Vijesti

Zoran Meter: Zašto Rusija ne želi spašavati Armeniju?

Published

4 godine ago

23 listopada, 2020

Posljednjih me dana često pitaju zašto Rusija „šuti“ ili zašto se aktivno (pri tom misle vojno) ne angažira i ne pomogne Armeniji vezano uz sukob u Nagorno Karabahu? Pri tom imaju u vidu činjenicu kako je Armenija članica ruskog pandana NATO saveza – Organizacije ugovora o zajedničkoj obrani.

Takvi su upiti vjerojatno potaknuti i bezbrojnim komentarima na društvenim mrežama od strane brojnih „analitičkih stručnjaka“, koji su uvijek spremni „osvijestiti“ široke mase neukih ljudi svojim „znalačkim“ konstatacijama, koje se po konkretnom pitanju najčešće svode na navodni ruski strah od ulaska u otvoreni sukob s Turskom, koja je eto i članica NATO saveza, da se Rusija boji izgubiti dobre gospodarske veze s tom zemljom, uključno i one energetske i td. i td.

Zapravo, i pravi profesionalci, koji se ovakvim i sličnim temama sustavno i ozbiljno bave, često se ne usuđuju iznositi konkretne ili završne prosudbe onoga što se točno događa i čime će nešto u konačnici rezultirati, dobro znajući kako do javnosti, često i do one analitičke (ukoliko nema neposredne ili barem dobre posredne veze s krugovima u ključnim državnim strukturama koje se bave pitanjima i sukobima takve vrste), najčešće dopire samo „vrh sante leda“, dok se u pozadini odvijaju aktivni kontakti i procesi između obavještajnih i vojnih struktura sukobljenih i zainteresiranih strana, kao i ključnih vanjskopolitičkih igrača koji na pojedini konflikt imaju utjecaj. Sve je ovo itekako slučaj i s aktualnim vojnim sukobom u Nagorno Karabahu.

Ali kao pobliži odgovor na pitanje iz uvoda ovoga teksta ipak ću ukazati na neke bitne elemente:

Kao prvo, Rusija, ako ne djeluje vojno, ne znači da „spava“ po pitanju karabahskog sukoba. Naprotiv! Ona vodi vrlo aktivnu vanjsku politiku s ciljem iznalaženja rješenja za najprije zaustavljanje, a potom i konačno rješenje ovog višedesetljetnog problema i to sa svim stranama, kako sukobljenim tako i zainteresiranim vanjskim – od Zapada, preko Turske sve do Irana. Pri tom treba imati u vidu da u tom smislu Moskva mora uzimati u obzir i mišljenja ostalih dviju zemlja supresjedateljica tzv. Minske grupe OESS-a, zadužene za karabahsko pitanje – Francuske i SAD-a. Ali bez obzira na njih Rusija aktivno surađuje (ili barem kontaktira na najvišim državnim i obavještajnim razinama) i s Turskom po tom pitanju, znajući za utjecaj Ankare na Baku ali i za ukupne turske interese koje Moskva u potpunosti ne ignorira, za razliku, od primjerice Francuske. pa čak i SAD-a, što je poglavito vidljivo po pitanju Sirije gdje i Pariz i Washington oštro kritiziraju tursko miješanje na sjeveru te zemlje.

Kao drugo, vojnom operacijom azerbajdžanske vojske nije napadnuta Armenija, već teritorij koji međunarodno-pravno pripada Azerbajdžanu, te Rusija, s pravne strane gledano, protiv te zemlje ne može djelovati i da to želi. Čak se i Armenija službeno ne uvlači u vojni sukob s Azerbajdžanom, bez obzira što vojno i politički podupire vojsku Nagorno Karabaha. Osim toga, da bi Rusija uopće vojno intervenirala na strani Armenije u sklopu obveza iz spomenutog vojnog saveza, Erevan tj. armenski državni vrh trebao bi prethodno za tako nešto uputiti službeni zahtjev Rusiji odnosno Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti, a što Armenija do sada nije željela a vjerojatno i neće učiniti.

Kao treće, čitav je ovaj vojni sukob u svojoj biti vrlo suspektan. U ruskom državnom i vojnom vrhu ne sjede idioti. Oni dobro znaju tko je Nikol Pashinyan, sadašnji premijer Armenije, i kako je on došao na vlast. Na tragu armenske revolucije koju je on predvodio (Pashinyan je blizak i globalno poznatom „mutikaši“ Sorosu), palile su se ruske zastave, a u Aremniji su, za one koji to ne znaju (a ne znaju mnogi!), nakon toga zatvorene sve ruskojezične televizijske postaje, a i sadašnji mediji u toj zemlji danas vrlo rijetko spominju ruske političke i diplomatske napore oko rješenja sukoba u Nagorno Karabahu. Međutim, zato se učestalo glorificiraju izjave i napori prije svega Francuske i predsjednika Emmanuela Macrona, a onda i Mikea Pompea, državnog tajnika SAD-a koji učestalo kritizira tursku politiku i Azerbajdžan po pitanju Karabaha. Moskva nije slijepa da ne vidi u kojem smjeru se vodi ova igra a da bi se nepovratno zalijetala u karabahski sukob i zbog toga izgubila dobre političke i gospodarske veze s Azerbajdžanom, uključno i one u sferi vojno-tehničke suradnje. Možda u određenom smislu šalje poruku i samim Armencima, da razmisle o potezima koje vuče (ili je ranije vukla) njihova vlada na čelu s Pashinyanom u odnosima s Moskvom? Rusija, drugim riječima – nastoji djelovati kao stabilizator stanja i za to jedina ima nužne preduvjete – dobre odnose sa svim stranama u sukobu i oko njega. Moskva želi djelovati stabilizacijski i zbog blizine svojih granica i straha od prelijevanja terorizma na svoje južne granice (na što itekako upozorava Ankaru), za razliku od vanjskih igrača kojima je ovaj sukob geografski vrlo dalek – dakle, bezopasan, a dalo bi se itekako govoriti i o njihovim zakulisnim geopolitičkim interesima ali bi to sada iziskivalo previše vremena.

I za kraj, kako bih pojačao svoje navedene teze, mogu podsjetiti na činjenicu da je još 2016. g. upravo Nicol Pashinyan glasao protiv izgradnje zajedničkog rusko-armenskog sustava protuzračne obrane. Tada je izjavio doslovno slijedeće: „Armenija mora razvijati svoj vlastiti sustav PZO. Zašto bismo mi morali predati naše sustave protuzračne obrane pod zapovjedništvo Rusije?“

A da su ti zajednički sustavi ustrojeni prije nekoliko godina, oni bi danas pod nadzorom imali ne samo nebo iznad Armenije, već bi pratili i zračne objekte suparničkih snaga nad Nagorno Karabahom, a vrlo je malo vjerovatno da bi se itko ikada vojno usudio napasti Armeniju. I što, zapravo, Rusiji takvi saveznici, poput Pashinyanove Armenije onda u stvarnosti znače? Rusi bi, valjda, trebali krvariti za armenske nacionalne interese u proturuskoj atmosferi koju podgrijava tamošnji državni vrh, koji bi nedvojbeno želio Armeniju uvući u Zapadne političke integracije, ali je itekako svjestan kako mu taj isti Zapad vojno ne može niti želi pomoći u slučaju egzistencijalne ugroze po samu Armeniju, koja uopće nije isključena. Zar netko misli da bi Zapad, u nekom hipotetskom sukobu između Turske i Armenije (a ako pogledate na zemljovid, vidjet ćete kako još samo armenski „klin“ sprječava tursku fizičku povezanost s Kaspijskim morem s obzirom da je Azerbajdžan već od ranije čvrsti turski saveznik) stao na stranu Erevana i odrekao se savezništva s Turskom? Osim toga, od dolaska Pashinyana na vlast revolucijom došlo je do slabljenja dotadašnje unutarnje kohezije u Armeniji i po samom pitanju Nagorno Karabaha. Pashinyan je nedugo nakon osvajanja vlasti osobno razgovarao s azerbajdžanskim predsjednikom Aliyevom i obećao mu rješenje problema Nagorno Karabaha čim “pohvata konce” vezano uz tu problematiku, ali je od toga sam odustao izazvavši ljutnju azerbajdžanske strane. To slabljenje armenske unutarnje kohezije pravilno je uočio azerbajdžanski državni i vojni vrh i znalački odabrao tajming za početak vojne operacije u Nagorno Karabahu, dobro procjenjujući i rusku poziciju u tom slučaju tj. da se Moskva neće direkjto miješati u vojni sukob. Jer da je Rusija odašiljala suprotne signale budite sigurni da do ove vojne operacije ne bi došlo. To si Azerbejdžan ne bi mogao dozvoliti sva pa da mu pomoć u tome pružaju i sve druge zemlje svijeta a ne samo Turska. A velika ruska zračna baza u Armeniji, pitat će netko nakon ovoga? Ona je s Rusijom ugovorena na neograničeni rok još prilikom raspada SSSR-a tj. niti će je Pashinnyan moći zatvoriti niti će mu to biti u interesu.

Iz svega ovoga neka svatko izvede svoj zaključak na uvodni dio teksta, kao i onom, o ruskom strahu od Turske. Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

17 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

18 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

1 dan ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.