Prije svoje smrti, Robert Blair Kaiser, novinar časopisa Time, mi je rekao da su novinari na Drugom vatikanskom koncilu bili „sudionici i promatrači koji su utjecali na rad samog koncila“. Ovo je bio dio svjetskog napada na katoličku doktrinu, koji je započeo godinama prije, a Drugi vatikanski sabor pružio je priliku američkoj dubokoj državi i globalistima da Katoličku Crkvu stave u svoju službu.

Drugi vatikanski sabor se događao otprilike sedamnaest godina nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti i taj je rat bio živopisan u glavama mnogih sudionika. U isto vrijeme, svijet je bio zarobljen u Hladnom ratu, titanskoj borbi između dva različita pogleda na svijet –u kojem je jedan pogled podržavao sovjetski komunizam, a drugi pogled je podržavao Sjedinjene Američke Države. Prvo je prikazan kao nešto mračno i zloslutno, drugi je prikazan kao svjetlo i prosperitetno. Američki mediji pomogli su u stvaranju te slike.

Časopis Time je kreacija Henryja Robinsona Lucea. Luce je bio sin prezbiterijanskog svećenika i mogao je pratiti podrijetlo svoje obitelji do Američke revolucije. Osnivanjem Timea stvorio je časopis s vrhunskim vijestima. Uz mentorstvo Waltera Lippmanna, Luce je u praksu uveo nastajuću znanost i sistematizaciju psihološke manipulacije koja je koristila slike, riječi i emocije za oblikovanje i utjecaj na ideje i percepcije kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u inozemstvu. Časopis Time učinio ga je jednim od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u cijelom svijetu. Kaže se da nije bilo dana da nije govorio o Ustavu Sjedinjenih Američkih Država koji je postao politička manifestacija organizacijskih principa američkog društva, ili drugim riječima, američke ideologije. U srcu ove ideologije bila su načela Prvog amandmana.

Luce se dugo bavio Katoličkom Crkvom i njezinom doktrinarnim odnosom crkve i države. Crkva je bila prepreka nacrtima plutokratskih interesa da vladaju Sjedinjenim Američkim Državama i svijetom, a u isto vrijeme i prilika da se olakša postizanje tog cilja i uspostavi veća moć i kontrola. Luce je dijelio osjećaje Paula Blansharda, čija je knjiga Američka sloboda i katolička moć (American Freedom and Catholic Power) postala biblija protukatoličkih liberala. Blanshard je primijetio da je svećenik „zastupnik duhovnih i političkih dobara Rima“ i „podređen je hijerarhiji“. Svećenik je davao kredibilitet svakoj ideji, a svećenik koji je bio teolog bio je još veći autoritet. Blanshard je razumio ulogu teologije unutar Crkve jer ona pomaže da održi svoju moć. Prema Blanshardu, „filozofija crkve i države daleko je važnija od daljnjeg postojanja malog područja koje ima vlastite poštanske marke i zastavu. Zapravo, filozofija crkve i države koju zastupa Vatikan je najvažnija stvar u cijelom katoličkom sustavu jer ona određuje političku i društvenu politiku koju će biskupi i svećenici voditi u cijelom svijetu“.

Dakle, Luceu i društveno-ekonomskim elitama čije je interese on zastupao, bio je potreban teolog koji bi prihvatio američki sustav društvene organizacije. Američke elite su željele da Crkva odobri Prvi amandman s njegovom klauzulom koja je ukinula bilo koju religiju kao osnovu zakona društva i koja je dala stvarnu moć privatnim interesima s klauzulama o slobodi govora i slobodi tiska. Taj teolog koji je podržao ideju je bio isusovac John Courtney Murray, profesor na Woodstock Collegeu i urednik časopisa Theological Studies.

Tajni sastanak održan je 26. travnja 1948. u hotelu Biltmore u New Yorku, a domaćin mu je bila Nacionalna konferencija kršćana i Židova. Nazočni su bili predstavnici protestantizma, judaizma i katolicizma. Glavno pitanje bio je odnos crkve i države. O. Murray se složio da postoji problem. Kad je riječ o odnosima crkve i države, katolicizam je bio problem, a ne Sjedinjene Američke Države, ili kako je kasnije rekao: „problem crkve i države je, u vrlo specifičnom i jedinstvenom smislu, katolički problem – rimokatolički problem“. Pristajući pružiti “liberalniju interpretaciju“ katoličke doktrine o odnosima crkve i države, o. Murray se upustio u pothvat koji će na kraju oslabiti jednu od najvažnijih doktrina katoličke vjere.

Nedugo zatim, vlada Sjedinjenih Američkih Država, pod vodstvom dr. Edwarda Lillyja, bogatog katoličkog profesora na Američkom katoličkom sveučilištu, osmislila je program doktrinarnog ratovanja. Doktrinarno ratovanje smatralo se „središnjom jezgrom psihološkog ratovanja. Ideološko ili doktrinarno ratovanje” uključivalo je „planirani napad na osnovni neprijateljskog sustava koji se provodio istovremeno s pozitivnim zagovaranjem osnovnih ideja našeg vlastitog sustava”. Doktrinarni rat, drugim riječima, bio je način da se preuredi društvo. Doktrinarno ratovanje nije bilo usmjereno na „utjecaj na masovno ponašanje; zapravo nije neposredno usmjeren na mase, već na donositelje odluka i njihove suradnike“. Ciljao je na „razvijeni um. Onaj um, angažiran u razvoju koncepata racionalizacije i sposoban projicirati isto drugima, onaj koji posjeduje sposobnost razjašnjavanja, analize i sintetiziranja” i onaj koji bi postao „nezadovoljan prihvaćenom ideologijom”.

Do 1953. plan je razvijen i sadržan u povjerljivom dokumentu poznatom kao PSB D-33. Program doktrinarnog ratovanja nastojao bi osigurati “trajnu literaturu“ i poticati „dugoročne intelektualne pokrete, koji će privući intelektualce, uključujući znanstvenike i skupine koje stvaraju mišljenje, da: pod prvo, razbiju svjetske doktrinarne obrasce mišljenja koji pružaju intelektualnu osnovu za komunizam i druge doktrine koje su neprijateljske prema ciljevima Sjedinjenih Američkih Država i slobodnog svijeta”. Da bi to učinili, trebalo je „iskoristiti lokalne razlike, hereze ili neslaganja u politici unutar oporbenih sustava”. A vladine obavještajne agencije trebale su koordinirati svoje napore s medijima i korporacijama.

To je bilo u vrijeme kada su se provodili planovi za ono što nam je danas poznato kao globalizacija. Predstavnici industrije, bankarstva, radničkih sindikata, obavještajnih agencija, saveznih vladinih agencija kao što je State Department i drugi neslužbeno su se sastajali 1952. i 1953. u Princetonu, kako bi razgovarali o planovima kako to ostvariti. Američka kultura i ideje morale su biti umetnute u društva kako bi se otvorio put njihovom ekonomskom razvoju, ili kako bi neki rekli, ekonomskoj kolonizaciji.

Smrću pape Pija XII. u listopadu 1958. i sazivanjem Koncila od strane njegovog nasljednika, Ivana XXIII., američke su elite osjetile priliku da prošire svoju moć pretvaranjem Katoličke Crkve u prenositelja američkih ideja i politika, ponajprije iza ideje Prvog amandmana. Luce i njegovi istomišljenici već su prije toga znali da se u Vatikanu spremaju promjene, budući da su imali izvrsna obavještajna saznanja o zbivanjima u sjedištu Katoličke Crkve. Na primjer, on i američki establišment, kao i američke obavještajne agencije, financirali su i podupirali Sveučilište Pro Deo i njegovog osnivača, dominikanca Felixa Morliona. Ova institucija visokog obrazovanja nalazila se u Rimu i podučavala je mlade poslovne ljude i druge profesionalce iz cijelog katoličkog svijeta o prednostima američkog sustava društvene organizacije. Doista, tamo je u studenom 1953. Luce održao svoj govor, pod nazivom Američki prijedlog. Napisao ga je o. Murray, a govor koji je održao Luce zagovarao je Prvi amandman kao ideal društvene organizacije. Bitna za taj ideal bila je klauzula o osnivanju koja je Katoličku Crkvu i katoličku religiju (kao i bilo koju crkvu ili bilo koju religiju) odvojila od društva. Ova klauzula, sa slobodom govora i slobodnim tiskom, dala je stvarnu moć u društvu, kulturi, pa čak i nad religijama, moćnim privatnim interesima ili plutokratskoj klasi.

U ljeto 1962., samo nekoliko tjedana prije početka Drugog vatikanskog sabora, Luce je poslao svog čovjeka od povjerenja, Charlesa Douglasa Jacksona u Rim da istraži o čemu se radi. Jackson je imao povijest rada s medijima, obavještajnim agencijama i filmskom industrijom. Bio je središnja figura u spoju aktivnosti i interesa ove tri skupine, a također je služio i kao pisac govora predsjednika Dwighta Eisenhowera. Jackson, upućen u unutarnje funkcioniranje hijerarhije, primijetio je kako se Crkva, „taj golemi mehanizam diljem svijeta”, morala promijeniti kako bi se prilagodila modernim vremenima.

Izvor

Napomena: Knjiga, John Courtney Murray, Time/Life and the American Proposition, objašnjava psihološki i doktrinarni rat vođen u ranim fazama Hladnog rata protiv katoličkog vodstva u pokušaju promjene katoličke doktrine, posebno u pogledu odnosa između Crkve i države. Katolička doktrina se nije promijenila, ali je oblikovano retoričko i ideološko oružje poznato kao “duh Drugog vatikanskog sabora” koje je korišteno za iskrivljavanje Drugog vatikanskog sabora, osakaćenje katoličke doktrine i donošenje pomutnje i patnje mnogima. Više od sedam godina u izradi sa stotinama bilješki iz mnoštva izvora, ovo novo izdanje može se pronaći na amazon.com u mekom uvezu ili u e-verziji. (QVCro)