Društvo

Domovinski rat: Srpski zločini u Veleprometu 1991. godine

Published

2 godine ago

24 studenoga, 2022

mjukic

U prostorima (zgrade i 6 limenki) bivšeg skladišta poduzeća Velepromet formiran je u rujnu 1991. godine prihvatni logor za civile i branitelje Vukovara. Logor je zatvoren u ožujku 1992. godine; dolazak snaga UNPROFOR-a. Kroz logor je prošlo oko 10.000 osoba (civila, branitelja, žena i djece). Ubijeno je 800 osoba; u logoru je ubijeno 100 osoba, a još 700 je odvedeno i nestalo (ubijeno). Zatočenici su u logoru Velepromet bili od nekoliko dana do nekoliko mjeseci gdje su ubijani, premlaćivani, a žene silovane. Nakon maltretiranja u Veleprometu zatočenici su prebačeni u logore u Srbiji: Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš, VIZ Beograd i drugdje.

Zatočenici su bili zbijeni u limenkama gdje je pod bio od betona, nije bilo vode, grijanja ni WC-a. Logor Velepromet čuvali su pripadnici JNA, teritorijalci – domaći Srbi (četnici), četnici iz Srbije (Šešeljevci) i drugi.

Iz knjige ”Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991… u 21. stoljeće”

VELEPROMET

„U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega, pod od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se više nije vraćao natrag. Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu bajonetima. Krvnici su to komentirali ovako:

« Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom konc. logoru ubijeno je oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200.

Logor je otvoren polovinom 9. mjeseca 1991., a zatvoren u 3. mjesecu 1992.

Zapovjednik logora: Milovan Cv(j)etičanin

„Padom Vukovara prvo nas odvode na Drvenu pijacu, gdje su svi «naši» Srbi na čelu sa Vladom Kovačevićem-Fljatom. Kako su pojedince tukli i odvodili u pekaru Đorđa Rajšića, nismo vidjeli da je itko od njih izašao van iz dvorišta pekare, a dobro smo vidjeli kako je iz dvorišta pekare tekla krv. Nakon dva sata došli su autobusi i odveli nas u Velepromet. U Veleprometu su odvojili žene od muškaraca. Ja sam sa 70 ljudi odveden u hangar broj 4. Kod hangara broj 4 došao je jedan oficir i pitao kako se tko zove i provjeravao u svojoj knjizi, kad je došao do mene pitao me je kako se zovem, upisao ime i prezime u knjigu i rekao «Preradovićeva 4», što sam ja samo mogao potvrditi, na što mi je rekao da izađem iz stroja van u stranu. Isto je bilo sa ocem i dva sina po prezimenu Živković, te nas uvode u hangar broj 4, a ostali odlaze u druge hangare. Tu sam našao Čakalić Emila, Salaja, zatim stari Đuro Menges, mladi Častek, Mato Šaban, Mirko Kovačić-Keve, drugih se ne mogu ni sjetiti. Bilo nas je tu oko 60 zatočenika. Maltretirali su nas, prozivali, izvodili van. Tad su se čuli tupi udarci, jauci, pojedinačni i rafalni hici. Tko je izašao van nije se više vratio. One koji su zatočenike odvodili nismo mogli prepoznati jer su su imali maskirnu kapu preko lica, a u ruci bateriju reflektoricu. Potom su nam donijeli Bibliju da čitamo posmrtne molitve pri svijeći. Dovodili su poslije još ljudi tako da je hangar bio dupke pun.

U neko doba noći došli su vojnici s uzvicima «izlazi, izlazi brzo», utovarili su nas u autobuse i krenuli smo u smjeru Negoslavaca. Kod ulaska u autobuse ponovno su nas popisivali. Kad je došao do mene rekao sam mu ime i prezime, našto me je pitao da li je moja kćerka medicinska sestra. Rekao sam da mi je to snaja, te da imam sina, unuku i unuka. Tada me je pitao kako se zove sin. Rekao sam Tomislav, a on kaže da je on dobar snajperista. Ja sam na to rekao da ne znam ni gdje je ni što je, na što mi je rekao da ne lažem da ne znam jer tamo gdje idemo sve znaju pa mi je bolje da sve kažem. U autobusu su nas tukli ne birajući ni mjesto ni način. Tukli su me po rukama, nogama, glavi, skoro sam izgubio svijest. U autobus su ulazili vojnici, oficiri, četnici i tukli sve odreda, mlađe, starije ne birajući, svi smo mi za njih bili Ustaše.

U neko doba noći dolazimo u Sremsku Mitrovicu i tamo sam dobio batina zbog cipela. Tukli su nas pendrecima, kundacima, palicama i čizmama i nije mi jasno kako smo mogli sve to izdržati. Tako je bilo sve do popodneva kada smo krenuli dalje autobusima, nismo znali kamo. Došli smo tako do nekakvog poljoprivrednog dobra,za koje tada nismo znali da se zove Stajićevo. Izlazeći iz autobusa morali smo proći kroz špalir policajaca…“

Svjedočanstva zatočenice/ka:

Vukovarka Ružica Barbarić tijekom zatočeništva u Veleprometu bila je silovana, tučena i maltretirana. “Dva dana i dvije noći bila sam ovdje zarobljena, silovana i prošla torture. Tukli su me. Nisam mogla zamisliti da čovjek može drugog čovjeka toliko mrziti. Radili su nam što su htjeli. Jako mi je žao što za to nitko nije odgovarao”, kazala je novinarima. Dodala je kako je svojim mučiteljima oprostila ali, rekla je, zanima je – nakon svega što su joj učinili, spavaju li mirno.

Snimatelj HRT-a Srećko Baćun preživio je strahote Veleprometa. Opisao je kako je to izgledalo (dio opisa):

„Velepromet je bio mjesto totalnog, apsurdnog nasilja koje se ne može opisati. Da mi je bilo tko takvo nešto pričao, ne bih vjerovao. Iz bolnice je za transport do Veleprometa bila zadužena JNA. U principu, pripadnici JNA su vozili kamione do Veleprometa. Velepromet je udaljen samo 1000 metara od bolnice, ali u Veleprometu su nas dočekivali četnici. Nije bilo pripadnika JNA, bili su četnici, i četnici su radili selekciju – “Srbi levo, Hrvati desno”. I tako je počelo. Nažalost, mene su čim sam došao u prvom valu identificirali kao snimatelja Hrvatske televizije. Imali su zapovjednike punktova, ali snimatelja Hrvatske televizije su imali samo jednog. Oni su bili presretni što su uhvatili snimatelja Hrvatske televizije i konačno su se mogli obračunati. Tukli su me kasnije dan i noć, ali taj prvi doticaj s njima je bio toliko brutalan i toliko zvjerski, ja ga proživljavam svaki dan, prisjeća se.

Osobno je svjedočio likvidacijama ljudi u Veleprometu:

„Za početak, mene kad su uhvatili, prvo su me prebili tako da su mi slomili vilicu, nekoliko rebara, izboli su me bajonetama po nogama da ne bih pobjegao, pucali su mi u nogu iz “škorpiona”… Ne znam što me spasilo u tom trenutku, zaista, jer sam bio u polusvijesti. Zatim su me odveli u onaj poznati hangar smrti u kojem se čitala Biblija i dali su mi da čitam “Molitvu za mrtve”. Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Nakon 10-ak minuta, dok sam dolazio k sebi i čitao uz svijeću tu “Molitvu za mrtve” uz druge ljude, došli su po mene i izveli me van da mi pokažu što će raditi sa mnom, rekli su da će za mene još nešto bolje smisliti. Odveli su me iza tih hangara, tamo su bile drvene palete. Na tim drvenim paletama je bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajonetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti…Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti… Jedan četnik prišao mu je s bajonetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi, to je bilo nešto nevjerojatno.

To su slike strahovitog mučenja, strahovite nepravde, strahovitog zločina za koji nitko nije odgovarao. To je nešto za što svi čekamo nekakvu pravdu. Pitam se kako netko može živjeti s tim što je učinio?“ , kaže Srećko Baćun.“

„Jako puno Vukovaraca pita se kako to da nitko o nalogodavaca ovih zločina nije odgovarao, dodaje. I dalje postoje tisuće svjedoka koji su to sve gledali, koji poznaju te ljude. Ja ne poznajem te lokalne četnike, ali većina ljudi ih je prepoznala, to su ljudi s imenom i prezimenom, neki čak i s adresama u Vukovaru, ljudi koje svaki dan mogu vidjeti na cesti, govori Baćun o izvršiteljima zločina. Što se nalogodavaca tiče, kaže da se takvo nešto mora vidjeti, jer da se takve strahote ne mogu narediti niti osmisliti.“

Poznata su imena mučitelja u logoru:

Cv(j)etičanin Milovan – Komadant Logora

Bekić Vladimir, Jovica Radan – Jedan, Čedomir Sučević – Braco, Radivoj Jakovljević – Frižider, Inka Stanković, Milan Skendžić – Mićo, Mihajlo Katalina – Pahulj, M. Držajić, Nenad Žigić – Komadant, Dr, Milorad Marić, Zorić, Stanislav Avramović, Lazo Stanković, Jezdimir Stanković, Ilija Vojnović, Đoko Klipa, Bogdan Klipa, Zorica Eseš, Željko Karan, Boro Krstić, Boro Latinović, Rajko Latinović, Vladimir Mitrović, Slobodan Tišov, Đuka Kradijan, Ljubiša Stojanović – Ispitivać, Igor Jovanović, Đorđe Jovanović, Drago Crnogorac, Đuro Gvojić, Vlado Kovačević, Krsto Pavlović, Milica Gvojić, Krsto Pavlović, Đorđe Rajšić, Ivnka Savić, Mirko Stanković, Miloš Vojnović, Jovica Vojvodić, .Dane Vojvodić, Miroslav Keravica, Dane Kovčin, Milan Milić – Komadant TO, Vojnović Dragan, Vojnović Dragoljub, Dragan Jagetić, Branko Bingulac.“

Potresna su svjedočanstva logoraša srpskih koncentracijskih logora o događajima i osobnim doživljajima u logoru Velepromet i u srbijanskim logorima. Za navedene zločine odgovaralo je nekoliko zločinaca (osuđeni su u odsutnosti!). Praktično, srbijanski ratni zločini ostali su nekažnjeni.

Zbog ratnog zločina počinjenog u krugu poduzeća Velepromet pravomoćno su osuđeni Radivoj Jakovljević zvani Frižider, Stevan Curnić, Damir Sireta, Nenad Žigić, Simo Samardžija, Boro Latinović, Slađana Korda, Mihajlo Katalina, Milan Ikač I Goran Mungoša. U odsutnosti su im izrečene kazne od sedam do 20 godina zatvora.

Prema optužnici, koja je podignuta još 1996., oni su u krugu poduzeća Velepromet, nakon oružane agresije i okupacije grada Vukovara, odvajali nesrpsko stanovništvo, oduzeli im sav novac i vrijedne stvari, psihički i fizički ih zlostavljali, te nakon toga veći broj usmrtili. Ostale zarobljenike odvezli su u logore u Srbiji….

Izvori: ”Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991…u 21. stoljeće”, svjedočanstva logoraša srbijasnskih koncentracijskih logora, Wikipedija. http://hdlskl.hr/svjedočanstva

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić