Beskrajno nabrajanje strukturalnih neuravnoteženosti Eurozone s beskrajnim spašavanjem /skačući padobranom/ neće riješiti fundamentalne asimetrije.

Unatoč  neprekidnom svakovrsnom „spašavanju“ Europske Središnje Banke /ECB/ prisutne su fundametalne asimetrije koje onemogućuju euro, zajednički novac Europske Unije, već od njegovog uvođenja 1999.

Ključ neuravnoteženosti se nalazi u razlici moćne Njemačke koja stvara ogromne viškove i trgovačkim partnerima koji imaju veliki trgovački budžetski deficit, posebno Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska.

Oni koji su izvan Europe mogu biti iznenađeni spoznajom da je njemački izvoz ravan kineskom $ 1.2 trilijuna iako stanovništvo Njemačke broji 82 milijuna 6% a kineskog stanovništva od 1.3 milijarde. Njemačka i Kina su vrhunski svjetski izvoznici dok SAD stoje daleko niže na ljestvici kao treće u nizu.

Njemački naglasak na izvozu stavlja ju u tzv. merkantilisički red zemalja koje ostvaaruju svoj rast i profit isključivo ovisno o izvozu. Druge države koje nisu izvoznice nafte koje redovito stvaraju velike trgovačke viškove su: Kina, Japan, Njemačka i Nizozemska.

Dok je izvoz Njemačke rastao začuđujućih 65% od godine 2000 do 2008 njena domaća potražnja je bila blizu nule. Bez snažnog izvoznog rasta njemačko gospodarstvo bi bilo u stagnaciji. Nizozemska je također zemlja velikog izvoza s viškom od $ 33 milijarde iako joj je broj stanovnika relativno nizak, 16 milijuna.

Države „potrošaći“ s druge strane stvaraju veliki računovodstveni trgovački deficit i veliki državni deficit. Italija, na primjer, ima $ 55 milijardi trgovačkog deficita i budžetski deficit od $ 110 milijardi. Ukupni javni dug je do neba vapijući 115.2% brutto nacionalnog dohotka  /GDP/.

Španjolska koja ima otprilike jednak broj stanovnika kao Njemačka ima $ 69 milijardi godišnjeg trgovačkog deficita i vrtoglavih $ 151 milijardi budžetskog deficita. Gotovo 23% državnog deficita je posuđeno.

Donji prikaz ilustrira dinamiku između merkantilističkih i potrošačkih nacija:

CIKLUSI MERKANTILISTIČKIH DRŽAVA I POTROŠAČKIH – DUŽNIĆKIH DRŽAVA

–        Središnje banke potrošačkih nacija daju obilate kredite s niskim kamatama da bi poticale ekonomski rast   ……….

–        Merkantilističke države koriste utvrđene platežne zone za stvarane strukturalnih konkurentskih prednosti na otvorenim tržištima  …………..

–        Merkantilističke države ne mogu ili neće pomagati državama u kojima eksplodira dug i kamate rastu sve više i više  ………….

–        Potrošačke nacije kupuju „jeftino“ dobra s obilnim jeftinim dugom. Domaća industirja zaostaje zahvaljujući „jeftinom“ merkantilističkom izvozu.

  REZULTAT JE===== GUBITAK SPOSOBNOSTI PLAĆANJA ==NESOLVENTNOST  ===

–        Kako dug i kamate rastu oni koji posuđuju novac strahuju od gubitka sposobnosti plaćanja zbog ogromnog duga, a kupci duga su merkantilističke države. ****** slijedi ******

–        Merkantilističke izvozničke države kupuju dugove potrošačkih država da održe niske kamate i obilno kreditiraju

–        Potrošačke nacije moraju posuđivati sve veće svote da bi održale pozitivan brutto nacionalni dohodakl /GDP/. Kao posljedica slijedi :

Da kamate potrošačkim državama rastu, da privatni i javni dug raste i da se potrošnja smanjuje.

IAKO JE EURO TREBAO UČINKOVITO UKLONITI TROŠKOVE BROJNIH VALUTA OPASNO JE PREVIDIO UČINKOVITOST SVAKE OD OVE DVIJE EKONOMIJE EUROZONE /MERKANTILISTIČKU I POTROŠAČKU/.

Dok su njemačke plaće velike, njemačka vlada, industrija i sindikati blokirali su troškove proizvodnje čak i onda kada izvoz pada. Kao posljedica toga cijena rada po jedinici unosa trebala je proizvesti mehanizam koji je bio samo 5.8% u Njemačkoj u vremneu od 2000 – 2009 dok je odgovarajuća cijena troškova rada u Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj i Italiji porasla na 30%.

Posljedice te asimetrične produktivnosti, duga i deficita i troškova unutar eurozone su suptilne i veoma važne. Ustvari euro daje merkantilistima, produktivnoj Njemačkoj strukturalno konkurentne prednosti u usporedbi s uvozničkim državama uvlačeći uvozničke države u platežno sredstvo – euro koji njemačku robu čini jeftinijom od domaćih proizvodnih dobara uvozničkih država. Ili drugačije rečeno. Snižavajući troškove proizvodnje i bivši efikasnija od svojih susjeda Njemačka je stvorila stvarnu devaluaciju – smanjenje vrijednosti  – unutar same eurozone snižavajući cijenu rada po jedinici koštanja robe.

Euro ima i drugu štetnu i prijevarnu posljedicu. Jaka novčana jedinica – euro – omogućava dužničkim nacijama da brzo povećaju svoje zaduživanje po niskim kamatama. U suštini euro maskira unutrašnju slabost dužničkih nacija vodeći ih u nepodnošljivi deficit tako da su njihova gospodarstva postala opasno ovisna o problemu mjehura vezanog za rast i poreze na nekretnine /Irska, Španjolska/.

Prije eura kad je god je pretjerana potrošnja i prezaduživanje dovelo do poteškoća u „potrošačkoj“ ekonomiji neravnoteža se ispravljala prilagođavanjem nacionalne valute. Devalvacijom valute uspostavila bi se ravnoteža ponuda – potražnja i kredita/duga između merkantilističkih i potrošačkih nacija.

Da nema eura Grčka bi drahma bila snižena u odnosu na njemačku marku poskupljujući Grcima njemačku robu koji bi onda kupovali manje njemačku robu. Grčki trkogavački deficit  bi se snizio a kreditori bi tražili veće stope za grčke državne obveznice na taj način učinkovito pritiščući vladu da smanji zaduživanje i potrošački deficit.

 Ali sada su 16 nacija namamljene u jednu jedinstvenu valutu devalulirajući  ostale valute da bi omogućili ravnotežu nemogućeg. To dovodi do toga da se Njemačka mora suočiti s neizbježnošću  da spasi  „potrošačke“ države, iste one koje su iskoristile jaki euro za prezaduživanje i preveliku potrošnju. S druge strane stanovnici Grčke, Italije, Španjolske, Portugala i Irske se suočavaju sada  s neizbježnim efektima reza državnih potpora koje su trebale ujednačiti budžete s produktivnošću nacionalnog gospodarstva.

Za vrijeme dok su mediji izvještavali o grčkom planu štednje i obećanjima EU da će sudjelovati kao „potpora“, potpuno je jasno da se postojeća duboka strukturalna neravnoteža ne može riješiti s takvim ljepkom.

Ili će Njemačka i njeni izvozno – uvozni susjedi neprekidno spašavati eurozonske uvozničke – dužničke – potrošačke države ili će slabije države završiti u deficitu i kliznuti u nesolventnost.

Njemačka je pomogla i omogućila svojim prezaduženim  i rasipnim susjedima kupujući njihove državne obveznice. Prena izvještabhz BusinessWeek-a njemačke banke su na udici od oko 250 milijardi obveznica onih država eurozone koje su u nevoljama.

Sad je neizbježna dvostrukost iskrsnula za Njemačku: Ako Njemačka ostavi svoje slabije susjede u nemogućnosti neizvršavanja obveza i njihovog suverenog duga euro će biti pogođen i oštećen i njemački izvoz unutar Europe će biti u padu. Ako Njemačka postane kreditor u „posljednjoj instanci“ onda će njeni platiše poreza podmiriti račun.

Ako javni i privatni dug u državama s problemima nastavi rasti po sadašnjim stopama moguće je da i moćna Njemačka ne bude mogla  / ili ne bude htjela / da podmiruje u biti beskrajno spašavanje. To će stvoriti pritisak i za Njemačku i za dužničke nacije da odbace jedinstvenu valutu koja je dobra u teoriji ali potpuno nemoguća u bloku od 16 različitih država eurozone.

BUDITE OPREZNI U „POPRAVLJANJU“ STRUKTURALNOG SUSTAVA OSUĐENOG NA PROPAST.

Izabrala i s engl. prevela: prof. Kornelija Pejčinović

Autor: Charles Hugh Smith

KPMG Professor Emeritus of Accounting 
Department: Accounting
E-mail: [email protected] 
Member of Faculty Since: 1987

Profesor Charles H. Smith bio je šef Revizorskog ureda države Pensilvanije – Chair of Department of Accounting Penn State od 1987 do 2000. Dobio je niz nagrada za izvrsnost kao uspješan profesor i za izvršne razvojne programe. Primio je nagradu PICPA kao izvrsni odgajatelj stručnih kadrova 2004 i nagradu AICPA za odlična postignuća u knjigovodstvnom obrazovanju – Outstanding Educator Award 2004 i  Distinguished Achievements in Accounting Education 2005. Profesor Smith je predavao na University of Illinois,  na Urbana-Champaign Arizona State University, na University of Texas u Austinu, na University of Washington – Seattle, na University of Cape Town. Član je brojnih udruženja: American Accounting Association on Council, član brojnih komiteta i direktor je doktorskog konsorcija – Cirector of Doctoral Cosortium. Slijedi cijeli niz njegovih članstava u raznim udruženjima članstva u redakcijama značajnih stručnih časopisa: The Accounting Review, Journal of Accountancy. Konsultant je brojnim korporacijama i institucijama ….Ovo je dovoljno da potkrijepi stručnu izvrsnost njegovog mišljenja