Društvo

THORNTON: Opasnosti povijesti leže u kulturnom marksizmu

Published

4 godine ago

25 listopada, 2020

New York Timesov “Projekt 1619.”, “budno” rasističko prerađivanje američke povijesti, samo je najnovije u desetljećima dugom ljevičarskom zapisu distorzije povijesti.

Poput svega ostalog što korumpira našu kulturu, njegovi korijeni leže u kulturnom marksizmu i njegovom napadu na društvene institucije, osobito obrazovanje, kao sredstvo za postizanje marksističkog raja koji je proletarijat izdao ne ustajući protiv svojih kapitalističkih upravitelja i ne kolektivizirajući sredstva za proizvodnju.

Sveučilišta su, naravno, bila sadnice za takvu propagandu. Naizgled glupi izljev bijesa zbog izraelske filmske glumice Gal Gadot (na slici gore) koja je dobila ulogu Kleopatre ilustrira kako su lažna povijest i “kultura otkazivanja” — s korijenima u akademiji nekoliko desetljeća ranije kad je bila odbačena kao tipična zafrkancija jajoglavih profesora — zarazili umove ljudi s besmislicama.

“Budna” rulja je uznemirena s Gadot i njezinom redateljicom, Patty Jenkins, jer je Gadot “blijeda” i “previše lijepa” bijela žena, dok je Kleopatra bila Egipćanka i prema tome vjerojatno garavog i “egzotičnijeg” izgleda. Kritičarima je još ubitačniju stvar predstavljala činjenica da je Gadot Izraelka. Novinarka Sameera Khan je ljutito izjavila na Twitteru: “Srami se, Gal Gadot. Tvoja zemlja krade arapsku zemlju & ti kradeš njihove filmske uloge.” Čisto neznanje ove primjedbe je zapanjujuće. Kršćanski Egipat nije postao arapska nacija sve do 645. godine kad su ga osvojili muslimani. Današnji arapski Egipćani su, s izuzetkom manjinskih kršćanskih Kopta, potomci osvajača, okupatora i kolonizatora. Tko onda ima dulji zapis “krađe” zemlje?

No, pretpostavka da je Kleopatra etnička Egipćanka predstavlja još jedan povijesni solecizam. Ona je bila makedonska Grkinja, potomkinja Ptolomeja, generala Aleksandra Velikog, koji je 305. godine prije Krista zauzeo bogato područje Egipta tijekom “igre prijestolja” nad Aleksandrovim osvojenim teritorijama nakon njegove smrti. Ptolemejevići, kao što se nazivala ta dinastija, su usvojili veći dio ceremonija i ikonografije faraona kako bi svoju upravu nad kulturno, etnički, religijski i jezično različitim ljudima učinili lakšom. Ali oni su etnički bili Makedonci, koji su bili čak svjetlije puti od južnih Grka, a kamoli Semita.

Što se tiče Kleopatrine etničnosti, umirovljeni profesor klasike i arheologije, Duane W. Roller, autor knjige Kleopatra: Biografija, napisao je u blogu Oxford University Press-a: “Da rezimiramo: sasvim je moguće da je Kleopatra bila čista makedonska Grkinja. Ali vjerojatno je imala nešto egipatske krvi, iako je ta količina neizvjesna. To svakako nije bilo više od polovice, a vjerojatno i manje. Najbolji dokazi govore da je bila tri četvrtine makedonska Grkinja i jednu četvrtinu Egipćanka. Nema mjesta za bilo što drugo, a zasigurno ne za bilo kakvu crnu afričku krv.” Drugim, riječima, vjerojatnije je da će Gal Gadot nalikovati povijesnoj Kleopatri nego moderna arapska glumica.

Rollerova referenca na crno podrijetlo Kleopatre dovodi nas do akademske kontroverze od prije nekoliko desetljeća koja ilustrira rani primjer politizirane povijesti koja je branjena pokušavanjem “otkazivanja” kritičara njezinih očiglednih pogrešaka. Godine 1987., Martin Bernal objavio je Crnu Atenu, prvi od tri svezaka koji su tvrdili da drevna grčka kultura ima “afroazijske korijene”, kao što je to imao i njegov podnaslov. Najčuvenija tvrdnja potekla iz Bernalove knjiga bila je da je drevna grčka civilizacija bila proizvod afričkih Egipćana. Trideset godina kasnije, američki klasicist je tvrdio da je jedna od svrha knjige bila “učinkovita borba protiv današnje uporabe Grčke i Rima od strane bijelih nacionalista.” Pretpostavlja se da su “veličinu koja je bila Grčka i slavu koja je bila Rim” oteli rasistički “bijeli supremacisti” koji su ignorirali “afroazijske” korijene u svrhu racionaliziranje svojih postignuća. Klasična povijest sastojala se od “ukradene ostavštine”.

Bernalova knjiga postala je naširoko poznata nakon što ju je koristio Afrocentrizam, pokret za ispravljanje navodno rasističke, eurocentrične povijesti ponovnim uspostavljanjem uloge koju su imali narodi afričkog podrijetla. Veliki dio proizvedenih radova bliži je propagandi politike identiteta nego povijesnim činjenicama — rani primjer iste aktivističke povijesti koja se vidi u “Projektu 1619.”. Također je slična izrada afrocentričnog kurikuluma za škole. O intelektualnoj ozbiljnosti Afrocentrizma možemo prosuditi iz opaske Ala Sharptona u govoru održanom 1994. godine na, horribile dictu, koledžu: “Mi smo podučavali filozofiju i astrologiju i matematiku prije nego što su Sokrat i oni grčki pederi čuli za njih.”

Niti se takav komentar može odbaciti kao opaka retorika profesionalnog rasnog huškača. Ali u to doba, kao i sada, korporativna Amerika, uvijek željna kultiviranja lojalnosti prema brendu, brzo je skočila na vlak Afrocentrizma. Nedugo nakon kontroverze o Afrocentrizmu, sjećam se kako sam prošao kroz sveučilišnu zgradu povijesti primijetivši da su njezini zidovi prekriveni posterima koji slave Mjesec crne povijesti. Jedan od njih prikazivao je Kleopatru s velikom afro frizurom u blaxploitation stilu filmova sedamdesetih godina. Drugi je prikazivao Kartažanina Hanibala, potomka semitskih Feničana koji su kolonizirali današnji Tunis, u stilu soul pjevača Isaaca Hayesa. Postere je donirao Anheuser-Busch, pivovara Budweisera. Čini se kako nikoga nije zabrinjavala činjenica da povijesni odjel kalifornijskog državnog sveučilišta promiče lažnu povijest, uz pomoć korporacije koja je studentima željela prodati više pive.

U vrijeme Sharptonovih komentara, historiografske nedostatke Bernalove teze pedantno je godinu dana ranije razotkrila uvažena klasičarka s Wellesleyja, Mary Lefkowitz, u svom članku “Nije iz Afrike” te kasnije u svojim knjigama poput Preispitivanje Crne Atene (1996.) i Nije iz Afrike (1997.). Njezino temeljito istraživanje potkopalo je jedan od glavnih argumenata Afrocentrizma, da je drevna grčka kultura bila “ukradeno naslijeđe”, maznuto od afričkih naroda, teza koja se temelji na strahovitom izvrtanju povijesnih činjenica. Na primjer, na predavanju Yosefa A.A. Ben-Jochannana, autora afrocentričnog klasika Afrika: Majka Zapadne civilizacije, na Wellesleyju, Ben-Jochannan je tvrdio da je Aristotel plagirao svoju filozofiju iz Aleksandrijske knjižnice u ptolomejskom Egiptu. Tijekom pitanja i odgovora, Lefkowitz je upitala Ben-Jochannanu kako bi to bilo moguće “kad je ta knjižnica izgrađena tak nakon njegove smrti”.

Kasniji napad na Lefkowitz, dokumentiran u njezinoj knjizi iz 2008. godine Lekcije iz povijesti, bio je rani primjer današnje “kulture otkazivanja”, a zauzimanje takvog oštrog kriticizma prema moćnom akademskom lobiju politike crnog identiteta osobno je koštalo Lefkowitz. Profesori crnih studija i afrocentrični ideolozi pokrenuli su protiv nje opake napade, od toga da su je odbacivali kao “opskurnu anonimku iz akademskih močvara klasičnih odjela”, napad doista opskurnog profesora crnih studija Wilsona Jeremiaha Mosesa; do antisemitskih kleveta Lefkowitz kao “homoseksualke” i “nosate… takozvane Židovke”, Khalida Abdula Muhammada iz Nacije islama, čiju su aktivnu podršku Afrocentrizmu pozdravili mnogi profesori crnih studija.

Iskustvo Lefkowitz u obrani povijesti od političke propagande trebalo je predstavljati upozorenje i akademiji i široj javnost na ono što se događa u visokom obrazovanju. Ali, kao što to vidimo danas s “Projektom 1619.” i besmislicama “bijele privilegije”, kritičke teorije rase i “sustavnog rasizma”, politiziranje povijesti ukorijenilo se na sveučilištima, pobjeglo iz trulih šumaraka akademije i sad zagađuje školski kurikulum s Black Lives Matter i “Projekt 1619.” propagandom. Štoviše, takva lažna povijest truje našu politiku s neliberalnom “kulturom otkazivanja” koja krši Prvi amandman i dugu tradiciju akademske slobode sadržane u “Izjavi o principima akademske slobode i mandata iz 1940. godine”, koju je proglasilo ono što je danas poznato kao Američko udruženje koledža i sveučilišta. Još gore, savezno propisane politike temeljene na loše napisanim zakonima o građanskim pravima pružile su ideolozima na kampusima moćno oružje za zastrašivanje i utišavanje svakog glasa koji ne pjeva u skladu s “budnim” zborom politike identiteta.

Ono što se čini samo još jednim pokušajem “budnih” aktivista zastrašivanja industrije i udovoljavanja njihovom antisemitskom bigotizmu protiv izraelske glumice ne bi se trebalo olako odbacivati kao politička histerija du jour. Niti bismo trebali zaboraviti akademski skandal od prije gotovo trideset godina koji je pomogao instucionalizirati ovu naročitu vrstu lažne povijesti i neliberalnih napada na slobodu govora. Danas svi možemo vidjeti posljedice takvog nemara, jer intelektualne i profesionalne malverzacije svojedobno ograničene na sveučilišnu učionicu sad potiču nasilje na našim ulicama i produbljuju korupciju naših školskih i sveučilišnih kurikuluma.

Isusovci su znali reći, dajte mi dijete, a ja ću vam pokazati muškarca. Ljevica je više od pedeset godina imala nekoliko generacija naše djece, a njihovi muškarci i žene divljaju našim najvećim gradovima, kontroliraju naše korporativne odbore, cenzuriraju društvene medije, zagađuju našu kulturu, glume demagoge u našim zakonodavnim tijelima i na sudovima te aktivno rade na rastavljanju ustavnog poretka koji štiti naša neotuđiva prava i političku slobodu.

Vrijeme je da počnemo ozbiljno reformirati naše škole.

Bruce Thornton/Conserva

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić