Vijesti

LIBERALNA KATOLIČKA CRKVA: Neposluh je bio nagrađen

Published

2 godine ago

6 veljače, 2022

Pročitao sam nedavno jednu staru irsku izreku koja kaže da „osoba spremna na najteži rad biva najviše udarana“.

Ova izreka mi je pala na pamet nakon Motu proprija Traditionis Custodes pape Franje, naknadnog dokumenta nadbiskupa Arthura Rochea i – posebno – drakonskog edikta kardinala Blasea Cupicha iz Chicaga. Što je zajedničko ovoj trojici crkvenih velikodostojnika? Oni su postavili zahtjeve, pretpostavljajući da će biti uslišani jer su svoje zahtjeve usmjerili prema „konzervativnim” ili „tradicionalnim” katolicima koji po svojoj naravi slušaju nadređene u Crkvi.

Kamo smjeram s ovime?

Da, dotični su prelati napravili pretpostavku, temeljenu na teološkim uvjerenjima njihovih vjernika. Istina jest da „konzervativci” slušaju naredbe nadređenih. Međutim, „konzervativci” nisu nehistorični; svjedoci su više od pola stoljeća djelovanja „liberala” koji se nikada nisu pokoravali nikakvim liturgijskim autoritetima, i to je prolazilo nekažnjeno. Zapravo, točnije je reći da su najčešći rezultati „liberalizma” neposluh i nepoštivanje liturgijskih normi, što je dovelo do toga da je njihova neposlušnost upisana u zakon!

Dovoljno je samo nekoliko primjera.

>> U egzorcizmu pred osam svećenika, demon progovara o podjeli Hostije na ruku…

Unatoč činjenici da se na Drugom vatikanskom koncilu niti jednom riječju nije govorilo o primanju svete pričesti na ruku, uvedena je u Niskim zemljama (Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu, op.prev.), Francuskoj i Njemačkoj nova praksa („novi način” koji je nastao u protestantskoj reformaciji) nasuprot zakonu. Papa Pavao VI. je zatim upitao svjetski episkopat o tome treba li ta metoda biti dopuštena. Episkopat diljem svijeta odgovorio je odlučnim „Ne!“. Pa je papa u nastojanju da izbjegne raskol pristao dopustiti da se ova nezakonita praksa provodi u zemljama u kojima je uvedena. Brojne druge zemlje (gdje pričest na ruku nije bila u praksi) podnijele su peticiju Svetoj Stolici; te je na navedenu peticiju Sveta stolica gledala pozitivno. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama širio se nepravilan način primanja sv. pričesti; a sama tema je u nekoliko navrata dovedena u pitanja unutar biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, te je svaki put bila pobijena. Konačno, tema se pojavila na raspravi i glasovalo se o navedenom problemu tijekom predsjedanja kardinala Josipa Bernardina; iako nije uspio u svome naumu kardinal Bernardin je pribjegao – nezakonito – glasovanju u odsutnosti, što je rezultiralo s jednim glasom u korist primanja pričesti na ruku. Neposluh je bio nagrađen.

Otprilike u isto vrijeme došlo je poticanja primanja svete pričesti pod obje prilike nedjeljom, što nije bilo dopušteno. Sveta Stolica je u više navrata zabranila tu praksu zbog njezine glomazne prirode, kao i popratnog, gotovo neizbježnog, pribjegavanja korištenju izvanrednih djelitelja svete pričesti radi provedbe ove prakse. Ne samo da se pričest pod obje prilike nastavila, nego su to brojni biskupi naložili za svoje biskupije. Rim je zažmirio. Neposluh je bio nagrađen.

Tijekom cijele judeo-kršćanske tradicije, žena nikada nije služile za oltarom. Ta činjenica nije spriječila inovatore da regrutiraju djevojke i žene umjesto dječaka i muškarca. Neki su biskupi pokušali provesti zabranu; neki su zažmirili; nemalo potičući žene kao oltarne poslužiteljice; i, začudo, neki su to čak i naložili. Rim je stalno ponavljao bezuspješnu normu. U konačnici je Rim dopustio da djevojke budu oltarne poslužiteljice. Neposluh je bio nagrađen.

Papa Pavao VI., u instrukciji „Immensae Caritatis“, dopustio je nezaređenima da pomažu u podjeli svete pričesti u definiranim okolnostima. Ti su se pomoćnici trebali zvati „izvanrednim djeliteljima svete pričesti”. Te djelitelje sv. pričesti treba koristiti samo u „izvanrednim” situacijama (što je, naravno, i bila poanta). Papa Ivan Pavao II osvrnuo se na zlouporabu dopuštenja za izvanredne djelitelje sv. pričesti „prijekorno”; a u Redemptionis Sacramentum odredio je da se takvi djelitelji sv. pričesti postupno ukidaju i da se ne uvode tamo gdje još nisu postojali. Danas jedva da neka župa u zapadnom svijetu nema „izvanredne” djelitelje sv. pričesti u velikom broju, tako da sve više katolika svake nedjelje pričešćuju laici, a ne klerici. Neposluh je bio nagrađen.

Od pamtivijeka, Židovi i kršćani zabranjivali su kremaciju, osim u vremenu kuge. Tijekom takozvanog „prosvjetljenja“, kremacija je korištena kao sredstvo za ismijavanje ideje uskrsnuća tijela. Crkva je 1973. godine dopustila kremaciju, kako ne bi bilo funkcionalno poricanje takvog uskrsnuća (uz napomenu da pepeo morao biti pokopan). Međutim, netaknuto tijelo moralo je biti prisutno na sv. misi kršćanskog pokopa. Sve češće pepeo u urni zamjenjuje lijes u središnjem prolazu crkve. Rim se još jednom priklonio kontra praksi; potvrđujući da pepeo može zauzeti počasno mjesto. Neposluh je bio nagrađen.

Kardinal Cupich zabranio je ad orientem slavlja svete mise i zastrašio jednog od svojih svećenika prijetnjama suspenzijom jer se usudio dovesti u pitanje njegovu odluku. No, niti jedan biskup nema ovlasti zabraniti ono što univerzalni zakon ne samo dopušta nego zapravo pretpostavlja (rubrike pretpostavljaju da je svećenik okrenut prema istoku, stoga je direktiva da se „okrene prema narodu” kako bi izrekao blagoslove). Kada autoriteti posežu za maltretiranjem, to je najjasniji znak da grade svoje zdanje na pijesku.

Proživjeli smo desetljeća liturgijskih zlostavljanja, uz malo truda od strane biskupa (ili Rima) da zaustave promjene. Doista, jedan od glavnih razloga zašto je tradicionalni rimski obred stekao tako veliki broj vjernika je upravo zato što su umorni katolici tražili sigurno utočište u tom liturgijskom izrazu. Jedan nadbiskup, moj poznanik, pozvao je kod sebe svećenika poznatog po svome flagrantnom zanemarivanju rubrika u svetoj liturgiji da objasni svoje stavove. Nagovarao je svećenika da se vrati na pravi put. Svećenik mu se snishodljivo nasmiješio. Nadbiskup ga je upitao namjerava li poslušati zapovijed. „Ne mogu”, uslijedio je brz odgovor. „Želite li da Vas suspendiram a divinis (gubljenje ovlasti za ispovijedanje i javno služenje sv. mise)?” „Ti učini što moraš, a ja ću učiniti što moram“, odgovorio je odmetnuti svećenik. Što je na kraju učinio nadbiskup? Ništa!

Dakle, što potiče papu Franju, nadbiskupa Rochea i kardinala Cupicha da misle da će se njihove trenutne odluke poštivati, s obzirom na to da je duga povijest neposluha nagrađena? Vjerojatno ih je promatranje ljudskog ponašanja navelo na zaključak da će „osoba spremna na najteži rad“ prihvatiti vječno „udaranje“. Ali pretpostavimo da se te „osobe spremne na najteži rad“ pozovu na kanonski princip; naime, da su „običaji najbolji tumač zakona“ – što onda u ovom kontekstu znači da se neposlušnost nagrađuje? Ili, što je s drugom kanonskim principom da „nemamo obvezu poštivati ono što pojedinac nema pravo zapovijedati”?

Još jedna posljednja misao za naše „očeve u Bogu”: „Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom“ (Kol 3, 21).

Izvor: catholicworldreport | QuoVadisCroatia

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

20 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

21 sat ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

1 dan ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.