Connect with us

Vijesti

Židovsko-američki publicist Philip J. Cohen: Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma

Published

on

Donosimo pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije. (hkv)

Philip J. Cohen o velikosrpskoj propagandi i srpskome antisemitizmu

Poštovani rabine Cooper,

U tijeku je kampanja kojoj se želi američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze: 1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992. 2. Srpska „ljubav“ prema Židovima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Židova za srpske terorističke ambicije. 3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Milan Nedić i Adolf Hitler

Židovske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija. Srpsko protjerivanje Židova iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Židova dogodili su se 1846. i 1861. Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C). Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore. No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti1, jasno pokazuju sve naprijed navedeno. (1)

Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom (2) u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. (Prilog D). U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. (3) S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. (4) Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrija Ljotića, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. (5) Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji. Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9) Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. (10) Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava.12 Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece. (12)

Srpski su čuvari strijeljali najmanje 120 djece. (13) Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece (14) usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“. (15) Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Židova. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. (16) Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Židova na srpsko pravoslavlje. (17) Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja židovskih života. U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima. Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Židovima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan. (22) Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni židovskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska je vlada godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a. Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak. Detaljan prikaz jugoslavenske potpore terorizmu sadržan je u jendom specijalnom Izvješću kongresne radne skupine (Prilog E). Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članak pod naslovom: „Židovi opet raspinju Krista“ (Prilog F).

anti
dd

Četiri antižidovske poštanske marke izložene na Antimasonskoj izložbi koju su u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. organizirale srpske vlasti.

Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama židovskog lobija. To su komentirale moskovske novine Izvestia (Prilog G). S obzirom na sve izneseno, nepristojno je što je jedan članak dr. Klare Mandić, iz Društva srpsko-židovskog prijateljstva iz Beograda, nedavno naširoko publiciran u židovskim novinama diljem Sjeverne Amerike (Prilog H). U tome članku piše kako su navodno Hrvati u Petrinji, u rujnu 1991., ubili Židovku po imenu Ankica Konjuh, i zaključuje: „Tko će od nas biti sljedeći?“ No, istina je da Ankica Konjuh, bog joj dao pokoj duši, nije bila Židovka, i tu je činjenicu doktorica Mandić saznala 23. prosinca 1991. ili oko toga datuma, kada se u Beogradu sastala Federacija židovskih zajednica Jugoslavije i rekla doktorici Mandić da prestane pogrješno predstavljati Ankinu Konjuh kao prvu židovsku žrtvu toga rata (Prilog I). Susreo sam se s doktoricom Mandić i čuo njezin govor 20. veljače 1992. U Hillel Houseu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. Osobno sam vidio kako doktorica Mandić uručuje gore spomenuti članak tamošnjem rabinu, bez ikakva komentara. Sama je rekla da ima malo Židova u Društvu srpsko-židovskog prijateljstva, ali je to brzo pripisala jednostavnoj činjenici da Srba u Srbiji ima brojčano znatno više. Ali, istina je da aktivnosti doktorice Mandić nemaju blagoslov ni potporu srbijanske židovske zajednice. Zapravo, židovski intelektualci u Srbiji sumnjaju u motive toga društva (Prilog J). Doktorica Mandić za sebe kaže da je očevidac toga sukoba (Prilog K), ali od početka rata nije imala nijedan izravan kontakt ni s jednim od devet židovskih zajednica iz Hrvatske. Suprotno tome, prilažem izjave dvaju bona fide židovskih očevidaca, Nenada Porgesa i Darka Fischera (Prilozi L i M).

Nenad Porges je predsjednik Židovske zajednice grada Zagreba, gdje živi 1.200 od 2.000 hrvatskih Židova. Darko Fischer je predsjednik Židovske zajednica grada Osijeka, gdje je Centar Židovske zajednice bombardirala Jugoslavenska vojska, kojom zapovijedaju Srbi (Prilog N). Kada su doktoricu Mandić zamolili da komentira bombardiranje sinagoge u Dubrovniku, rekla je da tamošnja sinagoga nije ni oštećena. Ali, Židovi očevidci s time se ne slažu (Prilog O). Dakle, nije se moguće oteti dojmu da je doktorica Mandić više zainteresirana za srbijanske (propagandne) interese negoli za dobrobit Židova. U biti, njezinu turneju govora po Sjevernoj Americi, iz veljače 1992., nije promicala nijedna američka ni kanadska židovska organizacija ni Židovska zajednica grada Beograda. Tu je turneju promicala tvrtka Wise Communications, koja se bavi odnosima s javnošću i ima sjedište u Washingtonu, i koja zastupa srbijansku naftnu kompaniju Jugopetrol, što je samo maska pod kojom zastupa komunističku beogradsku vladu. Američko židovsko-srpsko društvo prijateljstva, sestrinska organizacija Društva doktorice Mandić iz Beograda, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kao žrtava Hrvata. Njihov je bilten pun priča o ustaškim zvjerstvima (Prilog P). No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima. Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa židovskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. (23, 24) Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima.

U rujnu 1991., nakon što sam otkrio spomenuti bilten Američkog židovsko-srpskog društva prijateljstva (Prilog P), telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracijskih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar. Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta (Prilog Q). Doktorica Mandić glavni je zagovornik gledišta da u Hrvatskoj raste antisemitizam, a njezine optužbe usredotočene su na dr. Tuđmana. Ali, židovski čelnici u Hrvatskoj i Židovi koji posjećuju Hrvatsku svjedoče da u Hrvatskoj nema nikakva dokaza o državnom antisemitizmu. Optužbe protiv Tuđmana ne proistječu toliko iz njegovih poteza prema Židovima, koji su potpuno dobroćudni (Prilozi R i S), nego iz prevedenih isječaka iz njegove kontroverzne knjige Bespuća (Prilozi T, U i V). No, vrijedno je primijetiti da gotovo sve te isječke američkim čitateljima milostivo stižu uglavnom iz jednog izvora – iz Beograda. No, nitko do sada nije točno preveo naslov te knjige, koji glasi: „Bespuća povijesne stvarnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja“. Knjiga u biti istražuje čovjekovu nehumanost prema čovjeku i daje pregled genocida tijekom ljudske povijesti. Iako u načelu Židovi nisu fokus te knjige, opisani su pokolji Židova iz raznih povijesnih razdoblja. Nažalost, dubokoj temi ove knjige pristupljeno je na prilično nespretan način. Knjiga doista sadrži dijelove kojima nedostaje senzibiliteta prema židovskim osjećajima i židovski su čelnici u Hrvatskoj prvi izrazili oštru kritiku na račun Bespuća. Ipak, svaki pošteni čitatelj može reći da ta knjige nije opravdavanje Holokausta, za što je neki optužuju, ni nijednog čina genocida iz bilo kojeg vremena. Autor također hvali Židove. U jednom poglavlju, koje nikada ne navode (srpski izvori), Tuđman kaže da su Židovi najciviliziraniji narod na zemlji. Zato bi bilo razborito prevedene isječke prihvaćati s oprezom, budući da ta knjiga može biti predmet namjerne manipulacije. Daljnje vrednovanje ove knjige mora pričekati bona fide prijevod. Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma. Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.

Srdačno, Philip JCohen

Bilješke

1 Vuković, Tomislav, Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991.

2 Obnova, Beograd, 21. rujna 1943.

3 Obnova, Beograd, 21. studenoga 1941.

4 Borković, Milan, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., str. 236.

5 Obnova, 31. siječnja 1942. 6 Obnova,

6. listopada 1941.

7 Naša borba, Beograd, 23. studenoga 1941.

8 Naša borba, 30. studenoga 1941.

9 „Banjica“, Historijski arhiv Beograda, Beograd, 1967., str. 25.

10 „Banjica“, Historijski arhiv Beograd, Beograd, 1967., str. 21.

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved