Prilikom svećeničkog ređenja trojice đakona na dan Sv. Petra i Pavla, biskup Perić je dao izvrsnu propovijed za koju mi se činilo da je bila na neki način njegova labudova pjesma opraštanja od redovite biskupske službe.

Mislim da su dva bila ključna elementa propovijedi, od kojih je prvi bio podsjećanje na ludovanja rimskog cara Nerona, ali ne u smislu davanja izvjesne povijesne lekcije, već vrlo dobro izabran i kontekstualiziran povijesni momenat koji je apsolutno odgovarao temi propovijedi i samoj svetkovini – bio je to rimski perverzni car za čije vrijeme su doživjeli mučeništvo Sv. Petar i Pavao.

Ali biskup Perić je otišao malo dalje: precizno i sažeto je označio Neronove perverzije, i to bez pardona: majkoubojica, ženoubojica (nadodajem: i također nerođenog djeteta, jer je poslije, u pijanom stanju, ubio udarcem noge trudnu priležnicu postalu njegovom drugom suprugom, Popea Sabina); a onda poslije, još vrhunac: „oženio“ se sa dječakom Sporusom, i poslije muškarcem Pitagorom – prema kojem je Neron zauzeo ulogu supruge.

Ovdje ćemo malo stati, jer bih pridodao par riječi na rečeno. Koristeći današnju terminologiju, Neron bi mogao biti nazvan LGBT-aktivistom, i to na položaju. Jer, osim njegovih specifičnih odnosa sa ženama i muškarcima, veza sa dječakom Sporusom jednako nije daleko od LGBT tabora, iz kojeg se čuju zahtijevi za „normalizaciju pedofilije“. Jer, kažu, „zašto braniti ono što netko osjeća“. Tako su i neki drugi bili počeli. Neron je imao i drugih sličnosti s izvjesnim današnjim LGBT-aktivistima: svečanost njegovog sjedinjenja s Pitagorom bila je u znaku mračnih, sinkretističkih obreda. Više od polovice članova LGBT pokreta u Americi pripada štovateljima Sotone, izjavljuje jedan od njihovih vođa.

Nastavio je dalje biskup Perić, ističući: „Vrhunac zločina u Neronovu bestiariju bio je trenutak kada je 18. srpnja 64. izbio golem požar u Rimu: od 14 okruga, 10 ih je pretvoreno u buktinju i dvije trećine Rima, počevši od Circus-a maximus-a, izgorjelo je u vatrenoj stihiji koja je, uz kratak prekid, trajala devet dana. Narod je optužio cara da je potpalio požar, a car podvalio kršćanima da su oni zapalili Rim. I tako je otpočeo neviđen teror, prvi progon protiv kršćana.“ Ponovo ću napraviti stanku ovdje. Progon kršćana događa se u momentima najveće moralne dekadencije carstva. Danas također možemo povući paralelizam po ovom pitanju: kršćani su daleko najprogonjenija skupina ljudi danas, ali njihove žrtve i stradanja cinično se mimoilaze.

Samo u Nigeriji, na primjer, 32 tisuće kršćana su masakrirani od 2009. A Siriju, Egipat, Pakistan, Irak,… ne trebamo ni spominjati. I tko žali za tim? Čujemo li glas prijekora od kojeg današnjeg državnika u vezi ovog? 50 ubijenih u džamiji u Novom Zelandu, i premijerka nosi veo u znak solidarnosti, i nije sama, naprotiv, među zvaničnim predstavnicama. U Sri Lanci ubijeno 359 kršćana, i nitko ne stavlja križ. Vijest se prenosi skoro na silu, dok se odmah nastavlja sa LGBT ugroženima. Prije spomenute kršćanske masovne žrtve, zvanično i ne postoje.

No, ne radi se samo o preziru i zapostavljanju kršćanskih žrtava. Kršćani znaju biti tuženi od onih koji traže za sebe pravo za javne parade, dok drugima žele uskratiti otvoreno tumačenje na primjer 1. Poglavlje Poslanice Rimljanima, Sv. Pavla. Na način da, u ovom društvu u kojem se navodno daje pravo svima na slobodno izražavanje – sjeća li se itko toga? – LGBT cenzura je takva da čovjek mora paziti na bilo koju izgovorenu ili napisanu riječ. Govori se dakle o nekoj slobodi, ali oni koji nisu LGBT imaju osjećaj da su promatrani poput Sjevernokorejaca koji su kažnjeni samo ako dovoljno ne plaču na pogrebu njihovog predsjednka. Nazivaju slobodom i demoracijom nešto što liči na najgore totalitarne režime.

Vratimo se začas ponovno Neronu. Nakon njegove proslave sjedinjenja sa Pitagorom, odlazi s njim, kao da bi mu bio žena, na sentimentalno putovanje Grčkom i egejskim romantičnim otocima. U međuvremenu, netko se usudio progovoriti u Rimskom Senatu, i još netko, i još netko… i dođođe do odluke za ubiti luđaka, makar i preko samoubojstva kukavice koji na koncu nije vidio drugog izlaza. Ovdje imamo još jednu važnu pouku: kad nema pravde, kad je vladajuća kasta sama sebi cilj, sustav ide u kolaps i pada sam od sebe. Slijedeći korak, više nego rješenje, dolazi preko nasilja, ili nesustavnim putem. Međutim, rješenja nije moglo biti, dok se carstvo nije ozdravilo iznutra. I ozdravilo je preko kršćanskog života i misli. No, trebalo je mnogo krvavih žrtava do tada, i Svetih Petra i Pavla među prvima. Ali apostolski temelji nisu imali politički cilj, u svakom slučaju političko poboljšanje je dolazilo nakon duhovne preobrazbe carstva.

Nauk, život, žrtva svetaca je natapao život imperija. Mentalitet se mjenjao u sve većem broju ljudi. Ali nije bilo lako. Stoljeće nakon mučeništva apostola, Sveta Felicita, plemićkog roda, reći će svojoj sedmero djece da ne zataje Krista pred prijetnjom mučeništva. Jer, život bez Krista je smrt. I smrt s Kristom je život. Nakon što je gledala svojim očima smaknuće sve svoje sedmero djece, i ona je pošla s Krstom na vječnu gozbu. Još stoljeće i pol nakon smrti mučenice Felicite, nastupio je prestrašni progon Dioklecijana. Tek nakon njega dolazi Konstantinovo obraćenje i sloboda vjeroispovjesti za katolike. Zapadno rimsko carstvo će pasti još stoljeće i pol nakon toga, ali kršćanski sok će ga ozdraviti. I tako se kalila Europa do modernog doba i sve većeg progona onih koji su joj dali život.

Opet stanka ovdje. Kad nema kršćanstva u ambijentu, slijede revolucije i preokreti za preokretom. Sustavi zasnovani na dubokoj nepravdi rastakaju se iznutra. Neron je sve radio legalno. Bio je car, njegova volja je bila zakon. Ali ipak, Senat, inače smrtno preplašen, odlučuje u jednom momentu smrtnu presudu i nasilno skida tiranina. Uzalud sustavi, zakoni, vojska i pretorijanska poslušna garda. Kad je društvo trulo, kao suho drvo, pada na jednu ili drugu stranu. Tako će neizbježno biti i sa ovim sustavom u kojem danas živimo. Kad im se bude činilo da su najsigurniji, pasti će. I ne će se morati plašiti pobune u narodu, uvijek dosta slaba i neorganizirana, osim kad nije vođen od programiranih revolucija poput buržoaske. “Sve za narod, ali bez naroda”, kako su govorili jakobinci. A onda iskoriste narod kao topovsko meso za svoje ciljeve.

No, kad narod misli da može nešto postići “spontanim” prosvjedima i pobunama, vara se. Probudi se sav znojan usred noćne more, bez izlaza. Jer, demokracija ima vrlo male mogućnosti za positivan ishod stvari. Zbog toga su je klasični mislioci odbacili bez žaljena, i s pravom.

Platon je smatrao demokraciju “korupcijom republike”, zahtijevajući da naciju bude vođena od grupe mudrih i moralno provjerenih ljudi. Njima je bilo neshvatljivo – i tako jest – da glas jednog ljenčine, neupučenog, iskvarenog, pohlepnog vrijedi isto koliko i glas radinog čovjeka, mudraca, izučenog, poštenog i plemenitog. Demokracija vrlo lako vodi truljenju društva. I na koncu, truli sustavi ne padaju od spontane pobune naroda, nego od samih institucija sustava kad kap prevrši čaću: trule sustave ruši njihova vojska, sigurnosne službe, za koje je sustav mislio da će ih služiti. Zadnji primjer smo imali kod pada Evo Moralesa. Njegova vojska mu je odbila poslušnost, nije htjela suprostaviti se narodu, i Evo je pobjegao zadnje segunde s kožom na sebi. No, i u ovakvim slučajevima mora ostati barem nešto zdravo u naciji, da bi im Bog pomogao. Krv mučenika je već natapala tlo Rima, i dizala se kao prokletsvo protiv tiranina. Pao je na koncu kao trula voćka.

I sad dolazimo do pokušaja drugog paralelizma, ali ovaj ne ide već tako glatko. Čak nasuprot. Biskup Perić je bio poručio novozaređenim svećenicima da oponašaju svete apostole u djelovanju u poganskom svijetu. Kao apostoli nekad za Nerona, tako oni sada u ovom novopoganskom vremenu. Ali tu je razlika kao između neba i zemlje. U ono vrijeme Pavao je u poslanici rimljanima, prvo poglavlje, poučavao: “Oni pretvoriše Božju istinu u laž; i više su štovali stvorenja i služili im nego Stvoritelju koji je blagoslovljen uvijeke. Amen. Zato ih predade Bog sramotnim strastima, jer njihove žene pretvoriše naravno općenje u ono što je protiv naravi. A tako i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe se pohotom jedan na drugoga, i muškarci  su s muškarcima činili sram te su sami na sebi dobivali zasluženu plaću za svoju zabludu”. A Blaženi Petar, sa svoje strane će reći u drugoj mu poslanici: “Gradove Sodomu i Gomoru osudio je na propast i spalio, i tako je postavio primjer budućim bezbožnicima”. I danas što imamo? Danas imamo “Tko sam ja da sudim?” Danas aktualni Predsjednik Pontificijske Akademije za Život se dao slikati na fresci u katedrali gdje je bio biskup u svoje vrijeme, nag kojeg navodno Isus Krist – takođe bogohulno prikazan – nosi u mrežama s drugim mekoputnicima kao u vječno spasenje. Itd. Govori se o lobby gay prisutan na ključnim mjestima u crkvenoj hijerarhiji…

Nemojmo se zavaravati. Razlika je kao između neba i zemlje, od Crkve u Neronovo doba i sada. Onda je Crkva mogla preporoditi dekadentno carstvo i od poganskog načiti kršćansko; danas, ostaci kršćanskog mentaliteta nemaju dovoljno jako svjetlo iz Crkve da ih vodi.

Video:

Stoga, umjesto preporoda, idemo Velikom Otpadu, također prorečenom od Apostola, i od samog Gospodina. Kako se onda društvo može preporoditi? To je nemoguće. Bez kršćanskog soka iznutra, to je nemoguće. Događati će se prevrati, kao Rimskog Senata u Neronovo doba, ali bez nutarnjeg preobrata. U našoj skorijoj povijesti imamo zoran primjer o čemu govorim: nakon pada Austrogurarskog Carstva, kršćanskog po definiciji, čiji je Car Franjo Josip imao posebnu privilegiju čak i dati veto pri izboru Pape – što je i iskoristio ne dopuštajući izbor liberalnog kardinala Rampolle; nakon toga bio je izabran kardinal i patrijarha Venecije, Giuseppe Melchiorre Sarto, tradicionalnog kova, budući Sv. Pio X -, slijedi neskladna Kraljevina Jugoslavija, nakon rata, komunistička. Nakon ponovnog rata, nove države sa svojim previranjima i daljnim nezadovoljstvima. I tako danas, lice Europe se mijenja, kakvo nije bilo takvo od prodora Arapa na Iberijski poluotok i Turaka na Balkan.

Iz poganstva dakle, u kršćanstvo, preko svetih voditelja Crkve; danas s ostatka kršćanstva, na sekularizirano i islamizirano društvo, uz dezorijentiranu i “dijalošku” – o čemu i radi čega se govori, molim lijepo? – podršku dobrog dijela hijerarhije. Razlika je doista između neba i zemlje, i prema tome rezultati ne mogu biti isti.

Ali ono jedino što može očuvati ovu nesretnu današnju Europu od definitivne propasti, jest njena kršćanska jezgra, ako je uspijemo održati protiv svakog protivnog vjetra. Nemamo drugog izbora. Ili smrt, ili takav otpor. Jer taj otpor u Kristu, makar nas koštao krvi, progona i mučeništva, jedini je koji vrijedi spomena. Samo jačanjem te kršćanske jezgre, može biti izbjegnuta apsolutna kataklizma.

I u tom smislu je išla druga poruka biskupa Perića novozaređenim (komentiram svaku pouku u zagradama):

“Da se ne klanjamo nikakvoj teladi, koliko god bila „zlatna“, niti drugim kumirima i kumiricama ovoga svijeta, nego samo Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu – Jednomu Jedincatomu Bogu u Trima Božanskim Osobama; (Znate o čemu se radi? To je otvorena oporba i kritika štovanju idola Pachamame koja se održala u Vatikanu. Tko ima uho, neka čuje; i tko ima oči, neka vidi.)

– Da je Isus, sin Marijin, pravi Bog od pravoga Boga, da nije prestao biti Bogom dok je bio čovjekom na zemlji: Ne samo Kristovo boštvo na križu bješe oku skrito, nego je i čovještvo tajnom obavito; (Današnji “teolozi” dolaze dotle da ponavljaju zablude heretika Arija, koji je u četvrtom stoljeću negirao Kristovo božanstvo. Danas vrlo prisutno kod ne malo “crkvenih” ljudi; kako čuješ)

– Da je Kristovo kršćanstvo religija koja onima koji evanđeoski vjeruju i djeluju donosi vječno spasenje, i da nijedna druga religija na zemlji nema sredstava i sakramenata po kojima bi se ljudi spašavali; svi koji se spašavaju, to postižu Otkupljenjem Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svijeta; (Radi se o otvorenoj – za one koji znaju čitati – kritici deklaracije Abu Dhabi, gdje se navodi da je Bog htio pluralizam religija: teška neistina; heretična izjava).

– Da je Presveta Euharistija istina prvoga reda naše svete vjere i da joj se ne može pretpostaviti, a još je manje zamijeniti, nikakvo propovijedanje, koliko god ono značajno bilo; (Mnogi je uzimaju kao simbol, čak i među navodnim katolicima, pa i dio klera)

– Da je katolička istina o paklu vječna istina koja se ne mijenja po volji učiteljâ, od situacije do situacije; (dotiče dvije stvari: nepromjenjivu istinu o paklu, koju mnogi implicitno negiraju naučavajući tobožnje sveopće spasenje; s druge strane kritizira se tkzv. pojam “evolucije dogme”. Đavolski jezik)

– Da je Sveto Pismo Božja riječ pa koliko god ona bila umotana u ljudsko ruho i ne bilo magnetofona da snimi Isusove doslovne riječi; (A tko spominje “magnetofón” komentirajući potencijalnu netočnost evanđeoskih riječi? Nitko drugi do današnji general Isusovačkog reda, Sosa).

– Da se novo stvorenje i čovječanstvo stvara isključivo po Očevu planu, po Isusovu djelu u Duhu Svetomu, a ne ispraznim frazama o ljudskom bratstvu i jedinstvu; (ne mjenajte Kristovo Evanđelje masonskim parolama; ne mjenjajte poruku vjere ljevičarskim propagandama. Otkud ovo?)

– Da je valjana sakramentna ženidba „veliko otajstvo“ – magnum mysterium – a ne ljudski dogovor koji se u pojedinim „etičkim situacijama“ može razvrgnuti i svi mirno ići na sv. Pričest; (Jedva prikrivena – upućenima je otvorena – kritika Amoris Laetitia, i njenog razornog djelovanja u Crkvi)

– Da vjekovni dar celibata pripada svećeničkoj službi ne samo kao prikladan nego i kao bitan, ontološki način života. (Drugim riječima: ne dajte se zavesti promocijom dokidanja celibata učinjenom na Amazonskoj sinodi)

– Da u Crkvi ne želimo protestantizaciju koja vodi rasulu i vjere i vjernika, jer njih kao kršćanske zajednice Katolička Crkva ne priznaje Crkvom u pravom smislu riječi; (da, prije tri godine izvjesni elementi su slavili – da, slavili, bez navodnika – 5 stoljeća od Luterove reforme. Sam kip Lutera bio je istaknut u Vatikanu. Veliki skandal je to bio za mnoge katolike. Autor ovih linija je u Murciji-Španjolska, gdje još uvijek živi, okačio na vrata katedrale iz prosveda dekrete Pape Lava X kojim je osudio Luterove zablude i otpad)

To je vjera naša. To je vjera Crkve. Nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu i ujedno i sami sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja.

Toga se svega držite, na to ste neki dan prisegnuli riječju i rukom na Evanđelje na Ordinarijatu!”

Drugim riječima, ako u Rimu ne vidimo stijeg koji nas poziva na duhovnu borbu i osnažuje istinom, svi koji drže do svete vjere moraju održati onaj Ostatak koji ne smije, i ne će propasti. To je naš zadatak do kraja i života i sveti poklad na koji podsjećamo generacije koje ostaju nakon nas, do ponovnog dolaska Gospodina Našega.

Samo preko toga Ostatke i socijalna i politička situacija će koliko toliko moći ostati održiva. Ako budemo spremni za sveti ideal položiti i živote, poput Svete Felicite, uspjeh je garantiran, jer će biti dan po milosti Božjoj.

Milenko Bernadić