Connect with us

Društvo

Srpska Međunarodna komisija o Jasenovcu

Published

on

Slika 1. Spomen kompleks Donja Gradina

Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu (engl. The International Commision for the Truth on Jasenovac) je internacionalna organizacija koju su Srbi osnovali 2000. godine pod nazivom: „Međunarodna komisija stručnjaka za istinu o Jasenovcu“. Sjedište komisije je u Banja Luci. Srbi su napisali da okuplja najistaknutije svjetske „stručnjake iz polja proučavanja genocida i holokausta“, a bavi se istraživanjem istine o Sistemu ustaških koncentracionih logora smrti Jasenovac.

Sastav srpske Međunarodne komisije o Jasenovcu

Predsednik komisije je profesor londonskog univerziteta Srbin dr Srboljub Živanović, antropolog, a njegov zamjenik je Srbin Džordž Bogdanić. Prvi koordinator komisije je bio pokojni dr Milan Bulajić, a novi je Saša Aćić.

Stalni članovi komisije su (ili su bili):

  • dr. Michael Berenbaum, (Muzej holokausta u Washingtonu), Los Angeles, SAD
  • prof. dr. Bernard Klein of CUNY’s Kingsborough College History Department, New York, SAD
  • prof. Walter R. Roberts, Washington, SAD
  • dr Yelena Guskova, (Direktor Centra za balkanske krize u Institutu za slovenske studije pri Akademiji nauka Rusije), Moskva, Rusija
  • prof. dr Srboljub Živanović, (director of the European Institute for Ancient Slavic Studies and fellow of the Royal Anthropological Institute), London, Ujedinjeno Kraljevstvo
  • George Bogdanich, SAD
  • prof. dr. Ian Hancock, (director of the Program of Romani Studies and the Romani Archives and Documentation Center at The University of Texas at Austin), Međunarodna organizacija Roma
  • Efraim Zuroff, (director of the Simon Wiesenthal Center office in Jerusalem), Jerusalem, Izrael
  • Marco Aurelio Rivelli, Milano, Italija
  • Vanita Singh, Indija
  • prof. dr. Alexis Troude, (professor of History/Geography in Paris, specialized for region of ex Yugoslavia), Pariz, Francuska
  • prof. dr. Rajko Določek, Češka Republika
  • dr. Milan Bulajić, (Director of the Genocide Museum), Fond za istraživanje genocida, Beograd, Republika Srbija
  • dr. Wanda Schindley, Dalas, SAD
  • Eugenij Vasilevic Chernosvitov, Ruska Federacija
  • Tim Fenton, London, Velika Britanija
  • John Peter Maher, SAD
  • Jared Israel, SAD
  • Dragoljub Acković, Republika Srbija
  • William Dorich, SAD
  • Ana Filimonova, Ruska Federacija
  • Vladimir Umeljić, Njemačka
  • Saša Aćić, Republika Srpska
  • Jean Toschi Marazzani Visconti, Italija
  • Pavel Vjačeslavovič Tihomirov, Ruska Federacija
  • Prof. Paul B. Mojzes, SAD

Slika 2. Gideon Greif (foto: PortalOko)

U Komisiji nema članova s teritorija bivše države Jugoslavije!?

O vjerododostojnosti srpske Komisije najbolje govori njihov uradak Deklaracija o genocidu u Jasenovcu (Declaration on the genocide committed against the Serbs, Jews and Roma by the Independent State of Croatia during the Second World War. The Fifth International Conference on Jasenovac, May 24-25, 2011 Banja Luka (glavni urednici/editors in chief Kosta Čavoški, Smilja Avramov, Vasilije Krestić), Banja Luka, 2011.

Međunarodna komisija za istinu o jasenovačkom sistemu ustaških koncentracionih logora smrti za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma je zaključila 27. aprila 2009. godine da su ustaše uspjele da u Jasenovcu i Donjoj Gradini ubiju više od 700.000 Srba, preko 23.000 Jevreja i oko 80.000 Roma.

(THE INTERNATIONAL COMMISSION FOR THE TRUTH ON JASENOVAC — STATEMENT: The International Commission for the Truth on Jasenovac System of Croatian Cocentration Camps can conclude that Croats managed to exterminate more than 700 000 Serbs, more than 23 000 Jews and apr.80 000 Roma.). Banjaluka, 27. april 2009.).

Deklaracija je objavljena na osam jezika: srpskom, engleskom, ruskom, hebrejskom, francuskom, talijanskom, njemačkom i španjolskom.

Nalazi Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Zemaljska komisija za ratne zločine osnovana je na prvoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 18. svibnja 1944., temeljem stavka 2. čl. 4. i čl. 11. Odluke o ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu i organu državne vlasti u Hrvatskoj od 9. svibnja 1944. i prema čl. 10. Odluke Predsjedništva AVNOJ-a o „obrazovanju državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ od 30. studenog 1943. godine. Na idućoj sjednici Predsjedništva, održanoj 18. lipnja 1944., imenovani su članovi Komisije, dok su upute o njezinu radu donesene 25. kolovoza iste godine.

Državna, republičke i druge komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača bile su formirane od provjerenih komunističko-četničkih kadrova (četničkih zato jer su četnici, na poziv Josipa Broza Tita, prešli u partizane). “Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom –op.) i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ (P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83). Sve je kontrolirala komunistička partija preko svojih službi i pojedinaca tako da su komisije izvršavale postavljene zadatke.

Slika 3. Efraim Zuroff (foto: tportal)

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača objavila je knjigu: Zločini u logoru Jasenovac, (Zagreb 1946.). Knjigu je ponovno objavila Republika Srpska 2013. godine. Na stranici 42. piše:

“Koliko je žrtava progutao Jasenovac?

Ustaše su na svom paničnom bijegu iz Jasenovca koncem travnja 1945. spalili ili uništili sav materijal, koji bi mogao pružiti statističke podatke, da se utvrdi, koliko je zatočenika stradalo u Jasenovcu.

Tako su uništeni svi registri, imenici, kartoteke, knjige o ekonomiji, kao i svi službeni akti, koji bi nam, i ako su se — prema iskazu svjedoka — vodili netačno, neuredno i nesistematski, ipak mogli pružiti izvjesne podatke.

Nije stoga moguće da se odgovori na pitanje, koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu. Ima vrlo malo zatočenika, koji su bili u logoru neko vrijeme i koji su pušteni na slobodu, a nema ih ni stotina, kojima je uspjelo da se u zadnji čas probiju iz logora.

Istaknuto je ranije, da su ustaše upućivali u jasenovački logor zatočenike na rad, istaknuto je i to, da su tamo stizali mnogi transporti muškaraca, žena i djece, koje su ustaše ili uveli u logor, i tamo ih noću likvidirali, ili ih pobili negdje u okolici Jasenovca, a da ih uopće nisu ni uveli u logor.”

“Kako je istaknuto, nikada se neće moći utvrditi točan broj žrtava, koje je progutao Jasenovac, ali na osnovu svih ispitivanja, koja je provela Zemaljska komisija, može se zaključiti, da gornji broj odgovara stvarnosti.”

Zemaljska komisija je svoje navode temeljila na „svjedočanstvima“ bivših zatočenika, njih 62. , stranica 19.: Sva je ova zločinstva Zemaljska komisija utvrdila saslušanjem svjedoka: Peška Đure, Zouhar Stjepana, Richter Rudolfa, Slovenec Rudolfa, Fabijanec Josipa, Steiner Hinka, Stažić Josipa, Blumschein Zlatka, Schwarzenberg Adolfa i Berger Egona, svih iz Zagreba, zatim Ilić Branka iz Živinice, Duvnjak Mate iz Kustošije, Finzi Jakoba iz Sarajeva, Matas Pavla iz Trstenika, Breyer Ota iz Bjelovara, Aleksić Arse iz D. Bogićevaca, Lapčević Stojana I Kustorin Marijana iz Kustošije.

Dakle, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije svoje navode potkrijepila dokumentima kao ni kasniji „istraživači“, „naučnici“ i „stručnjaci“. Istraživanja (sondiranja, iskapanja) područja logora Jasenovac provedena 1945./1946. godine, 1964. godine te 1986. godine su u suprotnosti s tvrdnjama Zemaljska komisije Hrvatske i srpske Međunarodne komisije o Jasenovcu.

Povjesničar Vladimir Geiger („Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi) ČSP, br. 2., 211.-242. (2013), piše (str. 225.):

“Popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su načinili odnosno revidirali, prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., Muzej žrtava genocida i Savezni zavod za statistiku SR Jugoslavije 1997., donosi podatke za 78.163 osobe, od čega je najviše žrtava Srba (47.123), zatim Židova (10.521), Hrvata (6.281) i Roma (5.836).

Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., dopunjeni i revidirani popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška koji je načinilo Spomen-područje Jasenovac 2007. donosi podatke za 72.193 osobe, od čega je 59.376 (odnosno 59.403) osoba život izgubilo u logoru Jasenovac, a 12.790 u logoru Stara Gradiška. Prema tom popisu, najviše je žrtava Srba (40.251), zatim Roma (14.750), Židova (11.723) i Hrvata (3.563)56 (tablice 5, 6, 8 i 9). Najnoviji pak dopunjeni i revidirani popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, koji je načinilo Spomen-područje Jasenovac 2013., donosi podatke za 83.145 osoba koje su život izgubile u logoru Jasenovac (i Stara Gradiška).

Prema tom popisu, najviše je žrtava Srba (47.627), zatim Roma (16.173), Židova (13.116) i Hrvata (4.255).

No oni koji prihvaćaju zaključak Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. da je popisom obuhvaćeno oko 56 do 59% osoba koje je trebalo popisati (držeći niže procjene prihvatljivim i vjerodostojnim), kao primjerice Muzej žrtava genocida, Beograd, procjenjuju da je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška život izgubilo od 122.300 do 130.100 žrtava, od čega 77.000 do 81.000 Srba, 18.000 do 19.000 Židova, 18.000 do 20.000 Roma, 7.000 do 7.500 odnosno 6.000 do 6.400 Hrvata, 1.300 do 1.500 Muslimana i 1.000 do 1.200 odnosno 2.000 do 2.200 ostalih i nepoznate nacionalne/etničke pripadnosti.

Uz to Muzej žrtava genocida procjenjuje 2009. da je u logorima NDH život izgubilo između 173. 800 i 184.800 osoba, među kojima je najviše Srba (101.400 do 106.700). Prema toj procjeni, u logorima NDH život je izgubilo 11.900 do 13.100 Hrvata, uz napomenu da je za “dosta osoba” koje je Komisija za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije 1964. iskazala žrtvama logora NDH preliminarnim analizama utvrđeno da su Romi i Židovi, a ne Hrvati, tako da iskazani broj Hrvata koji su izgubili život u logorima NDH treba uzeti sa zadrškom. Itd.

Povjesničar Vladimir Geiger je naveo navode koji opovrgavaju tvrdnju srpske Međunarodne komisije o broju žrtava u logoru Jasenovac. Također, treba navesti da današnji popis žrtava Spomen područja Jasenovac, njih 83.145, ne odgovara istini o čemu ima mnogo dokaza. Matematičari i informatičar: Nikola Banić, dr. Mladen Kojić i dr. Neven Elezović su dokazali da je mrežni popis JUSP-a Jasenovac lažan bez izjašnjavanja o broju žrtava.

Vladimir Geiger (Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u Hrvatskoj…-ČSP, br. 2. 517.-587.(2020.) citat, str. 541-542.:

“Banić i Kojić od ukupno 83.813 žrtava na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac 55.915 proglašavaju “lažnim i nepouzdanim”. No 42.307 “žrtava uz čije ime stoji da je nepouzdan jedan od osnovnih podataka”, kao i 17.182 “žrtava s imenom i prezimenom, ali bez imena oca, mjesta ili godine” ne potvrđuje nedvojbeno da su te žrtve “lažne i nepouzdane”. Ako su njihove provjere mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac točne, treba zabrinjavati ponajprije 3398 žrtava “za koje je do sada poimenično pokazano kako nisu stradale u Jasenovcu”, 1873 “dvostrukih, trostrukih i višestrukih klonova” i 1611 “žrtava kod kojih nije navedeno ni ime ni prezime”,njih ukupno 6882 (8,2%). Pribrojimo li im 3671 “žrtava u kategoriji nestalih i kategoriji nepoznato”, pa i 2919 “žrtava kod kojih nije navedeno ni ime ni prezime”, ukupno je 13.472 (16%) “lažnih i nepouzdanih” žrtava, što nije zanemarivo“.

Gospodin Stjepan Razum je 2015. godine objavio nalaz da na popisu JUSP-a Jasenovac postoji  „14.000 umnoženih žrtava, odnosno isto toliko žrtava koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem”.

Nakon objave gospodina Stjepana Razuma JUSP Jasenovac jes popisa izbrisala sporna imena i nadoknadila ih novim imenima!?

Postupak JUSP-a Jasenovac dokazuje da je popis žrtava lažan, neutemeljen. Kako je moguće preko noći izbrisati 14.000 imena i zamjenitiu ih novim imenima. Zašto tih novih 14.000 imena nije spominjano tijekom 50 godina?

Što rade hrvatski školovani povjesničari? Zar nije sramota da im povjesničari-amateri moraju otkrivati laži JUSP-a Jasenovac?

Istraživači Nikola Banić i Mladen Koić objavili su oko 70 članaka o netočnostima popisa JUSP-a Jasenovac. Oni nisu ni nacionalisti, ni revizionisti oni samo matematički analiziraju mrežni jasenovački popis i pokazuje nelogičnosti, klonove te nedosljednost popisa JUSP-a Jasenovac.

Povijesno važan članak Nikole Banića i Nevena Elezovića (N. Banić and N. Elezović, TVOR: Finding Discrete Total Variation Outliers Among Histograms. IEEE Access, volumen. 9, stranice 1807-1832, 2021., doi: 10.1109/ACCESS.2020.3047342.). Članak je dokazao da je popis JUSP-a Jasenovac krivotvoren i kao takav potpuno nevaljao.

Matko Marušić i Josip Pečarić : “Analiza Banića i Elezovića otkrila je da je popis krivotvorina. Rad Banića i Elezovića potpuno uvjerljivo, utemeljeno i nepobitno dokazuje da je popis jasenovačkih žrtava netočan. Čak nije potrebno ni procjenjivati koliko je netočan (može se izračunati da je 89% ili 74.288 imena neprihvatljivo). Glavni nalaz je da je popis JUSP-a Jasenovac izmišljen, dakle namjerno krivotvoren. Tu se ne može raditi o „nenamjernoj pogrješci, jer bi se tada „pogrješka“ odnosila na prevelik broj podataka. A sustavnost pojave šiljaka nesporno govori o namjeri, o izmišljanju.

Ako su izmišljene godine rođenja, izmišljeni su i ljudi, jer nitko pošten i objektivan ne bi pisao godine rođenja za desetke tisuća ljudi o kojima taj podatak nema – a pisao je, izmišljao godine. Zašto bi to radio netko tko želi svijetu predočiti istinu o tom „logoru smrti“, tu tragediju koja će se svake godine komemorirati, sa zgražanjem, sa suzama u očima i s molitvama za duše pobijenih? A ako autori popisa nisu znali godine rođenja za 74.288 ljudi (89% s popisa!), onda nisu znali ni te ljude: otkud im imena, imena očeva, mjesto rođenja i mjesto i godina stradanja, a izmišljaju godine rođenja?”(Hrvatsko nebo).

Iskapanja/sondiranja u logoru Stara Gradiška pobijaju navode Međunarodne komisije. Evo nalaza komunističko-četničke komisije iz 1946. godine:

•           Uskočka šuma, od 15. do 19. travnja 1946. godine, u četri jame, nađeno 967. leševa

•           Jama Međustružje, iskapanje od 16. svibnja 1946. g., nađeno 960 leševa

•           15. svibnja 1946. radovi iskapanja u neposrednoj blizini starogradiškog logora, na 13 mjesta vršeno iskapanje, na 3 mjesta nađen po jedan grob (leš), na jednom mjestu 2 leša, na dva mjesta po 7 leševa i na jednom mjestu 14 leševa, na ostalim mjestima nisu nađeni ostatci, Na mjesto gdje je bilo 14 leševa, 12 su bili dječji. Ukupno nađena 33 leša!

•           17. svibnja 1946. nađena je grobnica s 600 leševa.

Ukupno: 2560 žrtava!

Dakle, Zemaljska komisija je na području Stare Gradiške pri istraživanju u razdoblju između 15. – 20. travnja 1964. i 10. – 21. svibnja 1946. godine našla ukupno ostatke 2560 (2570) leševa  (Kovačić, str. 231-233.).

Nova iskapanja 1960. i 1964. g.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća ponovo su vršena iskopavanja na mestu nekadašnjeg logora Jasenovac. Tokom tih istraživanja pronađen je ukupno 481 kostur. Istraživanja je vodio A. Šercelj od 9. do 17. travnja 1964 godine. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzorci iz tla. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. (Wikipedija) . Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i uzroka smrti pa su nakon toga izvršena još bušenja s „73 sonde nasumice, različitih otvora ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“.

Istraživanja, iskapanja i sondiranja terena na području bivšeg logora Jasenovac, Stara Gradiška i Gradina nisu potvrdili srpske megalomanske priče (kao ni komunističko-četničke laži) o broju ubijenih pa je jasno da Međunarodna komisija služili srpskoj propaganda i da su njezine tvrdnje sramotne i bezvrijedne.

Izvori

  • THE INTERNATIONAL COMMISSION FOR THE TRUTH ON JASENOVAC-STATEMENT 27. april 2009. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. novembar 2010), Pristupljeno 9. 4. 2013.
  • Deklaracija pete međunarodne konferencije o Jasenovcu, posvećene genocidu počinjenom nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

http://www.jasenovac-info.com/biblioteka/DeclarationJasenovac5Lat.pdf

  • Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača je objavila knjigu: Zločini u logoru Jasenovac, (Zagreb 1946., ISBN 978-99955-768-0-6). Knjiga je ponovno tiskana 2013. godine. Tiskanje je financiralo Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske i JU Spomen područje Donja Gradina (Banja Luka 2013., COBISS.BH-ID 3657240).
  • Vladimir Geiger, „Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi) ČSP, br. 2., 211.-242. (2013)
  • Vladimir Geiger, Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u Hrvatskoj…-ČSP, br. 2. 517.-587.(2020.)

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved