Connect with us

Društvo

Dr. Vinko Krišković – patriotska odiseja podbana, starčevićanca i protivnika ideje “južnoslavenske” države

Published

on

Dr.Vinko Krišković hrvatski rodoljub, šekspirolog, političar, pravnik, podban i starčevićanac, rodio se 16.5.1861. u Senju. Pregovarao je s carem i kraljem Karlom o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, uključujući i BiH. Bio je veliki protivnik ideje “južnoslavenske” države – donosi Amor Patriae @RegnumCroatorum.

Rodio se u obitelji uglednog trgovca i brodovlasnika Antuna Kriškovića i Antonije rođ. Giordano. Pravo je studirao u Berlinu i Beču Za to vrijeme je proputovao čitavu Europu, naučivši engleski i španjolski.

Studij u inozemstvu bio je presudan u njegovoj demokratskoj orijentaciji i pretvorio ga je u intelektualca širokih interesa i bogate opće kulture, a opet vrlo stručnog u svojoj profesiji.

Svojom svestranošću i gotovo enciklopedijskim znanjem zapeo je za oko i svojim profesorima, pa mu je nakon diplome ponuđeno mjesto docenta na Katedri državnog prava Bečkog sveučilišta.Međutim, Krišković se na toj ponudi zahvalio.

Izabrao je 1892. vratiti se u rodni Senj i zaposliti se na ne toliko atraktivnom mjestu blagajnika Okružne blagajne za potporu bolesnika. Njemu je bilo važno da se nakon mnogo godina provedenih u tuđini vrati u domovinu. 1895. doktorirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Uskoro je uslijedila još jedna zanimljiva ponuda: grof Karlo Khuen-Hedervary ponudio mu je službeničko mjesto u Zemaljskoj vladi, iako je Krišković bio uvjereni starčevićanac. Prihvatio je, uz uvjet da smije “raditi samo po zakonima i svojoj savjesti”.

Ban je zaista održao riječ i nije na njega vršio nikakav politički pritisak. Hedervary je također bio impresioniran Kriškovićevom učenošću i stručnošću na polju uprave, pa ga je zaposlio u Personalnom odjelu Predsjedništva Zemaljske vlade, gdje je s njim bio u stalnom kontaktu.

Kriškovićeva prava želja, međutim, bila je da predaje pravo, pa je ubrzo prešao na Pravni fakultet, gdje je 9. lipnja 1900. održao nastupno predavanje “Viši nadzor nad upravom”. U jesen iste godine preuzeo je Katedru upravnog prava te objavio i udžbenik “Uprava i sudstvo”

1913. izabran je za saborskog zastupnika za kotar Gospić na listi Hrvatske ujedinjene samostalne stranke. 1915. i 1916., ljetujući u Švicarskoj, imao je kontakte s predstavnicima Jugosl.odbora. Pokušavao je utjecati na njih kako bi hrvatska ideja ipak pobijedila južnoslavensku.

29. lipnja 1917., za banovanja Antuna pl. Mihalovića, imenovan je podbanom i odjelnim predstojnikom za unutarnje poslove. Jedini uvjet prilikom imenovanja bio je povratak na staro radno mjesto – katedru Prava u Zagrebu, jer mu je obitelj u Senju bila slabijeg imovinskog stanja.

Kao podban, kako je kasnije napisao u autobiografiji, bio je “poslije Mažuranića jedini pučanin političar Hrvat što je imao pristup k carskom dvoru”.

Naime, neumorno radeći na ojačavanju državnopravnog položaja Hrvatske unutar Monarhije, uspio je privoliti ugarsko-hrvatskog premijera Istvána Tiszu, a, posredno, i posljednjega habsburškog vladara Karla da u svojoj inauguralnoj prisezi… kao ugarsko-hrvatski kralj, na Silvestrovo 1916. u Budimpešti, zajamči teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zbog toga car i kralj nije mogao prisegnuti na austrijski ustav – 20. svibnja 1917., u prisezi Carevinskom vijeću u Beču… nije mogao spomenuti inače dogovoreni tekst prisege u kojem stoji da je Dalmacija austrijska krunska zemlja. Nadalje, Krišković je pregovarao s carem i kraljem Karlom o stvarnom ujedinjenju hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Herecegovinu.

1915. izašao je novi grb AU, koji se sastojao od grbova austrijske i ugarske polovice države. Kako nigdje nije bilo hrvatskih obilježja, što je bila povrjeda hrvatsko-ugarske nagodbe, ban, vlada i Sabor, na Kriškovićevu intervenciju, ogorčeno su reagirali i zatražili izmjenu.

Tomu je odmah udovoljeno, pa se tako grb Austro-Ugarske sastojao od znamenja tri države: Austrije, Ugarske i Hrvatske. Bio je aktivan; potaknuo je osnivanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, zalagao se za elektrifikaciju Like i Gorskog kotara te gradnju hidroelektrane na Gackoj.

Kao podban osnovao je Odjel za narodno gospodarstvo pri Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi, iako gospodarstvo po hrvatsko-ugarskoj nagodbi nije bilo u nadležnosti Hrvatske, nego zajedničko.

Unatoč tome, ispravno uvidjevši da bez gospodarske samostalnosti nema napretka, odlučio je ‘na mala vrata’ početi s kreiranjem nacionalne gospodarske politike. Osobitu pozornost posvećivao je socijalnoj politici u razdoblju Prvog svjetskog rata.

Smatrao je da Monarhija neće uspjeti dobiti rat, ali nije vjerovao da će doći i do njezina raspada jer se nadao da će sile pobjednice nastojati očuvati veliku srednjoeuropsku državu zbog ravnoteže snaga između Rusije i Njemačke.

Sudjelovao je u organizaciji dolaska gladne djece iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije na prehranu u Slavoniju. Jednom, a ponekad i dvaput mjesečno odlazio je u Baden na refereriranje caru i kralju Karlu, što je bio presedan.

Zbog prohrvatskih stavova i želje za ostankom Hrvatske u Monarhiji pao je u nemilost bana Mihalovića i S.Pribićevića, zagovornika sjedinjenja sa Srbijom. 8/1918. Aurel Rauer i Krišković su podnijeli ostavke.Izigrano je obećanje o povratku na staro radno mjesto, Pravni fakultet.

Nakon raspada države, povlači se iz politike. Regent Aleksandar mu je ponudio suradnju, ali je on to odbio. Bio je protivnik ideje južnoslavenske države, smatrao je da Hrvati pripadaju zapadnom, a Srbi bizantsko-pravoslavnom kulturnom krugu i da je takva država neprirodna.

Vratio se na Fakultet i umirovio 1926. Nakon toga se posvetio prijevodu Shakespearovih djela na hrvatski te ih je preveo 24. Bio je izabran za člana londonskog Royal Shakespearean Societyja.

Osjećajući približavanje rata i ispravno predviđajući njegovu narav, od 1939. prebacuje svoju imovinu i pogotovo knjige u Švicarsku gdje sve češće boravi.

Prema izvješću švicarskoga konzulata u Zagrebu, kojemu je na čelu bio Friedrich Kaestli, Pavelić je nakon povratka u domovinu Kriškovića imenovao prvim osobnim savjetnikom, iako je znao da je ovaj uvjereni liberal, demokrat i anglofil.

Pored sudjelovanja u radu saborskih odbora i u pripremi Hrvatskoga građanskog zakonika, Krišković je odigrao i nezanemarivu ulogu u diplomatskim naporima koji su išli za time da Švicarska Konfederacija prizna NDH.

Kao zastupnik u Hrvatskome državnom saboru, Krišković je s više kolega zastupnika te s predsjednikom Sabora Markom Došenom predao Paveliću memorandum kojim se zahtijevala reforma državne politike i uvođenje reda i zakonitosti.

U istom su memorandumu problematizirana i neka vanjskopolitička pitanja, napose pitanje hrvatskog odnosa prema Italiji.

Iako je stalno bio kritičan prema ustaškom pokretu, Krišković je i tijekom rata i nakon njega izražavao uvjerenje da je taj pokret jedina organizirana vojna sila koja je kadra suprotstaviti se obnovi Jugoslavije i uspostavi komunističkog režima.

U skladu s time je tijekom svojih višekratnih boravaka u Švicarskoj pokušavao u suradnji s Josipom Milkovićem, i očito uz Pavelićev blagoslov, utemeljiti izbjeglički Hrvatski komitet, kako bi pokušao spasiti hrvatsku državu.

U ožujku 1944.Krišković odlazi u Švicarsku s hrvatskom diplomatskom putovnicom, kao suradnik Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH kojemu je sjedište bilo u Zürichu. U Švicarskoj provodi ostatak života. Umro je u Zürichu, 6. studenoga 1952. godine, gdje je i pokopan.

U svojoj oporuci od 22.10.1952. zaželio je da se ostatak novca nakon njegove smrti uloži u zakladu “Stiftung Prof. Krišković”, čija je svrha “potpora izbjeglica iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne u Švicarskoj”.

Političari su ga trebali zbog stručnosti dok on za karijeru nije trebao politiku; njome se bavio kad je smatrao da može pridonijeti napretku hrvatskog naroda. Poliglot i kozmopolit s jedne, a vatreni hrvatski domoljub s druge strane, bio je uvijek – demokrat. Hvala mu!

Twitter Amor Patriae  @RegnumCroatorum·

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved