Zahvaljujemo Zlatku Gavranu i Andriji Rizviću na velikodušno ustupljenom prijevodu. Tekst je objavljen uz izričitu dozvolu dr. Edwarda Fesera. Prenosimo s Konzervativac.com

Patriotizam podrazumijeva posebnu ljubav i poštovanje prema vlastitoj domovini. U današnje je vrijeme često odbačen kao sentimentalna, priprosta ili čak zatucana stvar. Zapravo, patriotizam je moralna krepost, a odsutnost patriotizma jest porok. Sv. Toma Akvinski tumači temeljni razlog:

Čovjek postaje dužnik drugima na različite načine u skladu s različitim tipovima njihove izvrsnosti i različitim blagodatima koje prima od njih. U oba ova pogleda Bog zauzima najviše mjesto jer On je najsavršeniji od svih i prvo je načelo kako našega postojanja, tako i vlasti nad nama. Ali drugo po redu načelo našega postojanja i vlasti jesu naši roditelji i naša domovina, od kojih smo i u kojoj smo rođeni i upravljani. I stoga nakon Boga čovjek je posebno dužan svojim roditeljima i svojoj domovini. Dakle kao što pobožnost [kao krepost] podrazumijeva štovanje Boga, tako, na drugoj razini, poslušnost [kao krepost] podrazumijeva poštivanje vlastitih roditelja i domovine. Poštivanje vlastitih roditelja uključuje poštivanje svih krvnih srodnika… S druge strane, poštivanje vlastite domovine uključuje poštivanje vlastitih sugrađana i svih prijatelja vlastite domovine. (Suma teologije II-II.101.1, Freddosov prijevod)

Prema tome ljubav i poštovanje prema domovini jesu produžetak ljubavi i poštovanja prema roditeljima i obitelji te imaju sličan temelj. Domovina je poput produžene obitelji i priskrbljuje pojedincu blagodati na sličan način kao što to čini obitelj. Stoga kao što osoba duguje posebnu zahvalnost i poštovanje prema vlastitim roditeljima i obitelji koje ne duguje drugim obiteljima, tako ta osoba duguje posebnu zahvalnost i poštovanje prema vlastitoj domovini koje ne duguje drugim zemljama.

Ali ne radi se samo o tome što je tvoja domovina učinila za tebe već i o tome što ti možeš učiniti za svoju domovinu. Kako Akvinac također pokazuje, kao što je pojedinac dužan priskrbiti blagodati vlastitoj obitelji, ali ne i drugim obiteljima, tako je također dužan priskrbiti blagodati vlastitoj domovini, ali ne i drugim zemljama. On piše:

Augustin kaže… „Budući da ne možemo činiti dobro svima, mi smo dužni brinuti se osobito za one koji su nam mjestom, vremenom ili bilo kojom drugom okolnošću na ovaj ili onaj način bliskiji“…

Prirodni je poredak takav da svaki prirodni agens usmjerava svoju aktivnost prvo i osobito prema stvarima koje su mu najbliže… Ali darivanje blagodatī jest čin velikodušnosti prema drugima. Stoga moramo biti najdobrotvorniji prema onima koji su najbliže povezani s nama.

Povezanost jednoga čovjeka s drugim može se mjeriti vrstom odnosa u kojemu se oni nalaze (tako odnos između rođaka čini prirodnu povezanost, između sugrađana građansku, između vjernika duhovnu i tako dalje): i različite blagodati trebale bi biti darivane na različite načine, već prema vrsti veze. Jer moramo svakoga darivati onim blagodatima koje su u skladu sa stvari u kojoj je, jednostavno rečeno, osoba s nama najbliže povezana.

Stoga moramo razumjeti da, ako su ostale stvari jednake, osoba treba prvenstveno priteći u pomoć onima koji su s njom najbliže povezani. (Suma teologije II-II.31.3)

Kako Akvinac također kaže, ovo nipošto ne povlači za sobom tvrdnju da osoba nema obvezu pomagati onima iz drugih zemalja, baš kao što ni nečija posebna dužnost prema vlastitoj obitelji ne povlači za sobom tvrdnju da ne treba nikada pomagati drugim obiteljima. Poanta je jednostavno da ne samo da posebna briga za vlastitu domovinu i zemljake nije pogrešna već je i obvezna. Kao što jedno djelo katoličke moralne teologije kaže:

Poslušnost je obvezna prema roditeljima i domovini kao tvorcima i podupirateljima našega postojanja… S obzirom na ovu plemenitost formalnoga objekta, sinovska poslušnost i patriotizam vrlo su nalik pobožnosti i po važnosti su odmah iza nje u katalogu krepostī…

Domovina bi se trebala častiti ne samo divljenjem koje netko osjeća zbog njezine slavne prošlosti ili sadašnjosti već i ponajprije blagim osjećajem dubokog poštovanja koji netko gaji prema zemlji koja ga je rodila, odgojila i obrazovala… Vanjska očitovanja poslušnosti prema domovini jesu časti koje se iskazuju njezinoj zastavi i simbolima, znakovi poštovanja njezina građanstva… i napori da se promiče njezina istinska slava u domovini i inozemstvu. (McHugh i Callan, Moral Theology, II. svezak, str. 412-413.)

Kao što je slučaj i s drugim krepostima, krepost patriotizma jest zlatna sredina između dviju krajnosti kojima odgovaraju dva poroka, onaj suviška i onaj manjka patriotizma. Ovako dva standardna djela moralne teologije u tomističkoj tradiciji opisuju prvi porok:

Kod ove se kreposti suvišak očituje kod onih koji njeguju pretjerani nacionalizam u riječima i djelima, koja za posljedicu imaju povredu drugih nacija. (Prümmer, Handbook of Moral Theology, str. 211.)

Patriotizam se ne bi trebao izopačiti u patriolatriju, u kojoj se domovina vrednuje kao bog, kao savršena i svemoćna, niti u ekstremni patriotizam ili šovinizam, koje karakterizira oholost ili prijezir prema drugim nacijama te zanemarivanje pravde i dobrotvornosti između nacija. (McHugh and Callan, Moral Theology, II. svezak, str. 414.)

Kao i sa samom krepošću patriotizma, priroda i nerazumnost ovoga poroka suviška najbolje se razumiju kroz analogiju odnosa s roditeljima i obitelji. Čak bi i većina ljudi koji su duboko sentimentalno povezani sa svojim roditeljima smatrala bizarnim pretpostaviti da ovo povlači za sobom proglašenje roditelja bogovima ili da opravdava mržnju i prijezir prema drugim obiteljima. Ali ništa manje nerazumno ne bi bilo uzeti ljubav prema domovini kako bi se opravdala idolatrija domovine ili mržnja i prijezir prema ostalim drugim zemljama. Monstruozni primjer nacističke Njemačke pokazao je suvremenim ljudima zlo takva suviška.

Ovako ranije citirani priručnici opisuju porok suprotne krajnosti:

Ovu krepost povređuju manjkom oni koji se hvale da je njihov stav kozmopolitski i koji prisvajaju za svoje geslo staru pogansku poslovicu: ubi bene, ibi patria. (Prümmer, Handbook of Moral Theology, str. 211.)

Nepoštovanje se prema vlastitoj domovini osjeća kada je netko nadahnut antinacionalističkim doktrinama (npr. principima internacionalizma koji drži da se vjernost duguje klasi, točnije radnicima svijeta ili kapitalističkoj grupi te da bi se domovina trebala žrtvovati sebičnim interesima; principom humanizma koji drži da je patriotizam nespojiv s ljubavlju prema rasi; principom egoizma koji drži da pojedinac nema nikakve obveze prema društvu); ono se prakticira kada netko govori prijezirno o domovini, podcjenjuje njezin dobar glas ili ugled, podređuje njezinu zakonitu superiornost klasi, sekciji, stranci, osobnoj ambiciji ili pohlepi itd. (McHugh i Callan, Moral Theology, II. svezak, str. 414.)

I ovdje se priroda i nerazumnost poroka najbolje razumiju kroz analogiju odnosa s roditeljima i obitelji. Zamislimo da netko nema osobito poštovanje ili vjernost prema svojim roditeljima ili obitelji na temelju toga da treba biti dobrostiv i pravedan prema svima i da ne treba gledati ni na jednu obitelj s prijezirom. To bi, očigledno, bio izopačeni non sequitur. To da smo dužni biti pravedni i dobrostivi prema svim ljudima i da ne trebamo gledati na druge obitelji s prijezirom jednostavno ne povlači za sobom i to da nemamo posebne dužnosti prema vlastitim roditeljima i obitelji ili da im ne dugujemo posebnu ljubav i vjernost. Na isti je način perverzno iz premise da je ekstremni patriotizam pogrešan zaključiti da je patriotizam pogrešan. Izbjegavanje jedne krajnosti ne opravdava odlazak u drugu krajnost.

Prema tome iako se vrsta kozmopolitizma koja stavlja vjernost međunarodnoj zajednici iznad vjernosti naciji u današnje vrijeme često smatra moralno superiornom patriotizmu, ona je, ustvari, nemoralna na isti način na koji je nemoralno odbacivanje posebne ljubavi i vjernosti vlastitim roditeljima i obitelji. Na sličan su način nemoralni stavovi koji zamjenjuju patriotizam vjernošću vlastitoj ekonomskoj klasi (što čini marksizam), vlastitoj rasi (što i lijevi i desni tipovi rasizma čine), vlastitim uskogrudnim ekonomskim interesima (što čine globalne korporacije) ili sebi kao suverenu pojedincu koji ništa ne duguje ikakvu društvenom poretku (što čini anarholibertarijanizam).

Iz svega ovoga slijedi da favorizirati imigracijsku politiku koja ima za cilj očuvati ekonomsku dobrobit vlastitih zemljaka nije ništa više pogrešno nego što je biti zabrinutiji za izglede zaposlenja vlastite braće i sestara naspram izgleda zaposlenja stranca. Niti je pogrešno usporiti ili regulirati imigraciju na način usmjeren na omogućivanje asimilacije došljakā. Naprotiv, kao što je Akvinac pokazao (Suma teologije I-II.105.3), zemlja ima pravo biti sigurna da pridošlice „u srcu čvrsto drže do općega dobra“ prije nego što im dodijeli puno pravo na državljanstvo. Točno je da porok suviška patriotizma može učiniti osobu pretjerano neprijateljski nastrojenom prema imigraciji, ali nipošto nije manje točno i da porok manjka može učiniti osobu nedovoljno opreznom u vezi s imigracijom.

Potreba da se izbjegne jedna krajnost ne opravdava odlazak u drugu. Potrebno je držati se umjerene – patriotske – zlatne sredine.

Povezane objave:

Ivan Pavao II. u obranu nacije i patriotizma

Sloboda, jednakost, bratstvo?

Autori prijevoda: Zlatko Gavran i Andrija Rizvić, konzervativni studenti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Izvorni tekst: Edward Feser: The virtue of patriotism