Vijesti

Hrvat Jose Miličić posljednji poglavica plemena Yagan

Published

4 godine ago

27 kolovoza, 2020

Posljednja indijanka plemena Yagan, u knjizi koja je izišla u Nakladi Bošković, govori o teškom životu na jugu Amerike – Rosa Yagan, žena Josea Miličića, indijanskog poglavice, i zadnja predstavnica tog plemena, u svojim intervjuima obuhvaćenima u knjizi Patricije Štambuk Mayorga objašnjava život svojih sunarodnjaka

Hrvatska matica iseljenika, podružnica Split, nedavno je predstavila knjigu Patricije Štambuk Mayorga “Rosa Yagan posljednja karika” u izdanju Naklade Bošković i Hrvatske matice iseljenika, o kojoj su govorili Ivo Šimunović, Jerko Ljubetić i Branka Bezić Filipović. Patricia Štambuk Mayorga, čileanska je spisateljica hrvatskog podrijetla, rođena 1951. godine. Profesorica je, urednica politike, kulture i direktorica na radiju i televiziji.

Njezina knjiga “Rosa Yagan, posljednja karika” govori o posljednjoj Indijanki tog plemena s Ognjene zemlje, koja prepričava svoj život i život svog plemena. Zanimljiva je činjenica da je Rosa bila supruga posljednjeg poglavice plemena Yagan, koji se zvao Jose Miličić. Posvojio ga je kao siroče izvjesni gospodin Miličić, te mu dao svoje prezime. Nagađa se da mu je čak bio i biološki otac, no nema sigurnih dokaza za tu teoriju.

Bosi i gladni

Predstavljanje knjige u Gradskoj knjižnici Marka Marulića bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca s Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pročitano je i pismo koje je upućeno iz Punta Arenasa uredniku splitskog “Pučkog lista” i koje je bilo objavljeno 1895. godine. U njemu se govori o tomu kako se odnosilo prema Indijancima u to vrijeme.

Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanaca iz Ognjene zemlje (Terra di Fuoco). Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jadna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati, gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni piše Nikola Bandić u dopisu za “Pučki list”.

U dopisu nadalje stoji da su im iz samilosti građani donijeli odjeću i kapute, a cipele su Yagan Indijanci počeli gristi od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo im doniti hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marve. Tu baciše među njih sirovo mršavo meso, koje su divljaci razdirali kao gladni vukovi govori se u dopisu.

Kako su živjeli Indijanci tog plemena, te kako su ih Europljani tretirali, objasnila je Branka Bezić Filipović, voditeljica Hrvatske matice iseljenika Split. Ognjena zemlja je prije 10 tisuća godina bila pod morem. Kada su se pojavili, Yagan Indijanci su se bavili lovom, ribolovom, zemljom, imali su podjelu rada unatoč tomu što im je društvo bilo primitivno.

Ognjena zemlja je surova, nalazi se u polarnom krugu, ali Yagani su znali kako preživjeti. U moru, čija temperatura nije prelazila 9 stupnjeva, oni su ronili, a na zemlji su uokolo hodali goli, namazani kitovom mašću. Rijetki su nosili krzna. Bijelci su se sablaznili kada su ih prvi put vidjeli, te su počeli utjecati na njih, prvo davši im odjeću, a zatim pokrštavanjem.

Time su se njihovi poganski bogovi izgubili, a Europljani su sa sobom donijeli i alkohol i bolesti, te su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca kazala je Bezić Filipović. Osim toga, zbog antropoloških istraživanja, Indijance su lovili, ubijali i prodavali znanstvenicima iz Londona, za pozamašnu cijenu. Prodavali su ih i kao roblje.

Bračani u Čileu

Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestre za bratom i tako dalje. Molim vas, dajte ovo tiskati u dični “Pučki list”, jer znam da neće biti mrsko dalmatinskim težacima zaključio je dopisnik 1895. godine.

Najviše Hrvata koji su iselili u Južnu Ameriku bili su Dalmatinci. Naime, Hrvati su počeli u Ameriku odlaziti u drugoj polovici 19. stoljeća zbog loše situacije u Dalmaciji. Do Buenos Airesa putovalo se brodom, a zatim bi svatko otišao na svoju stranu. U Čile su uglavnom išli Bračani.

U Ognjenoj zemlji, glavni grad Porvenir (što znači Budućnost), koji ima četiri tisuće stanovnika, osnovali su Mimičani, a Mimica im je najčešće prezime. U toj zemlji ima također mnogo Bračana koji su se ženili Indijankama i živjeli s njima u zajednici.

Jedan od takvih bio je i Jose Miličić, koji je i sam potomak Indijanke kaže Bezić Filipović. Rosa Yagan, koja je bila njegova žena i zadnja predstavnica tog plemena, u svojim intervjuima, koji su obuhvaćeni u spomenutoj knjizi, objašnjava život svojih sunarodnjaka, njihova vjerovanja, običaje i tradiciju.

Knjiga je objavljena na mnogim jezicima, engleskom, kineskom, a sada i na hrvatskom. Priča Rose Yagan je izvorna, autentična, bez literarnih tendencija. Iz nje progovara mudrost njezinih predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnine, ona vodi iskonskom ljudstvu, njegovim korijenima.

Rosa Yagan je “karika”, “most između jednog i drugog stoljeća”, kao što to autorica navodi, “prenositeljica kulture, između kanua, chalana i aviona, između vraćanja i moderne medicine, između legendi svojih dalekih predaka i religije misionara”, ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom prostoru, prije kristijanizacije i kolonizacije, koje je zapadna civilizacija istrijebila stoji u opisu knjige.

Na prezentaciji knjige u Santiagu, javnosti se obratio i sam predsjednik Čilea, zbog osjećaja odgovornosti da se ispriča za masakr koji je njegov narod učinio nad Indijancima. Ne samo nad Yaganima, već i nad Onasima i Selk’nam Indijancima, nešto malo ostalo je Mapuche plemena, ali u Argentini su potpuno istrijebljeni.

Pravi raritet, vrh koplja koje je pripadalo Joseu Miličiću, zadnjem poglavici, pokazan je na splitskoj promociji knjige o Rosi Yagan. Donio ga je Frano Čekalović iz Ložišća, koji je na otocima na dnu Čilea imao rudnike ugljena, te koji se sprijateljio sa samim Miličićem.

Njegov je sin, Thomas Čekalović, najuspješniji entomolog hrvatskog podrijetla. Uz to, predstavljene su i kartoline Andrije Juričića iz 1904. godine, osnivača lista “Domovina”, koji je pisao kako misionari “krote” Indijance Ognjene zemlje.

Svijet Indijanaca privlači pažnju svugdje u svijetu, jer su oni, unatoč vjerovanjima da su živjeli primitivno, imali zdrav i častan odnos prema prirodi i zajednici, a njihovu baštinu moglo bi se uklopiti u današnji moderni svijet, koji je zaboravio poštovati onu silu koje je dio i koja ga je stvorila. A kada Hrvati svjedoče gašenju jedne takve civilizacije, ta činjenica za nas dobiva još interesantniju dimenziju za upoznavanje i istraživanje.

Hrvati i Maorke

Poznato je da su se Hrvati vrlo dobro uklopili u koju god zemlju da su došli.

Npr. u Novom Zelandu su se bez predrasuda ženili Maorkama, a s domorocima su se snalazili bez problema.

200 pisaca, 10 akademika

Što se Hrvata u Južnoj Americi tiče, prva generacija koja je došla u Čile mučila se, no bila je svjesna važnosti školovanja.

Tako se naši ljudi nalaze u svim strukturama Čilea kao vrhunski intelektualci, imamo čak 200 pisaca, 10 akademika, brojne ugledne liječnike, arhitekte, umjetnike, drugi čovjek Parlamenta našeg je porijekla, imamo mnoge hrvatske klubove – kazala je Bezić Filipović.

Ana Jerković

Slobodna Dalmacija

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

20 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

20 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

1 dan ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.