Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države.

A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”.

Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.

Dopisnik i komentator Večernjeg lista Jozo Pavković podsjetio je prije tri dana kako se na današnji dan, 18. studenoga 1991., osim pada Vukovara, dogodilo i utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB). Dogodilo se nešto što se u javnosti Republike Hrvatske uglavnom prešućuje, pogotovo u danu u kojem se komemoriraju vukovarske, škabrnjske i sve druge žrtve Domovinskog rata. No Herceg-Bosnu nipošto ne smijemo zaboraviti, ni kao povijest, ni kao moguću opciju za budućnost.

Komentator Pavković sažeto je opisao što je prethodilo osnivanju HZ HB, opisao razloge, okolnosti, sadržaje i funkcioniranje tadašnje „zajednice” te kako se ona poslije preimenovala u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HR HB). Prikazao je i kako je osnivanje HZ HB i njoj prethodećih hrvatskih zajednica u raznim dijelovima BiH bilo izazvano najprije nužnošću obrane hrvatskih ljudi i većinski hrvatskih prostora od agresije JNA i srbskih paravojnih formacija, a zatim potaknuto prijedlozima najviših posrednika međunarodne zajednice o ustavnom preustoju po kojima bi se BiH u sebi razgraničila na više zasebnih područja unutar države kako bi se takvim političko-pravnim rješenjem mogla biti zadovoljna sva tri temeljna naroda i kako bi prestao rat. Podsjetio je kako se poslije HR HB ugradio i pretočio u washingtonski ustroj Federacije te u daytonski ustroj Bosne i Hercegovine.

Zašto ne bi postojala tri entiteta?

Tema o kojoj je riječ proizvodi već 31 godinu nepregledne bujice riječi, članaka, analiza, opravdanja, kritika, reakcija i svakovrsnih ocjena, a naravno i važnih i manje važnih političkih i drugih odluka. Nema potrebe da se s time nastavi unedogled. Ali ima potrebe da se istakne nekoliko stvari koje mogu pomoći razumijevanju i toga tada i onoga što se dalje događalo u postdaytonskom razdoblju i onoga što imamo danas odnosno što Bosnu i Hercegovinu i dio ukupnoga hrvatskog naroda u njoj čeka ili ne čeka sutra. Posebice zaslužuje osvrt posve opravdano i posve legitimno Pavkovićevo pitanje: „Jesu li Hrvati pogriješili što su se olako odrekli Herceg Bosne? Odnosno: Bi li Bosna i Hercegovina bila funkcionalnija da u njoj na trima većinski nacionalnim prostorima žive tri građanska entiteta?”

Nedvojbeno je da velika većina Hrvata u BiH nije bila za ukidanje HR HB, da nikada to ukidanje nije prežalila te da i danas obnovu neke vrste hrvatskog entiteta ili republike vidi kao jedino pravo rješenje, koje bi Hrvatima u BiH jamčilo i jednakopravnost s drugim dvama konstitutivnim narodima i dugoročne izglede za opstanak, za normalan socijalni, gospodarski i kulturni razvoj, za siguran mirnodobski život i time za miran suživot i jačanje  razumijevanja i suradnje s pripadnicima drugih naroda, kultura i vjera.

S time u svezi stoga se nerijetko čuje i pitanje zašto su se predsjednik Tuđman i vodstvo HR HB uopće u pregovorima s bošnjačkom stranom i međunarodnom zajednicom, u prvom redu sa SAD-om, odrekli HR HB-a, jesu li to doista „morali” učiniti i nisu li time „izdali” temeljni interes hrvatskoga naroda u BiH, a neizravno dugorčno ugrozili i strateške interese same Republike Hrvatske, posebice njezina jugoistočnog, jadranskog i primorskog tankog teritorijalnog pojasa.

Neki ključni podatci i dokumenti iz tog razdoblja koji bi omogućili cjelovito razumijevanje tadašnje situacije nisu nam poznati – nedostaju u ukupnom puzzle-u. Istina, objavljene su i opsežne knjige dokumenata i njihovih tumačenja, no i nakon njih uvijek ostaju određene nepoznanice. Unatoč tomu, i bez mogućnosti punog i decidiranog odgovora na sva pitanja, svima je poznato da je od trenutka prvog proglašenja, prije 31 godine, pa sve do danas ideja „Herceg-Bosne” nailazila na nevjerojatno žestoke otpore, napade i kritike, poglavito iz najvažnijih zapadnih centara te iz muslimansko-bošnjačko-bosansko-neojugoslavenskog Sarajeva. Političke, diplomatske, obavještajne i druge aktivnosti poduzimali su protiv hrvatskog entiteta i centri iz važnih islamskih zemalja. Velike kritike i otpori bili su vrlo izraženi i u samoj “metropoli svih Hrvata”, u Zagrebu.

Do koje se mjere fronta neprijateljstva prema HR HB-u i Hrvatskom vijeću obrane (HVO) – kao izvršnoj vlasti samoproglašene hrvatske republike – proširila, svjedoči i priopćenje zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blagopokojnog Franje Kuharića, od 15. svibnja 1993., koje je iskorišteno za pojačavanje kampanje protiv HR HB, a na koje je Mate Boban uzvratio otvorenim pismom. Tih mjeseci vodstvo Katoličke crkve u BiH žestoko je kritiziralo Bobana i njegovu politiku, osobito sarajevski nadbiskup i poslije kardinal Vinko Puljić, banjolučki biskup Franjo Komarica i provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović. Nije pomoglo što su se tomu suprotstavljali mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i dio franjevaca iz Hercegovačke franjevačke provincije.

Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu” utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre

Sve to navodi se samo ovlaš, radi podsjećanja. A to je samo mali detalj iz nepregledne mreže što javnih, što potkornih kampanja, što aktivnosti i dopisivanja između brojnih državnika, izaslanika i uglednika. Predsjednik Tuđman poduzimao je nebrojene sastanke, pisao pisma i davao inicijative. No njegova politika potpore Hrvatima u BiH i njegova koncepcija razrješenja bosansko-hercegovačkog unutarnjeg prijepora i rata nailazila je manje-više na odbijanje, kritiku ili osudu s gotovo s premnogih strana. U tako za HR HB nepovoljnim okolnostima i pod gotovo paklenskim pritiscima donošene su zatim odluke koje su donošene ili se na njih i protiv vlastite volje pristajalo, po kojima je dekonstituirana samoproglašena hrvatska republika u BiH.

I istina i pravda i razum bili su tada, a bili su i poslije snažno prigušeni, na štetu Tuđman-Šuškove politike prema BiH, na štetu strategijskoga hrvatskog interesa u BiH, a i na štetu dugotrajne stabilnosti širega, tada uvelike zaraćenoga područja jugoistočne Europe. Glavna struja međunarodne politike (mainstream) nije marila za pravdu i istinu, i nikakve objektivne činjenice koje su svima bile poznate ni realističke ocjene – poput one dane dugo nakon toga od engleskog povjesničara Harrisa: „Da nije bilo HVO-a, Srbi bi uništili Bošnjake, Herceg-Bosna spasila je BiH”  – nisu tu pomagale. Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta, valjda svjesni njima važnijih geopolitičkih ciljeva, koncepcija, predrasuda, ideoloških postavki i pragmatičnih interesa i kompromisa, inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu”  utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre i „zabrani”  za ubuduće. Uz ostalo i tako što će se njezine protagoniste medijski diskvalificirati, politički i pravosudno progoniti, suditi i bez dokaza protiv njih osobno osuđivati, pa i zabranjivati veličanje ili i samo spominjanje Herceg-Bosne i nekih njezinih protagonista, kao, eto, „ratnih zločinaca”.

Takav načelno i u praksi negativan odnos nije bio vidljiv ni prema, dominantno ili uglavnom muslimansko-bošnjačkoj, politici vođenoj iz Sarajeva ni prema Armiji BiH, koja je počinila brojne ratne zločine, a ni prema agresorskoj srbskoj strani. Naprotiv, nakon što je najveća svjetska vika i povika usmjeravana dvije-tri godine na adresu brutalnoga srbskog agresora i osvajačkih politika S. Miloševića i R. Karadžića, međunarodna zajednica sustavno će raditi na tomu da što veći dio “krivnje” prebaci na Hrvate. Pritom će muslimansko-bošnjački i jugoslavenski zločinci i njihovi međunarodni pokrovitelji, saveznici i izvršitelji biti u pravilu pošteđeni i zaštićeni kao “bosanski medvjedi”. Naposljetku će se, s Daytonom, ustavno ustrojiti BiH tako da se srbskom narodu prizna puno pravo na njegovu vlastitu „Republiku Srbsku”, kakve nikada dotad nije bilo, i koja je nastala na osvajanjima, progonima nesrbskog stanovništva i etničkom čišćenju. U Republiku Srbsku međunarodna zajednica ne da dirati sve do danas, pa i unatoč činjenici da njome upravljaju političke snage koje su otvoreno separatistički, velikosrbski i proruski orijentirane, i unatoč tomu što u njoj nije ostvaren u imalo znatnijoj mjeri povratak svih izbjeglih na njihova ognjišta, a koji je bio jedan od prvih proklamiranih ciljeva u ime kojih su i donošena odgovarajuća rješenja i uspostavljani odgovarajući mehanizmi i institucije međunarodnog upetljavanja.

Isto tako, međunarodna zajednica uporno je nastojala da se zločini počinjeni od muslimansko-bošnjačke strane „ne vide”, da ih se ne prizna i da se za njih nikomu ne ispostavi račun, a i šutke su promatrali kako ih se ne istražuje niti procesira ni na Haaškom tribunalu ni u okviru domaćeg pravosuđa. Međunarodna zajednica izravno je odgovorna i za sva derogiranja i za sva činjenja ili nečinjenja u njezino ime putem „visokih predstavnika” koji su se dosad izredali u BiH: Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown,  Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčák, Valentin Inzko, Christian Schmidt. Nije svaki od njih bih neprijateljski prema Hrvatima, niti je bio u pravom smislu samostalan subjekt, ali većina jest bila prema Hrvatima grubo i agresivno neprijateljska. I ta notorna činjenica pokazuje post festum kolik je odij vladao prema Hrvatima općenito, a prema Hrvatima u BiH napose. Istraživati zašto je tako izlazilo bi izvan ove teme i za to bi trebalo istražiti mnogo toga i napisati čitave knjige da se taj fenomen međunarodnoga antikroatizma in concreto uspije bar donekle razumjeti.

Na čemu su posljednjih godina inzistirali Hrvatski narodni sabor i Vlada Republike Hrvatske – i što su postignuli

Službena politika i gotovo sve političke, stručne i diplomatske aktivnosti pod kapom Hrvatskoga narodnog sabora, a pod vodstvom predsjednika HDZ-a, akademika Dragana Čovića, a isto tako i aktivnosti Vlade Republike Hrvatske, pod vodstvom i pod kapom magistra znanosti i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, imala je posljednjih godina za glavni i gotovo jedini cilj ostvariti izbornu jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Iako se sa Schmidtovim odlukama uvečer na dan posljednjih općih izbora, 2. listopada ove godine, mnogima učinilo da se hrvatskim zahtijevanjima donekle izašlo ususret, takva ocjena samo je djelomice i uvjetno točna. Fakat naime jest da je, unatoč svim uloženim naporima da nikada više ne bude tako, po četvrti put izabran Ž. Komšić, iako golem broj Hrvata nije birao njega, kojega prezire i odbacuje, a i za državni vrh Hrvatske on je persona non grata, nego Borjanu Krišto. A kako će Hrvati moći po novim propozicijama ostvarivati svoje pravo na zaštitu „vitalnog nacionalnog interese” u gornjim domovima Federacije i savezne države BiH i za ostvarivanje ostalih prava, to će se tek vidjeti u praksi.

Kao vrlo neugodna i među Hrvatima pozitivnim očekivanjima oprečna, odjeknula je ovaj tjedan neslužbena najava iz Ustavnog suda BiH po kojoj će Schmidtove odluke biti proglašene neustavnima i time poništene. Što će tada novo i bolje nego dosad ostati na raspolaganju Hrvatima? Ništa! Jedino što će, čini se, i to samo zbog konstelacije među strankama, a ne po svojoj nezaobilaznosti, HDZ opet sudjelovati u dijelu izvršne vlasti, u takozvanoj vladi BiH, a i u tijelima izvršne vlasti na nižim razinama. Zašto „takozvanoj”? –  Zato što je ustavni ustroj države takav da glavne političko-izvršne ovlasti ima Predsjedništvo BiH, u kojem hrvatski narod ponovno nema svog predstavnika. Ono je zapravo „prava i glavna vlada”. Ono što se kolokvijalno naziva „vlada” službeno se zove „Vijeće ministara”, i ono ima bitno manju samostalnost u donošenju najvažnijih odluka od svih drugih, pravih vlada na svijetu, osim u polupredsjednički uređenim sustavima vladavine.

U okolnostima koje su ovdje ukratko prikazane vrlo je neugodno odjeknula i jučerašnja čestitka visokog predstavnika Schmidta novoustoličenim članovima Predsjedništva BiH – Denisu Bećiroviću, Željki Cvijanović i Željku Komšiću – u kojoj se uz ostalo kaže: „Preuzimanje ove dužnosti nosi veliku odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine. Vi, kao članovi Predsjedništva, zastupate interese svih građana Bosne i Hercegovine, svih njezinih konstitutivnih naroda i Ostalih, bez razlike.” Još jednom, kroz usta svoga aktualnog „povjerenika” (komisara), po potrebi i „gubernatora”, međunarodna je zajednica pokazala svoje uobičajeno licemjerje i „sljepoću“ spram stvarnosti.

Licemjerna “zaboravnost” onih koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika i zanemareno načelo “vladavine prava”Kao prvo, on jako dobro zna da Komšić nije izabran kao čovjek koji je uopće ikada i izjavljivao da će zastupati interese hrvatskoga kao konstitutivnog naroda? Zna naime jako dobro da ne će. Tko će ih dakle zastupati? Cvijanovićka? Bećirović? Osim toga, Schmidt se je zajedno s dvoličnom međunarodnom zajednicom oglušio o odgovarajuću odluku Ustavnog suda BiH, u predmetu Ljubić, koja je nalagale usklađivanje izbornih pravila u smislu da izabranik bude izabran kao predstavnik hrvatskog naroda, a ne kao (nominalni) Hrvat koji u svarnosti predstavlja neki drugi narod, neke druge političke snage koncepcije, a u određenoj mjeri i samo sebe i svoje probitke.

Oni koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika vrlo su “zaboravni”. Zaboravili su uoči posljednjih izbora na svoje inzistiranje da se izborni sustav izmijeni tako da se za Predsjedništvo BiH može kandidirati i državljanin koji dolazi iz reda „Ostalih”, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava. No Schmidt unatoč tomu sada spominje da će konkretni izabranici zastupati i interese „Ostalih”, dakle manjinskih etničkih skupina, praveći se da je zaboravio na provedbu spomenute presude. Zbog koje je, usput rečeno, međunarodna zajednica dužnosnicima Hrvatske godinama „pila krv”, tvrdeći neutemeljno da su Hrvati glavni protivnici i uzrok neprovedbe te presude. A kada je hrvatska strana u BiH predložila model po kojemu bi se i ta presuda mogla integrirati u ukupno rješenje, i kada im je i Venecijanska komisija dala za pravo, tada su skočile protiv toga bosansko-bošnjačke stranke, a međunarodna zajednica podvila je pred njima rep, „zaboravivši” najednom svoje temeljno načelo „vladavine prava”. Pa se sada i ona i Schmidt u punoj konsenzualnosti prave kao da presuda Europskog suda za ljudska prava nije nikada ni postojala.

Međunarodna zajednica morala je Bošnjake prisiliti na rješenje koje jamči jednakopravnost Hrvata, pa i na poseban, većinski hrvatski, entitet!

Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države. A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”. Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.

izvor: hrvatskonebo.org