obično intimno bavi reprodukcijom, te će razlike doći do izražaja.

Što je sa suživotom (“životnim partnerstvom”)?

Kod “zajedničkog života” pojedinac, a ne obitelj, ostaje primarni; otac je perifernija figura; a stabilnost uloga i diferencijacija uloga koje nalazimo u braku jednostavno se ne pojavljuju.

Brak je javna obveza potkrijepljena društvenim normama i sankcijama. Ove normativne strukture i društvena očekivanja suptilno ograničavaju način na koji se ljudi u braku ponašaju čak i kada naši iznimno popustljivi zakoni o razvodu to ne čine.

Kao rezultat toga, brak pruža sigurnost koja paru omogućuje preuzimanje rizika. Omogućuje pojedincima da ulažu u partnerstvo s manje straha od napuštanja. Muškarci će vjerojatnije ulagati svoj novac u zajedničke kupnje, a žene će vjerojatnije ulagati u djecu para. Da nisu u braku, on bi mogao dati prednost privatnim kupnjama, a ona bi mogla ojačati svoju sigurnost ulaganjem u obrazovanje. To čini brak mnogo stabilnijom vezom.

Raziđe se 69% “partnerskih” parova, a 24% bračnih parova

Čvrsti dokazi su da dok se 24% roditelja parova koji su vjenčani prije nego što su dobili djecu raziđe prije nego što dijete napuni 16 godina, 69% roditelja koji ostanu nevjenčani to učini. 

Zaključak: Do djetetova 16.rođendana većina parova koji se vjenčaju ostaje zajedno, dok se većina nevjenčanih parova do tada raziđe.

Kratko i jasno. A sve veća stopa kohabitacije objašnjava zašto su obitelji bez oca u porastu. (‘Life Without Father’: less college, less work, and more prison‘)

Predbračna čistoća

Dakle, možemo uvidjeti zašto Unwinovi nalazi o monogamiji imaju smisla. Ali što je s predbračnom čistoćom? Čini se da je ovo puno teža pilula za progutati.

Unwin je otkrio da će jednom kada nestane predbračna čistoća monogamija pasti kao kula od karata. Ovo ima smisla. Ako je seks izvan braka prihvatljiv, lakše se premošćuju koraci do nevjere. 

Ali ide to i dalje od ovoga. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju George Akerlof pokazao je u svom istraživanju o kontracepciji i pobačaju da kad se predbračni spolni odnosi smatraju prihvatljivim, prihvatljivost izvanbračnih rođenja slijedi iza toga. Kad je kontracepcija postala široko dostupna, žene koje su učinile seks besplatnim postavile su standard, jer su onda druge žene smatrale da će biti u nepovoljnom položaju na “tržište spojeva”. Nakon što se seks izvan braka smatrao prihvatljivim, uslijedilo je samohrano roditeljstvo i obitelj se počela raspadati .

Kao što vidite, ništa od svega ovoga nije primjenjivo na "drveno željezo" psihijatrijskih slučajeva, zvano "istospolni brak".

Louise Perry pokazuje u svojoj knjizi The Case Against the Sexual Revolution da su upravo žene koje su se učinile seksualno dostupnima, koje su se upustile u “kulturu spojeva” i druge suvremene prakse – emocionalno najviše razorene. Njih muškarci najrjeđe izabiru za svoje doživotne partnerice.

mercatornet.com/why-marriage-is-the-cornerstone-of-society/81089

“Sve je lako kad si mlad”

Onih 31 partnerskih parova koji se ne raziđu (100-69=31) manje vjerojatno će nakon dobra dijeliti i zlo. Drage napredne dame, “partnerstvo” je možda super-cool kad treba “dijeliti dobro”. Ali kada treba “dijeliti zlo”, tamo neki ‘partner’ će puno mirnije duše potražiti drugi partnerski aranžman. A i nije mu za zamjeriti kad jednom presuše “pogodnosti”.

Čak i ako djeca nekim slučajem ispadnu dobro, u starosti i bolesti je statistički bolje uza se imati supružnika nego neobaveznog cimera. Ali o tome ne razmišljaš dok si mlada i čak namjerno poderana odjeća dobro ti stoji… Poslije će biti kasno – jer… “sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” (Prop 3, 1-8)

Možda je suštinski problem što žena nije potpuno sigurna u vezu. Najčešće se najbolje vrijeme potrati na “Samo zabavu” i na glupavu “vjernost” grupi prijateljica-bez-dečka, umjesto na traženje veze na pravim mjestima u pravo vrijeme. I tako pravo vrijeme prođe u uspraznom druženju sa solo-prijateljicama koje jedna drugu sebično “miniraju”, te eventualno s cool-propalicama. A od pamtivijeka sve ima svoje vrijeme, (tj. tajming) – kako kažu biblijski stihovi .

Mladost ne traje vječno. I onda – daj što daš!

S obzirom da se pojavilo pitanje “odakle ovi podaci” (valjda 24% i 69%), oni se mogu pronaći u izvornom članku, pod linkom “Most couples who marry” u poglavlju “What about cohabitation?”

PDF te studije sa 1783 britanskih “uzorkinja” se može pogledati i skinuti ovdje. Sigurno da ima i drugih statistika. Zašto je ova do 16.godine djece? Pretpostavljam zbog djece. Jer su mlađa djeca, u svojim formativnim godinama, vjerojatno više oštećena razvodom, nego su to starija djeca, ili ona koja su već blizu da napuštaju obiteljski dom.