U Varešu je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 9.016 (40,6%) Hrvata (većinsko stanovništvo u općini), a prema popisu 2013. godine broj Hrvata bio je 2.820 (31,70%). Broj Hrvata u općini smanjio se za 6.196 osoba ili 68,72%.

Ratni zločin u općini Vareš počinile su muslimanske postrojbe nad 56 Hrvata (Davor Marijan i sur.).

U ratnom sukobu poginulo je 69 branitelja, a 46 branitelja se vode kao nestali. Ranjeno je 79 pripadnika HVO-a, a zatočeno 44. Broj poginulih civila je 21 (prema izvješću Povjerentva HVO-a općine Vareš od 29. siječnja 1994. godine).

Istraživačko-dokumentacijski centar (Sarajevo): u Varešu je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 109 osoba hrvatske nacionalnosti (23 civila i 86 vojnika).

Zbog svog geostrateškog i vojnog položaja općina Vareš bila je važna Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Za Muslimane je bila važna strateška spojnica Gradačac–Tuzla–Vareš–Breza– Fojnica–Konjic–Mostar–Jadransko more. Srbima je preko Vareša bio osiguran izlazak u dolinu Krivaje, spajanje sa srpskim snagama na Ozrenu i dalje dolinom Bosne prema Doboju. Za Hrvate je područje općine Vareš imalo dublje značenje jer su tu Hrvati živjeli stoljećima. Na kakanjsko-vareškom području je prije rata (1992. godine) živjelo preko 25.000 Hrvata. Kada je Armija BiH napala područja gdje su živjeli Hrvati, došlo je do egzodusa više od 20.000 Hrvata. U Vareškoj općini Hrvati su 1991. godine bili većinsko stanovništvo, kao i u samom gradu Varešu.

Demografska slika općine Vareš mijenja se u lipnju 1993. godine kada je Armija BiH izvršila agresiju na hrvatska područja u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima. U općinu Vareš izbjeglo je oko 15.000 Hrvata. Zbog teške situacije (glad, nemogućnost smještaja i stalni muslimanski napadi) u općini Vareš izbjegli Hrvati se 19. lipnja 1993.  odlučuju na put u sigurnija područja, ali bez uspjeha. Put ih je vodio preko područja koje su kontrolirali Srbi koji su ih opljačkali te razdvojili muškarce od žena. Nakon toga se oni vraćaju u Vareš gdje teško žive u muslimanskom i srpskom okruženju. Zbog teških uvjeta života i stalnih muslimanskih prijetnji krajem kolovoza 1993. započinje evakuacija žena i djece. Preko područja pod srpskim nadzorom evakuirano je oko 3.200 žena i djece koji su smješteni u Hercegovini.

U vareškoj općini vladala je glad pa su organizirani humanitarni konvoji pomoći Varešu. Prvi konvoj je zaustavljen pred Kaknjem 15. listopada 1993. te opljačkan od strane oko 300 muslimanskih žena i djece. Drugi konvoj, 16. listopada 1993., također je opljačkan od strane muslimanskih žena i djece.

Drugi egzodus Hrvata iz općine Vareš zbio se 18. listopada 1993. godine kada je Armija BiH krenula u opći napad na općinu i na sam grad Vareš. Oko 5.700 prognanih Hrvata krenulo je prema Hercegovini. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni.  Oko 1.500 izbjeglica došlo je u Sokolac, a oko 6.000 ih je bilo na Alijinu koritu (ni na nebu, ni na zemlji). Postupno su jedni i drugi prevezeni u Kiseljak, Kreševo i Gormiljak gdje je smješteno oko 7.500 vareških Hrvata.

Opći napad Muslimana na Varešku općinu započeo je 18. listopada 1993. Nakon što je Armija BiH okupirala Vareš, nastala je neviđena pljačka hrvatske imovine u kojoj su sudjelovali i pripadnici mirovnih snaga (UNPROFOR-a). Na području općine Vareš izvršeno je etničko čišćenje Hrvata; prognano je oko 8.652 osobe. Mediji su tragediju vareških Hrvata (etničko čišćenje, ubojstva i pljačku od strane Armije BiH) prešutjeli.

Kronologija zločina

•          U Liješnici je iz zasjede 1. lipnja 1993. ubijen vojnik HVO-a (Marijo Miočević, rođ. 1972.).

•          Armija BiH izvršila je napad na općinu Vareš 18. listopada 1993. Nakon zauzimanja sela Kopijari 19. listopada 1993. ubila je 6 zarobljenih Hrvata (civila). Selo su opljačkali i spalili. Nakon zločina Armije BiH u selu Kopijari i ofenzive Armije BiH na Vareš uslijedio je odgovor HVO-a i napad na Stupni Dol gdje je bilo mnogo oružja Armije BiH. Pripadnici HVO-a počinili su ratni zločin u Stupnom Dolu 23. listopada 1993.; nakon napada i zločina Armije BiH  u selu Kopijari (a ne prije kako tvrdi Alija Izetbegović koji je tvrdio da je zločin u Kopijarima bio odgovor na zločin u Stupnom Dolu što nije točno).

•          U selu Dobošnica pripadnici Armije BiH su 30. listopada 1993. zarobili 21 pripadnika HVO-a, 3 su ubili, a 18 odveli u Tuzlu. Selo su opljačkali i spalili.

•          Pripadnici Armije BiH su 2. studenoga 1993. napali i zauzeli mjesta Planice, Perun i Karasovina, zarobili su, a potom ubili 26 Hrvata. Ubojstva su počinjena i hladnim oružjem.

•          U razdoblju od 1. do 4. studenoga 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 9 osoba (jednog pripadnika HVO-a i 8 civila).

•          Dana 5. studenoga 1993. u mjestu Borovice (Donja i Gornja Borovica) pripadnici Armije BiH ubili su 7 osoba. Nije bilo nikakvih borbi jer selo nije nitko branio. Zločine nad Hrvatima u selu Borovica počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade pod vodstvom Halila Brzine, pripadnici tzv. Armije BiH iz mjesta Brnjic, Općina Kakanj te pripadnici 329. kakanjske brigade Armije BiH. Uništili su sve kuće i gospodarske objekte. Uništili su župna crkva s vjeronaučnom dvoranom i župnim stanom. Major Hakan Birger, zapovjednik 8. čete NORDBAT 2- Nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a je 12. prosinca opisao događaj u Borovici: „Dan nakon što je zauzeta Borovica poslao sam patrolu u selo, koja je potvrdila da su selo zauzele jake trupe BiH Armije. Neke kuće su gorjele, unutrašnjost crkve je bila uništena, a u selu je pronađen jedan mrtav HVO vojnik.

Sedam dana nakon toga sam poslao drugu patrolu u Borovice. Oni su vidjeli da je čitavo selo, uključujući i crkvu, spaljeno. U donjem dijelu sela je pronađen mrtav civil (muškarac). Dan nakon toga sam lično posjetio Borovice. Bio sam jako uznemiren onim što sam vidio. Tom prilikom smo pronašli još jednog civila koji je bio mrtav (muškarac). Slijedećeg dana je Vojna policija UNPROFOR-a iz Kiseljaka izvršila istragu, isto onako kao u Stupnom Dolu. Leševi (tri) su prebačeni u Kanadsku poljsku bolnicu u Visokom…

Što se tiče prikazivanja događaja iz Vareša i Stupnog Dola, to je ovisilo o samim izvještačima.  UNPROFOR nema nikakvih nadležnosti u pitanju bilo čega u toj stvari. Mogu samo reći da je šteta što Borovici nije posvećena pažnja na isti način, iako su pripadnici moje Vojne policije zabilježili uništavanje.“

Posmrtni ostatci tri osobe nisu nađeni. Nitko nije odgovarao za počinjene zločine.

•          Jedna osoba je ubijena 5. studenoga 1993. tijekom granatiranja. Krajem 1993. i početkom 1994. od granatiranja poginule su još 3 osobe.

•          U općini Vareš još su ubijeni: Alojzije Čović, Jozo Patković, Ferdo Lovrenović, Ivo Pejčinović, Jerko Terzić, Franjo Martinović, Stjepo Franjkić, Krešo Pantić i drugi.

Uništavanje sela u općini Vareš

Selo Kopijari opljačkano je pa spaljeno. Donja i Gornja Borovica potpuno su spaljeni i srušeni, spaljeno je 315 kuća. U selu Pogari zapaljene su 22 kuće, a na Pržićima i Tisovcima zapaljeno je najmanje 15 kuća. I u drugim selima (Duboštica, Vijaci, Diknjići) zapaljene su  kuće kao i u samom Varešu. Prije no što su zapaljene, kuće su temeljito opljačkane. Švedski pukovnik, zapovjednik UNPROFOR-ova bataljuna, Olf Henricsson je o pljačkanju vareških Hrvata izjavio za France Press: “Ovo više podsjeća na umobolnicu nego išta drugo! Nije to dobro, nema nikakve discipline. Reklo bi se, banda gangstera.“

U Varešu su silovane četiri žene (što se zna), i to na vrlo grub i okrutan način. Za silovanje su optuženi Nedžad Čerkezović i Džafer Brčanović, oba iz Živinica, vojnici Armije BiH. Vojnik Armije BiH Mujo Valjevac optužen je zato što je utvrđeno da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom pred svjedocima pokazivao desetak ljudskih prstiju nanizanih na konop hvaleći se da ih je odsjekao vareškim Hrvatima. I Mirsad Salčinović, zvani Komuna, na ulici u Brezi hvalio se prstima koje je odsijecao vareškim Hrvatima.

Stanje u Varešu i njegovoj okolici ovako je oslikao vareški župnik fra Mato Topić: “Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da nije to bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci – kako on sam reče – ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?!”

Muslimanski zatvori u Varešu

Tijekom napada tzv. A RBiH na Vareš zarobljena su 73 pripadnika HVO-a te privedena u vojno-istražne zatvore u Tuzli, Brezi, Zenici te samom Varešu u kojem je bio formiran i logor u kojem je zatočeno 36 civilnih osoba (zatvori na području Vareša bili su: u srednjoškolskom centu; u zgradi Autotransa; u Samačkoj – zgrada u vlasništvu vareške željezare; u Kapitalnoj – zgradi uprave vareške željezare; te u dječjem vrtiću „Danica Pavlić“).Tretman zarobljenih pripadnika HVO-a bio je protivan Ženevskoj konvenciji. Prema svjedočanstvu odbjeglih zatočenika u zatvoru je ubijeno 11 zatočenih vojnika HVO-a.

Odgovornost za nehumano ponašanje prema hrvatskim zarobljenicima i Hrvatima koji su se pokušali vratiti nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma leži na civilnim i vojnim strukturama Općine Vareš, a posebno na: Mervani Hadžimurtezić – predsjednici Ratnog predsjedništva Općine Vareš, Hrustemu Mališević – predsjedniku Izvršnog odbora Općine Vareš, Seadu Opereti – izvršitelju naredbi gore navedenih, načelniku policijske postaje Vareš.

Za nehumano ponašanje prema zarobljenim pripadnicima HVO-a odgovornost leži na Zapovjedništvu 16. divizije, smještene u Varešu, odnosno na zapovjedništvu 122. brigade tzv. A RBiH koju su sačinjavali Enver Hadžiahmetović, Salih Čilaš i drugi.

Uništavanje sakralnih objekata

Pripadnici tzv. A RBiH uništili su veliki broj katoličkih objekata i groblja na području općine Vareš. U Gornjoj i Donjoj Borovici u potpunosti je uništena crkva i župna kuća. Križ na platou ispred crkve srušen je i razbijen, kao da se htjelo poslati poruku kako nema mjesta za katolike na području Vareša. Crkvena zdanja i groblja u Borovičkim Njivama, Kopjarima, Duboštici, Miru, Bijelom Borju, Vijaci, Donjoj Vijaci, Krčevinama, Očeviji, Pogarima, Vareš Majdanu i dr. mjestima doživjela su istu ili sličnu sudbinu. Pojedina zdanja uništavana su i nakon 1995. godine ili 1996. godine, što ima posebnu težinu i značenje. Župnik župe Vijaka fra Željko Filipović (preminuo 15. prosinca 1997.) pretučen je prilikom ulaska pripadnika tzv. A RBiH u Vijaku, a u dva navrata je privođen te ispitivan. Prilikom napada na Vareš, pripadnici tzv. A RBiH spalili su oko 700 obiteljskih kuća te nekoliko stotina pratećih objekata u općini Vareš. Hrvatske kuće koji nisu uništene, do temelja su opljačkane ili na razne načine devastirane.

Foto: Jutarnji list

Dr. Marko Jukić